Službeni glasnik BiH, broj 71/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4161/11, rješavajući apelaciju Milovana Žugića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


Odbija se kao neosnovana apelacija Milovana Žugića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 P 001320 10 Rev od 4. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008970 07 Gž od 22. jula 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-3685/04 od 21. augusta 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

Uvod

1. Milovan Žugić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 25. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 001320 10 Rev od 4. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 008970 07 Gž od 22. jula 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3685/04 od 21. augusta 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Budući da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila) koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od apelanta je 1. novembra 2011. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 16. novembra 2011. godine dostavio traženu dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4161/11 od 20. decembra 2011. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 22. prethodnih Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Nusreta Gljive (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 31. oktobra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Općinski sud je dostavio odgovor 14. novembra 2011. godine, Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore 15. novembra 2011. godine, a Kantonalni sud 17. novembra 2011. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda broj P-3685/04 od 21. augusta 2006. godine, donesenom po tužbi tužitelja protiv apelanta radi isplate duga, obavezan je apelant da tužitelju vrati iznos od 45.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 14. septembra 2005. godine, pa do isplate, koji je tužitelj apelantu predao na osnovu predugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 10. jula 2000. godine i aneksa ugovora od 16. augusta 2000. godine za nekretnine bliže označene u presudi, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.407,56 KM. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da sud obaveže apelanta da tužitelju izvrši isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 30.000,00 KM, počev od 10. jula 2000. godine do isplate, na iznos od 15.000,00 KM počev od 16. augusta 2000. godine do isplate, odnosno od dana kada je tužitelj apelantu predao navedene novčane iznose, kao i u dijelu kojim je tužitelj tražio isplatu kamate na iznos od 45.000,00 KM koji je po Rješenju Općinskog suda broj R-1338/2000 od 3. januara 2001. godine deponiran na depozitni račun suda naveden u presudi, i to počev od 5. januara 2001. godine pa do isplate. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži Općinskom sudu da tužitelju izvrši povrat navedenog novca koji je deponiran parnični postupak je obustavljen i navedeno da će se nakon pravosnažnosti predmetne presude postupak po tom dijelu tužbenog zahtjeva nastaviti po pravilima vanparničnog postupka pred Općinskim sudom. Presudom je, također, odbačen prijedlog za donošenje mjere osiguranja kojim je traženo da se tužitelju vrate navedena novčana sredstva koja su položena u sudski depozit.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud Rješenjem broj P-1673/00 od 20. oktobra 2001. godine usvojio apelantov prijedlog za ponavljanje postupka koji je pred tim sudom okončan pravosnažnom Presudom broj P-1673/00 od 12. januara 2001. godine a u kojem apelant, kao tuženi, nije učestvovao, jer je, navodno, njegova adresa bila nepoznata, ukinuo klauzulu pravosnažnosti presude od 12. januara 2001. godine i presudu u cijelosti stavio van snage. Navedeno je da je apelant dokazao da je njegova adresa bila poznata opunomoćeniku tužitelja, jer je bila navedena u punomoći koju je apelant dao Draženku Ljubincu, pa da se zbog toga apelant nije mogao smatrati licem čije je boravište nepoznato. Dalje, navedeno je da je u ponovljenom postupku utvrđeno da su apelant i tužitelj 10. jula 2000. godine zaključili predugovor o kupovini predmetnih nekretnina kojim je apelant tužitelju prodao predmetne nekretnine, a u vrijeme zaključenja predugovora tužitelj je isplatio prvi obrok od ukupne kupoprodajne cijene od 90.000,00 KM, odnosno iznos od 30.000,00 KM. Navedeno je da su apelant i tužitelj ugovorili da će ostatak kupoprodajne cijene od 60.000,00 KM tužitelj kao kupac platiti prilikom potpisivanja glavnog ugovora, a najkasnije do isteka tekuće (2000.) godine.

