Službeni glasnik BiH, broj 4/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3512/15, rješavajući apelaciju Kerima Mudželeta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka 1, člana 57. stav (2) tačka b. i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Kerima Mudželeta.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenog Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 02 4062 15 Kž od 17. jula 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024062 15 Kv 2 od 9. jula 2015. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023633 15 Kž 3 od 2. jula 2015. godine u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odbija se apelacija Kerima Mudželeta podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 02 4062 15 Kž od 17. jula 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024062 15 Kv 2 od 9. jula 2015. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Kerima Mudželeta podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 02 4062 15 Kž od 17. jula 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024062 15 Kv 2 od 9. jula 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

Obrazloženje I. Uvod

1. Kerim Mudželet (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. augusta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 02 4062 15 Kž od 17. jula 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 024062 15 Kv 2 od 9. jula 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Vrhovnom sudu da ga odmah pusti na slobodu do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. septembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 22, 23. i 25. septembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 09 0 K 024062 15 Kpp od 11. juna 2015. godine apelantu je određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi s članom 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i zbog pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje mjere pritvora Kantonalni sud je održao ročište na kojem su se apelant i njegov branilac izjasnili o navedenom prijedlogu. Sudija za prethodni postupak je nakon analize svih priloženih dokaza, koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva, imajući u vidu navode apelanta i njegovog branioca, utvrdio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, kao i postojanje posebnih zakonskih uvjeta. S tim u vezi, u obrazloženju rješenja je navedeno da iz veoma velikog broja dokaza, između ostalog: zapisnika o uviđaju MUPKS UP od 10. juna 2015. godine, izvještaja o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta K.U. 1483/15 od 10. juna 2015. godine, zapisnika o saslušanju vještaka saobraćajne struke u Tužilaštvu od 11. juna 2015. godine "[...] proizlazi osnovana sumnja da je apelant 9. juna 2015. godine u Sarajevu, krećući se kolovozom ulice Maršal Tito, upravljajući vozilom marke Peugeot 206, ne pridržavajući se saobraćajnih znakova, krećući se nedozvoljenom brzinom u naseljenom mjestu od oko 100 km/h gdje je ograničenje 50 km/h, suprotno odredbama Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS), svjestan da može ugroziti javni promet i uzrokovati saobraćajnu nesreću, [...] nije držao vozilo unutar propisane površine kolovoza te zanošenjem na trotoaru ulice izvršio nalet na pješake Jelenu Oprcić koja je na licu mjesta smrtno stradala i Jorga Eisfeld-Reschke koji je zadobio teške tjelesne povrede, a potom izvršio nalet i u metalnu konstrukciju tramvajskog stajališta i kioska E-novina." Iz navedenog, po ocjeni sudije za prethodni postupak, proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje ga Tužilaštvo tereti jer se kao učesnik u saobraćaju nije pridržavao saobraćajnih propisa, pa je time ugrozio saobraćaj i doveo u opasnost život ljudi, kojom prilikom je prouzrokovana smrt jedne osobe i teške tjelesne povrede druge osobe.

6. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, sudija za prethodni postupak je naveo da iz izvoda prekršajne evidencije proizlazi da je apelant u periodu od oktobra 2013. do juna 2015. godine učinio 17 prekršaja počinjenih protivno ZOBS-u, za koja su mu izdati prekršajni nalozi. S tim u vezi je izveden zaključak da se radi o osobi sklonoj činjenju saobraćajnih prekršaja što, uz osnovanu sumnju za počinjenje krivičnog djela iz oblasti djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja u kojem je jedan pješak smrtno stradao dok je drugi teško povrijeđen, ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju strah da bi boravkom na slobodi ponovio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Osim toga, ocijenjeno je da naprijed izrečene prekršajne kazne nisu ni pozitivno ni represivno utjecale na apelanta da se suzdrži od grubog kršenja saobraćajnih propisa, zbog čega postoji opravdana bojazan da bi, ukoliko bi se našao na slobodi, počinio istovrsno krivično djelo.

