Službeni glasnik BiH, broj 17/10

U skladu s članom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje sudije Mijović je u prilogu ove presude.


<B>ČETVRTI ODJEL





PREDMET SULJAGIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE


(Aplikacija br. 27912/02)


PRESUDA

STRASBOURG


3. novembra 2009. godine


Ova presuda postat će konačna pod uslovima propisanim u članu 44. stav 2. Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Suljagić protiv Bosne i Hercegovine,


Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Nicolas Bratza, predsjednik

Lech Garlicki,

Giovanni Bonello,

Ljiljana Mijović,

David Th�r Bj�rgvinsson,

Ledi Bianku,

Mihai Poalelungi, sudije

i Fatos Araci, zamjenik registrara Odjela

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 13. oktobra 2009.,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana:

PROCEDURA


1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je zahtjevom protiv Bosne i Hercegovine (br.27912/02) koji je, 2. jula 2002., Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine gosp. Mustafa Suljagić (aplikant), u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija).

2. Aplikant je tvrdio da domaće zakonodavstvo nije postiglo "pravičnu ravnotežu" između relevantnih interesa u smislu člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

3. Odlukom od 20. juna 2006. Sud je pitanje aplikantovog statusa žrtve spojio s meritumom i aplikaciju proglasio dopuštenom.

4. I aplikant i tužena vlada dostavili su svoja pismena zapažanja (Pravilo 59. stav 1.). Pored toga, dva udruženja - Udruženje za zaštitu deviznih štediša u Bosni i Hercegovini iz Federacije Bosne i Hercegovine i Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori iz Republike Srpske, koja su bila pozvana da se umiješaju kao treća strana, dostavila su svoja pismena zapažanja (član 36. stav 2. Konvencije i pravilo 44. stav 2.). Na usmenoj raspravi strane su dale svoje odgovore na međusobna zapažanja i zapažanja treće strane (pravilo 44. stav 5.).

5. Rsprava je bila javna i održana je 10. marta 2009. u zgradi Suda za ljudska prava u Strasbourgu (pravilo 59. stav 3.).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Vlade

gđa M. Mijić, Agent,

gđa Z. Ibrahimović, Zamjenik agenta,

gđa B. Kujundžić, Pomoćnik agenta,

gosp.A. Džombić, ministar finansija Republike Srpske,

gđa D. Aleksić, pomoćnik ministra finansija Republike Srpske,

gosp. T. Ćurak, pomoćnik ministra finansija Federacije Bosne i Hercegovine

gosp. E. Kubat, savjetnik ministra finansija Federacije Bosne i Hercegovine

gosp. M. Lučić, direktor finansija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Savjetnici;

(b) u ime aplikanta

g. E. Suljagić, Pravni zastupnik,

g. S. Imamović, Pomoćnik pravnog zastupnika

Sudu su se obratili gosp. Suljagić i gđa Mijić.

ČINJENICE


I. OKOLNOSTI SLUČAJA


A. Relevantna pozadina predmetnog slučaja


6. Predmetni slučaj odnosi se na staru deviznu štednju (devizni štedni polozi nastali prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije - SFRJ).

7. Do ekonomskih reformi 1989/90. (tzv. Markovićevih reformi, nazvanih po tadašnjem premijeru Anti Markoviću), komercijalni bankarski sistem u SFRJ sastojao se od samoupravnih osnovnih i udruženih banaka. Osnovne banke, koje su osnovala i njima nominalno upravljala društvena preduzeća, obavljale su svakodnevne bankovne aktivnosti. Dvije ili više osnovnih banaka mogle su formirati jednu udruženu banku putem sporazuma o samoupravljanju, a pritom su sačuvale svoju pravnu osobnost. U SFRJ postojalo je više od 150 osnovnih banaka i devet udruženih banaka (Jugobanka Beograd, Beogradska udružena banka Beograd, Vojvođanska banka Novi Sad, Kosovska banka Priština, Udružena banka Hrvatske Zagreb, Ljubljanska banka Ljubljana, Privredna banka Sarajevo, Stopanska banka Skopje i Investiciona banka Titograd).

8. Zbog jake potrebe za konvertibilnom valutom u to vrijeme, SFRJ je atraktivnim ponudama privukla radnike na privremenom radu u inozemstvu i ostale građane da ulože svoja devizna sredstva u komercijalne banke u Jugoslaviji: takvi depoziti osiguravali su visoke kamatne iznose (godišnja kamatna stopa često je prelazila 10%), koje je garantirala država (vidjeti, npr. član 14.(3) Zakona o deviznom poslovanju iz 1985.Zakon o deviznom poslovanju
, objavljen u Službenom listu SFRJ nr. 66/85, dopune objavljene u Službenom listu br. 13/86, 71/86, 2/87, 3/88, 59/88 i 82/90.> i član 76. (1) Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama iz 1989.Zakon o bankama i drugim financijskim organizacijama
, objavljen u Službenom listu SFRJ br. 10/89, dopune objavljene u Službenom listu br. 40/89, 87/89, 18/90, 72/90 i 79/90.>).

9. Zakon o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima iz 1977.Zakon o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima
, objavljen u Službeni list SFRJ, br. 15/77, dopune objavljene u Službenom listu br. 61/82, 77/82, 34/83, 70/83 i 71/84.> uveo je sistem ponovnog polaganja deviznih sredstava u Narodnu banku Jugoslavije koje su vršile komercijalne banke. Iako je sistem davao mogućnost slobodnog izbora, on je komercijalnim bankama dozvoljavao da valutni rizik prenesu na državu i na taj način su praktično sva devizna sredstva ponovo polagana. Pored toga, od Narodne banke Jugoslavije tražilo se da izdaje kredite u nacionalnoj valuti (u početku bez kamata) komercijalnim bankama do vrijednosti ponovo položenih deviznih sredstava. Međutim, treba naglasiti, da je takvo ponovno polaganje u pravilu bilo fiktivno, pošto komercijalne banke nisu imale dovoljno likvidnih sredstava: izgleda da su komercijalne banke izvršile ponovno polaganje ukupnog iznosa od 12,2 milijarde američkih dolara, od kojih je samo 1,7 milijardi američkih dolara (približno 14%) stvarno transferirano na Narodnu banku Jugoslavije (vidjeti Kovačić i ostali protiv Slovenije ŠCGĆ, br. 44574/98, 45133/98 i 48316/99, �� 36 i 39, ECHR 2008-...; vidjeti također odluku AP 164/04 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 1. aprila 2006., tačka 53). Godine 1988. prestala je praksa ponovnog polaganja (vidjeti član 103. Zakona o deviznom poslovanju iz 1985., u skladu s dopunom Zakona od 15. oktobra 1988.).

10. Problemi nastali zbog stranih i domaćih dugova SFRJ izazvali su monetarnu krizu 80-ih godina prošlog stoljeća. Državna privreda bila je na rubu kolapsa i SFRJ je preduzela hitne mjere, kao što su zakonske zabrane u pogledu isplate devizne štednje (vidjeti član 71. Zakona o deviznim transakcijama iz 1985.). Time je devizna štednja praktično bila zamrznuta.

11. U okviru Markovićevih reformi, SFRJ je ukinula opisani sistem osnovnih i udruženih banaka. Ova promjena u pravilima bankovnog poslovanja omogućila je nekim osnovnim bankama da se odluče za nezavisan status, dok su druge osnovne banke postale filijale (bez pravne osobnosti) udruženih banaka kojima su ranije pripadale.

