Službeni glasnik BiH, broj 8/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3752/10, rješavajući apelaciju Nike Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Nike Jokića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 001148 10 Rev od 9. augusta 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Niko Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 31. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 003263 09 Gž od 24. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-08-003390 od 12. augusta 2009. godine. Nakon donošenja odluke o reviziji, apelant je podneskom od 5. novembra 2013. godine dopunio apelaciju kojom je osporio Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Rs 001148 10 Rev od 9. augusta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Rudnika "Kreka" u Tuzli d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. oktobra 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je odgovor na apelaciju zatražen 19. novembra 2012. godine.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. decembra 2012. godine, Kantonalni sud 1. novembra 2012. godine, Općinski sud 13. novembra 2012. godine i tuženi 14. novembra 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 11. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-08-003390 od 12. augusta 2009. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, obavezan je tuženi Rudnici "Kreka" u Tuzli (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 993,50 KM na ime naknade plaća za vrijeme čekanja posla u periodu od 7. decembra 1999. do 5. maja 2000. godine i iznos od 1.285,26 KM na ime otpremnine, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja zahtjeva pa do konačne isplate. Osim toga, tuženi je obavezan da za navedeni period, na ukupan iznos dosuđenih plaća, uplati obavezne doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar na apelantovo ime. Preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. Izrekom presude je, osim navedenog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu uspostavi radno-pravni status i vrati ga na njegovo radno mjesto, te da mu nadoknadi štetu u iznosu od 500.000,00 KM nanesenu po osnovu raznih pravnih i psihičkih tegoba zbog čekanja posla u vezi s rješavanjem njegovog radno-pravnog statusa.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, postupajući po apelantovoj tužbi kojom je tražio uspostavu radno-pravnog statusa u skladu s odredbom člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), kao radniku čekanja posla počevši od prestanka radnog odnosa (1. juni 1992. godine), svojim Rješenjem broj P-1259/00 od 30. oktobra 2000. godine u predmetnoj pravnoj stvari odredio prekid postupka. Predmet je ustupljen Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Po okončanju postupka pred Kantonalnom komisijom, na apelantov zahtjev, Općinski sud je svojim rješenjem od 4. novembra 2008. godine odredio nastavak postupka po apelantovoj tužbi. Apelant je u nastavku postupka, kako proizlazi iz obrazloženja presude, ostao kod tužbenog zahtjeva kojeg je dopunio tako što je osim uspostave radno-pravnog statusa zahtijevao da ga tuženi vrati na posao i nadoknadi mu novčana potraživanja.

