Službeni glasnik BiH, broj 63/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3566/11, rješavajući apelaciju Ćerima Novalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Ćerima Novalića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ-09-847 od 14. juna 2011. godine i X-KR-09/847 od 21. maja 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1."Ćerim Novalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrdolja, Konjic, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽ-09-847 od 14. juna 2011. godine i broj X-KR-09/847 od 21. maja 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. decembra 2012. godine i zatražio donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud prekinuo izdržavanje zatvorske kazne do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2."Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3566/11 od 14. februara 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbio navedeni apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3."Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 23. januara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4."Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovorili na apelaciju 4. februara, odnosno 30. januara 2013. godine.

III. Činjenično stanje


5."Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6."Presudom Prvostepenog vijeća Suda BiH broj X-KR-09/847 od 21. maja 2010. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo "Ratni zločin protiv civilnog stanovništva" iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), zato što je, na način i u vrijeme opisano u izreci prvostepene presude silovao B. Š. (u daljnjem tekstu: oštećena), pa mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

7."U vrlo detaljnoj i iscrpno obrazloženoj presudi Prvostepeno vijeće je, između ostalog, navelo da je na osnovu brojnih provedenih dokaza (str. 24. do 35. prvostepene presude) utvrdilo da se krivično djelo koje je apelantu bilo stavljeno na teret dogodilo za vrijeme rata i oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. Dalje, Prvostepeno vijeće je navelo da je u potpunosti prihvatilo izjave oštećene i njenog muža, koji su bili jedini svjedoci koji su imali neposredna saznanja vezana za okolnosti pod kojima se djelo desilo i čije su izjave u potpunosti bile saglasne, dok je izjave svjedoka A. M. i O. N., koji su svjedočili da su čuli da je oštećena silovana, ali da im je oštećena izjavila da se to nije dogodilo, odbilo zato što su ti iskazi međusobno različiti i u potpunoj suprotnosti sa iskazima oštećene i njenog muža i S. M. na iste okolnosti, što je u presudi također detaljno obrazloženo. Također, Prvostepeno vijeće je nesporno utvrdilo i da je prije rata oštećena živjela u selu Đ., a apelant u susjednom selu V., te da su mještani oba sela istim autobusima išli u Konjic, na posao ili u školu i sretali se, iz čega je sud zaključio da je logično da je oštećena u vrijeme dok je živjela u selu Đ. imala prilike da susreće apelanta kao i da ga pri ovim susretima zapamti. Stoga je, kako je dalje obrazloženo, prihvatilo iskaz oštećene da je apelanta prepoznala kritične večeri odmah po njegovom dolasku pred njenu kuću, te da ga je i tokom izvršenja krivičnog djela gledala u lice. Također, Prvostepeno vijeće je obrazložilo i da su napadači na srpsko stanovništvo u selu Đ., kada se desio inkriminirani događaj, bili upoznati sa lokalnim prilikama u selu, te znali tačno gdje se nalaze kuće Srba i ko sve u njima živi, te da su u vrijeme napada kritične večeri predmet napada bili isključivo mještani srpske nacionalnosti, premda je u cijelom selu u to vrijeme ostao mali broj srpskog življa.