12. Međutim, neke od važnih karakteristika tog bankarskog sistema ostale su netaknute ovim reformama. Kao prvo, komercijalne banke ostale su i dalje društvena svojina, u jednom konceptu, koji je, iako je postojao i u drugima državama, u SFRJ bio veoma razvijen. Kao drugo, i komercijalne banke i država imali su finansijske obaveze po deviznoj štednji: štediše su imale pravo da kod komercijalnih banaka podižu svoje štedne uloge u svako doba, zajedno s akumuliranim kamatama (vidjeti čl. 1035. i 1045. Zakona o obligacionim odnosima iz 1978.Zakon o obligacionim odnosima, objavljen u Službenom listu SFRJ, br. 29/78, izmjene objavljene u Službenom listu br. 39/85, 45/89 i 57/89.> godine) ili od države, u slučaju insolventnosti ili stečaja komercijalne banke (vidjeti članove 1004. stav 2. i 1007. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima iz 1978, član 18. Zakona o sanaciji, stečaju i likvidnosti banaka i drugih finansijskih organizacija iz 1989.Zakon o sanaciji, stečaju i likvidnosti banaka i drugih finansijskih organizacija, objavljen u Službenom listu SFRJ, br. 84/89, izmjene objavljene u Službenom listu br. 63/90.> godine i Odluku vlade SFRJ od 23. maja 1990.Odluka o načinu izvršavanja obaveza Federacije po osnovu garancije za devize na deviznim računima i deviznim štednim ulozima građana, građanskih pravnih lica i stranih fizičkih lica, objavljena u Službenom listu SFRJ, br. 27/90.>).

13. Godine 1991./1992. SFRJ je prestala postojati. Njenim raspadom nastalo je pet država sljednica: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Federativna Republika Jugoslavija (od 2006. sljednica Srbija), Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija i Slovenija.

14. U Bosni i Hercegovini počeo je surovi rat odmah nakon proglašenja njene nezavisnosti. Tokom rata Bosna i Hercegovina preuzela je zakonske garancije za staru deviznu štednju od SFRJ (u skladu s članom 6. Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni iz 1992.Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni, objavljena u Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine, br. 2/92 od 11. aprila 1992.>). Nadalje, koncept društvene svojine je napušten (vidjeti Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu iz 1993.Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, objavljen u Službenim novinama Republike Srpske, br. 4/93 od 28. aprila 1993., izmjene objavljene u Službenim novinama, br. 29/94 od 28. novembra 1994., 31/94, od 27. decembra 1994., 9/95, od 19. juna 1995., 19/95, od 2. oktobra 1995., 8/96 od 10. aprila 1996. i 20/98, od 15. juna 1998.> i Zakon o pretvorbi društvene svojine iz 1994.Zakon o pretvorbi društvene svojine, objavljen u Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine, br. 33/94, od 25. novembra 1994.>). Time su sve komercijalne banke u Bosni i Hercegovini u stvarnosti nacionalizirane. Iako je u nekim izuzetnim situacijama tokom rata bilo dozvoljeno korištenje stare devizne štednje, izgleda da je ova mogućnost ostala samo teoretska (vidjeti odluku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, od 18. februara 1993.Odluka o uslovima i načinu isplata dinara po osnovu definitivne prodaje devizne štednje domaćih fizičkih lica i korištenju deviza sa deviznih računa i deviznih štednih uloga domaćih fizičkih lica za potrebe liječenja i plaćanja školarine u inozemstvu, objavljena u Službenom listu Republike BiH, br. 4/93, od 6. marta 1993.> i odluku Narodne Banke Republike Srpske, od 17. juna 1993.Odluka o uslovima i načinu davanja kratkoročnih kredita bankama na osnovu definitivne prodaje deponirane devizne štednje građana i efektivno prodatih deviza od strane građana, objavljena u Službenim novinama Republike Srpske, br. 10/93, od 15. jula 1993., izmjene objavljene u Službenim novinama Republike Srpske, br. 2/94, od 21. februara 1994.>).

15. Dana 14.decembra 1995. stupio je na snagu Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski mirovni sporazum). On je potvrdio nastavak pravnog postojanja Bosne i Hercegovine kao države, ali je promijenio njeno unutrašnje uređenje (član 1. stav 1. Aneksa 4 uz Dejtonski mirovni sporazum koji predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine). U skladu s članom 1. stav 3. Aneksa 4, Bosna i Hercegovina sastavljena je od dva entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske. Dejtonski mirovni sporazum nije riješio pitanje međuentitetske granice u području Brčkog, ali su se strane saglasile da se izvrši obavezujuća arbitraža u skladu s UNCITRAL pravilima (član V. Aneksa 2 Dejtonskog mirovnog sporazuma). U međuvremenu, ruralni dijelovi predratne općine Brčko ostali su pod kontrolom Federacije BiH, a grad Brčko pod kontrolom Republike Srpske. Arbitražni sud je, 5. marta 1999., donio svoju konačnu odluku. Suspendirao je sve institucije vlasti entiteta na cijeloj teritoriji predratne općine Brčko i prenio sva entitetska ovlaštenja na novoformirani Brčko Distrikt koji je stavljen pod isključivu nadležnost Bosne i Hercegovine i međunarodni nadzor. Brčko Distrikt je formalno inauguriran 8. marta 2000. Međutim, entitetski zakoni su se i dalje primjenjivali u Distriktu, dok ih nije modificirao supervizor Brčko Distrikta ili Skupština Distrikta. Svi entitetski zakoni su, 4. augusta 2006., prestali da se primjenjuju u Distriktu.

16. Dana 28. novembra 1997. Federacija BiH preuzela je svu odgovornost za staru deviznu štednju iz lokalnih komercijalnih banaka, kako bi ih pripremila za privatizaciju (u skladu s članom 3. stav 1. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije iz 1997.Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije, objavljen u Službenom listu Federacije BiH, br. 27/97, od 28. novembra 1997., imjene obavljene u Službenom listu br. 8/99, od 5. marta 1999., 45/00, od 25. oktobra 2000., 32/01, od 24. jula 2001., 27/02, od 28. juna 2002., 57/03, od 21. novembra 2003., 44/04, od 21. augusta 2004. i 79/07, od 7. novembra 2007.> i Uredbom o ostvarivanju potraživanja lica koja su imala deviznu štednju u bankama na teritoriji Federacije BiH, a nisu imala prebivalište na teritoriji Federacije BiH iz 1999.Uredba o ostvarivanju potraživanja lica koja su imala deviznu štednju u bankama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a nisu imala prebivalište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, objavljen u Službenom listu Federacije Bosne i Hercegovine, br. 44/99, od 30. oktobra 1999.>). Kako je podizanje stare devizne štednje bilo neostvarivo, građanima tog entiteta bila je data mogućnost da svojom starom deviznom štednjom otkupe društvene stanove u kojima su živjeli (gdje je to zaista i bio slučaj) i neka državna preduzeća (vidjeti tačku 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije iz 1997., dopunjenog 21. augusta 2004. i 7. novembra 2007.).

17. Isto tako, Republika Srpska preuzela je punu odgovornost za staru deviznu štednju kod komercijalnih banaka sa sjedištem u Republici Srpskoj (vidjeti član 20. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama iz 1998., i izmjenama od 8. januara 2002.Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama, objavljen u Službenim novinama Republike Srpske, br. 24/98, od 15. jula 1998., i izmjene objavljene u Službenim novinama br. 70/01, od 31. decembra 2001.>). Međutim, za razliku od Federacije BiH, gdje se odgovornost istovremeno prenosila u pogledu svih komercijanih banaka, u Republici Srpskoj je odgovornost prenošena pojedinačno za svaku komercijalnu banku nakon njene privatizacije. Tako 18. januar i 17. april 2002. predstavljaju relevantne datume za dvije najveće komercijalne banke sa starom deviznom štednjom - Banjalučku banku i Kristal banku. Proces privatizacije u Republici Srpskoj je u pogledu komercijalnih banaka završen 31. decembra 2002. Građanima tog entiteta također je data mogućnost da svoju staru deviznu štednju iskoriste za kupovinu stanova u društvenoj svojini u kojima su živjeli kao i neke društvene organizacije (vidjeti član 19. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima iz 1998.Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, objavljen u Službenim novinama Republike Srpske,br. 24/98, od 15. jula 1998., i izmjene objavljene u Službenim novinama br. 62/02, od 7. oktobra 2002, 38/03, od 30. maja 2003. i 65/03, od 11. augusta 2003.>).

18. Tokom 2002. godine entiteti su privatizirali sve komercijalne banke u Brčko Distriktu putem sporazuma s Distriktom i odobrenjem koje je dao supervizor za Brčko Distrikt.

