Službeni glasnik BiH, broj 95/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3183/11, rješavajući apelaciju Jasmina Šaljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Jasmina Šaljića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042220 09 Gz od 10. juna 2011. godine.

Ostavlja se na snazi Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042220 99 P od 3. aprila 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Jasmin Šaljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 042220 09 Gz od 10. juna 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i NITP "Zadrugar" d.d. Sarajevo, tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 11. juna 2014. godine, a od Muniba Hajdarevića, umješača na strani tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: umješač), 3. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da se predmetno pismeno, poslato na umješačevu adresu, vratilo s naznakom da je umješač odselio s naznačene adrese, dostava tog pismena izvršena je 18. septembra 2014. godine protekom roka od osam dana od dana postavljanja pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda, u skladu s članom 75. Pravila Ustavnog suda.

3. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 16. juna 2014. godine. Kantonalni sud i umješač nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana.

6. U ponovnom postupku pred Općinskim sudom apelant je podneskom od 5. januara 2007. godine uredio tužbu tako što je zatražio da taj sud donese presudu kako glasi: "Utvrđuje se da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo, zaključen u Sarajevu 27.07.1998. godine između [tuženog] kao prodavca s jedne strane i BRANKOVIĆ, rođena HORVAT-KIŠ MARIJA […], kao kupca s druge strane, a isti se nalazi u Sarajevu […], a po osnovu kojeg ugovora je Branković rođ. Horvat-Kiš Marija stekla pravni osnov za upis prava vlasništva u odgovarajuće zemljišne knjige na predmetnom stanu pa je tuženi dužan da trpi da se [apelant] kao zakonski nasljednik Branković rođ. Horvat-Kiš Marije upiše u Knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu kao vlasnik u dijelu 1/1 uz obavezu [apelanta] da tuženom uz obročnu otplatu isplati iznos od 13.141,50 KM i kamate u iznosu od 1.285,50 KM, ukupno iznos od 14.270,00 KM sa godišnjim anuitetom od 713,50 KM i to svake godine počev od pravomoćnosti presude sa rokom otplate od 20 godina."

7. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 042220 99 P od 3. aprila 2009. godine kojom je usvojio prethodno navedeni tužbeni zahtjev.

8. U obrazloženju svoje presude Općinski sud je konstatirao da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalnih dokaza (pobliže opisanih u obrazloženju presude), te saslušanjem apelanta kao parnične stranke, kao i saslušanjem svjedoka J. S. i M. H. Među izvedenim materijalnim dokazima u postupku pred Općinskim sudom pročitan je Ugovor o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo od 27. jula 1998. godine (iz čijih čl. 3. i 4, između ostalog, proizlazi da kupoprodajna cijena stana iznosi 13.141,50 DEM i da će se platiti u roku od 20 godina od dana zaključivanja tog ugovora, zajedno s kamatom, u godišnjim anuitetima od 713,50 DEM, a da isplatom prvog obroka te cijene kupac stiče pravo da se u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik stana). Dalje, među tim dokazima je i testament pred svjedocima od 8. septembra 1998. godine (u kojem je, između ostalog, navedeno da Marija Branković rođ. Horvat-Kiš ostavlja apelantu u naslijeđe predmetni stan, odnosno da na njega prenosi sva prava i obaveze koje proizlaze iz Ugovora o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo, a koji je zaključila s tuženim 27. jula 1998 godine). Također, među tim dokazima je i pravosnažno Rješenje Općinskog suda I u Sarajevu broj O-1914/98 od 30. novembra 1998. godine (kojim je utvrđeno da zaostavštinu iza umrle Marije Branković čine prava i obaveze iz Ugovora o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo, zaključenog 27. jula 1998. godine u Sarajevu između navedenog lica kao kupca i tuženog kao prodavaoca, ovjerenog u Pravobranilaštvu Kantona Sarajevo 16. septembra 1998. godine pod br. Su.902/98, te da se testamentarnim nasljednikom iza umrle proglašava apelant s dijelom 1/1).

9. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je Marija Branković (u daljnjem tekstu: M. B.) bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je s tuženim 27. jula 1998. godine zaključila ugovor o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo, kao i da je taj ugovor ovjeren u Pravobranilaštvu Kantona Sarajevo u predmetu Su-902/98, u kojem je izvršen obračun otkupne cijene stana, koji je identičan s cijenom stana ugovorenom u članu 3. navedenog ugovora. Također, Općinski sud je utvrdio da je apelant proglašen za testamentarnog nasljednika iza umrle M. B. rješenjem tadašnjeg Općinskog suda I Sarajevo od 30. novembra 1998. godine, koje je postalo pravosnažno tog datuma. U vezi s navedenim, Općinski sud je ocijenio da je ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, u smislu odredbi čl. 9, 29, 30. i 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) kao lex specialis pravno valjan od dana kada je zaključen, odnosno kada su ga potpisale stranke – apelantova pravna prednica kao nosilac stanarskog prava i zakonski zastupnik tuženog, te kada je umrla apelantova pravna prednica izgubila stanarsko pravo na stanu. Istakao je da takav ugovor ne može prestati postojati, u smislu odredbe člana 359. Zakona o obligacionim odnosima. Također, zaključio je da apelant kao testamentarni nasljednik iza umrle M. B., s obzirom na to da je ugovor ovjeren kod nadležnog pravobranioca, može ostvariti uknjižbu prava vlasništva nakon što budu ispunjeni uvjeti iz člana 30. Zakona o prodaji stanova, odnosno da apelant ima pravo zahtijevati da se uknjiži kao vlasnik nakon ovjere potpisa i uplate kupoprodajne cijene iz člana 3. tog ugovora. Naime, Općinski sud je ocijenio da se ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u pogledu forme kao uvjeta za punovažnost razlikuje od klasičnih ugovora o prometu nekretnina, te da proizvodi pravne efekte od momenta kada je sklopljen, tj. kada su ga potpisale ugovorne strane, jer u tom momentu kupcu prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu, u smislu člana 33. Zakona o prodaji stanova. Općinski sud je istakao da se potpisani ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo dostavlja nadležnom pravobraniocu na potvrdu cijene stana, pa ukoliko on potvrdi da cijena stana nije obračunata u skladu sa zakonom, može taj ugovor vratiti na dopunu, a ukoliko strane ne prihvate da ugovor dopune, pravobranilac je ovlašten da zahtijeva tužbom u određenim rokovima poništenje ugovora, u smislu odredbe člana 29. Zakona o prodaji. Općinski sud je konstatirao da takvo pravobraniočevo postupanje ne bi bilo potrebno da ugovor samim potpisivanjem nije postao punovažan. Osim toga, Općinski sud je istakao da član 30. Zakona o prodaji propisuje da su ugovorne strane dužne ovjeriti svoje potpise, ali je zaključio da ovjera potpisa nije uvjet punovažnosti ugovora i njegovog nastanka, već da predstavlja način ispunjenja obaveze, kao i isplata kupoprodajne cijene, da bi se saglasno pravilima zemljišnoknjižnog prava mogla izvršiti uknjižba prava vlasništva kupca, odnosno njegovih nasljednika, u ovom slučaju apelanta. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je bilo potrebno udovoljiti tužbenom zahtjevu uz apelantovu obavezu da postupi u smislu člana 3. Ugovora.

