Službeni glasnik BiH, broj 103/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3296/09, rješavajući apelaciju Zijada Mehmedagića i Emine Mehmedagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Mehmedagića i Emine Mehmedagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 084 od 23. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000793 od 5. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-342/04 od 10. februara 2006. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Zijad Mehmedagić i Emina Mehmedagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Gorice, Republika Hrvatska, koje zastupa Sanda Zubanović, advokatica iz Prijedora, podnijeli su 21. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 084 od 23. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000793 od 5. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-342/04 od 10. februara 2006. godine.

2. Od apelanata je 29. marta 2012. godine zatraženo da dopune apelaciju, odnosno dostave osporenu presudu Okružnog suda, što su i učinili 2. aprila 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od R. V. i B. V. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 15. aprila 2010. godine, Okružni sud 8. aprila 2010. godine, a tuženi 5. aprila 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 22. aprila 2010. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Osnovni sud je Presudom broj P-342/04 od 10. februara 2006. godine u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanata, te utvrdio da je Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen i ovjeren 31. jula 1992. godine pod brojem OV-320/92 između apelanata i R. V. i B. V. (u daljnjem tekstu: tuženi) ništavan i da ne proizvodi pravno djelovanje, te je naloženo brisanje uknjižbe izvršene po osnovu navedenog ugovora u zemljišnim knjigama na način da se kao suvlasnici nekretnine, u naravi porodična kuća, ponovo upišu apelanti, a tuženim da apelantima predaju porodičnu kuću. Istom presudom usvojen je i protivtužbeni zahtjev tuženih, pa su apelanti, između ostalog, obavezani da tuženim na ime povrata kupoprodajne cijene isplate označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im isplate označeni novčani iznos na ime uloženih sredstava za dogradnju kuće i pratećih objekata sa zakonskim zateznim kamatama.

8. U obrazloženju presude je ukazano na to da je odredbom člana 66. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da prividan ugovor nema djelovanje među ugovornim stranama, te da u slučaju da prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj ugovor važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu valjanost. Analizom i ocjenom provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da je sporni ugovor o zamjeni nekretnina bio prividni (simulirani), iza kojeg je prikriven ugovor o prodaji nekretnina. Takav zaključak je zasnovan prije svega na iskazima saslušanih svjedoka U. L., M. Š., B. M. i Ž. G., te iskazima parničnih stranaka saslušanih u svojstvu svjedoka. Sud je u cjelini poklonio vjeru iskazima svjedoka B. M. i Ž. G. koji su bili komšije i apelanata i tuženih, čiji iskazi su bili jasni, određeni i gotovo identični u odlučnim činjenicama. Oba svjedoka su u svojim iskazima potvrdili da im je apelant prije odlaska iz Dubice rekao da je prodao kuću. Dalje, svjedokinja B. M. je izjavila da je nakon rata srela apelanticu koja joj je ispričala da je prilikom izlaska iz Dubice bila izdvojena iz konvoja, da je policajki koja je pretresala platila 2.000,00 KM kako joj ne bi uzela sav novac, a koji je krila u dječijoj patici i grudnjaku, te najzad da je tad posumnjala da je tuženi R. rekao policajcima da nosi novac. Svjedok Ž. G. je u svojoj izjavi potvrdio da mu je apelant rekao da je kuću namjeravao prodati za 30.000,00 KM, ali da je dobio 25.000,00 KM, da su se sreli nakon rata i da mu je apelant na pitanje kako je podnio zahtjev za povrat kuće kad ju je prodao odgovorio da su svi podnijeli zahtjev, te da je dio novca od prodate kuće iskoristio za kupovinu mašina, a dio za obnovu kuće u Hrvatskoj gdje žive njegova majka i brat. Svjedoci U. L. i M. Š. su u svojim iskazima izričito potvrdili da su bili prisutni prilikom isplate kupoprodajne cijene. Iako su njih dvojica u srodstvu sa tuženim, sud je i njihovim iskazima poklonio vjeru, ocjenjujući ih u vezi sa iskazima ostalih svjedoka. Iskazima svjedoka E. F., S. S., M. R. i S. Č. sud nije poklonio vjeru jer nisu imali neposredna saznanja o pravnoj prirodi spornog odnosa, odnosno stvarnoj volji ugovarača izuzev što su naveli da su pričali sa apelantom da će mijenjati kuću. Najzad, sud nije poklonio vjeru ni dijelu iskaza tuženih koji su tvrdili da se radilo o ugovoru o zamjeni a ne o ugovoru o kupoprodaji i da nisu primili kupoprodajnu cijenu jer je njihov iskaz u ovom dijelu bio suprotan iskazima saslušanih svjedoka E. F., S. S., M. R. i S. Č. Dalje, ukazano je na to da, s obzirom na vanredne okolnosti u kojim je zaključen sporni ugovor, a na koje su apelanti ukazali u postupku, nije bilo uvjeta za slobodno prometovanje i posjedovanje novca, te s tim u vezi na dio iskaza svjedoka S. Č. i E. F. koji su tvrdili da se iz Dubice nije moglo iznijeti više od 100 DM, odnosno da bi se uopće moglo izaći moralo se regulirati pitanje imovine, da se mogla izvršiti samo zamjena imovine ili da se ona mogla ostaviti nekom na čuvanje. U vezi sa zaključkom da se ugovor o prodaji prikriva iz ugovora o zamjeni, ukazano je na to da je nelogičan iskaz apelanata da papire od poslovnog prostora nisu dobili od tuženog, s obzirom na to da su ih tuženi posjedovali u vrijeme zaključenja spornog ugovora a što proizlazi iz iskaza svjedoka E. F. koji je potvrdio da je imao u rukama vlasnički list od poslovnog prostora, a na osnovu čega je zaključeno da je nelogično da apelant ne traži od tuženog vlasnički list od poslovnog prostora u Zagrebu ako je njegova stvarna volja bila da uđe u posjed i izvrši prijenos prava vlasništva na poslovnom prostoru. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je stvarna volja ugovornih strana bila da zaključe ugovor o kupoprodaji, da su tuženi na ime kupoprodajne cijene isplatili označeni novčani iznos, te da je ugovor o zamjeni nekretnina prividan i da se iza tog ugovora krije ugovor o kupoprodaji.

9. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tuženih koji se odnosio na naknadu sredstava uloženih u dogradnju kuće i pratećih objekata, zaključeno je da je on osnovan u smislu čl. 104. i 210. ZOO-a. S tim u vezi je ukazano na to da je među strankama bilo nesporno da u vrijeme zaključenja ugovora, odnosno kada su tuženi preuzeli kuću, kuća nije bila dovršena. Visina uloženih sredstava utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, koji je na glavnom pretresu nalaz ispravio i dopunio. Najzad, zaključeno je da su tuženi vršili popravku i adaptaciju kuće i pomoćnih prostorija kao zakoniti vlasnici i posjednici, a apelanti su zahtjev za povrat imovine podnijeli tek 2002. godine, i to, po iskazu svjedoka, zato što su svi tražili povrat imovine. Shodno navedenom, zaključeno je da tuženim kao zakonitim i savjesnim vlasnicima pripada pravo na naknadu svih sredstava koja su ulagali u kuću i pomoćne prostorije, te je njihov zahtjev ocijenjen osnovanim u smislu člana 210. ZOO-a, pa im, u smislu člana 214. ZOO-a, na ovako uložena sredstva pripada i pravo na zatezne kamate od dana podnošenja tužbe.

10. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-06-000793 od 5. oktobra 2007. godine prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je utvrđeno da je ugovor o zamjeni ništavan, te je prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o kamatama na dosuđene novčane iznose koje su apelanti obavezni platiti tuženim. U obrazloženju presude je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je ugovor o zamjeni zaključen u skladu sa članom 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, s obzirom na to da je ispunjena zakonom propisana forma, ali da je za valjanost ugovora potrebna i stvarna i slobodno izražena volja stranaka, shodno čl. 26. i 28. stav 3. ZOO-a. Ukazano je i na to da je sporni ugovor o zamjeni zaključen u vrijeme ratnih dešavanja na prostoru BiH, da su apelanti kao pripadnici manjinskog naroda imali opravdan strah za lični život i život svoje porodice. Shodno navedenom, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je sporni ugovor ništavan u skladu sa članom 103. ZOO-a, članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o zaključivanju prividnog ugovora u smislu člana 66. stav 1. ZOO-a, s obzirom na to da je utvrđeno da je zaključen ugovor o kupoprodaji na osnovu kojeg su apelanti tuženim prodali svoje nekretnine po cijeni od 25.000,00 KM, koja je u cijelosti isplaćena. Pravilnim je ocijenjen i zaključak da su obje ugovorne strane savjesne, te navedeno da se savjesnost pretpostavlja, pa su, shodno članu 104. stav 1. ZOO-a, apelanti obavezani da vrate ono što su primili po osnovu kupoprodajne cijene kao i da tuženim plate označeni iznos po osnovu izvršenih ulaganja, a čija visina je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Pri tom, Okružni sud se saglasio sa ocjenom prvostepenog suda da je nalaz i mišljenje vještaka objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke, te istakao da nije doveden u sumnju žalbom apelanata.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 084 od 23. juna 2009. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano na to da pri činjenici da su apelanti ugovorom o zamjeni nekretnina iz 1992. godine zamijenili kuću za poslovni prostor tuženih (tvrdeći da su imali namjeru da žive kao podstanari, a da rade u poslovnom prostoru), te da su zatražili povrat kuće nakon osam godina od zaključenja predmetnog ugovora odnosno pet godina od završetka rata (mada su tvrdili da su 1992. godine saznali da su prevareni), ovaj sud smatra da su nižestepeni sudovi na osnovu provedenih dokaza pravilno zaključili da je ugovor o zamjeni nekretnina prividan, odnosno da iza sebe krije ugovor o kupoprodaji nekretnina. Sama činjenica da su apelanti ugovor zaključili u vrijeme bojazni za svoj život bez utjecaja je na zaključak nižestepenih sudova da je zaključen ugovor o kupoprodaji a ne ugovor o zamjeni nekretnina. Bez utjecaja na zakonitost i pravilnost zaključka nižestepenih sudova je i navod apelanata da nije bilo logično da apelanti ne predaju tuženim bilo kakvu potvrdu o prijemu novca. S tim u vezi je ukazano na to da je sam apelant izjavio da je u to vrijeme bilo opasno postojanje bilo kakvog saznanja o tome da neko ima novac. Pravilnim je ocijenjen i zaključak nižestepenih sudova da su apelanti prodali kuću tuženim za označenu cijenu, te da su u nju izvršili ulaganja u označenom novčanom iznosu. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelanata da su tuženi bili nesavjesni prilikom ulaganja u adaptaciju kuće jer su još 2000. godine znali da apelanti traže povrat kuće. U prilog ovakvom zaključku navedeno je da iz spisa proizlazi da su tuženi ulagali u kuću od 1992. do 2003. godine, a da su o zahtjevu apelanata da im se kuća preda saznali tek 2004. godine u postupku izvršenja odluke CRPC-a. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelanata da je upitno da se iznos izvršenih ulaganja podudara sa iznosom kupoprodajne cijene, te je ukazano na to da je iznos ulaganja u adaptaciju kuće utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke iz kojeg jasno proizlazi koji radovi su preduzeti i koliko su koštali, uz odvajanje radova koji su označeni kao nužni za stanovanje i čiju naknadu tuženi nisu ni tražili. S obzirom na to da navodima revizije nije doveden u pitanje zaključak da su ugovorne strane, iskazujući stvarnu volju, zaključile ugovor o kupoprodaji a ne o zamjeni nekretnina, a na osnovu kojeg su apelanti kuću prodali za označenu kupoprodajnu cijenu koja je isplaćena, da je taj ugovor izvršen, te da su tuženi u adaptaciju kuće uložili označeni novčani iznos, Vrhovni sud se saglasio sa zaključkom nižestepenih sudova da je ništavan ugovor o zamjeni kao prividni pravni posao, u smislu člana 103. ZOO-a. S obzirom na to da tuženi nisu osporavali odluku drugostepenog suda u dijelu kojim je utvrđena ništavost ugovora o zamjeni, shodno čemu su obavezani da kuću predaju apelantima, te da su ostali pri zahtjevu da im se isplati kupoprodajna cijena i uložena sredstva, Vrhovni sud je zaključio da se treba smatrati da je ugovor o kupoprodaji raskinut, te da je, shodno članu 132. ZOO-a, pravilno udovoljeno protivtužbenom zahtjevu tuženih.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


12. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti tvrde da je prvostepeni sud prekršio član 94. ZPP jer je nastavak glavne rasprave zakazao tek za mjesec dana, pa je tako omogućio svjedocima tuženih da se pripreme i usaglase svoje iskaze. Pri tom, apelanti posebno ukazuju na to da je upravo na iskazima ovih svjedoka prvostepeni sud zasnovao svoju odluku. Apelanti osporavaju zaključak prvostepenog suda da je bilo logično da pri zaključenju ugovora o zamjeni traže vlasnički list za zamijenjeni poslovni prostor, te da je izostalo obrazloženje zašto u konkretnom slučaju, ako je već zaključen fingirani ugovor, nema aneksa ugovora, što je inače praksa, u kojem bi bila iskazana stvarna volja ugovornih strana. Dalje, apelanti tvrde da zapisnici sa održanih ročišta ne sadrže prave prigovore na rad suda i na saslušanje svjedoka. Apelanti osporavaju iskaze saslušanih svjedoka iznoseći tvrdnju da su unaprijed pripremljeni i usaglašeni, a na što sudovi nisu obratili pažnju. Posebno osporavaju iskaz svjedokinje M. koja je izjavila da je od apelantice saznala da je novac prenijela u grudnjaku i dječijoj cipeli, tvrdeći da je fizički nemoguće tako prenijeti 25.000,00 KM. Najzad, apelanti ukazuju i na to da su svi svjedoci tuženih srpske nacionalnosti, da su neki od njih i njihovi rođaci, kao i da je tuženi policajac sa velikim utjecajem u Bosanskoj Dubici. Apelanti smatraju i da je izostalo obrazloženje zbog čega tuženi nisu tražili da im apelanti izdaju potvrdu da je isplaćena kupoprodajna cijena. Također, apelanti ističu da niti jedan od sudova ne nalazi čudnim da se iznos uloženih sredstava u adaptaciju kuće (28.691,00 KM) i iznos kupoprodajne cijene (30.000,00 KM) gotovo podudaraju, kao i da tuženi nisu dokazali porijeklo novca koji je uložen u adaptaciju kuće. Apelanti navode da su na opisani način ostali bez zamijenjene imovine u Hrvatskoj, a da im se imovina u Bosanskoj Dubici treba vratiti kada tuženim isplate iznos od 53.691,00 KM na ime navodne kupoprodajne cijene i radova izvršenih na adaptaciji. Najzad, apelanti su predložili ukidanje osporene presude Vrhovnog suda, vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje ili preinačenje odluke na način da se utvrdi da je ugovor o zamjeni nekretnina ništavan, a da se oni eventualno obavežu na vraćanje uloženih sredstava za adaptaciju, dok bi se protivtužbeni zahtjev tuženih za isplatu kupoprodajne cijene odbio.

b) Odgovor na apelaciju


13. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje osporene presude ukazujući na član 66. st. 1. i 2. ZOO-a, te čl. 103. i 132. ZOO-a.

14. Okružni sud se pozvao na razloge i obrazloženja iz osporene presude, te istakao da su navodi apelanata neosnovani i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Tuženi su u odgovoru na navode iz apelacije istakli da su žrtve zloupotrebe prava apelanata. Tuženi osporavaju navode apelanata u pogledu svjedoka koji su u postupku saslušani po prijedlogu obje strane. U vezi sa iskazom svjedokinje M., ukazuju na to da je ova svjedokinja insistirala na tome da je apelantica Emina gleda u oči dok svjedoči ali da je to apelantica odbila, ometajući je nepristojnim riječima. Dalje, u vezi sa iskazom svjedoka apelanata S. Č., tuženi ističu da je ovaj svjedok izjavio da je na dan dolaska apelanata bio u spornoj kući i da su sve komšije došle da se pozdrave s njima, a sami apelanti, saslušani prije njega, izjavili su da pri odlasku iz kuće nije bio niko prisutan. Tuženi tvrde da ne bi ulagali u kupljene nekretnine da ih stvarno i nisu kupili i tako postali njihovi vlasnici, te da je apelantima bilo poznato da novac kojim su isplatili kupoprodajnu cijenu potječe od prodatog poslovnog prostora u Zagrebu. Najzad, tuženi ističe da je netačna tvrdnja da je kao policajac mogao utjecati na sud, s obzirom na to da je u penziji od 1998. godine, pa da apelanti „izmišljaju autoritet“ u smislu utjecaja na sudove i njihove odluke.

