Službeni glasnik BiH, broj 5/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj
AP 304/10, rješavajući apelaciju
Jasmina Merdanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Jasmina Merdanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 102 od 9. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000 633 od 11. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-535/05 od 22. januara 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jasmin Merdanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokata Mileta Kovačevića i Marice Đukanović iz Gradiške, podnio je 22. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 102 od 9. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 633 od 11. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-535/05 od 22. januara 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, od tuženih Republike Srpske – Ministarstva odbrane i Općine Gradiška, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku zatraženo je 29. septembra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) i Republičkog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) 17. jula 2013. godine.
3. Vrhovni i Okružni sud su odgovore na apelaciju dostavili 15. oktobra 2010. godine, Osnovni sud 19. oktobra 2010. godine, tuženi, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka, 18. oktobra 2010. godine, Okružno tužilaštvo 23. jula 2013. godine, a Republičko tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka, proslijeđeni su apelantovom opunomoćeniku 22. oktobra 2010. godine, a Okružnog tužilaštva 29. septembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta kojе proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 3. oktobra 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih Republike Srpske – Ministarstva odbrane i Općine Gradiška (u daljnjem tekstu: tužene) zbog naknade štete. Apelant je svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je vlasnik kuće (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) koja se nalazila u Gradišci. Također je naveo da je 13. augusta 1992. godine "kuća uništena - zapaljena od nepoznatih uniformiranih lica", od koje su, kako navodi, ostali samo temelji. Kuća je, kako je naveo, sagrađena 1970. godine i u njoj je živio u zajedničkom domaćinstvu sa ocem, majkom, braćom i sestrama, tako da je za štetu saznao odmah u momentu nastanka, jer su tom prilikom smrtno stradali njegov otac i mlađi brat. Tužbu nadležnom sudu zbog nastale štete nije mogao podnijeti zbog općepoznatih ratnih okolnosti jer nije boravio u Gradišci (apelant je bio u izbjeglištvu u Makedoniji), da je prvi put u općinu Gradiška došao 1999. godine, zatim, 2000. godine, a da se konačno vratio 2001. godine. Apelant je tužbom tražio da se tužene obavežu da mu naknade štetu na ime uništene kuće. Smatra da su tužene strane solidarno odgovorne za prouzrokovanu štetu, jer nisu preduzele potrebne radnje na sprečavanju nezakonitih radnji, zaštiti građana i njihove imovine.
7. Presudom Osnovnog suda broj P-535/05 od 22. januara 2007. godine, potvrđenom Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 633 od 11. septembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužene na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 34.532,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. decembra 2006. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.650 KM.
8. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su tužene u odgovoru na apelantovu tužbu istakle prigovor zastare potraživanja, osporavajući osnov odgovornosti za naknadu štete, koji je sud ocijenio osnovanim. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je apelant tužbu podnio 3. oktobra 2005. godine za štetu koja se desila 13. augusta 1992. godine, dakle, protekom trinaest godina od nastanka štetnog događaja, ukazujući pri tome da je tačno da je apelant od 1992. godine pa do 1996. godine objektivno bio spriječen podnijeti tužbu za nastalu štetu zbog općepoznatih ratnih okolnosti. Zatim, da je članom 383. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br.17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano "da zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo omogućeno da zbog nesavladivih prepreka u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze". Međutim, Osnovni sud je podsjetio da je odredbom člana 384. tačka 1. ZOO propisano "da ako zastarijevanje nije moglo početi da teče zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinje teći kada je taj uzrok prestao", pa je, saglasno navedenim zakonskim odredbama i utvrđenom činjeničnom stanju, zaključio da je apelant tužbu mogao podnijeti već 1997. godine, odnosno 19. juna 1996. godine, kada su te objektivne okolnosti prestale. Također, zaključeno je da je apelant tužbu mogao podnijeti u rokovima propisanim zakonom od tri do pet godina propisanim članom 376. ZOO, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi, što ni apelant nije osporavao tokom trajanja ovog postupka, da je na području općine Gradiška prvi put boravio 1999. godine, zatim, 2000. godine da bi se konačno vratio 2001. godine. Da je apelant u navedenim periodima boravio na području Gradiške, dakle, mnogo prije podnošenja tužbe, potvrđeno je iskazom svjedoka Hazima Piskića, na temelju kojeg je sud zaključio da je apelant tužbu sudu mogao podnijeti u periodu od 19. juna 1996. godine pa do 19. septembra 2001. godine, kada je istekao objektivni rok za podnošenje tužbe prema odredbi člana 376. stav 2. ZOO, jer se subjektivni rok od tri godine, propisan istom odredbom zakona, može računati samo u okviru objektivnog roka od pet godina (iz prijemnog pečata suda jasno proizlazi da je apelant tužbu sudu podnio 3. oktobra 2005. godine). Stoga je Osnovni sud, primjenom čl. 386, 387. i 395. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude i obavezao apelanta da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.650 KM.
9. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u ovoj parnici apelantov zahtjev za naknadu štete koju je pretrpio zbog uništavanja predmetnog objekta, paljenjem kuće od nepoznatih lica u periodu rata, 13. augusta 1992. godine. Apelant žalbom osporava prvostepenu presudu, ističući da je prigovor zastare istaknut od tuženih neosnovan, da sud rok zastarjelosti nije mogao računati prema odredbi člana 376. ZOO, jer je šteta nastala usljed terorističkog akta, odnosno zato što se radi o šteti nastaloj u vrijeme ratnih zbivanja. Apelant je, također, istakao da nije imao saznanja o prestanku ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj sa 19. junom 1996. godine, od kada počinju teći rokovi zastare. Okružni sud je apelantove navode odbio kao neosnovane, ističući da je prigovor zastare materijalnopravni prigovor o kojem sud mora odlučiti ukoliko je takav prigovor istaknut, te da zastarjelošću u smislu člana 360. stav 1. ZOO prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze. S tim u vezi je, također, ukazano da je odredbom člana 376. ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo (stav 1), a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2). Zatim, istaknuto je da se pod saznanjem za štetu u smislu ove zakonske odredbe podrazumijeva ne samo saznanje da je šteta nastala već i saznanje o njenom obimu i visini. Objektivni rok zastarjelosti potraživanja iz člana 376. stav 2. ZOO počinje teći od dana nastanka štete i iznosi pet godina, ali taj rok se primjenjuje u slučaju kada oštećeno lice nije saznalo za štetu i lice koje je štetu učinilo u roku od tri godine, već u vremenskom roku od pet godina. Pošto je u konkretnom slučaju kao nesporno utvrđeno da su apelantovu kuću zapalili 13. augusta 1992. godine nepoznati počinioci, da je apelant na ročištu od 24. oktobra 2006. godine izjavio da je prvi put u Gradišku došao 1999. godine, da je kuća tada bila spaljena, da se u Gradišku vratio 1999. godine, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe ZOO kada je zaključio da je apelant za štetu saznao 1999. godine, a da je tužbu za naknadu štete podnio tek 30. oktobra 2005. godine, dakle, protekom objektivnog roka od pet godina od dana ukidanja ratnog stanja na području Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), jer je zadnji rok za podnošenje tužbe bio 19. juni 2001. godine i jer se objektivni rok računa pet godina od ukidanja ratnog stanja u kojem slučaju se ne traži uvjet saznanje za lice koje je štetu učinilo. Najzad, Okružni sud je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani, jer smatra da je odluka prvostepenog suda donesena na temelju pravilne primjene materijalnog prava, pa je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 102 od 9. decembra 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, primjenjujući odredbe člana 376. ZOO o zastari potraživanja, bespotrebno raspravljali o tome kada je apelant za predmetnu štetu saznao, jer pri nespornoj činjenici da je šteta nastala 13. augusta 1992. godine, a da je tužbu apelant sudu podnio tek 3. oktobra 2005. godine, evidentno je da je i uz primjenu odredaba o zastoju zastarijevanja iz člana 382. tačka 1. citiranog zakona u periodu štetnog događaja pa do 19. juna 1996. godine protekao petogodišnji objektivni rok zastare iz člana 376. stav 2. tog zakona. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da smatra da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i zbog toga što tužena RS u vrijeme nastanka štetnog događaja nije imala status društveno-političke zajednice, niti joj je ikada bio priznat status države po međunarodnom pravu. Članom 1. stav 3. Ustava Bosne i Hercegovine ona je bila definirana kao jedan od dvaju entiteta od kojih se sastoji Bosna i Hercegovina, pa otuda otpada njena odgovornost za štetu prema odredbama člana 180. stav 1. ZOO koje su tada bile na snazi na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava RS ("Službeni glasnik RS" broj 21/92). Naime, tim odredbama je bilo predviđeno da za štetu nastalu, između ostalog, uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi prema važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu. Također, Vrhovni sud smatra da je tužena Općina Gradiška u to vrijeme imala status društveno-političke zajednice, ali da je očigledno da u ratnim uvjetima, u kojima je predmetna šteta nastala, nije bila u mogućnosti da spriječi njen nastanak. Na to ukazuje i član 28. stav 1. Zakona o izmjeni i dopuni ZOO ("Službeni glasnik RS" broj 17/93), gdje je u st. 1. i 3. člana 180. ZOO riječ "društveno-politička zajednica zamijenjena riječju 'država'". Vrhovni sud je, dalje, naveo da ni organi i snage kojima je raspolagala tužena Općina Gradiška, prema tadašnjem stanju stvari, nisu bili dovoljni da u ratnim uvjetima spriječe ovakve štetne događaje, jer su za to bile potrebne mnogo veće snage kojima raspolaže samo država, pa smatra da ni tužena Općina Gradiška nije odgovorna za predmetnu štetu. Vrhovni sud je uzgred ukazao da u spisima predmeta postoji Rješenje Osnovnog suda broj DN-592/04 od 7. jula 2004. godine iz kojeg proizlazi da je apelant predmetne nekretnine– porodičnu kuću dobio na poklon od Salke Brnjaka iz Gradiške, na osnovu Ugovora o poklonu od 12. maja 2004. godine, ovjerenog kod tog suda po brojem I-OV-397/04, zbog čega smatra spornim i ukazuje da apelant nije ni bio vlasnik sporne kuće koja je uništena u predmetnom štetnom događaju 13. augusta 1992. godine i da se, stoga, uopće postavlja pitanje njegove aktivne legitimacije u ovom sporu. Pri ovakvom stanju stvari Vrhovni sud je zaključio da ne postoje razlozi iz člana 240. stav 1. ZPP zbog kojih je revizija i izjavljena, pa je primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni člana 376. ZOO. Smatra da se navedena odredba zakona o zastari potraživanja nije mogla primijeniti, jer je šteta u konkretnom slučaju akt nasilja i terora, i jer se radi o specifičnoj šteti koja je nastala za vrijeme ratnog stanja, pa samim tim, prema njegovom mišljenju, zastara u slučajevima za naknadu štete u navedenim uvjetima ne može nastupiti. Također, ističe da je za uništavanje kuće saznao odmah nakon što je zapaljena, ali da nije nikad saznao ko je tu štetu počinio, odnosno ko je njegovu porodičnu kuću zapalio. Sam čin uništavanja njegove imovine od neidentificiranih lica smatra aktom nasilja i terora, te da je to rezultat krivičnog djela. Apelant, također, smatra da je stav Vrhovnog suda "da, s obzirom na to da je Ugovor o poklonu zaključio 12. maja 2004. godine, u vrijeme kada je njegova kuća zapaljena, apelant nije bio njen vlasnik, te da se stoga postavlja pitanje njegove aktivne legitimacije u konkretnom upravnom sporu" proizvoljan jer iz navedenog proizlazi da taj sud nije izvršio uvid u Ugovor o poklonu u kojem je, u članu V, jasno definirano, "da ugovorne strane izjavljuju da je još početkom 60-ih godina prošlog vijeka pravni prednik poklonodavca prenio na predmetnim nekretninama vaknjižno pravo vlasništva u korist pravnog prednika poklonoprimca, te se ovim ugovorom samo usaglašava pravno stanje sa faktičkim stanjem". Dakle, apelant ističe da su on i Salko Brnjak zaključivanjem Ugovora o poklonu samo usaglasili pravno sa faktičkim stanjem. Da je sa porodicom bio u posjedu predmetne kuće, potvrđuje i činjenica da su, u vrijeme kada je uništena u predmetnom štetnom događaju 13. augusta 1992. godine, u njoj smrtno stradali njegovi otac i mlađi brat. Apelant tvrdi da je osporenim presudama njemu i njegovoj porodici povrijeđeno jedno od osnovnih ljudskih prava, a to je pravo na imovinu
.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani, da apelant u apelaciji ponavlja revizione navode, da je taj sud dao razloge o činjenicama utvrđenim u postupku, te razloge koji su ga opredijelili da primijeni materijalnopravne, tj. odredbe ZOO navedene u pobijanoj presudi.
13. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana s obzirom na to da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, pa smatra da nema povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Osnovni sud je istakao da je postupak koji je prethodio donošenju prvostepene presude proveden u skladu sa važećim zakonskim propisima, te da je njegovu odluku potvrdio i Okružni i Vrhovni sud, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovаna.
15. Pravobranilaštvo RS, sjedište zamjenika u Banjoj Luci, ponavlja činjenično stanje utvrđeno u postupku pred redovnim sudovima, na temelju čega je zaključilo da su apelantovi navodi neosnovani, da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo koje se odnosi na institut zastare potraživanja naknade štete i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Okružno tužilaštvo navodi da pažljivim pregledom svojih evidencija od 1992. godine do danas nije pronašlo bilo kakvu krivičnu prijavu protiv bilo kojeg lica za navedeno paljenje apelantove kuće, pa da, stoga, nisu pokrenute bilo kakve istražne radnje u vezi sa navedenim događajem.
V. Relevantni propisi
17. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Odgovornost uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija
Član 180.
(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.
(2) Organizatori, sudionici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po toj osnovi.
(3) Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu zahtijevati naknadu isplaćenog iznosa od osobe koja je štetu uzrokovala.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastaru potraživanja naknade štete.
Opći rok zastare
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Potraživanje naknade štete
Član 376.
(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom
Član 377.
(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 102 od 9. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2009. godine a apelacija je podnesena 22. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant osporava presude Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
k) Pravo na imovinu;
23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
24. Apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer su Vrhovni, Okružni i Osnovni sud njegov zahtjev za naknadu štete odbili uvažavajući prigovor zastarjelosti potraživanja koji su istakle tužene. Prema njegovom mišljenju, šteta je nastala kao akt nasilja i terora i kao rezultat krivičnog djela, pa se u takvoj situaciji pri računanju rokova zastarjelosti ne može primijeniti zastarni rok iz člana 376. ZOO.
25. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, opće je prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
26. Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" kojа se štiti može biti samo "postojeća imovina" (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A broj 332, tačka 31). Također, "legitimna očekivanja" moraju da budu mnogo konkretnija od same nade ma koliko ona bila razumna i moraju se zasnivati na zakonskoj odredbi ili zakonskom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud,
Kopecký protiv Slovačke, 2004-XI; 41 EHRR 944, st. 48-49).
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova "imovina" koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njegovom "legitimnom očekivanju" da će ostvariti naknadu štete za predmetnu nekretninu. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da srušeni stambeni objekt u kojem je apelant živio a time i potraživanje naknade štete predstavlja apelantovu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u postupku povodom apelantove tužbe protiv tuženih radi naknade štete za nepokretnu imovinu, koja mu ne može biti vraćena u stanju u kojem je bila prije paljenja 1992. godine. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački, da se radi o apelantovoj imovini, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
29. Dakle, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi na sve tri instance u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja u pogledu zastarjelosti apelantovog potraživanja za naknadu štete, shodno odredbi člana 376. ZOO kojom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo (stav 1), a u svakom slučaju, dakle, i kada apelant nije saznao za učinioca, ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
30. Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da omoguće pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojima bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na temelju dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi, Evropski sud,
Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV,
Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII i
J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68.-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi,
mutatis mutandis,
Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).