7. Također je ocijenjeno da je osnovan i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a budući da se za krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret može izreći kazna zatvora od najmanje jednu godinu, dakle i deset godina ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uvjet za primjenu navedene zakonske odredbe. Osim toga, sud je imao u vidu način izvršenja krivičnog djela i njegove posljedice, pa je nakon navođenja svih okolnosti pod kojima je počinjeno, a koje su poprimile karakter vanrednih okolnosti, ocijenjeno da se radi o posebno teškom krivičnom djelu koje se desilo naočigled građana, izazvavši njihove proteste i uznemirenost najšire javnosti. Sve to ukazuje da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, te da bi bila ugrožena sigurnost građana.

8. Sudija za prethodni postupak je, odlučujući o prijedlogu apelantovog branioca za primjenu blaže mjere od mjere pritvora, imajući u vidu vrstu i težinu krivičnog djela za koje je apelant osumnjičen, kao i okolnosti i način izvršenja djela, ocijenio da se u konkretnom slučaju svrha koja se želi postići određivanjem mjere pritvora ne bi mogla postići primjenom neke od blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH. Uporište za takav stav je zasnovano na odredbi člana 5. stav 1 (c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kako bi se preduprijedilo ponovno izvršenje krivičnog djela i budući da postoji istinski javni interes koji, u kontekstu pretpostavke nevinosti, nadjačava pravilo poštovanja slobode pojedinca.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 024062 15 Kv od 17. juna 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, izjavljena protiv rješenja sudije za prethodni postupak o određivanju pritvora. Vijeće Kantonalnog suda je ocijenilo da su u osporenom rješenju detaljno navedeni dokazi na osnovu kojih su utvrđene činjenice i okolnosti koje upućuju na osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a koje u fazi istrage ne zahtijevaju apsolutnu dokazanost. Također je ocijenjeno da su u pogledu posebnih pritvorskih razloga iz tač. c) i d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH navedeni adekvatni razlozi koje je, kao zakonski osnovane i opravdane, prihvatilo vijeće tog suda.

10. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora apelantu, vijeće Kantonalnog suda je donijelo Rješenje broj 09 0 K 024062 15 Kv 2 od 9. jula 2015. godine kojim je apelantu produžen pritvor za dva mjeseca i koji po navedenom rješenju može trajati do 9. septembra 2015. godine ili do nove odluke suda. Kantonalni sud je na sjednici vijeća od 9. jula 2015. godine omogućio apelantu i njegovom braniocu da se izjasne o prijedlogu za produženje pritvora. Tom prilikom je apelantov branilac osporio postojanje općeg i posebnih zakonskih razloga za pritvor. Naglasio je da ne postoje ni naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo niti je djelo počinjeno u vanrednim okolnostima, što bi bio uvjet za primjenu po tački d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH. U tom kontekstu, Kantonalni sud je prvenstveno ispitao postoji li osnovana sumnja kao osnovni uvjet za određivanje navedene mjere. S tim u vezi, Kantonalni sud je ponovio iz kojih dokaza i njima utvrđenih činjenica i okolnosti proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio inkriminirano djelo iz člana 336. stav 2. u vezi s članom 332. stav 1. KZFBiH. Po ocjeni Kantonalnog suda, osim osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje mjere pritvora, u konkretnom slučaju su ispunjeni i posebni zakonski uvjeti za produženje navedene mjere iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKP-a. Kantonalni sud je u pogledu tačke c) navedene zakonske odredbe cijenio kaznenu i prekršajnu evidenciju, konstatirajući da apelant nije evidentiran kao izvršilac krivičnih djela, ali da je u periodu od godinu dana i devet mjeseci počinio 17 prekršaja protivno odredbama ZOBS-a, za koja su mu izdati prekršajni nalozi. S tim u vezi je zaključeno da se radi o osobi sklonoj činjenju saobraćajnih prekršaja i da izrečene prekršajne kazne na njega nisu djelovale što je, uz osnovanu sumnju, ukazalo na strah da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo. U odnosu na tačku d) člana 146. ZKPFBiH, osim objektivnog uvjeta koji se tiče propisane kazne, cijenjen je način izvršenja djela i njegove posljedice i s tim u vezi zaključeno da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškom krivičnom djelu, a da su okolnosti pod kojima je počinjeno poprimile karakter atipičnih i da se mogu smatrati vanrednim. Osim toga, krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret desilo se naočigled velikog broja prisutnih građana i kao krajnju posljedicu imalo smrt mlade osobe, rođene 1989. godine i tešku tjelesnu povredu druge osobe, rođene 1984. godine koje nisu ni bile učesnici u saobraćaju, a zbog čega su organizirani protesti građana. Zbog navedenih činjenica i okolnosti, vijeće Kantonalnog suda je ocijenilo da je najšira javnost veoma uznemirena zbog predmetnog događaja i da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i ugrožavanju sigurnosti građana, čime su ispunjeni svi kumulativno zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora apelantu kao osumnjičenom. Kantonalni sud je, imajući u vidu postojanje osnovane sumnje u pogledu načina izvršenja djela, kao i okolnosti pod kojima je počinjeno, te njegove posljedice, zaključio da se radi o posebno teškom krivičnom djelu i da bi apelantovo puštanje na slobodu imalo za posljedicu činjenje istog ili istovrsnog krivičnog djela i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda čime bi bila ugrožena sigurnost građana.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi apelantovog branioca, donio Rješenje broj 09 0 K 024062 15 Kž od 17. jula 2015. godine kojim je žalba izjavljena protiv rješenja o produženju pritvora odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da žalbeni prigovori ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud za svoje zaključke o postojanju osnovane sumnje da je apelant, u vrijeme i na način, kako je navedeno u naredbi o provođenju istrage, učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, naveo jasne i dovoljne razloge pa i u vezi s kršenjem tri konkretna blanketna propisa ZOBS-a (član 44. stav 1, član 38. stav 1. i član 39. stav 2). Što se tiče posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH, Vrhovni sud je također ocijenio da ni ovi žalbeni prigovori nisu osnovani. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud je naveo jasne i određene razloge na osnovu kojih je izveden zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo, odnosno da je ono učinjeno u vanrednim okolnostima i da bi rezultat njegovog puštanja na slobodu bila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. U vezi s prigovorom apelantovog branioca da je oduzimanjem vozačke dozvole apelantu isključena opasnost od ponavljanja istog ili istovrsnog djela, Vrhovni sud je naveo da se radi o irelevantnim okolnostima koje ne mogu dovesti u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda u odnosu na navedeni osnov za pritvor. Osim toga, neprihvatljive su i žalbene tvrdnje koje se tiču posebnog uvjeta iz tačke d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH kojima se ukazuje na nedostatak valjanih razloga i dokaza, odnosno na proizvoljno utvrđenje suda da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da su u pobijanom rješenju navedeni jasni i određeni razlozi na osnovu kojih je prvostepeni sud utvrdio da su ispunjeni svi kumulativni uvjeti za produženje pritvora po tom osnovu, pojašnjavajući da sve okolnosti (način izvršenja, posljedica, vanredne okolnosti) ukazuju na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda u slučaju puštanja apelanta na slobodu. Što se tiče žalbene tvrdnje da bi odgovarajuće blaže mjere zabrane dale iste rezultate kao i mjera pritvora, Vrhovni sud je naveo da su neprihvatljive, posebno kad se ima u vidu da je apelant sklon kršenju saobraćajnih propisa i činjenju prekršaja na što upućuje neosporavana prekršajna evidencija, a koje okolnosti upućuju na opravdanost produženja pritvora u konkretnom slučaju. Zato nije bilo mjesta izricanju mjera zabrane apelantu, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud u pobijanom rješenju.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje zasniva na nedostatku razloga o odlučnim činjenicama, pogrešnoj ocjeni dokaza u pogledu izvođenja zaključka o postojanju osnovane sumnje, pogrešnom izvođenju zaključka da je bio svjestan i htio nastupanje zabranjene posljedice čime je, po njegovom mišljenju, prekršeno pravo zagarantirano u odredbi člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