10. Umješač je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 042220 09 Gz od 10. juna 2011. godine uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je Ugovor zaključen prema odredbama člana 7. Zakona o prodaji stanova, dok je pravilnost ugovorene cijene potvrdilo nadležno pravobranilaštvo, u skladu s članom 29. istog zakona. Međutim, istakao je da u konkretnom slučaju ugovarači nisu ovjerili svoje potpise jer je kupac stana umro, odnosno nije se postupilo prema odredbama člana 30. Zakona o prodaji stanova. Zbog toga se, prema mišljenju tog suda, postupak zaključenja ugovora ne bi mogao smatrati završenim. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da potpisi ugovarača moraju biti ovjereni da bi ugovor o kupoprodaji stana ostvario svoju svrhu i kupac ostvario pravo vlasništva upisom u knjigu položenih ugovora, prema odredbama člana 27. st. 1. i 3. predmetnog zakona. Shodno navedenom, zaključio je da se ne može prihvatiti pravni stav prvostepenog suda da ovjera potpisa nije uvjet za pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji stana. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 9. Zakona o prodaji stanova propisano da stan pod uvjetima određenim zakonom osim nosioca stanarskog prava mogu kupiti članovi njegovog užeg porodičnog domaćinstva uz njegovu saglasnost ili nakon njegove smrti, a koji su određeni Zakonom o stambenim odnosima. Također, naveo je da je članom 9. stav 3. navedenog zakona propisano da pravo na kupovinu stana može imati nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta: da nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva, da je istekao rok od tri mjeseca, a da nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana i da nasljednik nije kupio drugi stan. Kantonalni sud je konstatirao da je navedenim propisima izričito određeno ko osim nosioca stanarskog prava može kupiti stan u slučaju smrti nosioca stanarskog prava. Zatim, istakao je da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva M. B., nije njen zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, nije živio u ekonomskoj zajednici sa njom duže od 10 godina i nije s njom zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju. Dalje, naveo je da je kupac M. B. umrla 13. septembra 1998. godine, te da zbog toga potpisi ugovornih strana nisu ovjereni u nadležnom sudu, a da je nakon smrti M. B. proveden ostavinski postupak i pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju od 30. novembra 1998. godine apelant proglašen testamentarnim nasljednikom iza umrle M. B. s dijelom 1/1 na zaostavštini koju čine prava i obaveze iz ugovora o kupoprodaji stana. Osim toga, istakao je da je apelant tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključen 27. jula 1998. godine između tuženog kao prodavaoca i M. B. kao kupca, pa je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelant nakon isplate cijene i pravosnažnosti presude upiše kao vlasnik spornog stana sa dijelom 1/1 u knjizi položenih ugovora. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je takav apelantov tužbeni zahtjev neosnovan ocijenivši da ne ispunjava uvjete određene kogentnim normama Zakona o prodaji stanova i to čl. 9. i 30, te tvrdeći da shodno tome nisu ispunjeni zakonski uvjeti da apelant kao testamentarni nasljednik preuzme prava nosioca stanarskog prava, odnosno kupca da potpiše kupoprodajni ugovor i ovjeri potpise, niti da realizira kupoprodajni ugovor.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


12. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Smatra da iz odredbi Zakona o prodaji stanova (čl. 29, 30, 33. i 46. stav 2), te odredbi ZOO-a (čl. 26. i 359), Zakona o nasljeđivanju (čl. 2, 133. i 151) i člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti proizlazi da je M. B. s tuženim zaključila punovažan ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo i da on kao njen testamentarni nasljednik ima pravo da preuzme sva prava i obaveze iz tog ugovora i da izvrši uknjižbu prava vlasništva na stanu. Također, tvrdi da je neodrživ zaključak Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 9. i 30. Zakona o prodaji stanova navodeći da taj sud nije imao u vidu navedene odredbe Zakona o prodaji stanova, ZOO-a, Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o nasljeđivanju. Osim toga, tvrdi da je, prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (presude br. i Gvl-8/01 od 14. januara 2002. godine i Rev 177/01 od 14. februara 2002. godine), izražen stav u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji da su nasljednici umrlog, koji je zaključio ugovor o otkupu stana a zbog smrti potpis nije uspio ovjeriti, ovlašteni da u parnici zahtijevaju od prodavaoca da ovjeri potpise na ugovoru i da trpi da nasljednici kupca ovjere svoje potpise i tako im omogući da uknjiže pravo vlasništva na stanu. U prilog tome dostavio je Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev 177/01 od 14. februara 2002. godine.

b) Odgovor na apelaciju


13. Tuženi je naveo da je Kantonalni sud u osporenoj presudi pravilno utvrdio sve činjenice i iskazao pravilan stav u pogledu primjene čl. 7, 9, 27, 29. i 30. Zakona o prodaji stanova, kao u pogledu primjene člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te prihvatljiv stav vezan za pravosnažno okončan ostavinski postupak iza umrle M. B., a da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu tumačenja i primjene Zakona o prodaji stanova, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


14. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.


Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.

Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.

Pravo na kupovinu stana pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

· nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva;

· istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i

· nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.

Član 27.


Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.

Ukoliko je kupac ugovorio obročnu otplatu cijene stana, pravo upisa vlasništva u zemljišne knjige stječe danom otplate prvog obroka, s tim što stan ne može prodati i njime raspolagati pravnim poslom među živima do dana otplate posljednjeg obroka.

Ako nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, pravo vlasništva na stan stječe se polaganjem ugovora u zemljišno-knjižnoj službi suda na čijem se području stan nalazi i upisom u knjigu položenih ugovora koju osniva sud.