8."Također oštećena je, kako je Prvostepeno vijeće dalje utvrdilo, apelanta prepoznala i na suđenju kao napadača, a njen iskaz u odnosu na njegovu identifikaciju kao počinitelja krivičnog djela je potvrđen Službenom zabilješkom MUP-a CSB Trebinje – Sektor SNB od 13. novembra 1992. godine (ovjerenom pečatom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, označenom kao dokaz T-9) u kojoj je navedeno da je služba nacionalne bezbjednosti došla do saznanja da je apelant silovao oštećenu, pri čemu je sud istakao da je oštećena prilikom unakrsnog ispitivanja veoma uvjerljivo tvrdila da joj uopšte nije poznato odakle ovoj službi informacija o predmetnom događaju. S obzirom da je u vrijeme kada je ta službena zabilješka sastavljena, te činjenicu da se tada oštećena s porodicom još nalazila na području općine Konjic, Prvostepeno vijeće je prihvatilo kao istinit iskaz oštećene da ona nije bila izvor te informacije. Također, Prvostepeno vijeće je obrazložilo i da je imalo u vidu činjenicu da je oštećena na prvom ispitivanju pred SIPA-om u junu 2007. godine navela da su vojnici koji su došli pred njenu kuću imali na glavi tzv. fantomke zbog čega ih nije prepoznala, da je u drugoj izjavi također rekla da su "napadači imali neke krpe" i da nije tom prilikom identifikovala apelanta kao počinitelja krivičnog djela, te da je tek 2009. godine dala izjavu u kojoj je identifikovala apelanta. Prvostepeno vijeće je navelo da je oštećena na glavnom pretresu, obrazlažući razlike u svojim iskazima rekla da je prilikom davanja prve izjave bila jako iznenađena i preplašena kada su je kontaktirali nadležni iz SIPA-e i došli joj u kuću radi davanja izjave u svezi sa silovanjem koje je doživjela. Oštećena je izjavila da je mislila da је za to nikad niko neće pitati, niti znati za to. Također je izjavila da joj istražitelji nisu rekli kako su saznali za taj događaj. Oštećena je izjavila i da joj je tom prilikom mozak bio blokirao, da nije mogla pričati od plača i bola, da je bila zbunjena, tako da nije znala šta da kaže. Također, izjavila je da je svaki put tvrdila da su napadači imali "trake oko glave", te da joj nije poznato kako je u zapisnik ušlo da je rekla da su imali tzv. fantomke, da svaki put trpi strah kad govori o tom događaju, te da nije odmah identifikovala apelanta kao počinioca krivičnog djela zbog svoje bezbjednosti i bezbjednosti svog muža, zatim što u Federaciji imaju imovinu i odlaze da je obiđu, a naročito njen muž, pa se bojala sukoba. Osim toga, oštećena je rekla da je ona od početka znala apelantov identitet, ali da je sve od početka krila od svakoga. Međutim, pošto su je i dalje ispitivali vidjela je da mora inspektorima i mužu reći istinu ko ju je silovao. Prvostepeno vijeće je prihvatilo ovu izjavu oštećene, zaključivši da je njena prva izjava data u posebnom psihičkom stanju i pod okolnostima koje je oštećena opisala, te da je ta izjava u suprotnosti s njenim svim kasnijim izjavama i to kako onima koje su date u istrazi, tako i sa izjavama na glavnom pretresu, ali i sa iskazima drugih svjedoka. Također, Prvostepeno vijeće je prihvatilo kao logično obrazloženje oštećene da zbog lične bezbjednosti kao i bezbjednosti članova svoje porodice nije željela nikome, uključujući i muža, reći ko je osoba koja ju je silovala.

9."Prvostepeno vijeće je također obrazložilo da je u toku dokaznog postupka više svjedoka svjedočilo o trudnoći oštećene nakon silovanja i prekida te trudnoće. Međutim, Prvostepeno vijeće je obrazložilo da je, budući da se u činjeničnom supstratu optužnice nigdje nije spominjala trudnoća kao posljedica silovanja, sud smatrao da se ne radi o relevantnoj činjenici koju treba posebno utvrđivati i obrazlagati zbog čega ne daje ocjenu dokaza koji se odnose na ove okolnosti. Uzimajući u obzir sve navedeno, te sve druge dokaze i utvrđene činjenice, Prvostepeno vijeće je zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

10."Odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv prvostepene presude, Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj X-KRŽ-09-847 od 14. juna 2011. godine uvažilo žalbu Tužilaštva i djelimično apelantovu žalbu, pa je prvostepenu presudu preinačilo u pogledu primjene krivičnog zakona tako je djelo za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalifikovao kao krivično djelo "Ratni zločin protiv civilnog stanovništva" iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ koji je preuzet, te u pogledu odluke o kazni, pa je apelantu izreklo kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

11."U obrazloženju ove presude Apelaciono vijeće je, između ostalog, prihvatilo obrazloženje prvostepenog suda o tome da je iskaz oštećene kredibilan i vjerodostojan obrazloživši da, s obzirom na sve okolnosti događaja, "nedosljednosti u iskazima nisu takve prirode da bi dovele u pitanje istinitost cijelog iskaza". U odnosu na Službenu zabilješku MUP-a CSB Trebinje od 13. novembra 1992. godine, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je navedeni dokaz Tužilaštvo BiH uvelo kao svoj dokaz u spis 20. aprila 2010. godine pod oznakom T-9, a koristio ga je apelantov branilac prilikom ispitivanja oštećene, čime je na nedvojben način pokazao da mu je taj dokaz uručen blagovremeno i da ga je sam smatrao zakonitim i vjerodostojnim. Apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepenom presudom pogrešno utvrđeno da je KZ BiH blaži za učinioca, pa je u tom dijelu prihvatilo apelantovu žalbu i preinačilo presudu u pogledu primjene krivičnog zakona, kako je već navedeno. S druge strane, odlučujući o krivično-pravnoj sankciji, Apelaciono vijeće je ukazalo da je silovanje jedan od najtežih seksualnih delikata, koje počinioci koriste za ostvarivanje različitih ciljeva kao što su zastrašivanje, degradacija, poniženje, diskriminacija, kažnjavanje, kontrola ili uništenje osobe, te da je u ratu strogo zabranjen. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito vrijeme u koje je djelo počinjeno, odnosno da je u to vrijeme izazvalo osjećaj straha i uznemirenosti i drugih stanovnika Đ. koji su bili srpske nacionalnosti, te uzimajući u obzir i olakšavajuće okolnosti koje sud nije procijenio naročito olakšavajućim, Apelaciono vijeće je drugostepenom odlukom izreklo veću kaznu, koju je ocijenilo adekvatnom i svrsishodnom.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