13. Što se tiče kršenja prava na slobodu i sigurnost na kojem je zasnovao svoj zahtjev za privremenu mjeru, apelant ukazuje da mu je pritvor određen, a zatim produžen bez postojanja relevantnih i dovoljnih razloga koji opravdavaju postojanje osnovane sumnje, a stoga i odluke za produženje pritvora. Apelant navodi da se pored ozbiljnosti i težine optužbi, kao pretpostavke za određivanje i produženje pritvora, u svakom konkretnom slučaju cijene objektivne okolnosti kao i druge radnje i postupci koji opravdavaju odluku o pritvoru. Apelant smatra da su navodi odbrane u kojem je izraženo protivljenje za izricanje mjere pritvora i njegovo produženje od strane redovnih sudova koji su donijeli pobijana rješenja shvaćeni kao forma u odnosu na koju nije potrebno iznositi razloge o odlučnim činjenicama. U tom smislu, apelant osporava postojanje bilo kojeg od posebnih pritvorskih razloga navodeći da je odbrana ukazala na pogrešne zaključke u pobijanim rješenjima koji se tiču vanrednih okolnosti i prijetnje narušavanju javnog reda. Međutim, sudovi nisu konkretizirali stvarnu opasnost da će, ako bude pušten na slobodu, svojim postupcima narušavati javni red niti su u pogledu vanrednih okolnosti izvedeni pravilni zaključci. Apelant smatra da su u konkretnoj situaciji potpuno izostali stvarni razlozi i objektivne okolnosti koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje, odnosno produženje pritvora u konkretnom slučaju, odnosno da se ista svrha mogla postići mjerama zabrane, pogotovo kada se ima u vidu da mu je već izrečena mjera privremenog oduzimanja vozačke dozvole. Predložio je da se usvoji privremena mjera kojom bi se, u cilju sprečavanja daljnjeg trajanja pritvora koji ima nepopravljive posljedice po apelanta, naložilo Vrhovnom sudu da ga odmah pusti na slobodu.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud smatra da su navodi apelacije neosnovani i da je kao takvu treba odbiti jer se apelantovi navodi u suštini svode na žalbene prigovore izjavljene protiv rješenja Kantonalnog suda o kojima se Vrhovni sud već izjasnio u svom rješenju od 17. jula 2015. godine. Iz osporenih rješenja, protiv kojih je izjavljena apelacija, proizlazi da je apelantu pritvor produžen u skladu s odredbama člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKP-a, o čemu su u rješenjima dati jasni i konkretni razlozi, a kako su u apelaciji ponovljeni identični navodi, a nisu prekršena apelantova prava na koja apelacijom ukazuje, predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u obrazloženju odluke tog suda, protiv koje je podnesena apelacija, navedeni zakonski razlozi zbog kojih je donesena upravo takva odluka. Vanraspravno vijeće u svemu ostaje pri obrazloženju svog osporenog rješenja kojim nisu povrijeđene ni zakonske odredbe ni apelantova prava zaštićena Ustavom i Evropskom konvencijom.

16. Tužilaštvo je u veoma opširnom odgovoru na apelaciju iznijelo hronologiju donošenja osporenih rješenja u kojima su dati jasni i konkretni razlozi za utvrđivanje postojanja općih i posebnih zakonskih uvjeta prilikom određivanja i produženja pritvora, kojima nisu prekršena prava na koja je apelacijom ukazano. Ponovljeno je da je iz dokaza koje su sudovi imali u vidu utvrđena osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, zatim visina propisane kazne koja se može izreći za navedeno krivično djelo, okolnosti pod kojima je učinjeno, a koje je s obzirom na način izvršenja i posljedice naročito teško, te su navedeni jasni i dovoljni razlozi u vezi s kršenjem blanketnih propisa ZOBS-a. Tužilaštvo je, osim toga, naglasilo da je u vrijeme dostavljanja odgovora na apelaciju podignuta optužnica protiv apelanta (4. septembra 2015. godine) u kojoj je predloženo da se pritvor iz istih zakonskih osnova produži.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 146.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Član 149.
Trajanje pritvora u istrazi

(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), po obrazloženom prijedlogu tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće iz stava 2. ovog člana može, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(4) Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno, po obrazloženom prijedlogu tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 240. stav 2.). Žalba protiv rješenja vijeća iz stava 2. ovog člana o produženju pritvora ne zadržava izvršenje rješenja.

(5) Ako se do isteka rokova iz st. od 1. do 4. ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.

18. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14) relevantne odredbe glase:

Član 332.
Ugrožavanje javnog prometa

(1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM,

kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.

[...]

Član 336.
Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa

[...]

(2) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. st. 1. i 2.; člana 333. stav 1.; člana 334. stav 1. i člana 335. st. 1. i 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje godinu dana.

(3) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. stav 3.; člana 333. stav 2.; člana 334. stav 2. i člana 335. stav 3. ovog zakona prouzrokovana teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. stav 3.; člana 333. stav 2.; člana 334. stav 2. i člana 335. stav 3. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

21. Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji ukazao na povredu prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije (svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže), koju je zasnovao na nedostatku razloga o odlučnim činjenicama u pogledu postojanja osnovane sumnje i pogrešnoj ocjeni dokaza pri izvođenju zaključka o postojanju osnovane sumnje. Iz navedenog proizlazi da apelantovi navodi, u suštini, pokreću pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će ih Ustavni sud ispitati u okviru navedene odredbe.

22. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. maja 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

23. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim je apelantu određen i produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju "utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe" protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).

24. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, preuranjena.

Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 024062 15 Kž od 17. jula 2015. godine kojim je žalba, izjavljena protiv rješenja o produženju pritvora, odbijena kao neosnovana i protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dakle, osporeno rješenje je doneseno 17. jula 2015. godine, apelantov branilac ga je primio 20. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant osporava rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…]

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[…]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

a) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije - postojanje osnovane sumnje

28. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje "osnovane sumnje" na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje "osnovane sumnje" pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati "osnovanim", zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje radi zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji "osnovana sumnja" da je osoba počinila krivično djelo, te ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle "osnovane sumnje" da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKPFBiH.

30. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda za ljudska prava, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP-a, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudija za prethodni postupak, a zatim oba sudska vijeća, utvrdili da iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret o čemu su, po ocjeni Ustavnog suda, dati detaljni, jasni i dovoljni razlozi. Stoga nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naročito, Ustavni sud ističe da je prvostepeno vijeće razmotrilo sve dostavljene dokaze: zapisnik o uviđaju od 10. juna 2015. godine, izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta od 10. juna 2015. godine, crtež lica mjesta, zapisnik o saslušanju vještaka saobraćajne struke, izvod iz kaznene i operativne evidencije za apelanta, izvod iz prekršajne evidencije za apelanta kao i druge dokaze u spisu, a zatim vrlo detaljno i opširno obrazložilo svoje zaključke do kojih je došlo razmatranjem ovih dokaza. Sudska vijeća, koja su donijela odluke povodom produženja pritvora i apelantove žalbe, u cijelosti su prihvatila tu argumentaciju kao i zaključak koji proizlazi iz izvedenih dokaza u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud smatra da zaključak oba sudska vijeća o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u sumnju ni svojim navodima i da su data obrazloženja u tom segmentu takvog karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio predmetno krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi u dovoljnoj mjeri za ovu fazu postupka redovnim sudovima ukazali na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, koja je u konkretnom slučaju opravdala pritvor. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da su oba vijeća pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrila i za svoje zaključke dala dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

Posebni pritvorski razlozi

33. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni posebni pritvorski razlozi iz tač. c) i d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH jer, prema apelantovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje, pri čemu redovni sudovi u vezi s tim nisu dali relevantno obrazloženje jer su propustili konkretizirati mogućnost ponavljanja krivičnog djela, koja mora biti očekivana i predvidljiva, a ne apstraktna, odnosno, kako apelant tvrdi, redovni sudovi nisu učinili vjerovatnim postojanje vanrednih okolnosti i narušavanje javnog reda koje bi opravdalo pritvor. Prema apelantovoj ocjeni data obrazloženja redovnih sudova su proizvoljna, zasnovana na pretpostavkama, a ne na relevantnim dokazima.

Opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela

34. U vezi s ispunjenjem navedenog pritvorskog razloga Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

35. U pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će se krivično djelo ponoviti, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, naročito prošlosti i karaktera osobe u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225).