19. Zakoni koju su određivali korištenje stare devizne štednje u postupku privatizacije bili su ograničeni i čak su doveli do zloupotreba: pojavilo se jedno nezvanično tržište na kojem se takva štednja ponekad prodavala za najviše 3% od njihove nominalne vrijednosti. Godine 2004., pokušavajući da poprave ovakvu situaciju, entiteti i Brčko Distrikt dogovorili su se da isplate stare štediše u gotovini i vladinim obveznicama i u tom smislu napravili su plan otplate. Međutim, prema odluci U 14/05 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, od 2. decembra 2005., tri plana otplate zamijenjena su jednim koji važi za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: relevantno domaće pravo i praksa).

B. Predmetni slučaj


20. Aplikant je rođen 1935. godine i živi kod Srebrenika, Bosna i Hercegovina.

21. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća radio je u više evropskih zemalja kao poštar, građevinski radnik i nadničar, i novac zarađen u inozemstvu položio je kod osnovne banke sa sjedištem u Tuzli, koja je bila članica Privredne banke Sarajevo. Za vrijeme Markovićevih reformi ova banka postala je zasebno pravno lice pod nazivom Tuzlanska banka. Banka je nacionalizirana 1994. (vidjeti tačku 14. u tekstu), a 1998. godine prodata je jednoj komercijalnoj banci sa sjedištem u Sloveniji (Nova ljubljanska banka).

22. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da podigne svoja sredstva, aplikant je uložio prijavu Domu za ljudska prava (institucija za ljudska prava osnovana u skladu s Aneksom 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma). Komisija za ljudska prava, koja je bila pravni sljednik Doma za ljudska prava, svojom odlukom od 6. aprila 2005. (odluka CH/98/375 et al.) utvrdila je da zakoni koji su tada bili na snazi nisu u skladu s članom 6. Konvencije (zbog nedostatka proceduranih garancija), kao ni s članom 1. Protokola br.1 uz Konvenciju (zbog nedostatka pravične ravnoteže između relevantnih interesa). Pored određenih generalnih mjera, Komisija je aplikantu dosudila 500 KMKonvertibilna marka (KM) ima istu fiksnu kursnu stopu za euro kao i njemačka marka (DM): 1euro=1,95583 KM na ime nematerijalne štete i troškova postupka.

23. Dana 29. decembra 2006. nadležna agencija za verifikaciju izvršila je procjenu aplikantove stare devizne štednje na 269.275,21 (vidjeti tačku 27. dalje u tekstu).

24. Dana 11. juna 2007. aplikant je primio 1.000 KM (vidjeti tačku 29. u tekstu). Dana 14. maja 2009. aplikantu su isplaćene prve rate glavnice i kamate na obveznice, obje s rokom dospijeća na dan 27. septembra 2008., u ukupnom iznosu od 4.237,44 KM (vidjeti tačku 31. dalje u tekstu).

25. Izgleda da vladine obveznice čiji je rok dospijeća 31. mart 2008. još uvijek nisu izdate (vidjeti tačku 30. dalje u tekstu), a da druga rata kamata na obveznice koja dospijeva 27. marta 2009. još uvijek nije plaćena (vidjeti tačku 31. dalje u tekstu).

II. RELEVANTNO PRAVO I PRAKSA


26. U vezi s relevantnim pravom i praksom, treba pogledati odluku o dopuštenosti u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 41183/02, ECHR 2005-XII; Suljagić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 27912/02, od 20. juna 2006.; i presudu u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2006-XII.

27. Nadalje, Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje iz 2006.Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, objavljen u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine br. 28/06, od 14. aprila 2006., i izmjene objavljene u Službenom glasniku br. 76/06, od 25. septembra 2006., i 72/07, od 26. septembra 2007.> stupio je na snagu 15. aprila 2006. (u daljnjem tekstu: Zakon iz 2006.)

Bosna i Hercegovina obavezala se da isplati prvobitne depozite koji su položeni u bankama na njenoj teritoriji i pripadajuće kamate s 31. decembrom 1991., po prvobitnoj kamatnoj stopi, umanjene za iznose koji su već iskorišteni (vidjeti tačke 14. i 16-17. gore u tekstu). Kamata akumulirana u periodu od 1. januara 1992. do 15. aprila 2006. stornira se i ponovo obračunava po godišnjoj stopi od 0,5%. Verifikacija iznosa svakog od potražilaca provest će po upravnom postupku agencije za verifikaciju. Rok za podnošenje prijave za verifikaciju već je produžavan u nekoliko navrata.

28. Ustavni sud Bosne i Hercegovine ispitivao je ustavnost odredbe koja se odnosi na smanjenje kamatne stope na 0,5% za period od 1. januara 1992. do 15. aprila 2006. i odlučio da je opravdana imajući u vidu sve okolnosti, a posebno potrebu da se obnovi državna privreda nakon razornog rata (vidjeti odluku U 13/06, od 28. marta 2008., tačka 28.).

29. Svi potražioci, koji su dobili verifikacione certifikate (vidjeti predzadnju rečenicu tačke 27.), imaju pravo na isplatu u iznosu do 1.000 KM u Federaciji BiH i Brčko Distriktu, i do 2.000 KM u Republici Srpskoj. Svi preostali iznosi bit će isplaćeni putem obveznica.

30. U skladu sa Zakonom iz 2006., državne obveznice trebalo je da budu izdate do 31. marta 2008. Obveznice treba da budu otplaćene najkasnije do 31. decembra 2016., s kamatom od 2,5% na godišnjem nivou. Iako je u početku bilo planirano da se državne obveznice izdaju putem Centralne banke, 12. januara 2008. Republika Srpska donijela je svoj Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednjeZakon o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj objavljen je u Službenim novinama Republike Srpske, br. 1/08, od 4. januara 2008. (u daljnjem tekstu: Zakon RS-a), skraćujući period amortizacije obveznica na pet godina, i izdala svoje entitetske obveznice 28. februara 2008. Dana 4. oktobra 2008. Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio je Zakon RS-a ustavnim (odluka U 3/08, od 4. oktobra 2008.). Sud je odlučio da su konstitutivne jedinice (entiteti i Distrikt) nadležne da reguliraju pitanje stare devizne štednje, pod uslovom da postupaju u okviru Zakona iz 2006. godine. Nakon ove odluke, Centralna banka odbila je da izda državne obveznice samo za neke konstitutivne jedinice. Kao rezultat toga, Federacija BiH i Brčko Distrikt morali su izdati svoje obveznice. I dok je Brčko Distrikt to uradio 30. juna 2009., izgleda da obveznice još uvijek nisu izdate u Federaciji BiH.

31. U međuvremenu, otplatni planovi su usvojeni, i to: 21. februara 2008. za Republiku SrpskuOdluka o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu verifikciranih računa stare devizne štednje, objavljena u Službenim novinama Republike Srpske br. 20/08, od. 5 marta 2008.> i 9. aprila 2008. za Federaciju BiH i Brčko DistriktOdluka o rasporedu po godinama dospijeća obveznica Bosne i Hercegovine koje se izdaju radi izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje za Federaciju Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, objavljena u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine br. 29/08, od 8. aprila 2008.>. Dana 24. juna 2009. usvojen je novi otplatni plan za Brčko Distrikt koji je u skladu s onim od 9. aprila 2008.Odluka o emisiji obveznica Brčko Distrikta za izmirenje obaveza po osnovu verificiranih računa stare devizne štednje, objavljena u Službenom glasniku Brčko Distrikta, br. 19/09.>

U Republici Srpskoj obveznice će biti otplaćene do 28. februara 2013. u deset rata (na dan 28. februara i 28. augusta svake godine, od 28. augusta 2008. do 28. februara 2013.), zajedno s kamatama na obveznice (po godišnjoj stopi od 2,5%). Prve tri rate plaćene su kako je i planirano 28. augusta 2008., 28. februara i 28. augusta 2009. U slučaju kašnjenja isplate, zatezne kamate plaćat će se po zakonskoj stopi.