31. Ustavni sud, također, podsjeća da je i sam u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/09, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 27/12, i broj
AP 150/04 od 17. februara 2005
. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 36/05, i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj
13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu
Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se omogućio princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A broj 93, stav 57). Osim toga, Ustavni sud ponovo podsjeća da je i prema stavu Evropskog suda svrha rokova zastarjelosti da omoguće pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojima bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti.
32. U kontekstu navedenog Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant u tužbi tvrdio, a to čini i u apelaciji, da je njegova kuća zapaljena uslijed akta nasilja i terora u augustu 1992. godine. Međutim, građansku tužbu kojom je potraživao naknadu ovako nastale štete od tuženih apelant je podnio tek 3. oktobra 2005. godine. Iz navedenog proizlazi da je tužba podnijeta nakon proteka općeg zastarnog roka iz člana 371, odnosno roka zastare iz člana 376. ZOO, tj. nakon trinaest godina od kada je šteta nastala. Dalje, Ustavni sud, polazeći od jasno izraženog stava u brojnim odlukama da nije nadležan da tumači i primjenjuje materijalno pravo, smatra da je u pogledu rokova iz člana 377. ZOO otklonjena nejasnoća jasno usvojenim stavom u sudskoj praksi. Pri tome Ustavni sud podsjeća da, u smislu Evropske konvencije, termin "zakon" označava ne samo pisani zakon već i sudsku praksu i podrazumijeva kvalitativne zahtjeve, uključujući one o dostupnosti i predvidivosti (vidi, Evropski sud, pored ostalih,
Coëme i drugi protiv Belgije, presuda od 22. juna 2000. godine, st. 145. i 146).
33. Dakle, sud ne pazi na zastaru potraživanja
ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što su u konkretnom postupku učinile tužene. Odlučujući o ovom prigovoru materijalnopravnog karaktera, sudovi su u obrazloženjima jasno naveli da je apelant za štetu saznao odmah kada je ona nastupila, da je prvi put na područje općine Gradiška došao 1999. godine, zatim, 2000. godine da bi se konačno vratio 2001. godine, ali da je tužbu sudu podnio tek 3. oktobra 2005. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan u odredbi člana 376. ZOO odnosi na potraživanja naknade štete bez obzira po kojem osnovu je šteta nastala, da je u prvom stavu navedene odredbe propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu, a u drugom stavu objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete u kojem je neophodno podnijeti tužbu radi ostvarenja sudske zaštite naknade štete.
34. Izuzetak od navedenog pravila sadržan je u odredbi člana 377. ZOO, kojim je propisano da naknada štete proistekle iz krivičnog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo, kada su ti rokovi duži. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, dakle, nespornu činjenicu da je šteta nastala u augustu 1992. godine, da je apelant za štetu saznao odmah kada je ona nastala, jer je šteta nastala činjenjem krivičnog djela, što je eventualno moglo ukazivati na primjenu rokova zastarjelosti iz člana 377. ZOO, budući da su tom prilikom smrtno stradali njegov otac i mlađi brat. Međutim, kako iz obrazloženja osporenih presuda jasno slijedi da apelant nije podnio prijavu nadležnim organima za pričinjenu štetu, Ustavni sud smatra da su sudovi pravilno ocijenili osnovanim istaknut prigovor tuženih o zastari apelantovog potraživanja, zaključivši da je apelantovo potraživanje zastarjelo kako unutar objektivnog roka od pet godina od dana ukidanja ratnog stanja na području Republike Srpske, tako i subjektivnog roka od tri godine od dana nastanka štete iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO.
