Službeni glasnik BiH, broj 84/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 28. marta 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2721/07, rješavajući apelaciju
Urfete Krpo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija
Urfete Krpo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1666/02 od 11. jula 2007. godine.
Odbija se apelacija Urfete Krpo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1666/02 od 11. jula 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Urfeta Krpo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog podnijela je 11. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1666/02 od 11. jula 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 4. februara 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je dostavljen apelantici 15. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Iz navoda apelacije proizlazi da je Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-04/2-41-295/02 od 9. aprila 2002. godine odbijen apelantičin zahtjev za priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o tužbi kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv navedenog rješenja Federalnog ministarstva, osporenom Presudom broj U-1666/02 od 11. jula 2007. godine apelantičinu tužbu odbio. U obrazloženju presude sud je naveo da Federalno ministarstvo nije imalo pravne osnove da apelantici prizna pravo na nasljeđivanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje nakon smrti njenog supruga kao korisnika. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 1. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni list RBiH" br. 33/95, 37/95 i 17/96) propisano da pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje mogu ostvariti lica pobrojana u tom članu koja su poginula, odnosno nestala ili kod kojih je utvrđen gubitak radne sposobnosti za privređivanje. Vrhovni sud je također naveo da je odredbom člana 2. stav 1. navedenog zakona propisano da "pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje prvenstveno mogu ostvariti bračni drug, djeca rođena u braku ili van braka, usvojena djeca, pastorčad i unučad bez roditelja". Vrhovni sud je, dalje obrazložio da navedenim odredbama nije propisana mogućnost nasljeđivanja prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje od bračnog druga i djece rođene u braku ili van braka nakon smrti supruga i njihovog oca koji je do momenta njegove smrti bio korisnik materijalnog obezbjeđenja, kao što je slučaj u konkretnoj upravnoj stvari.
7. Dalje, Vrhovni sud je naveo da kada su lica iz člana 1. navedenog zakona u toku rata ili poslije rata ostvarila prava na lično izuzetno materijalno obezbjeđenje i nakon rata umrla kao korisnici tog prava, nijednom odredbom zakona nije propisana mogućnost da to pravo naslijede lica iz člana 2. Zakona. Vrhovni sud je zaključio da se u tom slučaju radi o ličnom pravu određene osobe koja je ostvarila to pravo za života, te da se lična prava ne mogu nasljeđivati već ona prestaju momentom smrti njihovih titulara. Budući da je apelantičin suprug bio nosilac prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje sve do svoje smrti, te budući da se radi o ličnom pravu, Vrhovni sud je zaključio da apelantica kao njegova supruga nije imala pravo da joj se poslije suprugove smrti, po osnovu nasljeđa, prizna pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, jer je ono momentom njegove smrti prestalo da postoji. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da rješenjem Federalnog ministarstva od 9. aprila 2002. godine nisu povrijeđene relevantne odredbe Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca na apelantičinu štetu, te je primjenom odredbe člana 38. stav 2. ZUS-a odbio tužbu kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelantica isključivo osporava presudu Vrhovnog suda. Ona smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica je navela da je osporena presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je po njenom mišljenju članom 2. stav 2. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju je propisano da navedeno pravo mogu ostvariti bračni drug i djeca. S tim u vezi apelantica smatra da je navedenom odredbom propisana mogućnost nasljeđivanja prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, te da je u smislu navedene odredbe "momentom smrti supruga naslijedila već stečeno navedeno pravo". Stoga, apelantica je navela da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da je u konkretnoj upravnoj stvari riječ o ličnom pravu koje je apelantičin suprug za života ostvario, te da je ono prestalo momentom njegove smrti. Dalje, apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na pristup sudu jer joj je "onemogućeno da zaštiti svoje pravo koje nasljeđuje poslije smrti supruga". Apelantica je također navela da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je spor u ovoj upravnoj stvari započet 2. oktobra 2001. godine kada joj je suprug umro, a okončan presudom Vrhovnog suda 11. jula 2007. godine. Naime, apelantica je navela da je postupak pred Vrhovnim sudom započet tokom 2002. godine, a da je okončan "za šest godina" tj. 11. jula 2007. godine, te da stoga smatra da odluka nije donesena u razumnom roku. Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporenu presudu.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je u odgovoru osporio navode apelacije ističući da apelaciju treba odbiti jer su po mišljenju suda navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani. Vrhovni sud je, također, naveo da postupak pred tim sudom nije okončan u razumnom roku zbog velikog broja neriješenih predmeta, uz obrazloženje da se u sudu predmeti rješavaju po redu prijema tužbe odnosno žalbe.
V. Relevantni propisi
10.
Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 60.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
11. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
12. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1666/02 od 11. jula 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. augusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 11. oktobra 2007. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
I. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi
21. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
22. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
23. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud,
Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
24. Ustavni sud zapaža da se apelantica žali na dužinu postupka pred Vrhovnim sudom. Kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene u spisu, apelantica je sudu podnijela tužbu u aprilu 2002. godine, a odluka je donesena 11. jula 2007. godine. Dakle, relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je period od pet godina i tri mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
25. U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja drugostepenog organa, u upravnoj stvari priznavanja prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
26. Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu trebalo pet godina i tri mjeseca da odluči o tužbi protiv rješenja drugostepenog organa, te da taj period Vrhovni sud nije ničim opravdao, osim velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantičinom zahtjevu trebao donijeti bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini postupka u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i da bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, niti je Vrhovni sud na to ukazao.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
28. Apelantica, također, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što je, po njenom mišljenju, Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, te da joj je samim tim povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da joj je odbijanjem zahtjeva za nasljeđivanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje prekršeno i pravo na imovinu.
29. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
30. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u postupku povodom tužbe u cijelosti ispitao osporena rješenja upravnih organa, kako činjenično, tako i pravno, te odlučio o apelantičinoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da je dato obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s apelantičinim navodom da joj je prekršeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da apelantica u suštini ne osporava da je imala pristup sudu pune jurisdikcije u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već da odbijanje njenog zahtjeva tumači kao uskraćivanje prava na zaštitu, što je neosnovano. Također, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, pa imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u periodu od pet godina i tri mjeseca može u potpunosti staviti na teret Vrhovnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
33. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada u obrazloženju osporene presude nema ništa što ukazuje da je sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantičinu štetu, te kada se navodi o kršenju prava na pristup sudu odnose isključivo na apelantičino nezadovoljstvo osporenom odlukom.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.