U Federaciji BiH obveznice će biti isplaćene do 27. marta 2015., u osam rata, na sljedeći način: 7,5% od ukupnog duga bit će isplaćeno 27. septembra 2008., 9% bit će isplaćeno 27. septembra 2009., 11% bit će isplaćeno 27. septembra 2010., 12% bit će isplaćeno 27. septembra 2011., 13% bit će isplaćeno 27. septembra 2012., 15% bit će isplaćeno 27. septembra 2013., 15,5% bit će isplaćeno 27. septembra 2014. i 17% bit će isplaćeno 27. marta 2015. Kamate na obveznice (po godišnjoj stopi od 2,5%) plaćat će se 27. marta i 27. septembra svake godine počev od 27. septembra 2008. do 27. marta 2015. Prve isplate glavnog duga i kamata na obveznice (s rokom dospijeća 27. septembra 2008. u oba slučaja) izvršene su 14. maja 2009. Izgleda da rate s datumom dospijeća 27. marta i 27. septembra 2009. još uvijek nisu isplaćene.

I na kraju, Brčko Distrikt je, 24. decembra 2008., u skladu sa starim planom otplate, isplatio prve rate glavnog duga i kamate na obveznice (obje dospjele 27. septembra 2008.), a drugu ratu kamata na obveznice (dospjelu 27. marta 2009.) 11. juna 2009. U skladu s novim planom, obveznice moraju biti isplaćene do 31. marta 2015., u sedam rata na sljedeći način: 9,5% ukupnog duga isplatit će se 30. septembra 2009., 11.5% isplatit će se 30. septembra 2010., 12,5% isplatit će se 30. septembra 2011., 14% isplatit će se 30. septembra 2012., 16,5% isplatit će se 30. septembra 2013, 17,5% isplatit će se 30. septembra 2014. i 18,5% isplatit će se 31. marta 2015. Kamate na obveznice (po godišnjoj stopi od 2,5%) isplaćivat će se 31.marta i 30. septembra svake godine, počev od 30. septembra 2009. do 31. marta 2015. Rata s rokom dospijeća 30. septembra 2009. plaćena je na vrijeme. U slučaju kašnjenja bilo koje naredne isplate, plaćat će se zatezna kamata po zakonskoj stopi.

32. Pošto se vladine obveznice mogu otkupiti prije roka dospijeća, njima se može trgovati na berzi čim budu izdate. U Republici Srpskoj njihova trenutna tržišna vrijednost iznosi oko 90% od njihove nominalne vrijednosti. Imajući na umu da su državne obveznice tek nedavno izdate u Brčko Distriktu, njihova prodajna cijena na berzi još uvijek nije konsolidirana. Kao što je ranije već navedeno, čini se da u Federaciji BiH obveznice još uvijek nisu izdate.

PRAVO


I. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 1. PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU


33. Predmetni slučaj se u osnovi odnosi na usklađenost domaćeg zakonodavstva koje se odnose na staru deviznu štednju sa uslovima predviđenim članom 1. Protokola br. 1, koji glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.




Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

A. Primjenjivost člana 1. Protokola br. 1


34. Koncept "imovine" ima zasebno značenje koje se ne ograničava na vlasništvo nad materijalnim dobrima. Isto kao i materijalna dobra, i određena druga prava i interesi koji predstavljaju dobra mogu se također smatrati "imovinom" u smislu člana 1. Protokola br. 1 (vidjeti, među ostalim odlukama, Broniowski protiv Poljske (GC), br. 31443/96, � 129, ECHR 2004-V). Tužbeni zahtjevi, pod uslovom da imaju dovoljnu osnovu u domaćem pravu, kvalificiraju se kao " dobra" i na taj način mogu se smatrati "imovinom" u smislu ove odredbe (vidjeti Kopeck� protiv Slovačke (GC), br. 44912/98, � 52, ECHR 2004-IX).

35. U predmetnom slučaju aplikant je, nakon deponiranja deviznih sredstava kod komercijalne banke, stekao pravo da u svako doba podigne iz banke svoja položena sredstva zajedno s pripadajućim kamatama, ili od države, u slučaju "očite nesolventnosti" ili stečaja (vidjeti tačku 12. u tekstu). Iako je istina da su, bližeći se kraju svog postojanja, SFRJ i njen komercijalni bankarski sistem imali teškoća u ispunjavanju svojih finansijskih obaveza (vidjeti tačku 10. u tekstu), navedeno pravo se zadržalo.

36. I pored različitih pristupa ovom pitanju nakon raspada SFRJ, kao i prenošenja odgovornosti s jednog nivoa vlasti na drugi (vidjeti tačke 14., 16.-17., 19. i 27.-32. u tekstu), nikada nije postojala bilo kakva sumnja u pogledu toga da su Bosna i Hercegovina i/ili njeni entiteti imali pravnu obavezu da vrate staru deviznu štednju koja je bila deponirana u komercijalnim bankama na njenoj teritoriji. U tavim okolnostima Sud zaključuje da je aplikant imao potraživanje i da ga još uvijek ima, koje predstavlja "imovinu" u okviru značenja člana 1. Protokola br. 1. Garancije koje pruža ta odredba se, stoga, primjenjuju u predmetnom slučaju.

B. Usklađenost s članom 1. Protokola br. 1


1. Primjenjivo pravilo člana 1. Protokola br. 1

37. Kao što je Sud više puta napomenuo, član 1. Protokola br. 1 obuhvata tri zasebna pravila: prvo pravilo, navedeno u prvoj rečenici prvog paragrafa, generalne je prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog paragrafa, obuhvata lišavanje imovine i podvrgava ga određenim uslovima; treće pravilo, navedeno u drugom paragrafu, potvrđuje da strane potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesima. Međutim, ova tri pravila nisu zasebna u smislu da nisu međusobno povezana. Drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba ga, stoga, tumačiti u svjetlu općeg principa formuliranog u prvom pravilu (vidjeti, pored ostalih odluka, Beyeler protiv Italije ŠGCĆ, br. 33202/96, � 98, ECHR 2000-I).

38. Aplikant u predmetnom slučaju godinama nije bio u mogućnosti da slobodno raspolaže svojom starom deviznom štednjom. U vrijeme podnošenja ove aplikacije (2. jula 2002.) i, što je još važnije, dana kada je Bosna i Hercegovina ratificirala Protokol br. 1 (12. jula 2002.), on je ova sredstva mogao iskoristiti za kupovinu nekih državnih preduzeća (vidjeti tačku 16.). Kako je on bio vlasnik kuće u kojoj je živio, kupovina državnog stana nije bila odgovarajući izbor. Zatim je uslijedio zakon iz 2004. godine (vidjeti tačku 19. u tekstu) i na kraju zakoni koji su sada na snazi (vidjeti čl. 27.-32.), od kojih je svaki ograničavao korištenje stare devizne štednje. Ovo se na Sudu nije pobijalo.

U takvim okolnostima, predmetni slučaj treba razmatrati po trećem pravilu člana 1. Protokola br. 1 (vidjeti Trajkovski protiv �Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije�) (dec.), br. 53320/99, ECHR 2002-IV).

2. Opći principi

39. Opći principi su nedavno ponovo istaknuti u Broniowski, citirano gore, �� 147-51 (reference izostavljene).

(a) Princip zakonitosti


40. Prvi i navažniji uslov člana 1. Protokola br. 1 određuje da svako miješanje organa vlasti u mirno uživanje imovine mora biti zakonito: druga rečenica prvog stava dopušta lišavanje imovine samo "pod uslovima predviđenim zakonom", a drugi stav potvrđuje da države imaju pravo da kontroliraju korištenje imovine primjenom zakona. Pored toga, vladavina prava, jedan od osnovnih principa demokratskog društva, u osnovi je svih članova Konvencije.

Princip zakonitosti također pretpostavlja da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidljive u svojoj primjeni.