35. Dalje, u vezi sс apelantovom tvrdnjom da je šteta proistekla iz krivičnog djela a zbog čega smatra da je trebalo primijeniti rokove iz člana 377. ZOO, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj
AP 2763/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine) razmatrao slično pravno pitanje. Naime, u navedenom predmetu apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete je odbijen, jer su redovni sudovi zaključili da su protekli rokovi zastarjelosti iz člana 376. ZOO, a da se ne mogu primijeniti rokovi iz člana 377. ZOO s obzirom na to da su štetu počinila nepoznata lica i da za ovaj događaj nije pokrenut, niti vođen krivični postupak, a apelanti nisu dokazali da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Međutim, apelanti su u tom predmetu u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima tvrdili da je šteta koju su pretrpjeli posljedica izvršenja krivičnog djela i na ovu okolnost su provodili i dokaze u postupku. Također, prije podnošenja tužbe, apelanti su se obraćali javnim vlastima tražeći da se utvrdi ko je odgovaran za uništenje njihove imovine, ali javne vlasti, konkretno nadležno Ministarstvo unutrašnjih poslova, a zatim i nadležno tužilaštvo, nisu preduzele ništa kako bi ispitale sporni događaj iako se on odigrao neposredno ispred policijske stanice. Dakle, predmetni događaj, i pored apelantovog obraćanja u tom predmetu nadležnim organima, u više navrata, nije bio uopće registriran u službenim evidencijama, niti je bilo šta preduzimano po zahtjevima apelanata da se taj događaj istraži. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud je zaključio da je provođenje istrage bilo obavezno kako bi se zaštitila apelantova imovina, pa da je tužena (Republika Srpska-Ministarstvo unutrašnjih poslova) prekršila pozitivnu obavezu i tako povrijedila apelantovo pravo na imovinu (tačka 35).
36. Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant tužbeni zahtjev temeljio na članu 180. ZOO, prema kojem za štetu nastalu uslijed akta nasilja i terora odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi bili dužni da spriječe štetu. Dakle, iako je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela, on u tom smislu nije predlagao, niti su provođeni dokazi u postupku pred redovnim sudovima, kao što su bile okolnosti slučaja u predmetu broj
AP 2763/09. Pri tome iz navoda apelacije, kao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da se apelant obraćao javnim vlastima s ciljem da se utvrdi ko je izvršio rušenje njegove kuće, eventualno nudeći dokaze za svoje tvrdnje, kao i da je takav njegov zahtjev od javne vlasti u potpunosti ignoriran, a što su, također, bile okolnosti slučaja u predmetu broj
AP 2763/09. Shodno navedenom, a imajući u vidu da se u skladu sa članom 240. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, apelantova tvrdnja istaknuta tek u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude da je šteta nastala kao posljedica krivičnog djela je bez značaja, jer ova činjenica nije ni bila predmet odlučivanja, niti je na ovu okolnost apelant predlagao i provodio dokaze u postupku pred redovnim sudovima. S obzirom na to da ovu činjenicu nije isticao i da nije utvrđivana u postupku pred redovnim sudovima koji nisu imali priliku da se o njoj izjasne i da je utvrđuju, apelant se na nju ne može s uspjehom pozivati ni u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka broj
AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05 od 31. maja 2005. godine).
37. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne pokreće se pitanje primjene rokova iz člana 377. ZOO zbog čega nije primjenjiv ni stav iz citirane Odluke Ustavnog suda broj
AP 2763/09. U konkretnom slučaju apelantu je od momenta nastanka štete, odnosno od saznanja za nju, na raspolaganju bila mogućnost podnošenja građanske tužbe za naknadu štete u smislu člana 180. ZOO, pa se apelant, u smislu stava Evropskog suda izraženog u odluci
Baničević protiv Hrvatske, propustom da tužbu podnese u roku iz čl. 371
. (opći rok za zastarjelost potraživanja) i 376. ZOO (rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete) našao u situaciji u kojoj se izložio opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njegovu građansku tužbu.