V. Relevantni propisi


16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 66.
Prividan ugovor

(1) Prividan ugovor nema dejstvo među ugovornim stranama.

(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj ugovor važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

Član 103.
Ništavost

(1) Ugovor koji je protivan (…) prinudnim propisima ili (…) ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Član 104.
Posljedice ništavosti

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Član 132.
Dejstvo raskida

(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja se vrše po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila.

Član 210.


(3) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

VI. Dopustivost


17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 084 od 23. juna 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 1. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 23. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


21. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. U suštini, navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

25. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

26. Apelanti najprije osporavaju način na koji su redovni sudovi utvrdili da je zaključen prikriveni ugovor o kupoprodaji i da im je po tom ugovoru isplaćena kupoprodajna cijena. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima bilo sporno da li je ugovor o zamjeni ništavan i da li prikriva ugovor o kupoprodaji, a od koje ocjene je zavisila i osnovanost protivtužbenog zahtjeva tuženih da im se izvrši povrat isplaćene kupoprodajne cijene, te da im se nadoknadi iznos uloženih sredstava u dogradnju i adaptaciju kuće. Na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno je da je ugovor o zamjeni zaključen u vrijeme ratnih dešavanja, pa je on proglašen ništavim shodno članu 103. stav 1. ZOO-a, članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije, iako je ispunjavao uvjete valjanosti u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. U tom smislu, neosnovani su navodi iz apelacije kojim se traži da se ugovor o zamjeni proglasi ništavim jer je kao takav i označen u sve tri osporene presude. Dalje, na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno je da se iza ovog ugovora prikriva ugovor o kupoprodaji, odnosno da su stranke u stvari imale stvarnu volju koju su slobodno i izrazile za njegovo zaključenje. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je članom 66. ZOO-a regulirano da prividan ugovor nema djelovanje među ugovornim stranama, ali da, ako se iza tog ugovora prikriva neki drugi ugovor, taj ugovor će važiti ako su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za njegovu valjanost. U konkretnom slučaju, tuženi su dokazivali i dokazali da se iza ugovora o zamjeni prikriva ugovor o kupoprodaji koji je u cjelini i ispunjen (predaja nekretnina u posjed, isplata kupoprodajne cijene), te da je on rezultat stvarne i slobodno izražene volje obje ugovorene strane. Ocjenjujući valjanost ovog ugovora, redovni sudovi su zaključili da su obje strane slobodno izraženom voljom u stvari i htjele njegovo zaključenje, odnosno da je njihova stvarna i slobodno izražena volja bila zaključenje ugovora o kupoprodaji a ne ugovora o zamjeni. Ovakav zaključak sudovi su zasnovali na iskazima saslušanih svjedoka koji su potvrdili da su apelanti u vrijeme zaključenja ugovora imali namjeru i htjeli prodati kuću, te da su je i prodali. U samoj apelaciji, izuzev navoda da se radi o iskazima svjedoka koje su predložili tuženi, da su svi svjedoci srpske nacionalnosti i da im je sud dopustio da usaglase svoje iskaze jer je između održanih ročišta proteklo prilično vremena, apelanti nisu osporili sadržaj samih iskaza. Također, apelanti ne tvrde da su bili onemogućeni da ove iskaze osporavaju i da s tim u vezi provode dokaze kojim bi ih doveli u pitanje. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da apelanti u samoj apelaciji navode da su već na prvom ročištu ispitani i njihovi svjedoci i svjedoci tuženih. Iz opširnog obrazloženja prvostepenog suda proizlazi da su ocijenjeni iskazi svih saslušanih svjedoka, kako pojedinačno, tako i u uzajamnoj vezi, sa jasnim naznakama zašto se neki iskazi prihvataju u cjelini ili djelimično, odnosno ne prihvataju, te najzad koje odlučne činjenice su na osnovu datih iskaza utvrđene. Apelanti ničim nisu potkrijepili tvrdnju da zapisnici sa održanih ročišta (nisu predočeni uz apelaciju) ne sadrže primjedbe na rad suda, te saslušanje svjedoka, a koje su navodno iznosili u toku postupka, niti oni u apelaciji konkretno navode u čemu su se ove primjedbe sastojale nudeći dokaze u prilog ovakvim tvrdnjama. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno utvrdili da je zaključen ugovor o kupoprodaji kao prividan, da je takav ugovor bio valjan, te da je apelantima u cjelini isplaćena kupoprodajna cijena, koju su obavezani da vrate tuženim.