(b) Princip legitimnog cilja kod javnog/općeg interesa


41. Svako miješanje u uživanje prava ili slobode priznate Konvencijom mora imati legitiman cilj. Na isti način, u slučajevima gdje se radi o pozitivnoj obavezi, mora postojati legitimno opravdanje za neaktivnost države. Princip "pravedne ravnoteže" sadržane u članu 1. Protokola br. 1 sam po sebi pretpostavlja postojanje općeg interesa zajednice. Pored toga, treba ponoviti da razna pravila ugrađena u član 1. nisu zasebna, u smislu nepovezanosti, i da se drugo i treće pravilo bave samo određenim pojavama miješanja u pravo na mirno uživanje imovine. Jedan od efekata ovoga je da postojanje "javnog interesa", koje se traži u drugoj rečenici, ili "općeg interesa", koje se pominje u drugom stavu, su, zapravo, logički zaključci principa iznesenog u prvoj rečenici, tako da miješanje u ostvarivanje prava na mirno uživanje imovine u smislu značenja prve rečenice člana 1. također mora slijediti cilj u javnom interesu.

42. Zahvaljujući neposrednom poznavanju svog društva i njegovih potreba, nacionalni organi vlasti su, u principu, u boljem položaju nego međunarodni sudija, da ocijene šta je "u javnom interesu". Prema sistemu zaštite ustanovljenom Konvencijom, obaveza je nacionalnih organa vlasti da naprave početnu procjenu u vezi sa postojanjem problema od javnog značaja nalažući mjere koje treba primijeniti u sferi ostvarivanja prava na imovinu, uključujući lišavanje ili kontrolu imovine. U skladu s tim, nacionalni organi vlasti imaju široko polje procjene u ovoj oblasti.

Nadalje, pojam "javnog interesa" je svakako sveobuhvatan. Odluka o donošenju zakona koji se odnose na eksproprijaciju ili kontrolu imovine ili omogućavaju da se kompenzacija za oduzetu imovinu vrši iz javnih fondova obično povlači i razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja. Sud je naveo da, iako smatra prirodnim da polje slobodne procjene koje zakonodavac ima u provođenju socijalne i ekonomske politike bude široko, Sud će poštovati procjenu zakonodavca o tome šta je to "u javnom interesu", pod uslovom da takva procjena nije očigledno neosnovana. Ova logika odnosi se na takve fundamentalne promjene u sistemu države, kao što je prijelaz s totalitarnog režima na demokratsku vladavinu, reformu državne političke, pravne i ekonomske strukture, i naravno, raspad države praćene razornim ratom, fenomen koji neizbježno povlači donošenje velikog broja ekonomskih i socijalnih zakona.

(c) Princip "pravedne ravnoteže"


43. Miješanje u mirno uživanje imovine, kao i suzdržavanje od preduzimanja radnji moraju postići pravednu ravnotežu između potreba općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitom osnovnih prava pojedinca.

Briga za postizanjem ove ravnoteže ogleda se u cjelini u strukturi člana 1. Protokola br. 1. Posebno je potreban razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići bilo kojim mjerama koje preduzima država, uključujući i mjere koje pojedinca lišavaju njegove imovine. U svakom slučaju gdje je došlo do povrede ovog člana, Sud mora, stoga, utvrditi da li dotično lice mora podnijeti neproporcionalan i pretjeran teret zbog djelovanja ili nedjelovanja države.

44. U ocjeni postupanja u skladu s članom 1. Protokola br. 1, Sud mora u potpunosti ispitati sve interese o kojima je riječ, imajući na umu da je uloga Konvencije da štiti prava koja su "praktična i djelotvorna". Sud mora razmotriti šta stoji iza forme i ispitati realnost situacije na koju se aplikant žali. Takva procjena mora uključivati ne samo relevantne uslove kompenzacije - ako je situacija bliska oduzimanju imovine - nego i ponašanje strana, uključujući i sredstva koja država koristi i njihovu realizaciju. U tom kontekstu, treba naglasiti da neizvjesnost, bilo da je legislativna, administrativna ili je rezultat prakse koju vlasti koriste, predstavlja faktor koji se mora imati u vidu kod ocjene ponašanja države. U slučavima gdje je zaista u pitanju opći interes, na državnim organima je da reagiraju u pravo vrijeme i na odgovarajući i dosljedan način.

3. Primjena navedenih principa na predmetni slučaj

(a) Aplikantovi podnesci


45. Iako priznaje da postoji pozitivni pomak u zakonodavstvu koje je trenutno na snazi, aplikant i dalje tvrdi da je zakonodavstvo još uvijek neusklađeno s članom 1. Protokola br.1. Prije svega, prema aplikantovom razumijevanju postojećeg zakonodavstva, on, osim početne isplate od 1.000 KM, neće imati pravo na druge iznose u gotovini. Aplikant bi primio vladine obveznice tek na kraju amortizacionog perioda (2015. godine), koje će onda moći prodati na nezvaničnom tržištu, najvjerovatnije samo za manji dio njihove nominalne vrijednosti. Aplikant ovo smatra neprihvatljivim s obzirom na njegove godine i slabo zdravstveno stanje. Kao drugo, žalio se na kamatnu stopu za period od 1. januara 1992. do 15. aprila 2006. (0.5%). I na kraju, aplikant tvrdi da važeći zakon ne nudi garancije da će se potrebna sredstva osigurati na vrijeme.

(b) Podnesci tužene države


46. Vlada je potvrdila da su domaće vlasti preuzele punu odgovornost za staru deviznu štednju kod lokalnih komercijalnih banaka. Prema preliminarnim podacima, ukupni javni dug prelazi milijardu eura. S obzirom na različite finansijske obaveze na raznim nivoima države i sve okolnosti, uključujući i raspad SFRJ 1991./1992. i rat koji je uslijedio, Vlada smatra da postojeće zakonodavstvo predstavlja najbolje moguće rješenje. U korist takve tvrdnje, Vlada je podvukla da je zakon izrađen uz pomoć Međunarodnog monetarnog fonda. Što se tiče kamatne stope za period od 1. januara 1992. do 15. aprila 2006., koju je aplikant posebno kritiziraao, Vlada je tvrdila da je takva stopa u skladu s prosječnom kamatnom stopom koja se primjenjuje na kratkoročne depozite za isti period. I na kraju, Vlada je odbacila aplikantovu zabrinutost u pogledu sposobnosti domaćih organa da provedu zakon koji je na snazi. I pored početnih kašnjenja u Federaciji BiH i Brčko Distrktu, Vlada je istakla da su preduzete mjere, uključujući i kredite od komercijalnih banaka, kako bi se osiguralo da naredne isplate budu blagovremene.

(c) Podnesci treće strane


47. Treća strana, u svom pismenom podnesku Sudu, optužila je vlasti na svim nivoima zbog nesposobnosti i korupcije. Najviše je kritiziran zakon iz 1997. u Federaciji BiH i isti takav zakon u Republici Srpskoj. Uslovi su, navodno, bili takvi da vlasnici stare devizne štednje nisu imali drugog izbora nego da prihvate privatizacijske certifikate umjesto njihove štednje i prodaju ih na nezvaničnom tržištu za mali dio njihove nominalne vrijednosti. Takva shema, rečeno je, omogućila je poznatim tajkunima i ratnim profiterima koji su imali veze s vlastima da pribave dragocjen kapital gotovo besplatno.

48. Udruženje iz Federacije BiH dodalo je da su zloupotrebe nastavljene i po zakonu koji je na snazi, ali nije iznijelo nikakve dokaze.

(d) Procjena Suda


49. Prije nego što počnemo s ovim pitanjima, treba naglasiti da predmetni slučaj ima dugu historiju. Aplikant je svoju aplikaciju podnio 2. jula 2002., prije nego što je Bosna i Hercegovina ratificirala Protokol br. 1 i ponovio je nakon ratificiranja. Iako se osporavana situacija razvijala, Sud će svoju analizu ograničiti na zakone koji su trenutno na snazi. Nadalje, Sud želi da podvuče da smatra irelevantnim to što je aplikant podnio aplikaciju prije ratificiranja Protokola br. 1 zbog kontinuiteta sporne situacije i činjenice da su prvobitne žalbe potvrđene u velikom broju situacija nakon ratifikacije (vidjeti Čeh protiv Srbije, br. 9906/04, �� 36-39, 1. jula 2008.).