12."Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju te tvrdnje apelant se isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje, te navodi da su sudovi pogrešno zaključili da je dokazano da je on počinio krivično djelo za koje je osuđen. Apelant ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka, a naročito navodi da sud nije ni u prvostepenom postupku, niti prilikom odlučivanja o žalbi, cijenio argumente i dokaze odbrane. U tom pravcu apelant iznosi opširne navode koji se tiču navodne trudnoće oštećene kao posljedice silovanja, te navodi da je "najdrastičniji primjer" taj što je oštećena isticala da ju je silovao apelant, da je posljedica tog silovanja bila neželjena trudnoća i da je u konačnici pobačaj obavljen u bolnici u Konjicu, te da je u vezi s tim odbrana izvela dokaze koji su bez dileme doveli u sumnju svjedočenje oštećene. Međutim, kako navodi apelant, tvrdnjom da prekid trudnoće nije bio predmet optuženja, sud na vrlo vješt način zanemaruje činjenicu da je svjedok oštećena B. Š. 'uhvaćena u laži'. Također, apelant smatra da je korištenje službene zabilješke o silovanju oštećene (dokaz pod oznakom T-9) nezakonit dokaz, te da sud na to nije odgovorio, jer nije raspravio ko je dao informaciju da je apelant silovao oštećenu, te da se sud samo bavio načinom na koji je službena zabilješka završila u spisu predmeta. Također, apelant dovodi u pitanje i način na koji ga je oštećena prepoznavala, tvrdeći da sud to pitanje nije u cijelosti razjasnio, a naročito ističe da ga oštećena nije mogla prepoznati pri činu silovanja u njenoj kući jer se taj događaj desio u noćnim satima, u vrijeme kada u njenoj kući i uopće na tom području nije bilo svjetla.

13."U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je naveo da ga je u dva navrata kontaktirao N. L. iz Australije, koji je inače rodom iz sela V., općina Konjic, te da ga je obavijestio da je saznao za presudu Suda BiH, a nakon toga da mu je dostavio pismenu izjavu s tim da će originalnu izjavu dostaviti poštom. Apelant je tu neovjerenu, rukom pisanu izjavu dostavio uz podnesak, te naglašava da je N. L. spreman posvjedočiti pred sudom o tom događaju, ali kao zaštićeni svjedok, te da apsolutno negira da je silovanje počinio apelant. Apelant je također dostavio i Zapisnik o saslušanju svjedoka od 28. septembra 2010. godine s izjavom koju je apelantovom punomoćniku dao O. N., pa smatra da postoje nove činjenice i okolnosti predmetnog događaja potkrijepljeni priloženim dokazima koji dodatno potvrđuju navode apelacije.