36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće u vezi s postojanjem ovog pritvorskog razloga ocijenilo da je prvostepeni sud naveo sasvim jasne i određene razloge na osnovu kojih je izveo zaključak da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ako bi se nalazio na slobodi. Pri tome su uzeti u obzir dokazi u spisu iz kojih proizlazi da je apelant u periodu od 4. oktobra 2013. godine pa do 1. juna 2015. godine u prekršajnoj evidenciji evidentiran 17 puta i to zbog različitih prekršaja počinjenih protivno odredbama ZOBS-a, koje okolnosti nisu osporene ni žalbom. S tim u vezi je izveden zaključak da se radi o osobi sklonoj činjenju saobraćajnih prekršaja što, uz osnovanu sumnju za počinjenje krivičnog djela iz oblasti djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja u kojem je jedan pješak smrtno stradao dok je drugi teško povrijeđen, ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi ponovio krivično djelo. Oduzimanje vozačke dozvole je, po ocjeni Vrhovnog suda, irelevantna okolnost koja ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda u odnosu na navedeni osnov za pritvor i koja, po ocjeni Ustavnog suda, ne predstavlja mjeru koja sama po sebi sprečava mogućnost ponavljanja istog ili istovrsnog djela. Osim toga, zaključak u vezi sa sklonošću apelanta za činjenje saobraćajnih prekršaja izveden je iz velikog broja učinjenih prekršaja u kratkom periodu (koji proizlazi iz neosporavane prekršajne evidencije), a izrečene prekršajne kazne na apelanta evidentno nisu utjecale ni pozitivno a ni represivno što, u konačnici, opravdava bojazan od ponavljanja istog ili istovrsnog djela.

37. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da su redovni sudovi detaljno razmotrili i za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (član 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH).

Zaštita javnog reda

38. U vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

39. Apelant smatra da prilikom određivanja i produženja pritvora nije postojao ni ovaj poseban pritvorski razlog, da redovni sudovi nisu dali relevantno obrazloženje i da nisu učinili vjerovatnim postojanje vanrednih okolnosti i narušavanje javnog reda koje bi opravdalo pritvor.

40. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je rizik od narušavanja javnog reda jedan od najosjetljivijih razloga za procjenu je li odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u "posebnim okolnostima" i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora, barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao pretpostavka ili budući stav u prilog zatvorskoj kazni (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51; i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud napominje da Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec 2006)13).

41. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu zauzetu u odluci broj AP-2930/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, st. 72. i 73, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je upravo na osnovu prakse Evropskog suda utvrdio kršenje prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost u kontekstu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao da su: "Redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, u smislu stavova Evropskog suda postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH".

42. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud napominje da se navedeni osnov za određivanje mjere pritvora može uzeti u obzir samo izuzetno i to u "vanrednim", okolnostima, pri čemu se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud prilikom određivanja pritvora svoj stav o postojanju vanrednih okolnosti zasnovao, između ostalog, na sljedećim razlozima: da se događaj desio naočigled velikog broja građana, da su građani bili vidno šokirani i uznemireni povodom inkriminiranog događaja kao jednog u nizu istih koji su se desili u Sarajevu s vrlo teškim posljedicama (smrtnim ishodom jedne i teškim povređivanjem druge osobe) i da je najšira javnost uznemirena u tolikoj mjeri da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju reda. Iz navedenog proizlazi da je pri određivanju pritvora po ovom osnovu Kantonalni sud konkretizirao razloge koji su u tom trenutku opravdavali navedenu mjeru u trajanju od mjesec dana. U sljedećoj fazi, dakle produženju pritvora, postojanje "vanrednih okolnosti" obrazloženo je ukazivanjem na visinu propisane kazne za inkriminirano djelo, zatim da je ono s obzirom na način izvršenja i posljedice istog posebno teško jer je učinjeno u centru grada, u noćnim satima (23.50 sati) u najfrekventnijoj ulici, te da postoji opravdana bojazan i osnovana sumnja da je apelant grubo i bezobzirno kršio saobraćajne propise, zbog čega je nastupila smrt jedne i teško povređivanje druge osobe i da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