50. Vraćajući se ponovo navedenim općim principima, nema sumnje da su prva dva principa poštovana u predmetnom slučaju (vidjeti, analogno, Trajkovski, citirano gore u tekstu). Stoga će Sud nastaviti razmatranje glavnog pitanja, tj. da li je spornim mjerama postignuta "pravednu ravnotežu" između relevantnih interesa u svjetlu člana 1. Protokola br. 1.

51. Kao prvo, općepoznata činjenica je da je globalna ekonomska kriza 70-ih godina prošlog stoljeća posebno teško pogodila SFRJ. SFRJ se okrenula međunarodnom tržištu kapitala i uskoro postala jedna od najzaduženijih zemalja svijeta. Kada je međunarodna zajednica prestala s praksom davanja kredita 70-ih godina prošlog stoljeća godina, SFRJ je našla izlaz u deviznoj štednji građana kojom je plaćala strane dugove i finansirala uvoz. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope utvrdila je da je, kao razultat toga, glavni dio prvobitnih depozita nestao prije raspada SFRJ (vidjeti Rezoluciju Vijeća Evrope 1410 (2004) usvojenu 23. novembra 2004.- navedena u Kovačić i drugi, gore citirano, � 188 - kao i pojašnjenja gosp. Erika Jurgensa). Iako je istina da su potraživanja stare devizne štednje, kao takva, preživjela raspad SFRJ, i da je Bosna i Hercegovina preuzela punu odgovornost za takva potraživanja, činjenica da su prvobitni depoziti potrošeni, najvjerovatnije od ranijeg režima, objašnjava zašto Bosna i Hercegovina nije bila u stanju da dozvoli nekontroliranu isplatu ovih pologa.

52. Aplikant je ostao pri tvrdnji da on, prema sadašnjem zakonu, ima pravo na isplatu iznosa ne većeg od 1.000 KM u gotovini do 27. marta 2015. Sud, međutim, zapaža da aplikant ima pravo na isplatu svoje cjelokupne devizne štednje, u osam rata, do 27. marta 2015., i da je već primio 5.237,44 KM. Imajući na umu katastrofalne posljedice rata od 1992. do 1995. i reforme državne političke, pravne i ekonomske strukture koje su u toku, Sud uvažava da ovo rješenje ostaje u granicama slobodnog polja procjene tužene države.

53. Aplikant je, također, izrazio zabrinutost da neće moći prodati vladine obveznice po cijeni koja je i približno jednaka njihovoj nominalnoj vrijednosti. Iako je razumljiva, imajući u vidu zloupotrebe koje su se dešavale u prošlosti (vidjeti tačke 19. i 47. u tekstu), ovakva zabrinutost nije dokazana. Za razliku od privatizacijskih certifikata u skladu s ranijim zakonom, vladinim obveznicama izdatim prema zakonu koji je sada na snazi, može se trgovati na berzi, koje, zajedno s kamatama na obveznice (po godišnjoj stopi od 2,5%) i relativno kratkim rokom otplate, treba da osiguraju znatno višu cijenu. I zaista, takve obveznice trenutno se prodaju u Republici Srpskoj po cijeni od 90% od njihove nominalne vrijednosti. Nema razloga da se takve obveznice prodaju po nižoj cijeni u Brčko Distriktu ili u Federaciji BiH, kada budu izdate. Aplikant, pak, ne mora prodavati vladine obveznice kako bi primio svoju staru deviznu štednju. Umjesto toga, on se može odlučiti za isplatu u gotovini u osam rata. Za razliku od privatizacijskih certifikata izdatih po ranijem zakonu, vladine obveznice koje se izdaju po sadašnjem zakonu nisu kreirane da zamijene isplatu u gotovini. Naprotiv, njihova funkcija je da omoguće što raniju isplatu gotovine onima koji nisu u mogućnosti ili ne žele da čekaju do kraja perioda amortizacije (27. marta 2015. u aplikantovom slučaju).

54. Što se tiče kamatne stope u periodu od 1. januara 1992. do 15. aprila 2006., koju su aplikant i treća strana smatrali preniskom, Vlada je smatrala da je takva kamatna stopa odgovarala prosječnoj kamatnoj stopi koja se primjenjivala na kratkoročne devizne depozite. Međutim, prema zvaničnom izvještaju koji je Vlada dostavila na zahtjev Suda, u jednom drugom predmetu (Kudić protiv Bosne i Hercegovine, br. 28971/05, od 9. decembra 2008.) relevantna kamatna stopa bila je viša - u prosjeku 2,33% (4,06% u 1992. godini, 2,82% u 1993., 2,43% u 1994., 2,70% u 1995., 2,49% u 1996., 3,16% u 1997., 3,01% u 1998., 2,78% u 1999., 2,4% u 2000., 2,2% u 2001., 1,64% u 2002., 1,22% u 2003., 0,9% u 2004., 0,82% u 2005. godini).

Sud je, također, ustanovio da su susjedne države, koje su napravile sličan plan otplate, pristale da plate znatno više kamatne stope: 5% u Hrvatskoj i 2% u Crnoj Gori i Srbiji.

Ipak, imajući u vidu široko polje procjene koje je imala tužena država (vidjeti tačku 42. u tekstu) i, posebno, potrebu da se nacionalna ekonomija rekonstruira nakon razornog rata, Sud ovaj faktor ne smatra dovoljnim da bi postojeće zakonodavstvo prikazalo suprotnim članu 1. Protokola br. 1. U tom smislu, Sud se slaže sa Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine (vidjeti tačku 28. u tekstu).

55. Iako Sud smatra da je postojeće zakonodavstvo kao takvo u skladu s članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, slaže se s aplikantom da je stepen provođenja zakona nezadovoljavajući. Dok u Republici Srpskoj ne postoje nikakve tvrdnje o kašnjenju, to nije slučaj s Federacijom BiH i Brčko Distriktom. U Brčko Distriktu, vladine obveznice, iako s rokom dospijeća 31. marta 2008, emitirane su tek 30. juna 2009. U Federaciji BiH čini se da obveznice, iako s rokom dospijeća 31. marta 2008., još uvijek nisu emitirane. Kao rezultat, aplikant još uvijek nije u mogućnosti da ih proda na berzi i tako ostvari raniju gotovinsku isplatu (vidi tačku 53.). Nadalje, rate, koje prema postojećim zakonskim rješenjima imaju rok dospijeća 27. septembra 2008., isplaćene su sa zakašnjenjem od skoro tri mjeseca (24. decembra 2008.) u Brčko Distriktu i skoro osam mjeseci kasnije (14. maja 2009.) u Federaciji BiH. Isto tako, rata s rokom dospijeća 27. marta 2009. isplaćena je skoro tri mjeseca kasnije (11. juna 2009.) u Brčko Distriktu i još uvijek nije isplaćena u Federaciji BiH.

56. Sud je svjestan da stara devizna štednja, naslijeđena od bivše SFRJ, predstavlja značajan teret za sve države sljednice. Međutim, pošto je preuzela obavezu da isplati staru deviznu štednju deponiranu u bankama sa sjedištem na svojoj teritoriji i kako je s tim u vezi izradila plan isplate, tužena strana mora stajati iza svojih obećanja. Princip vladavine prava koji čini osnov Konvencije, kao i princip zakonitosti iz člana 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju zahtijevaju od država ugovornica da poštuju i primjenjuju, na predvidiv i jedinstven način, zakone koje donose (vidjeti presudu Broniowski, citiranu gore, tačka 184).

57. S obzirom na manjkavosti u provođenju domaćeg zakonodavstva koje se odnosi na staru deviznu štednju, Sud zaključuje da se aplikant i dalje može smatrati žrtvom u smislu člana 34. Konvencije. Zbog toga se preliminarni prigovor Vlade odbija. Prema tome, postoji povreda člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u predmetnom slučaju.

