Službeni glasnik BiH, broj 90/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 816/10, rješavajući apelaciju Siniše Đorđevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Siniše Đorđevića podnesena protiv presudā Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 097-0-Už-09-000002 od 15. decembra 2009. godine i 097-0-Už-09-000009 od 8. decembra 2009. godine i presudā Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 097-0-U-08-000010 od 30. decembra 2008. godine i 096-0-U-07-000006 od 30. decembra 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Siniša Đorđević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Niša - Republika Srbija, podnio je 5. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 097-0-Už-09-000002 od 15. decembra 2009. godine i 097-0-Už-09-000009 od 8. decembra 2009 godine i presudā Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 097-0-U-08-000010 od 30. decembra 2008. godine i 096-0-U-07-000006 od 30. decembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda, Apelacione komisije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija), Komisije za reviziju zakonitosti odluka i ugovora o korištenju stana Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija za reviziju DB), te Odjeljenja za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) zatraženo je 12. novembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. decembra 2010. godine, Osnovni sud 29. novembra 2010. godine, Apelaciona komisija 26. novembra 2010. godine, Komisija za reviziju 6. decembra 2010. godine i Odjeljenje 2. decembra 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. decembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

a) Upravni postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana


6. Apelant je 8. jula 1999. godine Odjeljenju podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Distriktu Brčkom, u Ulici Jovana Dučića broj 9, površine 63 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

7. Rješavajući u ponovnom postupku, Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 23-1162-2/99 od 22. oktobra 2007. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja Odjeljenje je navelo da je, na osnovu provedenih dokaza, nesporno utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji mu je dodijeljen Rješenjem Komande Garnizona u Brčkom od 22. juna 1972. godine na osnovu kojeg je zaključio ugovor o korištenju stana i živio u njemu sa još tri člana svoje porodice sve do 7. aprila 1992. godine, kada se zbog prekomande preselio u Niš. Dalje, na temelju potvrde Komande Garnizona u Brčkom od 7. aprila 1992. godine, Odjeljenje je utvrdilo da je apelant Komandi Garnizona u Brčkom predao svojom voljom predmetni stan, te da mu je navedena potvrda izdata radi naplate troškova preseljenja stvari i porodice u Niš, kao i razvrstavanje u I grupu za dobijanje stana u Komandi Garnizona u Nišu. Također, Odjeljenje je utvrdilo da je apelant dostavio Komandi Garnizona u Brčkom obavještenje, koje je ovjereno kod Vojnog suda u Nišu 29. aprila 1992. godine, kojim je apelant potvrdio da je stan predao svojom voljom i kojim je molio Komandu Garnizona u Brčkom da mu "zbog nastale situacije u BiH" dozvoli da sve poslove oko primopredaje predmetnog stana za njega obavi Miloš Mihajlović, lice koje je on ovlastio. Dalje, Odjeljenje je navelo da je uvidom u dopis Vojne pošte 1313 Beograd, koji je upućen Generalštabu Vojske Republike Srpske, utvrdio da je apelantu zaključkom VP 1410 Niš od 15. februara 2001. godine priznato pravo na trosoban stan u Garnizonu u Nišu, kao i da ima prihvaćenu molbu za dodjelu dvosobnog službenog stana u Garnizonu u Nišu. S tim u vezi, Odjeljenje je ukazalo na odredbu člana 21. stav 1. tačka 4. Pravilnika o stanovima u JNA ("Službeni vojni list" broj 9/91, u daljnjem tekstu: Pravilnik o stanovima) kojom je propisano da prilikom raspodjele službenih stanova, zavisno od pripadajuće strukture stana, bez obzira na staž molbe, stanovi se najprije daju na korištenje licima koja su po javljanju na dužnost poslije premještaja stambenom organu garnizona predala stan koji su koristila u svojstvu nosioca stanarskog prava ili kao službeni stan, odnosno ako su porodičnu stambenu zgradu ili stan u svojini izdali u zakup licu koje odredi stambeni organ garnizona.

