Službeni glasnik BiH, broj 58/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1774/12, rješavajući apelaciju Jefte Marjanovića i Ratka Marjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka (b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jefte Marjanovića i Ratka Marjanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013426 11 Rev od 21. marta 2012. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Jefti Marjanoviću i Ratku Marjanoviću, zbog nedonošenja odluka u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 2.400,00 KM na koji će se nakon isteka ovog roka plaćati zakonska zatezna kamata.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jefte Marjanovića i Ratka Marjanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013426 11 Rev od 21. marta 2012. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 013426 11 Gž od 20. aprila 2011. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jefto Marjanović i Ratko Marjanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kočevja, Republika Slovenija, odnosno Suhog Polja, općina Bijeljina, koje zastupa Vera Medan, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 14. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 013426 11 Rev od 21. marta 2012. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 013426 11 Gž od 20. aprila 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Radovana Marjanovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Mileta Njegovanovića i Slobodana Obrenovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 8. augusta 2014. godine, a Okružni sud i Osnovni sud 22. augusta 2014. godine. Tuženi nisu dostavili odgovore u roku koji je istekao 20. augusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Prethodni postupak

5. Apelanti su 20. marta 1995. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv prvotuženog kojom su tražili da sud dozvoli diobu posjeda nekretnina između apelanata i prvotuženog upisanih u k.č. broj 357 k.o. Suho Polje, preciznije označenih u presudi, i nekretnina upisanih u p.l. broj 1223 k.o. Suho Polje, preciznije označenih u presudi, površine 9.749 m2, na taj način što će se u izvršnom postupku svakom od apelanata na ime njihovih dijelova od po 1/6, čija je ranija ukupna površina 68.587 m2, a što je bila površina nekretnina prije nego što je tim nekretninama raspolagao prvotuženi, izdvojiti površina od 11.431 m2 iz zaostavštine iza pokojnog oca apelanata i prvotuženog i po 1.000 m2 u nekretninama iz zaostavštine iza pokojne majke apelanata i prvotuženog na kojim se nalaze i objekti apelanata, što je prvotuženi dužan priznati i trpjeti da se te nekretnine evidentiraju na ime svakog od apelanata u posebnom posjedovnom listu sa dijelom 1/1.

6. Prvotuženi je podnio Osnovnom sudu protivtužbu 17. septembra 1998. godine protiv apelanata kojom je tražio da se utvrdi da je prvotuženi održajem stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se na osnovu sudske presude prvotužitelj uknjiži u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina, te da sud obaveže apelante da mu naknade troškove postupka.

7. Postupajući po tužbi apelanata i protivtužbi prvotuženog, Osnovni sud je donio Presudu broj P-202/95 od 29. juna 1998. godine kojom je tužbu apelanata odbio, a protivtužbu prvotuženog, preciziranu u prethodnoj tački ove odluke, usvojio. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je otac apelanata i prvotuženog umro 1946. godine i da je ostavinski postupak proveden 1976. godine prilikom čega su apelanti i prvotuženi proglašeni nasljednicima pokojnog oca sa dijelovima od po 1/3, da je majka apelanata i prvotuženog umrla 1969. godine, te da je nakon njene smrti provedena ostavinska rasprava i rješenjem o nasljeđivanju koje je postalo pravosnažno 22. aprila 1970. godine za nasljednika ½ nekretnina koje su bile vlasništvo majke proglašen prvotuženi, jer su se apelanti odrekli nasljedstva u njegovu korist, te je upisan kao vlasnik sa dijelom 1/1 na tom dijelu nekretnina upisanim u zk.ul. br. 58 i 757 k.o. Suho Polje, a apelanti su bili upisani kao vlasnici sa 1/6, odnosno dijelom od 8413/68480 na drugoj polovini nekretnina, da je prvotuženi raspolagao dijelom navedenih nekretnina tako da je dva puta prodavao dijelove zemljišta, da se sada u zk.ul. vodi kao vlasnik sa dijelom od 8413/68480, te da su dijelovi nekretnina koji su bili upisani na apelante ostali nepromijenjeni. S tim u vezi je navedeno da je članom 142. Zakona o nasljeđivanju propisano da pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine, što je, prema mišljenju tog suda, u suštini predmetni tužbeni zahtjev, zastarijeva najdalje za 10 godina, računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavioca, a prema nesavjesnom držaocu za 20 godina. Osim toga, navedeno je da nije sporno da je prvotuženi u posjedu svih spornih nekretnina niz godina, osim neznatnog dijela, što proizlazi iz dokaza provedenih u postupku koji su precizirani u presudi. Osnovni sud je obrazložio da je, imajući u vidu navedeno, nesporno da je tužbeni zahtjev apelanata za predaju u posjed predmetnih nekretnina zastario, jer je od 1946. godine, kada je ostavilac (otac) umro, do podnošenja tužbe 1995. godine prošlo više od 20 godina (tačnije 50 godina). Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, a, analogno tome, osnovan je protivtužbeni zahtjev prvotuženog da se utvrdi da je održajem stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.

8. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-350/98 od 25. decembra 1998. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da su apelanti tražili diobu naslijeđa u smislu odredaba člana 145. Zakona o nasljeđivanju a da je Osnovni sud odluku bazirao na odredbama člana 142. istog zakona, da je prvostepeni sud morao dati razloge o zahtjevu apelanata za diobu naslijeđa s obzirom na to da to pravo, shodno odredbama člana 145. Zakona o nasljeđivanju, ne zastarijeva, kao i da prvostepeni sud mora utvrditi da li je između apelanata i prvotuženog postignut usmeni dogovor o diobi naslijeđenih nekretnina koje su im ostale iza roditelja.

9. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj P-118/99 od 2. februara 2000. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, a odbijen protivtužbeni zahtjev prvotuženog. Prvotuženi je obavezan da apelantima naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju su ponovljene činjenice utvrđene u prethodnom postupku, te istaknuto i da je neosnovan navod prvotuženog da nije primio ostavinsko rješenje iz 1976. godine kojim su apelanti i on proglašeni nasljednicima iza umrlog oca sa dijelovima od 1/3 na predmetnim nekretninama, jer, kako je naveo taj sud, iz stanja spisa proizlazi da je prvotuženi navedeno rješenje primio. S tim u vezi je istaknuto da je, osim što je primio navedeno rješenje, prvotuženi, prema mišljenju tog suda, mogao izvršiti i uvid u zk. uložak iz kojeg je vidljivo da se predmetne nekretnine vode kao suvlasništvo njih trojice. Zbog navedenog, kao i činjenice da od pravosnažnosti predmetnog rješenja o nasljeđivanju (5. februara 1987. godine) do dana podnošenja tužbe, 20. marta 1995. godine) nije proteklo 20 godina, te pošto prvotuženi nije bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina, to, prema zaključku Osnovnog suda, nisu ispunjeni uvjeti da se utvrdi da je prvotuženi održajem stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama.

10. Dalje je navedeno da je odredbama člana 145. Zakona o nasljeđivanju propisano da pravo na diobu naslijeđa ne zastarijeva, pa, shodno tome, prema obrazloženju Osnovnog suda, apelanti imaju pravo na diobu predmetnih nekretnina. Obrazloženo je i da je u postupku utvrđeno da nikada nije došlo do diobe predmetnih nekretnina, niti na osnovu pismenog, niti usmenog dogovora, te da je zbog toga zahtjev apelanata za diobu osnovan. Osnovni sud je naveo da je nesporno u postupku utvrđeno da su apelanti i prvotuženi zajednički posjedovali i koristili predmetne nekretnine sve dok apelant Jefto Marjanović nije 1962. godine otišao da radi u Sloveniju, gdje i sada živi, a apelant Ratko Marjanović je sa prvotuženim obrađivao predmetne nekretnine do 1975. godine, kada je i on otišao u Sloveniju iz koje se vratio 1991. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanata da su zajedno sa prvotuženim upravljali i raspolagali predmetnim nekretninama, a posebno dijelom nekretnina koje je u ostavinskom postupku nakon smrti njihove majke naslijedio prvotužilac, jer su se apelanti tom prilikom odrekli naslijeđa u njegovu korist. Međutim, Osnovni sud je obrazložio da navedeno nema utjecaja na osnovanost zahtjeva apelanata za diobu predmetnih nekretnina s obzirom na to da je već zaključeno da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje da ih je prvotuženi stekao u vlasništvo održajem. Imajući u vidu navedeno, kao i iskaze svjedoka poimenično navedenih u presudi i nalaz i mišljenje vještaka geometra, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude i apelanti i prvotuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu, koji je Presudom broj Gž-666/2000 od 15. marta 2002. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

12. Protiv navedene presude prvotuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj Rev-404/02 od 17. septembra 2004. godine uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su nižestepeni sudovi kao početak toka roka zastare pogrešno uzeli dan pravosnažnosti ostavinskog rješenja, jer je članom 144. stav 2. Zakona o nasljeđivanju izričito navedeno da taj rok počinje teći od trenutka kada je nesavjesni posjednik stupio u posjed ostavine a taj datum nižestepeni sudovi nisu utvrdili. Također je navedeno da nije sa sigurnošću utvrđena nesavjesnost prvotuženog, kao i da su, suprotno zakonskim odredbama, nižestepeni sudovi izvršili prostu podjelu ukupne površine predmetne nekretnine bez provođenja vanparničnog postupka kojim se utvrđuje ukupna vrijednost zaostavštine, te dijelovi te vrijednosti koji pripadaju nasljednicima.

