Službeni glasnik BiH, broj 7/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3698/09, rješavajući apelaciju
Daneta Krndije i Jelene Krndija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Daneta Krndije i Jelene Krndija podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Uvp-08-000 212 od 17. jula 2009. godine i 118-0-Uvp-08-000 174 od 10. jula 2009. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
Daneta Krndije i Jelene Krndija podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 000 193 08 U od 6. oktobra 2009. godine, zbog toga što je
ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dane Krndija i Jelena Krndija (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Jadranka Ivanović, advokatica iz Banje Luke, podnijeli su 27. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Uvp-08-000 212 od 17. jula 2009. godine i 118-0-Uvp-08-000 174 od 10. jula 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000 193 08 U od 6. oktobra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 14. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, Ustavni sud je 20. oktobra 2010. godine od Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine zatražio da dostavi svoj odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 27. septembra 2010. godine, Okružni sud 23. septembra 2010. godine, a Ministarstvo 29. septembra 2010. godine. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine nije dostavilo odgovor na apelaciju Ustavnom sudu.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 6. januara 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) je Odlukom broj 602-269-1/1 od 2. maja 2000. godine potvrdila da je 1. aprila 1992. godine nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na stanu u Banjoj Luci, ulica ZAVNOBiH-a broj 33/4/12 (nova adresa stana Trive Amelice broj 33), bio Ramo Omanović, te da uz prezentaciju odluke može tražiti uvođenje u posjed stana putem sudskih ili upravnih organa. Prijeratni NSP je podnio zahtjev za izvršenje odluke Komisije, o kojem je odlučilo Ministarstvo, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek), Zaključkom broj I-08-875/02 od 13. juna 2003. godine, tako što je njegov zahtjev odbacilo kao neblagovremen. U obrazloženju ovog zaključka je navedeno da je, prema članu 5. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/99 i 65/01; u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka Komisije), utvrđeno da je prijeratni NSP na predmetnom stanu zahtjev za izvršenje odluke Komisije podnio nakon proteka roka propisanog u članu 5. navedenog Zakona (27. marta 2002. godine), odnosno nakon isteka 18 mjeseci od dana donošenja odluke Komisije.
7. Odlučujući o žalbi prijeratnog NSP, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-050-01-530/03 od 18. jula 2003. godine, kojim je žalba izjavljena protiv zaključka Odsjeka od 13. juna 2003. godine odbijena kao neosnovana.
8. Vrhovni sud je, postupajući povodom tužbe prijeratnog NSP, u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva od 18. jula 2003. godine, donio Presudu broj U-576/04 od 13. septembra 2006. godine, kojom je tužbu uvažio i osporeni akt poništio. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je naveo da se pod pojmom "donošenje" odluke, u smislu člana 5. Zakona o izvršenju odluka Komisije, treba shvatiti izdavanje odluke i njeno dostavljanje stranci u postupku, jer, kako je navedeno, "po prirodi stvari, stranka ne može da zna za postojanje odluke prije nego joj je ona uručena, a samim tim ne može ni da teče rok za podnošenje zahtjeva za njeno izvršenje". Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni organ uprave, a i Ministarstvo, bio dužan utvrditi tačan datum prijema odluke Komisije, jer obaveza dostavljanja odluke proizlazi iz same odluke (član 9. Odluke), u pogledu čega se primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02 i 87/07; u daljnjem tekstu: ZOUP), čija supsidijarna primjena proizlazi iz člana 14. Zakona o izvršenju odluka Komisije.
9. Postupajući prema uputama Vrhovnog suda iz presude tog suda od 13. septembra 2006. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P773/06 od 29. septembra 2006. godine kojim je žalbu prijeratnog NSP, izjavljenu protiv zaključka Odsjeka od 13. juna 2003. godine, uvažilo, te osporeni zaključak poništilo i predmet vratilo na ponovni postupak prvostepenom organu.