II. PRIMJENA ČLANA 46. KONVENCIJE


58. Član 46. Konvencije glasi:

"1. Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da poštuju konačnu presudu Suda u svakom predmetu u kojem su stranke.




2. Konačna odluka Suda dostavlja se Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje."

A. Podnesci strana


59. Vlada, za razliku od aplikanta, usprotivila se primjeni pilot-presude u predmetnom slučaju i ponovila da su sporni zakoni u skladu sa uslovima navedenim u članu 1. Protokola br. 1.

B. Procjena Suda


1. Opći principi

60. Sud ponavlja da član 46. Konvencije, onako kako je tumačen u smislu člana 1., nameće tuženoj strani pravnu obavezu da, pod nadzorom Komiteta ministara, donese odgovarajuće generalne i/ili individualne mjere da zaštiti pravo aplikanta, za koje je Sud utvrdio da je povrijeđeno. Takve mjere moraju biti donesene u odnosu na druga lica koja se nalaze u istom položaju kao i aplikant, uglavnom rješavajući probleme koji su doveli do povreda koje je Sud utvrdio (vidjeti Scozzari i Giunta protiv Italije (GC), br. 39221/98 i 41963/98, � 249, ECHR 2000-VIII; Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (GC), br. 28957/95, � 120, ECHR 2002-VI; Lukenda protiv Slovenije, br. 23032/02, � 94, ECHR 2005-X; i S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), br.30562/04 i 30566/04, � 134, ECHR 2008-...). Ovo je obaveza koju Komitet ministara neprestano naglašava u ukviru nadzora nad izvršavanjem presuda Suda (vidjeti, npr. ResDH(97)336, IntResDH(99)434, IntResDH(2001)65 i ResDH (2006) 1).

61. Kako bi omogućio efikasno provođenje svojih presuda u tom smislu, Sud može usvojiti postupak pilot-presude, što daje mogućnost da se u presudi jasno utvrdi postojanje strukturalnih problema koji leže u osnovi povreda i da se navedu posebne mjere ili radnje koje tužena strana treba preduzeti da bi ispravila kršenja. (vidjeti Broniowski, gore citirano, �� 189-94, i Hutten-Czapska protiv Poljske (GC), br. 35014/97,�� 231-39, ECHR 2006-VIII). Ovakav pristup u prosuđivanju je, međutim, popraćen dužnim poštovanjem funkcija institucija Konvencije: obaveza je Komiteta ministara da ocijeni provođenje individualnih i generalnih mjera u skladu s članom 46. stav 2. Konvencije (vidjeti, analogno, Broniowski protiv Poljske (prijateljska nagodba) (CG), br. 31443/96, � 42, ECHR 2005-IX, i Hutten-Czapska protiv Poljske (prijateljska nagodba) (GC), br. 35014/97, � 42, ECHR 2008-...).

62. Drugi važan cilj procedure pilot-presude je da podstakne tuženu stranu da riješi veliki broj pojedinačnih slučajeva koji su nastali iz istog strukturalnog problema na domaćem nivou, i tako primijene princip supsidijarnosti na kojem počiva sistem Konvencije. Zadatak Suda kao što je definiran u članu 19., a to je da "osigura poštivanje obaveza koje su članice potpisnice preuzele po Konvenciji i protokolima uz Konvenciju", ne postiže se uvijek najbolje ponavljanjem istih nalaza u velikom broju slučajeva (vidjeti, analogno, E.G. protiv Poljske (dec), br. 50425/99, � 27, ECHR 2008-...). Cilj procedure pilot-presude je da omogući da se na najbrži i najefikasniji način riješi loše funkcioniranje pravnog sistema države, koje se odražava na zaštitu prava iz Konvencije o kojima je ovdje riječ (vidjeti Wokenberg i drugi protiv Poljske (dec), br. 50003/99, � 34, ECHR 2007-XIV). Iako aktivnost tužene strane treba, prije svega, biti usmjerena na rješavanje takvog lošeg funkcioniranja i na uvođenje, gdje je to moguće, efikasnih domaćih pravnih lijekova u pogledu povreda o kojima je ovdje riječ, ona može također uključiti i ad hoc rješenja, kao što su prijateljske nagodbe s aplikantima ili jednostrane ponude za ispravljanje kršenja, u skladu sa uslovima koje postavlja Konvencija. Sud može odlučiti da obustavi razmatranje svih sličnih slučajeva, dajući tako tuženoj državi mogućnost da ih riješi na različite načine (vidjeti, analogno, Broniowski, gore citirano, � 198, i Xenides-Arestis protiv Turske, br. 46347/99, � 50, 22. decembra 2005). Međutim, ako tužena država ne donese takve mjere nakon donošenja pilot-presude i nastavi da krši Konvenciju, Sud neće imati drugog izbora nego da nastavi razmatranje svih sličnih aplikacija koje se nalaze pred Sudom i donese presude kako bi osigurao efikasno poštivanje Konvencije (vidjeti, analogno, E.G. protiv Poljske, gore citirano, � 28).

2. Primjena principa na predmetni slučaj

63. Povreda koju je Sud našao u predmetnom slučaju pogađa mnogo lica. Prema informacijama Međunarodnog monetarnog fonda, više od četvrtine stanovništva Bosne i Hercegovine imalo je staru deviznu štednju (vidjeti Bosna i Hercegovina: Odabrana ekonomska pitanja, Izvještaj MMF-a, br. 04/54, mart 2004. str. 26.). Osim toga, Sudu je dostavljeno već više od 1.350 sličnih aplikacija u ime više od 13.500 aplikanata. Ovo predstavlja ozbiljnu prijetnju budućoj efikasnosti mehanizma Konvencije. Zbog toga, Sud smatra prikladnim da primijeni proceduru pilot-presude u predmetnom slučaju, bez obzira na protivljenje Vlade u tom smislu.

64. Iako, u principu, nije obaveza Suda da određuje koje mjere bi tužena strana trebalo da preduzme kako bi ispunila obaveze tužene države po članu 46. Konvencije, u vezi sa sistemskim problemom koji je identificiran u predmetnom slučaju, Sud smatra da su bez sumnje potrebne generalne mjere na nacionalnom nivou za izvršenje predmetne presude. Sud naročito smatra da se vladine obveznice moraju izdati i svaka zaostala rata isplatiti u Federaciji BiH u roku od šest mjeseci od dana konačnosti presude. U istom roku, Federacija BiH se također mora obavezati da plati zatezne kamate po zakonskoj stopi, kao što su to učinili Republika Srpska i Brčko Distrikt (vidi tačku 31. gore) u slučaju kašnjenja sa isplatom bilo koje naredne rate. Što se tiče ranijih kašnjenja, Sud za sada ne smatra neophodnim da naloži da adekvatna naknada bude dodijeljenja svim licima koja su pogođena tim kašnjenjem. Ukoliko, međutim, tužena strana propusti da usvoji generalne mjere na koje je ukazano i nastavi kršenja Konvencije, Sud može ponovo razmatrati dosuđivanje naknade u nekom budućem primjerenom slučaju.

65. Imajući u vidu mnoge slične aplikacije koje su u postupku pred Sudom:

(i) Sud odlučuje da odgodi postupke na šest mjeseci od dana konačnosti presude u svim slučajevima koji se odnose na staru deviznu štednju u Federaciji BiH i Brčko Distriktu u kojima su aplikanti pribavili potvrde o verifikaciji (vidi, slično, Burdov protiv Rusije (br. 2), br. 33509/04, tačka 146, 15. januar 2009.). Ova odluka neće imati uticaja na ovlaštenja Suda da u svakom momentu proglasi nedopuštenim svaki takav slučaj ili ga briše sa liste predmeta u skladu s Konvencijom.

(ii) Sud može u skladu s Konvencijom proglasiti nedopuštenim svaki slučaj koji se odnosi na staru deviznu štednju u kojem aplikant nije pribavio potvrdu o izvršenoj verifikaciji, zbog toga što je utvrdio povredu člana 1. Protokola br. 1 samo u pogledu kašnjenja u provođenja postojećeg zakonodavstva (vidi tačku 55. gore), a oni koji nisu pribavili potvrdu o verifikaciji ne mogu se smatrati pogođenim ovim kašnjenjima (vidi tačku 29. gore). Slijedom izloženog, tužena strana mora osigurati da se relevantni rokovi produže za najmanje šest mjeseci od dana konačnosti ove presude kako bi svako imao priliku da pribavi potvrdu o verifikaciji.