43. Dakle, osim visine propisane kazne, načina počinjenja i posljedica koje nastupaju uslijed njegovog počinjenja, redovni sudovi su cijenili vanredne okolnosti koje ukazuju na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda, koje su također neophodne za primjenu navedene zakonske odredbe. U tom smislu, Ustavni sud smatra da je bilo neophodno jasno utvrditi "vanredne okolnosti" i konkretizirati stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda za slučaj puštanja apelanta na slobodu i to posebno u fazi produženja pritvora, budući da takvi (konkretni) razlozi moraju opravdati mjeru pritvora u daljnjem trajanju od dva mjeseca. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud pri ocjeni navedenih okolnosti imao u vidu "da se inkriminisano djelo desilo na očigled velikog broja prisutnih građana [...], koji su izražavali svoje zgražavanje i negodovanje [...], kao i da je naknadno na ovom mjestu organizovan protestni skup građana koji su bili vidno konsternirani i uznemireni zbog nastalih tragičnih posljedica ovog događaja [..], te je po ocjeni suda najšira javnost povodom ovog događaja u tolikoj mjeri uznemirena što ukazuje da bi u slučaju puštanja osumnjičenog na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda."

44. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi primjenu ovog zakonskog osnova prilikom produženja pritvora apelantu u suštini vezali za težinu krivičnog djela i način izvršenja djela, ne navodeći pri tome niti jedan konkretan dokaz i suštinski razlog u pogledu postojanja vanrednih okolnosti zasnovanih na stvarnoj i razumnoj opasnosti od narušavanja javnog reda koje bi nastale puštanjem apelanta iz pritvora, a koji bi bili dovoljni i relevantni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru u periodu od dva mjeseca, što je osnovna pretpostavka za primjenu ovog zakonskog osnova. Naime, osim isticanja da su se povodom predmetnog događaja desili protesti građana i da je javnost tim povodom veoma uznemirena i istovremeno zainteresirana, u kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud u obrazloženju osporenih rješenja nije uočio postojanje suštinskog razloga (dokaza) o kontinuiranoj reakciji javnosti, odnosno jasno i konkretno mišljenje u prilog ponavljanja istih ili sličnih protesta koji su evidentno bili mirni i da bi u slučaju ponavljanja nužno vodili narušavanju javnog reda. Ustavni sud podsjeća na to da ma koliko neko krivično djelo bilo teško ono per se ne može opravdati pritvor iz osnova koji propisuje tačka d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH. U tom pravcu Ustavni sud ponovo ukazuje na stav Evropskog suda da težina kazne nije dokaz niti može opravdati tvrdnju da je ugrožena sigurnost i imovina građana (vidi Evropski sud, Tomasi protiv Francuske presuda od 27. augusta 1992. godine, serija A, broj 241-A, st. 90. i 91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti po javni red (vidi Evropski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. novembra 1991. godine, serija A, broj 218, stav 51). Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja takve dokaze nije uočio.

45. Kako su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi i jasni razlozi da će zaista i doći do narušavanja javnog reda ukoliko apelant bude pušten iz pritvora, pri čemu su redovni sudovi strah od narušavanja javnog reda zasnovali na razlozima koji su nedostatni za primjenu ovog pritvorskog osnova, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na zakonit pritvor zagarantiran članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

Navodi o kršenju člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije

46. Navode o kršenju ovih prava apelant dovodi u vezu s nedostatkom obrazloženja i konkretnih razloga u pogledu postojanja općih i posebnih uvjeta koji su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru i da mu je zbog pogrešne ocjene dokaza onemogućena djelotvorna odbrana.

47. Imajući u vidu da apelant povrede navedenih prava obrazlaže identičnim navodima kao i u pogledu člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije, o čemu je u prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja ovih prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.

48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u dijelu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH jer su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi i razlozi o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda, koji bi bili relevantni i dovoljni da opravdaju držanje apelanta u pritvoru u periodu od dva mjeseca.

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u postupku radi produženja pritvora, kada pobijane odluke sadrže argumentirano obrazloženje o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i kada je dato jasno i konkretno obrazloženje za pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

51. S obzirom na to da je predmetni postupak još u toku, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija preuranjena u pogledu pozivanja apelanta na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

53. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka 1), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.