10. Dalje, postupajući prema rješenju Ministarstva od 29. septembra 2006. godine, prvostepeni organ uprave je u ponovnom postupku donio Zaključak o dozvoli izvršenja broj I-08-975/02 od 7. juna 2007. godine kojim je potvrđeno da je odluka Komisije od 2. maja 2000. godine konačna, obavezujuća i izvršna, te utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana apelantima, njihovo iseljenje iz stana predajom u posjed prijeratnom NSP. U obrazloženju zaključka taj organ je istakao da je, postupajući prema uputama Vrhovnog suda iz presude od 13. septembra 2006. godine, utvrdio da je odluka Komisije donesena 2. maja 2000. godine, a da ju je prijeratni NSP preuzeo 12. marta 2002. godine, kako je potvrđeno izvještajem Arhiva Bosne i Hercegovine od 13. decembra 2006. godine. Budući da je prijeratni NSP zahtjev za izvršenje podnio 27. marta 2002. godine, utvrđeno je da je zahtjev podnesen blagovremeno.
11. Odlučujući o žalbi apelanata protiv zaključka prvostepenog organa uprave od 7. juna 2007. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P 486/07 od 31. jula 2007. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. Obrazlažući rješenje, taj organ je naveo da je zaključak o dozvoli izvršenja od 7. juna 2007. godine pravilan i na zakonu zasnovan, jer obaveza prvostepenog organa uprave postoji sve dok je odluka Komisije na snazi, dakle sve dok ne dobije zvaničnu obavijest Komisije kojom bi se posebno zahtijevalo obustavljanje izvršenja do donošenja odluke o zahtjevu za ponovno razmatranje. Iz spisa predmeta, kako navodi taj organ, proizlazi da apelanti nisu podnosili takav zahtjev, a na drugačije rješenje konkretne pravne stvari ne može utjecati ni činjenica da su apelanti u međuvremenu otkupili predmetni stan, jer valjanost tog ugovora dokazuju u drugom postupku.
12. Apelanti su tužbom pokrenuli upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 31. jula 2007. godine, te podnijeli apelaciju Ustavnom sudu. Odlukom Ustavnog suda broj
AP 2635/07 od 18. oktobra 2007. godine odbačena je kao preuranjena apelacija apelanata podnesena u ovoj pravnoj stvari, jer je postupak pred Okružnim sudom, povodom tužbe apelanata protiv rješenja Ministarstva od 31. jula 2007. godine, bio u toku, odnosno nije bio okončan.
13. Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 800 od 13. marta 2008. godine uvažena je tužba apelanata i osporeni akt Ministarstva od 31. jula 2007. godine poništen. U obrazloženju presude je navedeno da je pravni stav tuženog u osporenom aktu pogrešan. Naime, sud je istakao da se, imajući u vidu odlučivanje i zaključke iz Presude istog suda broj 011-0-U-06-000 935 od 14. februara 2008. godine, može zaključiti da je predmetna upravna stvar riješena. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da su u obrazloženju navedene presude date činjenice i razlozi na osnovu kojih je sud predmetnu upravnu stvar riješio, te je sud ocijenio da je prvostepeni organ tuženog pravilno postupio kada je donio zaključak od 13. juna 2003. godine kojim je zahtjev zainteresiranog lica za izvršenje odluke Komisije odbacio kao neblagovremen. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je predmetna upravna stvar riješena, pa proizlazi da su ostvareni razlozi iz člana 10. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS) za poništenje osporenog akta, te je stoga odlučeno kao u dispozitivu presude na osnovu ovlaštenja iz člana 31. istog zakona. Na kraju je navedeno da je tuženi, na osnovu odredbe člana 50. ZUS-a, u obavezi donijeti novi akt umjesto poništenog.