(iii) Na kraju, Sud može proglasiti nedopuštenim svaki slučaj koji se odnosi na staru deviznu štednju u Republici Srpskoj, čak i ako su aplikanti pribavili potvrde o verifikaciji, iz razloga što u tom entitetu nije bilo kašnjenja u primjeni relevantnog zakonodavstva.

III. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE


66. Član 41. Konvencije glasi:

"Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci."

A. Šteta


67. U vezi s materijalnom štetom, aplikant je ponovio svoje prigovore na postojeće zakonodavstvo: on je tražio trenutnu isplatu cjelokupne stare devizne štednje i veće zatezne kamate. Vlada se nije saglasila s tim. Sud napominje da je odbacio ove prigovore (vidjeti tačke 51.-54. u tekstu). Prema tome, Sud, također, odbacuje zahtjev aplikanta za isplatom naknade za materijalnu štetu.

68. Nadalje, aplikant je tražio naknadu u iznosu od 20.000 KM na ime nematerijalne štete. Vlada je tvrdila da je zahtjev neopravdan. Međutim, Sud smatra da je aplikant očigledno pretrpio izvjesnu nematerijalnu štetu kao rezultat kršenja Konvencije koja je ustanovljena u ovom slučaju. Vršeći procjenu na pravičnoj osnovi u skladu s članom 41. Konvencije, Sud dosuđuje aplikantu iznos od 5.000 eura po ovoj tački plus svi porezi koji mogu biti određeni na ovaj iznos.

B. Troškovi i izdaci


69. Aplikant je od Suda već dobio 850 eura na ime pravne pomoći za pismene predstavke u postupku, zatim 1.350 eura plus putni troškovi u vezi s pojavljivanjem na ročištu i iznos od 300 eura na ime troškova prevođenja. Dana 20. marta 2009. aplikant je tražio naknadu za dodatne troškove prevođenja u iznosu od 729 eura. Vlada je tvrdila da je ovaj zahtjev postavljen izvan roka.

70. Iako je tačno da je aplikant trebalo svoj zahtjev da dostavi do 1. februara 2009. (kako je nalagao Sud u svom dopisu od 15. decembra 2008.), ili najkasnije na ročištu održanom 10. marta 2009., Sud smatra da aplikantu treba u potpunosti nadoknaditi dodatne troškove prevođenja.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO


1. Presuđuje da se aplikant još uvijek može smatrati žrtvom u smislu člana 34. Konvencije i odbacuje raniji prigovor Vlade;

2. Presuđuje da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

3. Presuđuje da navedeno kršenje predstavlja sistemski problem;

4. Presuđuje da tužena strana mora, u roku od šest mjeseci od dana kada presuda postane konačna, u skladu s članom 44. stav2. Konvencije, osigurati da:

(a) vladine obveznice budu izdate u Federaciji BiH;

(b) sve neisplaćene rate budu isplaćene u Federaciji BiH;

(c) se Federacija BiH obaveže da će isplatiti zatezne kamate po zakonskoj stopi u slučaju kašnjenja isplate svake naredne rate;

5. Odlučuje da, u periodu od šest mjeseci od dana kada ova presuda postane konačna, obustavi postupke u svim predmetima koji se odnose na staru deviznu štednju u Federaciji BiH i Brčko Distriktu, u kojima su aplikanti pribavili potvrdu o verifikaciji, bez uticaja na ovlaštenje Suda da u svakom momentu svaki takav predmet proglasi nedopustivim ili ga skine sa liste predmeta pred Sudom u skladu s Konvencijom.

6. Presuđuje da:

(a) tužena država treba da, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda postala konačna, u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, aplikantu isplati iznos od 5.000 eura (pethiljada eura) na ime nematerijalne štete, kao i iznos od 729 eura (sedamstotinadvadesetdevet eura) na ime troškova i izdataka, pretvoreno u konvertibilne marke po kursu koji važi na dan isplate, plus svi porezi koji mogu biti određeni na taj iznos;

(b) će se nakon isteka perioda od tri mjeseca, sve do isplate, plaćati obična kamata na navedene iznose po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke za period neizmirenja, uvećana za 3%;

7. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanta za pravičnu nadoknadu.

Sastavljeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi, 3. novembra 2009., u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDINICE MIJOVIĆ

Iako sam glasala o svim tačkama u izreci presude kao i većina članova Vijeća, moje mišljenje u vezi s povredom člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju razlikuje se u izvjesnoj mjeri od stavova iznesenih u presudi.

Prema predmetnoj presudi, član 1. Protokola br.1 prekršen je zbog manjkave primjene domaćeg zakonodavstva koje se odnosi na staru deviznu štednju, dok, prema mom mišljenju, kršenje treba bazirati na rješenjima i mjerama koji su sadržani u zakonodavstvu o kojem je ovdje riječ. Vijeće je utvrdilo da je postojeće zakonodavstvo, kao takvo, u skladu s članom 1. Protokola br. 1, a da je stepen njegove primjene nezadovoljavajući (naime, zato što vladine obveznice još uvijek nisu izdate u Federaciji BiH i što neke rate nisu još uvijek plaćene).

Moje je stanovište, međutim, da važeće zakonodavstvo - možda je bolje reći osporene mjere - same po sebi nisu postigle "pravednu ravnotežu" između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe za zaštitom prava pojedinaca.

Problem stare devizne štednje ima dugu historiju i, kao što je istaknuto u presudi, datira još iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Problem je ostao i nakon raspada SFRJ, a Bosna i Hercegovina preuzela je punu odgovornost za ovu vrstu potraživanja. Prema preliminarnim podacima, ukupni javni dug prelazi milijardu eura. Imajući na umu ukupnu situaciju, a iznad svega potrebu za obnovom nacionalne privrede, razumljivo je prihvatiti da se vlasnicima tzv. zamrznutih bankovnih računa ne može isplaćivati njihov novac bez pažljivo sačinjenog plana isplata. To je dio obrazloženja presude koji podržavam.

Ono u čemu se ne slažem s Vijećem, međutim, u vezi je sa zakonskom odredbom koja se odnosi na smanjenje kamatne stope na 0,5% za period od 1. januara 1992. do 15. aprila 2006., što je mjera koju ne smatram opravdanom, ni proporcionalnom. U skladu sa zvaničnim izvještajem koji je dostavila Vlada (vidjeti presudu, tačka 54.), očigledno je da je relevantna kamatna stopa puno veća - 2,33% (u prosjeku). U poređenju s kamatnom stopom u susjednim zemljama5% u Hrvatskoj i 2% u Srbiji i Crnoj Gori koje su imale manje ili više slične katastrofalne posljedice oružanih sukoba i s reformama koje su u toku, i koje su izradile slične planove isplate stare devizne štednje, ova kamatna stopa od 0,5% je najniža. Vijeće je smatralo da ovo pitanje spada "u polje slobodne procjene države", dok bi, po mom mišljenju, ovakva kamatna stopa sama po sebi bila više nego dovoljna da se postojeće zakonodavstvo ocijeni suprotnim članu 1. Protokola br.1.

S druge strane, da se Vijeće odlučilo za ovakvo mišljenje, onda bi ili država ili njeni entiteti i Brčko Distrikt morali donijeti nove zakone, što bi se kasnije moglo pokazati kao nešto što oduzima više vremena, što je ekonomski izazovno i upitno i vrlo obeshrabrujuće za gotovo četvrtinu populacije u Bosni Hercegovini - ljude koji nisu samo umorni od čekanja, nego su u poodmakloj životnoj dobi i beznađu. Iz tog razloga odlučila sam glasati kao i većina članova Vijeća.

Zamjenik registrara
Fatos Araci


Predsjednik
Nicolas BRATZA

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!