8. Dalje, Odjeljenje je utvrdilo da je apelant riješio svoje stambeno pitanje u Nišu, jer je uvidom u Odluku DP "Niteks" od 16. novembra 1995. godine i rješenje tog preduzeća od 28. novembra 1995. godine utvrdilo da je apelantovoj supruzi Milici Đorđević dodijeljen trosoban stan, površine 82,55 m2, na lokaciji "Mokranjača" IV faza u stambenoj zgradi L-11, na trećem spratu, po osnovu kreditne kupovine - udruživanjem sredstava, tako što je DP "Niteks", u kojem je apelantova supruga zaposlena, platilo 51% vrijednosti stana građevinskoj firmi koja je izgradila navedeni stan (DD "Građevinar" Niš), a Vojska Jugoslavije - Narodna banka Jugoslavije – Vojni servis 49% od vrijednosti stana. Također, Odjeljenje je navelo da je uvidom u ugovor o stambenom zajmu od 24. novembra 1995. godine utvrdilo da je apelantu odobren kredit na ime kupovine navedenog stana, a na osnovu dopisa VP 93233 od 16. aprila 2003. godine utvrdilo je da apelant sa svojom porodicom živi u navedenom stanu.

9. Osim navedenog, Odjeljenje je utvrdilo da je rješenjem Komande Garnizona od 7. aprila 1992. godine predmetni stan na kojem je apelant nosilac stanarskog prava dodijeljen Dragi Dodiću kao licu zaposlenom u Garnizonu u Brčkom, te da je Komisija za reviziju svojim rješenjem od 5. januara 2007. godine potvrdila da je ovo rješenje doneseno u skladu sa odredbom člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine Distrikta Brčko BiH ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" broj 10/02, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama).

10. Odjeljenje je, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti za vraćanje u posjed predmetnog stana propisani članom 12. do člana 17. Zakona o vraćanju napuštene imovine Distrikta Brčko BiH ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 57/01, 10/02, 17/04 i 41/06 (u daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju napuštene imovine) s obzirom na to da iz utvrđenih činjenica proizlazi da apelant nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Odjeljenja broj 23-1162-2/99 od 22. oktobra 2007. godine, Apelaciona komisija je donijela Rješenje broj AP 556/07-II od 4. decembra 2007. godine kojim je apelantova žalba odbijena i navedeno rješenje potvrđeno.

12. Osnovni sud je, odlučujući u upravnom sporu o apelantovoj tužbi protiv Rješenja Apelacione komisije broj AP 556/07-II od 4. decembra 2007. godine, donio Presudu broj 097-0-U-08-000010 od 30. decembra 2008. godine kojom je odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Osnovni sud je ponovio hronologiju dotadašnjih postupaka, utvrđeno činjenično stanje i koji su dokazi izvedeni, odnosno na kojim dokazima je zasnovano navedeno utvrđenje. S tim u vezi Osnovni sud je zaključio da su prvostepeni i drugostepeni organ uprave pravilno postupili kada su odbili apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, budući da je u toku postupka jasno dokazano da nisu ispunjeni uvjeti za vraćanje u posjed predmetnog stana, a shodno odredbama člana 12. do člana 17. Zakona o vraćanju napuštene imovine. Također, Osnovni sud je, nasuprot apelantovim navodima, utvrdio da je pravilan zaključak Apelacione komisije da predaja predmetnog stana Komandi Garnizona u Brčkom nije morala biti izvršena pred stambenom komisijom zbog toga što Pravilnik o stanovima koji je tada bio na snazi ne sadrži odredbe kojima je propisana posebna forma za predaju stanova Vojnoj ustanovi Garnizona nakon prestanka njihovog korištenja. Naime, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 4. stav 3. Pravilnika o stanovima propisano da stanovi iz kojih se iseljavaju dotadašnji nosioci stanarskog prava i korisnici daju se na korištenje, odnosno za otkup čim se sazna kada će biti ispražnjeni, a najkasnije za tri dana po njihovom ispražnjenju. S tim u vezi Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni stan dodijeljen na korištenje Dragi Dodiću, kao licu zaposlenom u Garnizonu Brčko, u skladu sa citiranom odredbom člana 4. stav 3. Pravilnika o stanovima. Dalje, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka sasvim pouzdano utvrđeno da je apelant riješio stambeno pitanje svoje porodice dodjelom trosobnog stana njegovoj supruzi u Nišu, koji su u međuvremenu i otkupili. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, jer je zasnovano na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o vraćanju napuštene imovine.

13. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude Osnovnog suda broj 097-0-U-08-000010 od 30. decembra 2008. godine, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Už-09-000002 od 15. decembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i navedenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Apelacioni sud je zaključio da apelantova žalba ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, koja je, prema ocjeni tog suda, zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje su pravilno primijenjene relevantne odredbe Zakona o vraćanju napuštene imovine.

b) Upravni postupak radi poništenja rješenja Komisije za reviziju zakonitosti odluka i ugovora o korištenju stana


14. Apelant je 6. februara 2007. godine Osnovnom sudu podnio tužbu radi poništenja Rješenja Komisije za reviziju DB broj 01-014-000298/07 od 5. januara 2007. godine kojim je potvrđeno Rješenje Komande Garnizona Brčko broj 192-108 od 7. aprila 1992. godine kojim je Dragi Dodiću dodijeljen na korištenje predmetni stan na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava.

15. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-U-07-000006 od 30. decembra 2008. godine odbijena je apelantova tužba kao neosnovana. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokumentacije u spisu predmeta utvrdio da je Komisija za reviziju DB, rješavajući po službenoj dužnosti u upravnom postupku, u vezi sa revizijom zakonitosti odluka i ugovora o korištenju stana, u predmetu Drage Dodića svojim Rješenjem broj 01-014-000298/07 od 5. januara 2007. godine potvrdila da je Rješenje Komande Garnizona Brčko broj 192-108 od 7. aprila 1992. godine, kojim je Dragi Dodiću dodijeljen na korištenje predmetni stan, na kojem je prethodni nosilac stanarskog prava bio apelant, doneseno u skladu sa članom 21. Zakona o izmjenama i dopunama. Naime, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant svojom voljom napustio predmetni stan, jer se, zbog prekomande u Niš, sa porodicom i stvarima 7. aprila 1992. godine iz njega iselio. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da iz akta koji je apelant uputio Komandi Garnizona u Brčkom, a koji je ovjeren u Vojnom sudu u Nišu 29. aprila 1992. godine, proizlazi da je apelant sa porodicom već bio u Nišu, te da mu je bila potrebna potvrda o predaji predmetnog stana Komandi Garnizona radi naplate troškova preseljenja porodice i stvari u Niš, kao i za razvrstavanje u prvu grupu za dobijanje stana u Komandi Garnizona u Nišu. Stoga, Osnovni sud je zaključio da je Komisija za reviziju DB pravilno utvrdila da je rješenje kojim je dodijeljen predmetni stan Dragi Dodiću doneseno u skladu sa odredbom člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama, jer, prema mišljenju Osnovnog suda, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je Dragi Dodiću dodijeljen predmetni stan na korištenje nakon što su prethodno ispunjeni uvjeti iz člana 4. stav 3. tada važećeg Pravilnika o stanovima, i to da je apelant kao raniji nosilac stanarskog prava ispraznio i vratio predmetni stan Komandi Garnizona, odnosno da je stan na kojem je bio nosilac stanarskog prava Drago Dodić u Ulici Josipa biskupa Stadlera broj 12, također, vraćen Komandi Garnizona, a koji je nakon toga dodijeljen Nenadu Vukoviću. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 4. stav 3. Pravilnika o stanovima propisano da se stanovi iz kojih se iseljavaju dotadašnji nosioci stanarskog prava i korisnici daju na korištenje, odnosno za otkup čim se sazna kada će biti ispražnjeni, a najkasnije za tri dana po njihovom ispražnjenju.