14. Postupajući povodom zahtjeva tuženog Ministarstva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 13. marta 2008. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Uvp-08-000 174 od 10. jula 2009. godine kojom je zahtjev uvažio, te osporenu presudu Okružnog suda preinačio tako što je tužba apelanata odbijena kao neosnovana.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je svoj pravni stav, u pogledu primjene člana 5. Zakona o izvršenju odluka Komisije, iskazao u svojim presudama br. U-576/04 od 13. septembra 2006. godine i 118-0-Uvp-06-000 128 od 26. februara 2008. godine. Istaknuto je da se rok od 18 mjeseci od dana donošenja odluke, kako je to propisano članom 5. Zakona o izvršenju odluka Komisije, računa od dana dostavljanja odluke stranci u postupku, jer po prirodi stvari stranka ne može da zna za postojanje odluke prije nego joj je ona uručena, a samim tim ne može da teče rok za podnošenje zahtjeva za njeno izvršenje. S obzirom na to da je prijeratni NSP istakao da je za odluku Komisije saznao tek kad je opunomoćio advokaticu Antoniju Nikolić, koja je u njegovo ime preuzela tu odluku, zaključeno je da je tuženi organ bio dužan utvrditi kada je tužiocu odluka Komisije uručena, jer se, saglasno odredbi člana 14. Zakona o izvršenju odluka Komisije, supsidijarno primjenjuju odredbe ZOUP-a, koje reguliraju postupak dostavljanja pismena. U tom smislu je navedeno da se računanje roka od 18 mjeseci od dana donošenja odluke Komisije postavlja spornim samo u situaciji postojanja dileme kada je prijeratni NSP primio tu odluku, a "da obaveza dostavljanja te odluke stranci" proizlazi i iz člana 9. same odluke. U svakom slučaju, Vrhovni sud je konstatirao da odredba člana 206. ZOUP-a, koji se primjenjuje na osnovu člana 14. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije, propisuje da radnja donošenja rješenja uključuje i njegovo dostavljanje. Dalje je navedeno da je tuženo Ministarstvo, odlučujući o žalbi apelanata protiv Zaključka Odsjeka o dozvoli izvršenja broj 108-875/02 od 7. juna 2007. godine, svojim rješenjem od 31. jula 2007. godine ocijenilo pravilnim i zakonitim odluku kao u njegovom dispozitivu, jer je u postupku koji je prethodio njegovom donošenju utvrđeno da je Odluka Komisije preuzeta 12. marta 2002. godine, što je potvrđeno uvjerenjem Arhiva BiH broj 017-49-8-1492/06 od 13. decembra 2006. godine. S obzirom na to da je prijeratni NSP na predmetnom stanu 27. marta 2002. godine podnio zahtjev za izvršenje odluke Komisije, zaključeno je da je taj zahtjev podnijet blagovremeno. Tuženo Ministarstvo je istaklo da su prvostepeni i osporeni akt donijeti na osnovu odredbe člana 50. ZUS-a, jer su u smislu te odredbe obavezni na postupanje po pravnom shvatanju i primjedbama iz presude Vrhovnog suda. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno tuženi organ donoseći osporeni akt postupio prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda od 13. septembra 2006. godine, jer je na to bio obavezan saglasno odredbi člana 50. ZUS-a. Nasuprot tome, nižestepeni sud to shvatanje nije prihvatio, dajući pri tom razloge da je predmetna upravna stvar riješena Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-06-000 935 od 14. februara 2008. godine, kojom, također, nije prihvaćen stav ovog suda u pogledu primjene člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije. S obzirom na navedene razloge, Vrhovni sud je stanovišta da nižestepeni sud nije donio pravilnu i zakonitu odluku, zbog čega su ostvareni razlozi iz člana 35. stav 2. ZUS-a, pa se otuda zahtjev tuženog uvažava na način da se preinačenjem osporene presude tužba odbija kao neosnovana, jer nisu ostvareni razlozi iz odredaba člana 10. ZUS-a za poništenje osporenog akta.
16. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 000 193 08 U (raniji broj 011-0-U-08-000-583) od 6. oktobra 2009. godine obustavljen je postupak povodom zahtjeva apelanata za izvršenje presude Okružnog suda od 13. marta 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da kako je Vrhovni sud svojom odlukom od 10. jula 2009. godine zahtjev tuženog za preispitivanje uvažio i preinačio navedenu presudu Okružnog suda, to je analognom primjenom odredbe člana 261. stav 1. ZOUP-a postupak izvršenja presude ovog suda valjalo obustaviti jer je obaveza izvršenja navedene presude postala bespredmetna donošenjem navedene presude Vrhovnog suda.