9. U postupku je, dalje, utvrđeno i da su stranke 16. augusta 2000. godine zaključile aneks predugovora kojim su izmijenile tačku 3c. predugovora tako da je navedeno da je tužitelj platio još jedan obrok od 15.000,00 KM, odnosno ukupno 45.000,00 KM, ili polovinu kupoprodajne cijene. Obrazloženo je i da je utvrđeno da potpisi ni na predugovoru, niti na aneksu predugovora nisu sudski ovjereni, te da je, umjesto apelanta, na osnovu ovjerene sudske punomoći u navedenom učestvovao Draženko Ljubinac iz Zvornika. Osim toga, utvrđeno je i da je tužitelj stupio u posjed predmetnih nekretnina, ali da stranke nikada nisu zaključile glavni kupoprodajni ugovor. Dalje, u postupku je utvrđeno da je apelant predmetne nekretnine prodao trećem licu Dževadu Stomornjaku (u daljnjem tekstu: treće lice) 10. novembra 2000. godine za istu kupoprodajnu cijenu od 90.000,00 KM, te da se apelant sa trećim licem dogovarao o kupoprodaji predmetnih nekretnina još od 1. aprila 2000. godine, a da je u oktobru 2000. godine treće lice pozvalo tužitelja da napusti predmetne nekretnine s obzirom na to da ih je ono kupilo od apelanta. Navedeno je i da je tužitelj nakon podnošenja tužbe, na osnovu Rješenja tog suda broj R-1338/2000 od 3. januara 2001. godine, u sudski depozit položio preostali iznos kupoprodajne cijene, odnosno 45.000,00 KM.

10. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti propisana obavezna pismena forma za sve ugovore o prometu nekretnina uz ovjeru potpisa ugovornih strana kod nadležnog suda, a da je članom 70. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno djejstvo, odnosno članom 45. stav 2. istog zakona da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uvjet punovažnosti ugovora. Imajući u vidu utvrđene činjenice da potpisi ni na predugovoru, niti na aneksu predugovora nisu sudski ovjereni, Općinski sud je utvrdio da se radi o nepostojećem, odnosno ništavom ugovoru iz kojeg nisu nastale bilo kakve obaveze za ugovorne strane. Dalje, navedeno je da je članom 104. ZOO propisano da je, u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj strani sve što je primila po osnovu takvog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je obavezao apelanta na povrat primljenog novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom za period bliže naveden u presudi i plaćanje troškova postupka koje je tužitelj imao, dok je u preostalom dijelu koji se odnosio na isplatu zakonskih zateznih kamata na dugovani iznos od dana kada je apelantu taj iznos isplaćen tužbeni zahtjev odbijen jer tužitelj nije dokazao da je apelant kao stjecalac bez pravnog osnova bio nesavjestan. Kao neosnovan odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da mu apelant plati zateznu kamatu na iznos položen u sudski depozit uz obrazloženje da tužitelj nije bio obavezan platiti taj iznos apelantu, budući da nikada nije zaključen glavni ugovor o kupoprodaji. Osim toga, Općinski sud je naveo da je u pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se tom sudu naloži da mu vrati novac koji je deponiran u sudski depozit, utvrdio da nije nadležan, te je obustavio parnični postupak u tom dijelu i utvrdio da će se nakon pravosnažnosti rješenja o obustavi postupak nastaviti po pravilima vanparničnog postupka pred nadležnim sudom zbog čega je odbacio i prijedlog za mjeru osiguranja kojom je tražen povrat sredstava uplaćenih u sudski depozit.

11. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su izjavili žalbe Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 P 008970 07 Gž od 22. jula 2010. godine apelantovu žalbu odbio, a žalbu tužitelja djelimično uvažio tako što je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zateznim kamatama na način da je apelant obavezan da tužitelju vrati ukupan iznos od 45.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 30.000,00 KM, počev od 10. jula 2000. godine pa do isplate, a na iznos od 15.000,00 KM sa kamatom od 16. augusta 2000. godine do isplate. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je, prema mišljenju tog suda, osnovan dio žalbe tužitelja u vezi sa isplatom zakonskih zateznih kamata za periode u 2000. godini bliže navedene u presudi, jer je prvostepeni sud pogrešno ocijenio posredno izvedene dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo, ali samo u odnosu na apelantovu savjesnost u spornom pravnom odnosu, dok je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepena presuda u preostalom dijelu pravilna. Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je apelant izvršio prodaju predmetnih nekretnina trećem licu prije nego što je istekao ugovoreni rok za zaključenje glavnog ugovora sa tužiteljem i kada je primio pola iznosa kupoprodajne cijene od tužitelja, odnosno kada je apelant morao znati da je izvršio dvostruku prodaju i da novac koji je primio od tužitelja drži bez pravnog osnova, pa da se smatra nesavjesnom ugovornom stranom u smislu odredbe člana 104. stav 3. ZOO. Osim toga, Kantonalni sud je obrazložio da je neosnovan apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije odlučio o obavezi tužitelja da apelantu vrati u posjed predmetne nekretnine, jer iz stanja spisa proizlazi da apelant nikada nije postavio takav protivtužbeni zahtjev, zbog čega je, shodno zakonskim odredbama, prvostepeni sud mogao odlučivati samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Navedeno je i da je neosnovan apelantov žalbeni navod u vezi sa preinakom tužbe nakon zaključenja glavne rasprave, budući da je, kako je obrazložio Kantonalni sud, preinaka tužbe učinjena na pripremnom ročištu održanom 24. maja 2006. godine za šta nije bila potrebna saglasnost apelanta kao tuženog, što je i konstatirano u zapisniku shodno odredbama člana 57. stav 1. ZPP.

12. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 70 0 P 001320 10 Rev od 4. augusta 2011. godine reviziju odbio, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za sastav odgovora na reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđene činjenice i stavove nižestepenih sudova i zaključio da je, suprotno navodima revizije, osporena presuda pravilna i da su nadležni sudovi pri tome dali razloge koje u potpunosti kao valjane i odgovarajuće prihvata i Vrhovni sud. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo i da apelant u reviziji ponavlja navode koje je isticao i u žalbi protiv prvostepene presude a na šta je detaljno i iscrpno obrazloženje dao Kantonalni sud. Vrhovni sud je naveo da je, s tim u vezi, neosnovan apelantov navod da je prvostepeni sud dopustio preinaku tužbe nakon okončanja glavne rasprave, jer je, kako je obrazložio Vrhovni sud, drugostepeni sud u svojoj presudi argumentirano obrazložio da je odredbama člana 57. stav 1. ZPP, koji je u toku postupka stupio na snagu, jasno propisano da je preinaka tužbe dopuštena do okončanja pripremnog ročišta, odnosno do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je u toku postupka isticao da nikakav predugovor ni aneks ne postoje, jer potpisi nikada nisu ovjereni kod nadležnog suda, te da nije sporio da postoji i ugovor sa trećim licem kojem je prodao nekretnine, ali da je prije zaključenja i predugovora i ugovora sa trećim licem trebalo da se ponudi prodaja nekretnina općini na čijem su području te nekretnine, jer ona u odnosu na sve ugovore ima pravo preče kupovine, te da nikada nije pribavljena ni odluka CRPC-a o vraćanju u posjed predmetnih nekretnina zbog čega to zemljište ima poseban pravni tretman. Apelant navodi i da u predmetnim ugovorima nikada nije ugovorena kapara, niti da ju je primio. Apelant smatra da je, suprotno odredbama ZPP, izvršena preinaka tužbe nakon zaključenja pripremnog ročišta, te da se u postupku nije moglo odlučivati jer nije postojao glavni ugovor, kao i da je trebalo tužbom obuhvatiti sve učesnike u postupku, a ne samo apelanta. Osim toga, apelant u apelaciji iznosi i svoje žalbene i revizione navode, te komentira stavove redovnih sudova o tim pitanjima.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da su osporene presude donesene u skladu sa zakonom, kao i da apelant u apelaciji ponavlja navode iz žalbe i revizije na koje su redovni sudovi dali detaljne odgovore.

16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je u svojoj odluci dao sve razloge za donošenje te odluke pri kojima i dalje ostaje, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

17. U odgovoru na apelaciju tužitelj je naveo da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom, te da činjenica da je odlučeno protiv apelanta ne znači da su sudovi prekršili prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89 i 22/91 i "Službeni glasnik RS" broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 45. st. 1. i 2.

1.Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se docnije zaključi drugi, glavni ugovor.

2.Propisi o formi glavnog ugovora zavise i za predugovor, ako je propisana forma uvjet punovažnosti ugovora.

Član 70.

1.Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizlazi šta drugo.

Član 104.

U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon šta drugo ne određuje.

20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 57. st. 1. i 2.

(1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 001320 10 Rev od 4. augusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 25. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na povrat novčanog iznosa datog na ime kupoprodaje nekretnina koja nije realizirana u skladu sa zakonom, dakle, da se radilo o predmetu građanskopravne prirode, te je zbog toga član 6. Evropske konvencije primjenljiv.

29. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, jer su ga redovni sudovi obavezali na povrat novčanog iznosa koji je, navodno, dat na ime kapare za koju apelant tvrdi da nikada nije ugovorena, kao i da je nije primio, te jer su dozvolili prinaku tužbe bez njegove saglasnosti i nakon okončanja glavne rasprave. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obavezali apelanta na povrat novca primljenog na ime dvije rate kupoprodajne cijene za sporne nekretnine koje je apelant prodao tužitelju posredstvom opunomoćenika na način da su zaključeni predugovor i aneks predugovora prema kojima je tužitelj bio obavezan da apelantu isplati kompletan iznos kupoprodajne cijene do kraja 2000. godine, te da navedeni predugovor i aneks tog predugovora nisu ovjereni u sudu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je apelant, ne sačekavši protek roka za plaćanje kompletne cijene (kraj 2000. godine), dogovorio 1. aprila 2000. godine da proda spornu nekretninu i sa trećim licem, što je i realizirao 10. novembra 2000. godine, i za iste nekretnine primio od trećeg lica 90.000,00 KM. Dalje, Ustavni sud u vezi sa navedenim činjenicama, podsjeća na već citirane odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti kojim je propisana obavezna ovjera ugovora o prometu nekretnina u sudu ili njegovo sačinjavanje pred dva svjedoka. Osim toga, odredbama čl. 45, 70. i 104. ZOO (na temelju kojih su i donesene osporene presude) je propisano da je predugovor takav ugovor koji se zaključuje sa obavezom da se kasnije zaključi glavni ugovor, te da on mora biti u istoj formi kao i glavni ugovor (ako je forma zakonom propisana), da neispunjenje forme prilikom njegovog zaključivanja čini taj ugovor ništavim zbog čega takav ugovor ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo i u kojem slučaju svaka strana mora vratiti ono što je primila po osnovu takvog ugovora. Dakle, dovodeći u kontekst navedene zakonske odredbe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili proizvoljno utvrdili činjenice. Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova u pogledu odluke kojom je apelant obavezan na vraćanje primljenog od tužitelja u situaciji kada su predugovor i njegov aneks ništavi u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije, a pogotovo u situaciji kada je apelant istovremeno spornu nekretninu prodao još jednom licu od kojeg je primio kompletan iznos kupoprodajne cijene. Ustavni sud zapaža i da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku žalbenog i revizionog postupka na koje su, kako je već rečeno, redovni sudovi dali obrazloženje u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnom utvrđivanju činjenica.

32. Apelant navodi i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili i procesno pravo, jer su dopustili preinačenje tužbe nakon zaključenja glavne rasprave. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je preinaka tužbe tužitelju dopuštena na pripremnom ročištu koje je održano nakon stupanja na snagu novog ZPP, a ne nakon zaključenja glavne rasprave, kako to tvrdi apelant. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je argumentirano i jasno obrazloženje redovnih sudova da se preinaka tužbe, bez saglasnosti tuženog, shodno odredbama člana 57. stav 1. ZPP, može izvršiti do zaključenja pripremnog ročišta, ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju, kako je već rečeno, preinaka tužbe izvršena prije okončanja pripremnog ročišta, to Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode u vezi s tim da je trebalo da ima obavezu da prvo ponudi sporne nekretnine na prodaju općini, kao i da se radi o nekretninama za koje nije tražen povrat od CRPC-a. Ovo stoga što navedena pitanja i nisu bila predmet konkretnog postupka, budući da su redovni sudovi u predmetnom postupku isključivo odlučivali o tužbenom zahtjevu tužitelja usmjerenom na isplatu duga, odnosno vraćanje iznosa od 45.000,00 KM koji je tužitelj isplatio apelantu na osnovu predugovora o kupoprodaji nekretnina koji nije zadovoljavao formu propisanu zakonom. Osim toga, Ustavni sud, u odnosu na apelantove navode da nikada nije ugovorena kapara, te da nikada nije primio ništa po osnovu kapare, zapaža da u konkretnom slučaju i nije bila ugovorena kapara, već plaćanje kupoprodajne cijene u ratama za koje je u postupku i utvrđeno da ih je apelant primio, pa Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljno utvrđenim činjenicama, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, kao i elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u navedenim segmentima, to Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili da su predugovor i aneks predugovora o kupovini nekretnina ništavi, jer nisu zaključeni u skladu sa odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti i člana 45. ZOO, i kada su sudovi obavezali apelanta da, shodno odredbama člana 104. ZOO, vrati tužitelju ono što je po osnovu takvog predugovora primio, kao i kada je preinaka tužbe izvršena prije zaključenja pripremnog ročišta u skladu sa članom 57. stav 1. ZPP.

36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog i procesnog prava, odnosno prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje.

37. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.