38. U konkretnom slučaju, kada je nesporno utvrđeno da je šteta nastala u аugustu 1992. godine a apelant tužbeni zahtjev za njenu naknadu zasnovan na članu 180. ZOO podnio 3. oktobra 2005. godine, u nedostatku bilo kakvih razloga i obrazloženja od apelanta da je bio spriječen da ranije, odnosno blagovremeno istakne svoj zahtjev, zaključak redovnih sudova da usvoje prigovor zastarjelosti potraživanja, istaknut od tuženih, primjenom člana 376. ZOO ne pokreće pitanje proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava, a time ni nezakonitog miješanja u apelantovu imovinu.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
40. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da je apelant propustio rok propisan zakonom u kojem je mogao zahtijevati sudsku zaštitu (blagovremenim podnošenjem tužbe) zbog čega je njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete (u vezi sa prigovorom materijalnopravne prirode zastarjelosti potraživanja) odbijen kao neosnovan. S druge strane, očigledno je da apelant nije ni policiji, ni nadležnom tužilaštvu, ni bilo kojem drugom organu prijavio učinjeno krivično djelo u kojem je srušena njegova kuća kako bi taj slučaj javne vlasti mogle istražiti, pronaći učinioca i proglasiti ga odgovornim. Stoga, Ustavni sud, prvenstveno zbog apelantovog pasivnog odnosa prema eventualnom ostvarenju svojih prava (neblagovremenim podnošenjem tužbe i neprijavljivanjem krivičnog djela) ne može zaključiti da je država stavila neprimjeren teret na apelanta, pa zaključuje da je miješanje javnih vlasti u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju u javnom interesu.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. Ustavni sud smatra da je neophodno očitovati se i u odnosu na navode Vrhovnog suda "da tužena RS u vrijeme nastanka štetnog događaja nije imala status društveno-političke zajednice, te da nije mogla biti odgovorna za pričinjenu štetu apelantu, da je tužena Općina Gradiška postojala kao društveno-politička zajednica, ali da ni ona nije odgovorna za štetu, jer zbog ratnih uvjeta nije bila u mogućnosti spriječiti nastalu štetu". U vezi sa ovim navodima Vrhovnog suda Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio, kako je i konstatirano u obrazloženju osporenih odluka, na tvrdnji "da organi tužene nisu ništa preduzeli na sprečavanju nastanka štete koju mu je prouzrokovao nepoznati izvršilac, pronalaženju izvršilaca, te da su odgovorni za štetu koja je počinjena [apelantu]". Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, u takvim okolnostima, svoju odluku o neosnovanosti apelantove revizije a time i postavljenog tužbenog zahtjeva nije mogao obrazlagati činjenicom da Republika Srpska nije mogla biti odgovorna za štetu koja je nastala apelantu zato što nije imala status društveno-političke zajednice u vrijeme nastanka sporne štete. U kontekstu navedenog Ustavni sud prvenstveno naglašava da nije sporno da Bosna i Hercegovina, u smislu člana I/1. Ustava Bosne i Hercegovine, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, ali da ta okolnost nije od značaja za rješavanje konkretne pravne stvari u kojoj je apelant tražio naknadu materijalne štete. Ovo stoga što je iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka evidentno da je šteta nastala tokom ratnih dešavanja iz čega proizlazi da je u vrijeme štetnog događaja postojala organizirana vlast na teritoriji današnjeg entiteta Republika Srpska, koja je donosila zakone i druge propise, organizirala rad policije, tužilaštva, sudova i sl. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je Aneksom II/2. na Ustav Bosne i Hercegovine propisano da svi zakoni, propisi i sudski poslovnici koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu ostat će na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odrede nadležni organi vlasti u Bosni i Hercegovini. Stoga, Ustavni sud smatra da se u takvim okolnostima Vrhovni sud u osporenoj odluci, imajući u vidu sadržaj postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva, nije mogao baviti pitanjem da li je Republika Srpska bila priznata kao entitet u vrijeme nastanka štetnog događaja, već isključivo pitanjem da li su nadležni organi koji su egzistirali u Republici Srpskoj preduzimali poslove iz svoje nadležnosti. Također, u pogledu navoda Vrhovnog suda da, iako je u vrijeme štetnog događaja drugotužena postojala kao društveno-politička zajednica, ni ona nije odgovorna za predmetnu štetu, jer, zbog ratnih uvjeta, nije bila u mogućnosti da spriječi štetu, Ustavni sud ukazuje da, osim paušalnih navoda, Vrhovni sud nije ponudio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje.
37. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, navodeći u prilog tome identične navode kao i u odnosu na pravo na imovinu, koji su u ovoj odluci već detaljno ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode ispituje i u odnosu na pravo na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u postupku rješavanja apelantovog tužbenog zahtjeva tumačili i primijenili odredbe o zastari iz ZOO na način koji se ne čini proizvoljnim.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.