27. S obzirom na to da su tuženi istakli protivtužbeni zahtjev tražeći da im se vrati isplaćena kupoprodajna cijena i nadoknade sredstva uložena u adaptaciju objekta, te da nisu osporavali da je ugovor o zamjeni ništavan, redovni sudovi su zaključili da se to treba smatrati raskidom ugovora o kupoprodaji koji je zaključen kao prividan. Shodno navedenom, a u skladu sa članom 132. ZOO-a, kada obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, apelanti su obavezani da tuženim isplate primljeni iznos na ime kupoprodajne cijene, te da im nadoknade iznos koji su potraživali na ime ulaganja u adaptaciju, a tuženi su obavezani da predaju nekretnine u posjed apelantima, te da trpe brisanje uknjižbe po osnovu poništenog ugovora o zamjeni na osnovu kojeg su se upisali kao vlasnici sporne nekretnine. Naime, u toku postupka pred redovnim sudovima nesporno je bilo da je sporna kuća u trenutku kada su je apelanti predali tuženim bila djelimično završena. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji, iako traže poništenje osporene presude Vrhovnog suda, izražavaju spremnost da nadoknade sredstva uložena u adaptaciju kuće, ali ne i da vrate kupoprodajnu cijenu. Utvrđeno je da su tuženi u sporne nekretnine ulagali kao njihovi savjesni vlasnici i posjednici, odnosno da su za zahtjev za povrat nekretnina koji su apelanti uložili saznali 2004. godine u toku postupka izvršenja odluke CRPC-a. Apelanti ni u toku postupka pred redovnim sudovima, kao ni u samoj apelaciji, nisu dokazali da su tuženi, ulažući sredstva u adaptaciju, postupali nesavjesno, odnosno da su to činili i nakon što su saznali da su apelanti podnijeli zahtjev za povrat nekretnina. Polazeći od činjenice da su obje strane savjesne, a savjesnost se pretpostavlja, redovni sudovi su obje strane obavezali na vraćanje primljenog, koje mora biti istovremeno. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 132. ZOO-a kada su apelante obavezali da, po osnovu raskinutog ugovora o kupoprodaji kao prividnog, a čiju valjanost apelanti nisu uspjeli dovesti u pitanje, nadoknade uložena sredstava u adaptaciju kuće, posebno imajući u vidu i član 210. stav 4. ZOO-a, na koji je ukazano u obrazloženju osporene prvostepene presude, kojim je regulirano da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili, a što su okolnosti konkretnog slučaja, koja je kasnije otpala (ugovor o zamjeni ništavan, a ugovor o kupoprodaji raskinut).

28. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi činjenice relevantne za odlučivanje utvrdili na osnovu dokaza koji su neposredno provedeni i u odnosu na koje apelantima nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju i da ih osporavaju, te da su na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili odredbe relevantnog materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene u odnosu na apelante.

29. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi


30. Apelanti su istakli i da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava zasnivaju na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, u pogledu kojih su apelanti imali mogućnost da se izjašnjavaju i da ih osporavaju, utvrdili činjenice relevantne za odlučivanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!