8. Usvajajući djelomično apelantov tužbeni zahtjev, Općinski sud je prije svega istakao nesporne činjenice među parničnim strankama a one se odnose na prestanak radnog odnosa kod tuženog zbog neopravdanog izostanka s posla 1. juna 1992. godine, pokretanja sudskog postupka 16. oktobra 1992. godine radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa koji je okončan rješenjem o odbacivanju apelantove tužbe protiv tuženog zbog neblagovremenosti. Općinski sud je zatim, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant, po stupanju na snagu ZOR-a (5. novembra 1999. godine), pokrenuo sudski postupak tražeći uspostavu radno-pravnog statusa počevši od 1. juna 1992. godine, predmet je po njegovoj tužbi ustupljen Kantonalnoj komisiji i rješenjem Kantonalne komisije, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) od 25. aprila 2006. godine, uspostavljen mu je radno-pravi status počevši od 7. decembra 1999. godine. Budući da ga tuženi nije rasporedio na poslove i radne zadatke koje je ranije obavljao, radni odnos mu je prestao prema odredbama ZOR-a zaključno sa datumom 5. maj 2000. godine. Visinu tužbenog zahtjeva Općinski sud je utvrdio na temelju podataka koje objavljuje Federalni zavod za statistiku, jer tuženi nije donio odluku o visini naknada zaposlenicima koji su bili na čekanju posla. U dijelu zahtjeva koji se tiče uspostave radno-pravnog statusa počevši od 1. juna 1992. godine, Općinski sud je cijenio rješenje Kantonalne komisije, potvrđeno rješenjem Federalne komisije, kojim je odlučeno o apelantovom radno-pravnom statusu tako što mu je taj status uspostavljen od 7. decembra 1999. do 5. maja 2000. godine. Istaknuto je da apelant nije u tekućoj parnici tražio eventualno preispitivanje odluke Kantonalne odnosno Federalne komisije, zbog čega je ocijenjeno da apelant nema pravni interes da u sudskom postupku utvrđuje status koji je već utvrđen. Što se tiče naknade nematerijalne štete, Općinski sud je mišljenja da se ta naknada može priznati samo kod donošenja nezakonite odluke o otkazu i da je apelantova obaveza da to dokaže, što u konkretnom sporu u potpunosti nedostaje, pa je njegov tužbeni zahtjev i u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 P 003263 09 Gž od 24. juna 2010. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući neosnovanost žalbe, Kantonalni sud je naveo da apelant u postupku nije tražio poništenje rješenja Kantonalne komisije, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije, a žalbom negira primjenu člana 143. ZOR-a. Budući da je o njegovom zahtjevu riješeno i da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 Rs 001148 10 Rev od 9. augusta 2011. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istakao nesporna činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, a na okolnost uspostave radno-pravnog statusa je naveo da je apelantu rješenjem Kantonalne komisije uspostavljen radno-pravni status i utvrđen status zaposlenika na čekanju posla počevši od 7. decembra 1999. godine, da je ovo rješenje potvrđeno rješenjem Federalne komisije, da je tuženi u postupku izvršenja navedenih odluka apelantu uspostavio radno-pravni status od 7. decembra 1999. godine i istovremeno je 12. juna 2006. godine donio odluku kojom je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 5. maja 2000. godine. Tom odlukom je također utvrđeno da se apelantu isplati otpremnina. Kako apelant tokom postupka nije tražio poništenje ili preispitivanje odluka Kantonalne i Federalne komisije na temelju kojih mu je radno-pravni status uspostavljen, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi, imajući u vidu navedeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo donošenjem zakonitih i pravilnih presuda.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


11. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim navedenih prava, apelant je ukazao na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije, te kršenja odredbi člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kojima je regulisano pravo na rad. Apelant navodi da mu je 1. juna 1992. godine nezakonito prestao radni odnos kod tuženog, da je odmah po prestanku radnog odnosa pokrenuo postupak radi poništenja tog rješenja, ali je njegova tužba odbačena kao neblagovremena. Dalje je naveo da je u skladu s odredbama ZOR-a podnio tužbu redovnom sudu, koji je postupak prekinuo i predmet ustupio Kantonalnoj komisiji. Budući da Komisija po prekidu postupka nije poduzimala ništa kako bi riješila njegov predmet, a s ciljem da zaštiti svoja prava, obratio se Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine koja je Odlukom broj CH/01/7663 od 7. juna 2006. godine utvrdila kršenje njegovog prava na pristup sudu i naredila Federaciji Bosne i Hercegovine da poduzme neophodne korake kako bi se okončao parnični postupak koji je prekinut i ustupljen Kantonalnoj komisiji. Po donošenju odluka Komisije, od tuženog je zatražio njihovo izvršenje, konkretno, uspostava radno-pravnog statusa i povratak na posao, jer je imao saznanje da tuženi zapošljava nove radnike, ali je dobio tri akta s retroaktivnim dejstvom prema kojim mu je radno-pravni status uspostavljen od 7. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, zatim mu je prestao radni odnos kod tuženog s 5. majem 2000. godine i ponuđena mu je isplata otpremnine u skladu s odredbama ZOR-a. Takvu ponudu nije prihvatio i od prvostepenog suda je zatražio nastavak prekinutog postupka, tražeći uspostavu radno-pravnog statusa od juna 1992. godine, jer su obje komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a donijele odluke za period od podnošenja zahtjeva, 7. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Sudovi su, obrazlažući neosnovanost takvog njegovog zahtjeva kojim je tražio da mu se utvrdi status radnika na čekanju posla od juna 1992. godine i da se vrati na posao, naveli da "apelant nije tražio poništenje ili preispitivanje" odluka Komisije, te je osporenim presudama riješeno samo u pogledu obaveza tuženog prema njemu za period od 7. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Apelant je zatim naveo da je po prijemu drugostepene presude, osim apelacije, izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koja po domaćem pravnom sistemu nije djelotvoran pravni lijek i neizvjesno je da li će Vrhovni sud o reviziji donijeti meritornu odluku. Apelant je naknadno, po prijemu meritorne presude Vrhovnog suda, dopunio apelaciju osporivši i tu presudu kojom je njegova revizija odbijena kao neosnovana. Apelant smatra da su kod činjeničnog stanja, kako je utvrđeno u postupku, sudovi bili dužni da mu priznaju status zaposlenika na čekanju posla od 1. juna 1992. godine, odnosno da mu od tog perioda uspostave radno-pravni status, a suštinski su odlučili samo o jednom periodu za utvrđenje tog statusa (7. decembar 1999. godine do 5. maj 2000. godine), zbog čega smatra da je pogrešno pravno shvatanje svih sudova koji su odlučivali o njegovom tužbenom zahtjevu u pogledu pravilne primjene materijalnog prava.

