Službeni glasnik BiH, broj 23/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 3435/07, rješavajući apelaciju
Bore Lolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija
Bore Lolića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 047155 03 P.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Boro Lolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran Opačić, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj 71 0 P 047155 03 P (ranije: P-2232/03) pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 16. januara 2008. godine, te 14. maja i 1. septembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je 1. septembra 2009. godine zatražena kopija spisa na uvid.
3. Osnovni sud je dostavio Ustavnom sudu odgovor na apelaciju i kopiju spisa 22. septembra 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 30. septembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 22. decembra 2003. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv S. Lj. iz Laktaša, SUBNOR-a Banja Luka i V. M. iz Gradiške radi "ustanovljenja ništavosti" ugovora o otkupu stana sa podacima precizno navedenim u tužbi (u daljnjem tekstu: sporni stan). Predmet je u Osnovnom sudu evidentiran pod brojem P-2232/03. Apelant je u tužbi naveo da se u Osnovnom sudu u predmetu broj P-2311/02 i u Vrhovnom sudu RS vodi upravni spor povodom njegovog zahtjeva za utvrđenje da mu pripada stanarsko pravo na spornom stanu, a da su, i pored toga, tuženici zaključili ugovor o otkupu spornog stana. Apelant je u tužbi naveo da on u navedenim postupcima pokušava dokazati da ima stanarsko pravo na spornom stanu i da ima pravo da ga otkupi, zbog čega ima pravni interes da se utvrdi i da je ugovor o otkupu spornog stana ništav.
7. Apelant je 24. maja 2005 godine dostavio Osnovnom sudu podnesak uz koji je dostavio po jedan primjerak presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-11/03 Uzz-1/03 od 27. aprila 2005. godine i Uvl-41/02 od 23. marta 2005. godine, kao i Ugovor o doživotnom izdržavanju od 26. februara 1993. godine. Dostavljene presude se tiču postupka povodom apelantovog iseljenja iz spornog stana i postupka povodom zahtjeva za donošenje ugovora koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
8. U vezi sa apelantovim podneskom od 24. maja 2005. godine, Osnovni sud je 28. oktobra 2005. godine zatražio od apelanta da dostavi navedene presude u tri primjerka, u roku od osam dana. Iz uvida u spis je vidljivo da je apelant dopis Osnovog suda zaprimio 4. novembra 2005. godine, te da nikad nije postupio po traženju Osnovnog suda.
9. Osnovni sud je 25. maja i 19. augusta 2005. godine od Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatražio informaciju o tome da li je njihov postupak koji se vodi pod brojem 01-372-692/01 pravosnažno okončan. Ministarstvo je obavijestilo Osnovni sud aktom od 1. septembra 2005. godine da upravni postupak nije pravosnažno okončan.
10. Apelant je 31. decembra 2007. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio kopiju potvrde Ustavnog suda broj AP 3435/07 od 24. decembra 2007. godine iz koje je vidljivo da je, zbog neuzimanja u razmatranje njegovog predmeta, podnio apelaciju Ustavnom sudu.
11. Apelant je 15. februara 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio kopiju Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja Banja Luka broj 05-372-768/00 od 25. decembra 2007. godine, uz molbu da sud poštuje odredbe ZPP RS, tj. da dostavi tužbu tuženicima na odgovor.
12. Apelant je 6. oktobra 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak kojim je izvršio uređenje izreke tužbenog zahtjeva, te urgirao da sud odluči o njegovom prijedlogu od 31. januara 2008. godine za određivanje mjera osiguranja. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje, na osnovu uvida u dostavljeni spis Osnovnog suda, da se u njemu ne nalazi prijedlog za određivanje mjere osiguranja, na koji se apelant poziva, a ni apelant nije dostavio kopiju Ustavnom sudu.
13. Apelant je zatim 17. oktobra 2008. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je izvršio uređenje tužbe naznačenjem punog naziva drugotuženika. Dalje je apelant 29. oktobra 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio kopiju Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 13/08 od 17. oktobra 2008. godine.
14. Osnovni sud je dnevnom naredbom od 5. novembra 2008. godine naložio da se apelantova tužba sa prilozima, uz dopis, dostavi tuženicima na odgovor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da u predmetnom spisu postoje dvije dostavnice i jedna povratnica iz kojih proizlazi da je tuženicima apelantova tužba uz dopis Osnovnog suda dostavljena bez priloga. Odgovore na tužbu drugo i trećetuženog Osnovni sud je zaprimio 26. novembra, a prvotužene 27. novembra 2008. godine. I iz odgovora na tužbu tuženika proizlazi da, osim tužbe i dopisa Osnovnog suda od 5. novembra 2008. godine, tuženici nisu zaprimili nikakve priloge.
15. Apelant je Osnovnom sudu dostavio podneske - urgencije 2. aprila, te 6. i 30. jula 2009. godine u kojima je tražio zakazivanje rasprave.
16. Prema stanju spisa, Osnovni sud još nije zakazao pripremno ročište.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je 2003. godine podnio tužbu i da se u vrijeme podnošenja apelacije predmetni spis nalazio kod Osnovnog suda zaveden pod brojem P-2232/03. Osim toga, navodi da Osnovni sud još uvijek nije zakazao ni pripremno ročište.
b) Odgovor na apelaciju
18. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da do sada nije bilo zakazivanja ročišta u ovoj pravnoj stvari i da je apelantovu tužbu dostavio tuženim na odgovor u novembru 2008. godine. Dalje je naveo da je predmet presigniran novom sudiji 4. maja 2009. godine, koji nije u mogućnosti još da zakaže ročište zbog toga što je nedavno preuzeo referat sa zakazanim ročištima u drugim predmetima.