b) Odgovor na apelaciju


14."Sud BiH se u odgovoru na apelaciju dodatno osvrnuo na prigovore koje je apelant istakao u apelaciji, ukazujući da je identične prigovore apelant već isticao u žalbi, te da se o njima Apelaciono vijeće dovoljno jasno i precizno izjasnilo u obrazloženju presude. U odnosu na apelantove tvrdnje da Sud BiH nije posebno analizirao provedene dokaze na okolnost trudnoće i pobačaja oštećene, navedeno je da je u toku postupka više svjedoka tužilaštva i odbrane svjedočilo o tim okolnostima. Međutim, budući da se navedene činjenice ne nalaze u činjeničnom opisu inkriminiranog djela, te da tužilac određuje ne samo predmet spora već i obim spora a time i predmet i obim presude, dodavanje u činjenični opis radnje krivičnog djela i okolnosti dovelo bi do prekoračenja optužbe. Iz navedenih razloga sud se u presudi držao činjeničnog opisa iz optužnice i nije utvrđivao okolnosti koje se ne nalaze u činjeničnom opisu a koje bi išle na apelantovu štetu. Dalje je istaknuto da je dokaz T-9 koji je prihvatio prvostepeni sud zakonit dokaz koji je izdao Centar službe bezbjednosti Trebinje i ovjeren je haškim pečatom. Također, način na koji je oštećena na glavnom pretresu prepoznala apelanta ne predstavlja radnju prepoznavanja u smislu odredbi ZKP BiH već se radi o sastavnom dijelu iskaza oštećene u kojem je ona u sudnici pokazala na apelanta kao izvršioca predmetnog djela. U odnosu na činjenice da li je oštećena mogla ranije viđati i poznavati apelanta, te da li ga je kritične večeri mogla prepoznati, navedeno je da je Sud BiH u osporenim presudama na osnovu analize i ocjene provedenih dokaza detaljno i argumentovano obrazložio svoje zaključke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15."Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju navelo da su apelantovi navodi u potpunosti neutemeljeni i da u pobijanim presudama nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Što se tiče navoda apelantovog pravnog zastupnika vezanih za nove činjenice i okolnosti koje proizlaze iz službene zabilješke koju je sačinio apelantov pravni zastupnik, Tužilaštvo BiH smatra da su neutemeljeni jer sve eventualne informacije koje lice L. N. može imati ne mogu bitno uticati na ishod krivičnog postupka. Naime, Prvostepeno vijeće je van svake razumne sumnje utvrdilo da su u vrijeme počinjenja predmetnog krivičnog djela u kući osim oštećene i njenog supruga, te njihove malodobne djece i nepokretne svekrve koji nisu očevici tog krivičnog djela bili samo apelant i još jedan nepoznati vojnik Armije BiH, te bi svaka eventualna informacija koju posjeduje L. N. bila samo posredno saznanje čija je vjerodostojnost u najmanju ruku upitna jer on ni u kojem slučaju ne može biti neposredni svjedok tog krivičnog djela. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


16."U Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona R BiH i Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja "Službeni list RBiH" br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Član 142. stav 1.


(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; […],prisiljavanje na prostituciju ili silovanja, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

17."Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.
Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakve druge izjave.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 314. stav 1.
Preinačenje prvostepene presude

(1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav 1. tač. f. i j. ovog zakona.

VI. Dopustivost


18."U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19."U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20."U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-09-847 od 14. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 12. jula 2011. godine. Apelacija je podnesena 9. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

21."Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


22."Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


23."Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24."Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25."U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

26."Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza, te tvrdnjama da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu.

27."U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28."Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

29."Zatim, Ustavni sud, u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

30."Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se i Prvostepeno i Apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, Ustavni sud uočava da je Apelaciono vijeće, djelimično uvažavajući apelantovu žalbu, preinačilo prvostepenu presudu u odnosu na pravnu kvalifikaciju djela pri čemu je ukazano da je u prvostepenoj presudi Prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Prvostepeno vijeće detaljno izjasnilo u obrazloženju presude. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31."U odnosu na apelantove navode da je službena zabilješka o silovanju oštećene (dokaz pod oznakom T-9) nezakonit dokaz, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće razmotrilo apelantove žalbene navode u vezi s navedenim dokazima i utvrdilo da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom dokazu. S tim u vezi, s aspekta pravičnosti postupka Ustavni sud zapaža da je dokaz izveden na javnoj raspravi, da je apelant imao mogućnost da ga osporava i da mu suprotstavi vlastite dokaze. Osim toga, pojam nezakonitog dokaza sadržan je u odredbi člana 10. stav 2. ZKP BiH, kojom je propisano na kojim dokazima sud ne može zasnovati svoju odluku. U vezi s tim Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi, te obrazloženje koje su u tom pogledu dali redovni sudovi, nema ništa što bi ukazivalo da je navedeni dokaz pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti je pribavljen bitnim povredama postupka. Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće razmotrilo apelantove navode u vezi s navodnom nezakonitošću dokaza koji je korišten u postupku, te dalo obrazloženje zašto su ovi apelantovi navodi neosnovani, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32."Imajući u vidu sve navedeno, a naročito obrazloženja osporenih presuda, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost redovnih sudova u bilo kojem segmentu prava na pravično suđenje koje je apelant naveo, te zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


33."Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza, tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, i kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.

34."Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35."Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!