b) Odgovor na apelaciju


12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude kojom nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.

13. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, da je osporena presuda tog suda zakonita, pravilna i donesena u skladu s važećim materijalno-pravnim propisima koji su primijenjeni na konkretan predmet, te je predloženo da se apelacija odbije.

14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi o povredama prava na koje ukazuje apelacijom te da je presuda tog suda potvrđena u postupku o žalbi i reviziji, presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda.

15. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su neosnovani navodi iz apelacije i da su sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo.

V. Relevantni propisi


16. U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 143.


(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

[…]

Član 143a.


(1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).

(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.

(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143c.
[…]

(2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su:

1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom […]

VI. Dopustivost


17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, apelant se 31. augusta 2010. godine obratio Ustavnom sudu osporivši Presudu Kantonalnog suda broj 03 0 P 003263 09 Gž od 24. juna 2010. godine, koju je primio 16. jula 2010. godine, dakle u roku od 60 dana. U apelaciji je istakao da je, istovremeno s podnošenjem apelacije izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Iz navedenog proizlazi da je u smislu odredbe člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, apelacija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u vrijeme njenog podnošenja bila preuranjena, jer Ustavni sud ne bi mogao donijeti odluku prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji.

20. Međutim, budući da Ustavni sud nije donio odluku u smislu naprijed navedenih odredbi Pravila Ustavnog suda i da je u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom Vrhovni sud donio Presudu broj 70 0 Rs 001148 10 Rev od 9. augusta 2011. godine, koju je apelant primio 16. septembra 2011. godine, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari a koju je apelant osporio dopunom apelacije od 5. novembra 2013. godine, Ustavni sud smatra da bi u takvim specifičnim okolnostima bilo previše formalistički tumačiti da je apelant apelaciju protiv te konačne odluke podnio neblagovremeno. Stoga Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


22. Apelant u apelaciji ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Ustavni sud će, s tim u vezi, prije svega ispitati navode koji se tiču prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje


23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. U konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda se odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredbe člana 143. Zakona o radu, budući da je apelant zahtijevao uspostavu radno-pravnog statusa od 1. juna 1992. godine, a taj status mu je uspostavljen tek od 7. decembra 1999. godine, zaključno s 5. majem 2000. godine, kada mu je radni odnos prestao.

26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud dalje ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

28. Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku pred redovnim sudovima zahtijevao utvrđenje statusa radnika na čekanju posla za period od 1. juna 1992. godine pa dalje i prava koja iz tog proizlaze, uspostavu radno-pravnog statusa u skladu s odredbom člana 143. ZOR-a i povratak na svoje radno mjesto.

29. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, sva tri redovna suda koja su odlučivala o njegovoj tužbi, žalbi i reviziji, donijela identične odluke kojima je odlučeno o naknadi za vrijeme čekanja posla, za period od 7. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. U dijelu zahtjeva kojim je apelant tražio uspostavu radno-pravnog statusa od 1. juna 1992. godine kao uposlenika na čekanju posla, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen, a tumačenja redovnih sudova u pogledu neosnovanosti tog dijela zahtjeva su različita. Naime, prvostepeni sud je kao razlog za neosnovanost tako postavljenog zahtjeva istakao da je apelantu rješenjem Kantonalne komisije uspostavljen radno-pravni status i da stoga on nema pravni interes da u parničnom postupku traži utvrđenje prava koje mu je već utvrđeno rješenjem nadležne komisije. Kantonalni sud i Vrhovni sud su, potvrđujući prvostepenu presudu, naveli da apelant tokom postupka nije tražio poništenje rješenja Komisije za implementaciju i da nije tražio preispitivanje tih odluka u smislu odredbe iz člana 143c. stav 2. tačka 1. ZOR-a. S obzirom na različita tumačenja redovnih sudova o pitanjima koja su ovom apelacijom problematizirana, Ustavni sud napominje da je u svojoj dosadašnjoj praksi donio brojne odluke u kojima su raspravljana slična pravna pitanja i da su u zavisnosti od konkretne situacije donesene brojne odluke kojima su naizgled slični predmeti različito rješavani.

30. Naime, u vezi sa spornim pitanjem da sudovi nisu odlučili o apelantovom statusu počevši od 1. juna 1992. godine, nego o novčanom potraživanju za period koji su komisije utvrdile, iako je apelant u nastavku postupka pred redovnim sudovima (po okončanju postupka pred Kantonalnom i Federalnom komisijom) takav zahtjev postavio, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka neosnovanost ovog apelantovog zahtjeva doveli u vezu s njegovim propuštanjem da traži poništenje ili preispitivanje odluka Kantonalne i Federalne komisije. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je identično pravno pitanje raspravljao u Odluci broj AP 2485/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2485/09 od 9. marta 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da zapaža da je apelantica u nastavku postupka kao ključni argument isticala da nadležne komisije nisu odlučile o njenom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusu u periodu od 1. augusta 1992. do 1. novembra 1999. godine, te je ukazivala da su u njenom slučaju redovni sudovi propustili primijeniti odredbu člana 143. stav 2. ZOR. S obzirom na navedeno, te na činjenicu da redovni sudovi uopće nisu razmatrali ove apelantičine navode, premda ih je ona istakla i u prijedlogu za nastavak postupka i u žalbi, Ustavni sud smatra da su i u apelantičinom slučaju redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbu člana 143. Zakona o radu, pri čemu u obrazloženju odluka za zaključak o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva nisu dali razloge koji zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja (tačka 26).

31. S obzirom na navedeno, te činjenicu da redovni sudovi u konkretnom slučaju uopće nisu obrazlagali apelantove navode koji se odnose na sporni period i apelantov status u tom periodu (od 1. juna 1992. godine), iako ih je on istakao i u tužbi i u prijedlogu za nastavak prekinutog postupka, te imajući u vidu citiranu Odluku broj AP 2485/09 kojom je raspravljeno identično pravno pitanje, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od vlastitog stava iznijetog u citiranoj odluci na čije se obrazloženje i razloge iznesene u njoj u cijelosti poziva. Ustavni sud naime smatra da ni u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka nisu dali precizne i jasne razloge u smislu neosnovanosti apelantovog zahtjeva za uspostavljanje radno-pravnog statusa u periodu od 1992. do 1999. godine kao radnika na čekanju posla, niti obrazloženja odluka zadovoljavaju standarde prava na obrazloženu odluku koje je sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava.

32. Stoga, imajući u vidu navedeno te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je s aspekta primjene člana 143. ZOR i datog obrazloženja redovnih sudova pokretao gotovo identična pravna pitanja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi osporenim odlukama povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

Ostali navodi


33. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u vezi s povredama ostalih prava na koja je u apelaciji ukazano.

VIII. Zaključak


34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja od kada apelant ima status zaposlenika na čekanju, te o ostalim pravima u vezi s tim, propustili da razmotre apelantove navode koje je isticao u podnesenoj tužbi u vezi s uspostavljanjem radno-pravnog statusa u smislu člana 143. ZOR-a na kojem je apelant zasnivao svoj zahtjev za nastavak prekinutog postupka.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!