V. Relevantni propisi
19. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 62.
Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
Član 66.
Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
24. Apelant je u apelaciji naveo da je u postupku pred Osnovnim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć.
a) Relevantni principi
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
29. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud,
Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu 22. decembra 2003. godine, te da se u apelaciji žali da u njegovom predmetu broj 71 0 P 047155 03 P (ranije: P-2232/03) Osnovni sud još uvijek nije zakazao pripremno ročište. Dakle, relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je pet godina i oko 11 mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
31. Ustavni sud prilikom razmatranja kriterija koji su navedeni u ovoj odluci primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku "radi ustanovljenja ništavosti" ugovora o otkupu stana. Prema dokumentaciji u spisu, apelant je svoj tužbeni zahtjev zasnivao na navodima da je on nosilac stanarskog prava na spornom stanu po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Utvrđivanje da je apelant nosilac stanarskog prava na spornom stanu je predmet drugog postupka i taj postupak je bio u toku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je parnica u konkretnom slučaju počela da teče tek 5. novembra 2008. godine, dakle, protekom roka od četiri godine i deset mjeseci i da se sud još uvijek nije upustio u meritum predmeta. Zbog navedenog, Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju eventualna složenost činjeničnih i pravnih pitanja koja Osnovni sud treba da razmotri, zbog trenutne faze u kojoj se nalazi ovaj parnični predmet, nije razlog koji je utjecao na dosadašnju dužinu postupka.
32. Ustavni sud će, dalje, u analizi trajanja dužine postupka ispitati apelantovo ponašanje. Ustavni sud uočava da je apelant Osnovnom sudu podnio tužbu 22. decembra 2003. godine u jednom primjerku, da ona ne sadrži podatke predviđene članom 53. ZPP i da uz tužbu nisu dostavljeni dokazi za istaknute navode. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon prijema naloga Osnovnog suda od 28. oktobra 2005. godine za dostavu dodatnih kopija odluka Vrhovnog suda, apelant propustio da postupi po njemu. Dakle, iz svih navedenih činjenica proizlazi da je apelant u velikoj mjeri doprinio da se postupak u ovoj pravnoj stvari ne završi.
33. Dalje, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju postoje i propusti Osnovnog suda. Naime, dužnost Osnovnog suda je da adekvatno upravlja postupkom i da apelanta upozori na potrebu da uredi tužbu i njen sadržaj. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud 28. oktobra 2005. godine, nakon skoro dvije godine, od momenta prijema tužbe, zatražio od apelanta da dostavi još po tri primjeraka presuda Vrhovnog suda i Ugovora o doživotnom izdržavanju, koje je apelant sudu dostavio u jednom primjerku uz podnesak od 24. maja 2005. godine. Međutim, u aktu koji je proslijeđen apelantu Osnovni sud nije naveo zbog čega traži još tri primjerka, niti je apelanta upozorio na posljedice nedostavljanja traženih kopija.
34. Također, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud od nadležnog ministarstva u dva navrata tražio da dostavi informacije o upravnom postupku, te da je obaviješten da taj postupak nije pravosnažno završen. Osim toga, Ustavni sud zapaža na osnovu uvida u predmet da Osnovni sud nije izvršio prethodno ispitivanje tužbe u smislu člana 62. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i nije preduzeo odgovarajuće korake kako bi se ovaj predmet završio i na taj način spriječile bilo kakve zloupotrebe prava na pristup sudu od neažurnih stranaka.
35. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovaj postupak je klasičan primjer postupka u kojem sud nije koristio svoja ovlaštenja i dužnosti iz ZPP, a posebno odredbu kojom je propisano da je sud dužan
nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nakon uvida u predmetni spis ne može pronaći opravdavajući razlog zbog kojeg je bilo potrebno da predmetni postupak traje više od pet godina i 11 mjeseci, bez zakazivanja pripremnog ročišta ili u slučaju neispunjavanja uvjeta za to, nepreduzimanja adekvatnih mjera kojima bi se od apelanta, u slučaju postojanja bilo kakvih nedostataka zbog kojih se ne može zakazati pripremno ročište, zatražilo otklanjanje tih nedostataka.
36. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Evropskog suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine) prema kojoj je Evropski sud zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak zato što odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantiranim članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Osnovni sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala neaktivnost suda u konkretnom predmetu u periodu od pet godina i oko 11 mjeseci. Osim toga, iz odgovora koji je ponudio Osnovni sud se ne vidi da li su u vezi sa rješavanjem ovog predmeta planirane određene mjere radi bržeg rješavanja. S druge strane, uzimajući u obzir apelantovo ponašanje i njegov doprinos dužini postupka, Ustavni sud ističe da je ponašanje Osnovnog suda u većoj mjeri doprinijelo ovolikom trajanju postupka od apelantovog ponašanja.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada sud u parničnom postupku, u periodu od pet godina i oko 11 mjeseci, ne zakaže pripremno ročište, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.