Postupak povodom tužbe apelanta Daneta Krndije
17. Ustavni sud zapaža da je apelant Dane Krndija uporedo u toku trajanja predmetnog postupka tužbom pred Okružnim sudom pokrenuo i upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 29. septembra 2006. godine (vidi stav 9. Odluke) kojim je uvažena žalba prijeratnog NSP na predmetnom stanu (podnesena protiv zaključka Odsjeka od 13. juna 2003. godine) i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
18. Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-06-000 935 od 14. februara 2008. godine uvažena je tužba apelanta Daneta Krndije podnesena protiv rješenja Ministarstva od 29. septembra 2006. godine i predmetna upravna stvar riješena tako što je žalba prijeratnog NSP, izjavljena protiv Zaključka Odsjeka broj I-08-875/02 od 13. juna 2003. godine, odbijena kao neosnovana. Presudom je odlučeno da ona u svemu zamjenjuje osporeni akt. U obrazloženju presude je zaključeno da je prvostepeni organ tuženog pravilno postupio kada je donio zaključak od 13. juna 2003. godine, pa se i navodi tužbe, koji se odnose na blagovremenost podnesenog zahtjeva, ukazuju osnovanima. Kako su donošenjem osporenog akta ostvareni razlozi iz člana 10. ZUS-a, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 31. st. 1. i 5. istog zakona.
19. Postupajući povodom zahtjeva Ministarstva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 14. februara 2008. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Uvp-08-000 212 od 17. jula 2009. godine kojom je uvažio zahtjev i preinačio osporenu presudu tako što je tužbu apelanta Daneta Krndije odbio kao neosnovanu. Razlozi kojim se rukovodio Vrhovni sud prilikom donošenja ove presude istovjetni su razlozima koji su navedeni u obrazloženju presude Vrhovnog suda od 10. juna 2009. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti su naveli da im je osporenim odlukama prvenstveno povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog proizvoljne primjene člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije. Zbog navedenih razloga, apelanti smatraju da su im povrijeđena i prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelanti su naveli i povredu prava da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Nakon što su naveli redoslijed događanja u predmetnom postupku pred organima uprave i sudovima, apelanti ponovo naglašavaju da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen član 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije, tvrdeći da je Vrhovni sud navedenu odredbu proizvoljno tumačio, odnosno da nije ispravan pravni stav tog suda o blagovremenosti podnošenja zahtjeva za izvršenje odluke Komisije, kojeg je podnio prijeratni NSP na predmetnom stanu Ramo Omanović. Isto tako, apelanti su konstatirali da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da navedena zakonska odredba ne ispunjava uvjet proporcionalnosti javnog interesa i interesa lica koje se nalazi u situaciji u kakvoj je bio Ramo Omanović. Također, apelanti su naveli i proizvoljnost u tumačenju odredbi kojima se regulira pitanje punomoći, jer je, prema njihovom mišljenju, Vrhovni sud prihvatio nevaljane punomoći i na osnovu njih donio meritorne odluke, čime je povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu. Zbog svega navedenog, apelanti su predložili Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine osporene odluke donijete nakon donošenja Zaključka Odsjeka broj I-08-875/02 od 13. juna 2003. godine, te da se žalba prijeratnog NSP, podnijeta protiv ovog zaključka, odbije kao da ju je podnijelo neovlašteno lice ili da se ukinu presude Vrhovnog suda, te zahtjevi za vanredno preispitivanje odbiju kao neosnovani, odnosno da se osporeno rješenje Okružnog suda ukine i naloži nastavak postupka izvršenja Presude tog suda broj 011-0-U-07-000 800 od 13. marta 2008. godine.
b) Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudama tog suda nisu povrijeđena prava apelanata. Naime, Vrhovni sud je podsjetio na činjenicu da je svoj stav, povodom primjene člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije, iskazao u svojim ranijim presudama br. U-576/04 od 13. septembra 2006. godine, 118-0-Uvp-06-000 128 od 26. februara 2008. godine i 118-0-Uvp-08 000 174 od 10. jula 2009. godine, u kojima je istaknuto da se rok od 18 mjeseci od dana donošenja odluke Komisije računa od dana dostavljanja odluke stranci u postupku.
22. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelanti, osporavajući Rješenje Okružnog suda broj 11 0 U 000 193 08 U od 6. oktobra 2009. godine, u suštini osporavaju presudu Vrhovnog suda od 10. jula 2009. godine, pa stoga Okružni sud ne smatra potrebnim da daje izjašnjenje povodom predmetne apelacije jer je u Presudi Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 800 od 13. marta 2008. godine, koja je preinačena navedenom presudom Vrhovnog suda, izražen suprotan stav u pogledu blagovremenosti zahtjeva za izvršenje odluka Komisije. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj
AP 3369/07 od 28. aprila 2010. godine, navodeći da je tom odlukom podržan stav sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine da se rok od 18 mjeseci računa od dana donošenja odluke Komisije i da je to zakonski rok koji se ne može produžavati.
23. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je istaklo da je postupalo prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda "da se rok od 18 mjeseci za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluka Komisije računa od dana dostavljanja te odluke stranci, a ne od dana donošenja". Kako je predmet ove upravne stvari implementacija imovinskih zakona, Ministarstvo je navelo da su prava podnosilaca zahtjeva za povrat njihove predratne imovine (Rame Omanovića), kao prava na dom, jača u odnosu na prava privremenih korisnika, tj. apelanata u konkretnom slučaju.
V. Relevantni propisi
24.
Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/99):
Član 5. stav 2.
Zahtev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko pravo mora se podneti u roku od godinu dana od dana donošenja odluke Komisije, odnosno za odluke koje su donesene pre stupanja na snagu ovog zakona u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
25.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 65/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 2.
Zahtev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko prava mora se podneti u roku od osamnaest meseci od dana donošenja odluke Komisije.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 11 0 U 000 193 08 U od 6. oktobra 2009. godine
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
28. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju rješenje Okružnog suda od 6. oktobra 2009. godine kojim je obustavljen postupak izvršenja povodom presude tog suda od 13. marta 2008. godine jer je obaveza izvršenja navedene presude postala bespredmetna donošenjem presude Vrhovnog suda od 10. jula 2009. godine.
29. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je primjenjivost garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li se u predmetnom postupku pred Okružnim sudom odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Okružni sud odlučivao o postojanju zakonskih, odnosno proceduralnih osnova u kontekstu (ne)mogućnosti izvršenja presude tog suda od 13. marta 2008. godine, s obzirom na to da je presuda Okružnog suda (na osnovu koje je traženo izvršenje) naknadno preinačena presudom Vrhovnog suda od 10. jula 2009. godine na način da je tužba apelanata odbijena kao neosnovana. Dakle, iz navedenog proizlazi da u predmetnom postupku administrativnog izvršenja nije odlučivano o "građanskim pravima i obavezama apelanata" u smislu značenja prava na pravično suđenje, imajući u vidu da je preinačenjem presude Okružnog suda od 13. marta 2008. godine izostao pravni osnov, odnosno izvršni naslov za provođenje samog izvršenja, kao i da je o građanskim pravima i obavezama apelanata odlučeno u drugom postupku koji je okončan navedenom presudom Vrhovnog suda od 10. jula 2009. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u ovom dijelu, u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije,
ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku administrativnog izvršenja nije odlučivano ni o pravu apelanata na poštivanje prava na dom ili o pravu na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu
ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
Dopustivost u odnosu na presude Vrhovnog suda br. 118-0-Uvp-08-000 212 od 17. jula 2009. godine i 118-0-Uvp-08-000 174 od 10. jula 2009. godine
30. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda br. 118-0-Uvp-08-000 212 od 17. jula 2009. godine i 118-0-Uvp-08-000 174 od 10. jula 2009. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili 1. i 15. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelanti osporavaju navedene presude Vrhovnog suda tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su, također, naveli i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda tiče postupanja organa uprave (zaključak Odsjeka od 7. juna 2007. godine i rješenje Ministarstva od 31. jula 2007. godine) i suda (presude Vrhovnog suda od 10. i 17. jula 2009. godine) u vezi sa tumačenjem odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije, odnosno u vezi sa početkom računanja rokova za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke Komisije od 2. maja 2000. godine, kojom je Rami Omanoviću potvrđeno stanarsko pravo na predmetnom stanu i dopušteno njegovo vraćanje u posjed stana. S tim u vezi, apelanti smatraju da su organi uprave i Vrhovni sud proizvoljno primijenili navedenu odredbu Zakona, zaključivši pritom da je prijeratni NSP blagovremeno podnio zahtjev za izvršenje navedene odluke Komisije u smislu člana 5. stav 2. navedenog Zakona. S tim u vezi, oni ukazuju na to da je odredbom člana 5. stav 2. jasno propisano da je lice kojem je odlukom Komisije potvrđeno stanarsko pravo dužno zahtjev za izvršenje navedene odluke podnijeti u roku od 18 mjeseci od dana donošenja odluke Komisije, a ne od dana dostavljanja odluke.
36. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka zapaža da je Vrhovni sud izrazio jedinstven stav u vezi sa tumačenjem navedene odredbe zakona, ukazujući na to da se pod pojmom donošenja odluke za koju se vezuje početak toka roka za zahtijevanje njenog izvršenja treba shvatiti, kako postupak izdavanja, tako i postupak njene dostave stranci, pa su, s tim u vezi, zaključili da se u konkretnom slučaju zahtjev za izvršenje navedene odluke Komisije treba smatrati blagovremenim, jer iz obrazloženja osporenih presuda nesporno proizlazi da je prijeratni NSP odluku Komisije preuzeo 12. marta 2002. godine, a zahtjev za izvršenje je podnio 27. marta 2002. godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoj stav dodatno obrazložio stavom da se na pitanje računanja roka u kojem se podnosi zahtjev za izvršenje odluke Komisije treba primijeniti odredba člana 206. ZOUP-a, tako da radnja donošenja rješenja uključuje i radnju njegovog dostavljanja, jer bi drugačije tumačenje i primjena te zakonske odredbe dovela do toga da stranka ne zna da je odluka donesena, a time ni za njen sadržaj, u osamnaestomjesečnom roku predviđenom za njeno izvršenje, iz čega proizlazi da rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke Komisije počinje teći njenim dostavljanjem stranci.
37. Ustavni sud podsjeća na to da je slična pravna pitanja kao u predmetnoj apelaciji razmatrao u Odluci broj
AP 1524/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 8. novembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/08), kao vodećoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, a zatim i u odlukama br.
AP 3850/08 od 12. oktobra 2011. godine i
AP 4525/10 od 20. decembra 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ccbih.ba). Ustavni sud ističe da je u navedenim odlukama iskazao stav da je formulacija odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije veoma neuobičajena za pravni sistem Bosne i Hercegovine, zbog toga što djelovanje pojedinačnog akta "prema vani", kojim se određuju izvjesna prava ili obaveze pojedinca, ne može započeti ukoliko nije dostavljen stranci koje se tiče (npr., ne teče rok za žalbu). Ukoliko se radi o konačnoj odluci, formalna pravosnažnost tog akta ne može nastupiti ako se ne izvrši njegovo dostavljanje. Prema tome, Ustavni sud smatra da je ovakva formulacija odredbe protivna institutu djelovanja pravnog akta prema strankama, tj. institutu formalne pravosnažnosti akta, zavisno od toga da li se radi o konačnom aktu ili ne.
38. Dakle, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i tumačenje odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije u okviru Vrhovnog suda, te dosadašnju praksu Ustavnog suda u sličnim pravnim pitanjima kao u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava i to odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije, te da slijedom toga u predmetnoj pravnoj stvari nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.