[…]

Član 29.


Prodavatelj je dužan ugovor o prodaji stana dostaviti na potvrdu nadležnom pravobranitelju u roku od 30 dana od dana sklapanja ugovora.

Ako pravobranitelj utvrdi da ugovorena cijena stana nije utvrđena prema odredbama ovog zakona, pozvat će stranke da u roku od 30 dana od dana prijema ugovora, dopunom ugovora usklade cijenu stana sa odredbama ovog zakona.

U protivnom pravobranilac zatražit će tužbom poništenje ugovora u roku od 60 dana od dana dostave ugovora.

Član 30.


Ugovorne stranke su dužne ovjeriti svoje potpise.

Organ nadležan za ovjeru potpisa ovjerit će potpise stranaka nakon što utvrdi da je ugovor podnesen na potvrdu nadležnom pravobranitelju, što se potvrđuje na poleđini ugovora.

Član 33.


Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelju stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi.

VI. Dopustivost


15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 042220 09 Gz od 10. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


19. Apelant osporava navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo, dakle, na predmet građanskopravne prirode. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je Kantonalni sud osporenom presudom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio njegov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 9. i 30. Zakona o prodaji stanova.

24. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01).

25. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnih propisa.

26. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom parničnom postupku sporna bila pitanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključenog između M. B. kao kupca i tuženog kao prodavaoca i koji je potvrdio nadležni pravobranilac, ali u kojem je izostala ovjera potpisa ugovornih strana jer je M. B. u međuvremenu umrla, te s tim u vezi obaveze tuženog da trpi da se apelant kao nasljednik umrle M. B. upiše u knjigu položenih ugovora kao vlasnik stana sa dijelom 1/1, uz apelantovu obavezu da izvrši određene obaveze iz tog ugovora. Naime, Općinski sud je obrazložio da iz odredbi čl. 29, 30. i 33. Zakona o prodaji stanova kao lex specialis proizlazi da se ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo smatra pravno valjanim od dana njegovog zaključenja, a da obaveza ovjere potpisa ugovornih strana pred nadležnim organom, propisana članom 30. Zakona o prodaji stanova, ne predstavlja uvjet njegove pravne valjanosti već da predstavlja način ispunjenja ugovorne obaveze. Nasuprot tome, Kantonalni sud je stanovišta da ovjera potpisa ugovornih strana pred nadležnim organom iz člana 30. Zakona o prodaji stanova predstavlja uvjet za pravnu valjanost ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju ne ispunjava uvjete iz člana 9. Zakona o prodaji stana (kojim je propisan krug lica koja mogu kupiti stan na kojem postoji stanarsko pravo uz saglasnost nosioca stanarskog prava ili u slučaju njegove smrti).

27. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao apelacije podnesene protiv odluka redovnih sudova koje su se bavile pitanjem pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, u smislu odredbi čl. 29, 30. i 33. Zakona o prodaji stanova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2545/09 od 20. decembra 2012. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2865/08 od 12. maja 2011. godine). Redovni sudovi su u tim odlukama obrazložili da iz odredaba čl. 29, 30. i 33. Zakona o prodaji stanova proizlazi da je ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo pravno valjan od dana kada su ga potpisale ugovorne strane, odnosno da ovjera potpisa ugovornih strana nije uvjet pravne valjanosti tog ugovora, već način njegovog ispunjenja. Ustavni sud je u citiranim odlukama zaključio da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i logično obrazloženje za svoje odluke, odnosno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava (Zakona o prodaji stanova) koji je u postupcima koji se tiču otkupa stana lex specialis u odnosu na sve druge propise kojima je reguliran promet nekretnina, te da se stoga u konkretnom slučaju primjena materijalnog prava ne može smatrati proizvoljnom.