16. Dalje, Osnovni sud je istakao da nisu osnovane apelantove tvrdnje da je osporeno rješenje "zasnovano na lažnim dokazima i izmišljenim činjenicama", budući da apelant nije ponudio niti jedan pravno valjan, uvjerljiv i objektivan dokaz u prilog svojoj navedenoj tvrdnji. Naime, Osnovni sud je istakao da, nasuprot apelantovim tvrdnjama, smatra da je osporeno rješenje Komisije doneseno na osnovu pravno valjane dokumentacije, te potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Osnovni sud je zaključio da je na osnovu provedenih dokaza jasno utvrđeno da je stan u Brčkom, čiji je raniji nosilac stanarskog prava bio apelant, ispražnjen i preuzet na korištenje i dodjelu novom nosiocu stanarskog prava u skladu sa tada važećim Pravilnikom o stanovima, te da je apelant u međuvremenu u Nišu riješio stambeno pitanje dodjelom trosobnog stana, a koji su u međuvremenu apelantova supruga i apelant otkupili.

17. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude Osnovnog suda broj 097-0-U-08-000006 od 30. decembra 2008. godine, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Už-09-000009 od 8. decembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i navedenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da su dati razlozi u pobijanoj presudi prvostepenog suda potpuni i pravilni, te s tim u vezi je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim ukazuje da bez izvršene primopredaje stana pred Stambenom komisijom i zapisnika sačinjenog o tome sa njegovim potpisom ta predaja stana nije izvršena na zakonit način. Naime, Apelacioni sud je zaključio da je apelantova tvrdnja neosnovana, budući da su ovlaštenja Komisije za davanje stanova na korištenje propisana odredbama čl. 11. i 12. Pravilnika o stanovima. Imajući u vidu navedene odredbe, Apelacioni sud je zaključio da predaja predmetnog stana Komandi od apelanta kao nosioca stanarskog prava nije morala biti izvršena pred Stambenom komisijom Garnizona.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


18. Apelant je podnio apelaciju zbog nemogućnosti da vrati u posjed stan koji je koristio prije rata u Bosni i Hercegovini na kojem je bio nosilac stanarskog prava. Smatra da mu je, zbog nemogućnosti povrata u posjed stana na kome je imao stanarsko pravo, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz opširnih navoda apelacije suštinski proizlazi da je apelant ukazao da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom je naveo da je kao nosilac stanarskog prava živio sa suprugom i dvoje djece do izbijanja neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini, te da se 1. aprila 1992. godine, zbog prekomande, odselio u Niš, dok je njegova porodica sa stvarima 7. aprila 1992. godine ispraznila stan i preselila se u Niš. Također, apelant je istakao da on nije predao vojnim vlastima predmetni stan, te s tim u vezi smatra da mu se predmetni stan ne može oduzeti bez njegove saglasnosti ili saglasnosti lica koja je on ovlastio. Naime, apelant je istakao da je 29. aprila 1992. godine uputio dopis Komandi Garnizona Brčko, koji je ovjerio u Vojnom sudu Niš, a kojim je ovlastio Miloša Mihajlovića da izvrši predaju predmetnog stana u Komandi Garnizona Brčko u toku maja u njegovo ime, tj. da ga zastupa u postupku predaje. Također je naveo da nije dobio odgovor na navedeni dopis, te da je 2003. godine saznao da je 7. aprila 1992. godine njegov stan dodijeljen drugom licu.

19. Apelant, dalje, ističe da svoje stambeno pitanje u Nišu nije riješio u skladu sa Pravilnikom o stambenim kreditima za vojna lica, jer, kako navodi iz dokumentacije koju je priložio u spis, jasno se vidi da je njegovoj supruzi i njemu stan dodijeljen u vlasništvo po osnovu kreditne kupovine (a ne iz Vojnostambenog fonda), udruživanjem sredstava, tako da je supruga vlasnik stana sa 51%, a apelant sa 49%. Apelant i supruga su u kreditnoj obavezi da otplate uložena sredstva. Također, apelant je istakao da u predmetnim postupcima nisu ocijenjena dva akta, a na osnovu kojih bih se utvrdilo da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u Brčkom i da stan u Nišu nije stekao u statusu nosioca stanarskog prava. Na kraju je apelant istakao da je "primjena pozitivno-pravnih propisa od organa Distrikta Brčko BiH bila očigledno i namjerno proizvoljna", te da je to dovoljan uvjet da Ustavni sud ustanovi povredu njegovih ustavnih prava, te donese odluku kojom će mu biti omogućen povrat predmetnog stana u posjed.

b) Odgovor na apelaciju


20. Apelacioni sud je osporio apelacione navode, zato što smatra da osporenim presudama tog suda nisu prekršena apelantova prava.