39. Pored suštinskog navoda apelanata koji se odnosio na primjenu odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije u okviru Vrhovnog suda u osporenim odlukama, Ustavni sud zapaža da su apelanti naveli i povredu prava na pravično suđenje zbog načina na koji je taj sud tumačio odredbe kojima se regulira pitanje punomoći prijeratnog NSP na predmetnom stanu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da su se zahtjevi Ministarstva za vanredno preispitivanje isključivo ticali povrede zakona, odnosno načina na koji je Okružni sud u presudama od 14. februara i 13. marta 2008. godine primijenio odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije, dok su se na drugoj strani odgovori apelanata od 4. i 16. juna 2008. godine na predmetne zahtjeve isključivo bavili tumačenjem pojmova "donošenja" i "dostavljanja" u kontekstu relevantnih odredbi ZOUP-a i Zakona o izvršenju odluka Komisije. Dakle, Ustavni sud konstatira da se Vrhovni sud u svojim odlukama nije ni bavio pitanjem valjanosti punomoći prijeratnog NSP na predmetnom stanu. Međutim, s obzirom na to da je pitanje "valjanosti" predmetne punomoći u kontekstu blagovremenosti zahtjeva za izvršenje odluke Komisije raspravljeno prethodno pred upravnim organima (vidi st. 8. i 10. Odluke) na način da je Odsjek u vezi s tim pitanjem, a postupajući prema uputama iz presude Vrhovnog suda od 13. septembra 2006. godine, utvrdio da je prijeratni NSP 12. marta 2002. godine preuzeo odluku Komisije, a da je zahtjev za njeno izvršenje podnio 27. marta 2002. godine. Ovakvo utvrđenje prvostepenog organa je naknadno potvrđeno i u drugostepenom postupku, kao i u upravnom sporu pred Okružnim sudom. Imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje, kojim je ujedno vezan i Vrhovni sud u postupku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje, te činjenicu da apelanti navedeni prigovor u pogledu "valjanosti" punomoći nisu istakli, odnosno problematizirali pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporene odluke Okružnog suda ispitao samo u granicama zahtjeva i povreda propisa (član 39. ZUS-a). Stoga, Ustavni sud smatra da su takvi prigovori apelanata neosnovani, te neće ulaziti u njihovo daljnje ispitivanje.
40. Također, Ustavni sud ističe da pozivanje Okružnog suda, u svom odgovoru na apelaciju, na Odluku Ustavnog suda broj
AP 3369/07 od 28. aprila 2010. godine, u prilog svojoj argumentaciji za donošenje presuda od 14. februara i 13. marta 2008. godine, nije aplikabilno u predmetnom slučaju, imajući u vidu da su se apelacijom u navedenom predmetu osporavale odluke iz upravnog postupka i upravnog spora zbog propusta nadležnih upravnih i sudskih organa da, između ostalog, rasprave pravnu narav apelantove prijave za dobrovoljni povratak Službi za rad, socijalna pitanja, zdravstvo i izbjegla i raseljena lica iz 1999. godine u smislu utvrđivanja postojanja njegove stvarne volje da se vrati u svoj predratni stan, te primjenjivosti relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na povredu prava na poštivanje prava na dom i prava na imovinu, te prava na nediskriminaciju iz člana II/3.f) i k), člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, budući da se radi o suštinski istim navodima koji su već ispitani u dijelu obrazloženja koji se odnosi na pravo na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da primjenom materijalnog prava u okviru Vrhovnog suda u osporenim odlukama, konkretno člana 5. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije, nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, ne postoji povreda u situaciji kada je Vrhovni sud u osporenim odlukama izrazio stav da se rok od 18 mjeseci od dana donošenja odluke, kako je to propisano članom 5. Zakona o izvršenju odluka Komisije, računa od dana dostavljanja odluke stranci u postupku, jer po prirodi stvari stranka ne može da zna za postojanje odluke prije nego joj je ona uručena, a samim tim ne može da teče rok za podnošenje zahtjeva za njeno izvršenje.
44. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.