28. Imajući u vidu praksu u navedenim predmetima, u kojima je Ustavni sud ocijenio da su osporene odluke redovnih sudova u pogledu obrazloženja i primjene materijalnog prava u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i dovodeći je u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u konkretnom predmetu dao isto obrazloženje vezano za odredbe čl. 29, 30. i 33. Zakona o prodaji stanova kao i redovni sudovi u svojim odlukama koje su bile predmet osporavanja apelacijama u navedenim odlukama Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da je Općinski sud obrazložio da se ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u pogledu forme kao uvjeta za punovažnost razlikuje od klasičnih ugovora o prometu nekretnina i da proizvodi pravne efekte od momenta kada je sklopljen, tj. kada su ga potpisale ugovorne strane, jer u tom momentu kupcu prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu, u smislu člana 33. Zakona o prodaji stanova. Dalje, obrazložio je da, u smislu odredbe člana 29. navedenog zakona, pravobranilac kojem se potpisani ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo dostavlja na potvrdu cijene stana može zahtijevati tužbom u određenim rokovima poništenje tog ugovora ukoliko ugovorena cijena stana nije utvrđena u skladu s odredbama tog zakona, a ugovorne strane dopunom ugovora ne usklade ugovornu cijenu u skladu s odredbama tog zakona, a da takvo pravobraniočevo postupanje ne bi bilo potrebno da ugovor samim potpisivanjem nije postao punovažan. Osim toga, obrazložio je da ovjera potpisa ugovornih strana propisana članom 30. Zakona o prodaji stanova nije uvjet punovažnosti ugovora i njegovog nastanka već da predstavlja način ispunjenja obaveze, kao i isplata kupoprodajne cijene, da bi se saglasno pravilima zemljišnoknjižnog prava mogla izvršiti uknjižba prava vlasništva kupca, odnosno njegovih nasljednika. Ustavni sud, dalje, zapaža da je, nasuprot tome, Kantonalni sud obrazložio da je ovjera potpisa ugovornih strana, propisana odredbom člana 30. Zakona o prodaji stanova, uvjet za pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo.

29. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Općinski sud dao jasno i precizno obrazloženje za svoj zaključak da je ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo pravno valjan od dana kada su ga potpisale ugovorne strane, povezujući odredbe člana 30. Zakona o prodaji stanova s odredbama čl. 29. i 30. istog zakona, a to obrazloženje je, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Međutim, za razliku od Općinskog suda, Kantonalni sud nije obrazložio zašto je iskazao drugačiji stav, odnosno zašto je odredbu člana 30. Zakona o prodaji stanova tumačio kao uvjet za pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, niti je navedenu odredbu, u okolnostima konkretnog slučaja, ocijenio u vezi s odredbama čl. 29. i 30. istog zakona, a naročito odredbom člana 33. navedenog zakona kojom je propisano da danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nosiocu stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud bio dužan da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, obrazloži svoju odluku u pogledu primjene člana 30. Zakona o prodaji stanova u vezi s čl. 29. i 33. navedenog zakona. Ustavni sud primjećuje da je u okolnostima konkretnog slučaja nejasno obrazloženje Kantonalnog suda da apelant u konkretnom slučaju ne ispunjava uvjete iz odredbi člana 9. Zakona o prodaji stanova, a kojima su propisani uvjeti koje član porodičnog domaćinstva ili nasljednik prvog nasljednog reda umrlog nosioca stanarskog prava mora ispunjavati da bi mogao kupiti stan na kojem postoji stanarsko pravo. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je članom 33. Zakona o prodaji stanova izričito propisano da danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nosiocu stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi, dok je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantova pravna prednica prije svoje smrti kao kupac zaključila sa tuženim ugovor o kupoprodaji stana, a da apelant tužbom nije tražio da kao član porodičnog domaćinstva ili nasljednik prvog nasljednog reda umrlog nosioca stanarskog prava otkupi sporni stan, već da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o otkupu stana koji je njegova pravna prednica, umrla M. B., prije svoje smrti zaključila s tuženim.

30. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da se ono zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbi čl. 9. i 30. Zakona o prodaji stanova, što je imalo za posljedicu donošenje arbitrarne odluke kojom je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Na kraju, imajući u vidu spomenutu praksu u navedenim predmetima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2545/09 od 20. decembra 2012. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2865/08 od 12. maja 2011. godine) i svoj zaključak da je obrazloženje prvostepene presude Općinskog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, kao i da je potrebno da apelant što prije dobije konačnu sudsku odluku u sporu koji je za njega važan, Ustavni sud je odlučio ostaviti na snazi presudu Općinskog suda.

Ostali navodi


32. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i apelantove navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


33. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje odluke Kantonalnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i kada se ono zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbi čl. 9. i 30. Zakona o prodaji stanova.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!