21. Osnovni sud je naveo da u postupcima koji su vođeni po apelantovim tužbama nije bilo povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji. Osnovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

22. Apelaciona komisija je istakla da su apelantovi navodi proizvoljni i neutemeljeni, budući da je apelant, shodno tada važećim propisima o stambenim odnosima, riješio stambeno pitanje u Nišu i da je, nakon što je dobio kredit od vojne ustanove, stan u Nišu otkupio.

23. Komisija za reviziju DB je istakla da u toku postupka nije došlo do kršenja apelantovih prava, te da su osporene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.

24. Odjeljenje je ponovilo utvrđeno činjenično stanje i propise na kojima su utemeljene osporene presude, te je navelo da u konkretnim pravnim situacijama ne postoji kršenje apelantovih prava navedenih u apelaciji.

V. Relevantni propisi


25. U Zakonu o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04, 38/04 i 41/06) relevantne odredbe glase:

Član 12.


(1) Nosilac stanarskog prava stana napuštenog između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), smatrat će se izbjeglim ili raseljenim licem i imat će pravo da se vrati u svoj stan, bez obzira da li je stan registrovan kao napušten ili ne i bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe poslije 30. aprila 1991. godine, pod uslovom da je zahtjev podnesen u roku određenom relevantnim zakonom.

[…]

26. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 10/02) relevantne odredbe glase:

Član 21.


Član 26. stav 2. mijenja se i glasi:


Sve odluke o dodjeli stanarskog prava ili ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u periodu od 01. 04. 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, stavljaju se van snage. Lica koja koriste stan na osnovu rješenja ili ugovora koji su ovim stavljeni van snage, imaju pravo privremenog korišćenja stana.

Iza stava 2. dodaju se novi stavovi 3. i 4. koji glase:

(3) Zakonitost odluka ili ugovora iz stava 2. ovog člana će biti predmet revizije posebne komisije Vlade Distrikta. Ukoliko komisija utvrdi da su pojedine odluke ili ugovori zaključeni u skladu sa zakonom koji je važio u trenutku zaključenja, takve odluke ili ugovori će odlukom komisije biti osnaženi.

[…]

(4) Gradonačelnik Distrikta će u roku od 8 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, imenovati komisiju iz stava 3 ovog člana i utvrditi proceduru i djelokrug rada komisije.

27. U Pravilniku o stanovima u JNA ("Službeni vojni list" broj 9/91) relevantne odredbe glase:

Član 4.
[…]

(3) Stanovi iz kojih se iseljavaju dotadašnji nosioci stanarskog prava i korisnici, daju se na korištenje, odnosno za otkup čim se sazna kada će biti ispražnjeni, a najkasnije za tri dana po njihovom ispražnjenju, odnosno dovođenju u stanje predviđeno kategorizacijom i standardom stanova u stambenom fondu JNA.

VI. Dopustivost


28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su odluke koje su organi uprave i redovni sudovi donijeli u postupku povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana i povodom apelantove tužbe radi poništenja rješenja Komisije za reviziju DB. Zatim, obje osporene presude apelant je primio 12. januara 2010. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


32. Apelant pobija presude redovnih sudova i nadležnih upravnih organa, tvrdeći da su tim presudama, odnosno rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom

34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su postupci koji su okončani presudama Apelacionog suda vođeni povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed i apelantove tužbe radi poništenja rješenja Komisije za reviziju DB, dakle, da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

35. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u odnosu na apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto je trebalo odbiti apelantov zahtjev, pozivajući se pritom na relevantne odredbe Zakona o vraćanju napuštene imovine, Zakona o izmjenama i dopunama, te odredbu člana 4. stav 3. Pravilnika o stanovima. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uvjeti u smislu odredbe člana 12. Zakona o vraćanju napuštene imovine za donošenje rješenja o vraćanju apelantu predmetnog stana u posjed, budući da je apelantu kao ranijem nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu to pravo prestalo na zakonit način. Pritom Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno ukazali da je navedeni zaključak utemeljen na utvrđenju da se apelant, zbog prekomande u Niš, sa porodicom 7. aprila 1992. godine iselio iz predmetnog stana, te da je naknadnim aktom od 29. aprila 1992. godine potvrdio da je stan predao svojom voljom, te da je apelant riješio svoje stambeno pitanje dodjelom trosobnog stana apelantovoj supruzi kao nosiocu stanarskog prava, i to udruživanjem sredstava preduzeća u kojem je apelantova supruga zaposlena i Vojske Jugoslavije, čiji je apelant pripadnik. Ustavni sud, također, zapaža da su Osnovni sud i Apelacioni sud, nasuprot apelacionim navodima, u osporenim presudama obrazložili da odredbama Pravilnika o stanovima koji je tada bio na snazi nije bila propisana posebna procedura za predaju vojnih stanova Komandi Garnizona, te jasno ukazao da se, u smislu odredbe člana 4. stav 3. Pravilnika o stanovima, stanovi iz kojih se iseljavaju dotadašnji nosioci stanarskog prava i korisnici daju na korištenje, odnosno u otkup čim se sazna kada će biti ispražnjeni, a najkasnije za tri dana po njihovom ispražnjenju. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je nakon apelantovog iseljenja, u skladu sa odredbom člana 4. stav 3. Pravilnika o stanovima, predmetni stan dat na korištenje Dragi Dodiću, kao licu zaposlenom u Garnizonu Brčko, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku organa uprave, odnosno Osnovnog suda i Apelacionog suda, kada su na osnovu provedenih dokaza, čiji su sadržaj prezentirali u obrazloženju svojih odluka, utvrdili da je apelantovo stanarsko pravo prestalo, budući da je svojom voljom predmetni stan predao Komandi Garnizona u Brčkom zbog dobijanja stana u Komandi Garnizona u Nišu u koji se uselio sa svojom porodicom. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i apelantove navode vezane za primopredaju stana i dali razloge zašto ovi navodi, u situaciji kad normativnim aktom koji je tada bio na snazi nije bila propisana posebna forma za predaju stana vojnoj ustanovi, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Apelacionog suda u pogledu neosnovanosti apelantovih navoda iznesenih u tom pravcu, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda, niti u zaključku da apelant, u smislu relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene, nema pravo na povrat predmetnog stana budući da je njegovo stanarsko pravo na tom stanu prestalo.

38. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Apelacioni sud i Osnovni sud u odnosu na apelantov zahtjev za poništenje rješenja Komisije za reviziju od 5. januara 2007. godine, kojim je potvrđena pravna valjanost rješenja Komande Garnizona od 7. aprila 1992. godine o dodjeli predmetnog stana Dragi Dodiću, u osporenim presudama, također, dali jasna i iscrpna obrazloženja o tome zašto smatraju da je rješenje Komisije za reviziju DB od 5. januara 2007. godine pravilno i zakonito. Naime, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku oba suda da je apelantov zahtjev za poništenje navedenog rješenja neosnovan. Ovo stoga što je u obrazloženju presuda jasno ukazao da je rješenje kojim je dodijeljen predmetni stan Dragi Dodiću doneseno nakon što je prethodno ispunjen uvjet u skladu sa odredbom člana 4. stav 3. tada važećeg Pravilnika o stanovima, budući da se apelant kao raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, zbog prekomande u Niš, odselio iz predmetmog stana a da je Drago Dodić vratio Komandi Garnizona dvosoban stan koji je do tada koristio. Pored toga, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je procjena dokaza bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, budući da je evidentno da su redovni sudovi eksplicitno naveli dokaze na osnovu kojih su utvrdili da je apelantovo stanarsko pravo prestalo, odnosno na osnovu kojih su utvrdili da je dodjela stana novom korisniku izvršena u skladu sa relevantnim odredbama važećih propisa o čemu su u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi razmotrili sve apelantove navode, koje on ponavlja u apelaciji, i dali iscrpne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda. Konačno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, bilo pri primjeni materijalnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak


41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava, a dana obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!