13. U postupku izvršenja navedenog rješenja Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-871/04 od 9. februara 2006. godine kojim je ukinuo Presudu Osnovnog suda broj P-118/99 od 2. februara 2000. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.

14. U ponovljenom postupku apelanti su uredili tužbeni zahtjev i tužbene navode proširili i na tužene. Osnovni sud je donio Presudu broj 080-0-P-99-000118 od 8. februara 2007. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata, preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, a usvojio protivtužbeni zahtjev prvotuženog u dijelu preciziranom u prethodnim tačkama ove odluke a odbijen je preostali dio tog zahtjeva. Presudom su, također, obavezani apelanti da prvotuženom i tuženim naknade troškove postupka bliže navedene u presudi. U obrazloženju su ponovljene činjenice utvrđene u prethodnim postupcima, te zaključeno da je, prema svemu utvrđenom, nesporno da je prvotuženi bio savjesni posjednik predmetnih nekretnina u čijem je posjedu niz godina. Navedeno je da je članom 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da savjesni držalac nekretnine na kojoj drugo lice ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na toj stvari održajem nakon proteka roka od 20 godina. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju, kako je obrazložio Osnovni sud, od dana smrti ostavioca pa do podnošenja tužbe proteklo više od 40 godina, a apelanti nisu tražiti predaju predmetnih nekretnina za sve ovo vrijeme, niti su osporavali posjed prvotuženog na tim nekretninama, to je taj sud usvojio protivtužbeni zahtjev prvotužioca, a odbio tužbeni zahtjev apelanata. Navedeno je da je odbijen dio protivtužbenog zahtjeva prvotuženog da se upiše kao posjednik nekretnina iz p.l. br. 357 i 1223 k.o. Suho Polje, jer je u postupku utvrđeno da je prvotuženi već upisan kao njihov posjednik.

15. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu i prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja Okružnom sudu koji je stavom 1. Rješenja broj 012-0-Gž-07-000 282 od 18. novembra 2008. godine odbio prijedlog apelanata za određivanje sudske mjere osiguranja kojom bi se odgodilo izvršenje osporene presude. Stavom 2. rješenja je uvažena žalba apelanata, a odbačena kao neblagovremena dopuna žalbe, dok je stavom 3. ukinuta osporena presuda Osnovnog suda i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je, između ostalog, prvostepeni sud površno ocijenio provedene dokaze u vezi sa tvrdnjom apelanata da su sa prvotuženim bili u posjedu predmetnih nekretnina sve do podnošenja tužbe 1995. godine, da prvostepeni sud nije dao obrazloženje povodom utvrđenja da je prvotuženi apelantima putem ugovora o poklonu iz 1972. godine poklonio po 1.000 m2 predmetnih nekretnina, te da je o tužbenom zahtjevu apelanata trebalo odlučiti kao o zahtjevu za predaju zaostavštine iza njihovog umrlog oca.

16. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 013426 95 P od 22. novembra 2010. godine. Stavom 1. navedene presude u cijelosti je usvojen predmetni tužbeni zahtjev apelanata, stavom 2. je odbijen protivtužbeni zahtjev prvotuženog, a stavom 3. obavezan prvotuženi da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedena hronologija postupka i ponovljene ranije utvrđene činjenice. Navedeno je da je na osnovu iskaza svjedoka poimenično navedenih u presudi, koje je taj sud prihvatio kao vjerodostojne jer su u skladu sa materijalnim dokazima, utvrđeno da su apelanti održavali kontinuitet posjeda na predmetnim nekretninama putem obrade zemljišta, gradnje stambenih objekata, kupovine stoke radi obrade zemlje, slanja novca radi plaćanja zemljišta za šta postoje računi i uplatnice i slično. Osnovni sud je obrazložio da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da su apelanti, kad god bi dolazili iz Slovenije, radili na zemlji i davali novac radi nabavke potrepština u vezi sa nekretninama a da činjenica da su samo povremeno dolazili iz Slovenije ne znači da nisu imali posjed na predmetnim nekretninama. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da treba usvojiti tužbeni zahtjev apelanata, a odbiti protivtužbeni zahtjev prvotuženog, jer taj sud smatra da prvotuženi nije savjesni posjednik predmetnih nekretnina. Ovo zbog toga što, kako je obrazložio Osnovni sud, prvotuženi nije dokazao da je savjestan posjednik, da je isključivi posjednik i zbog toga što prvotuženi nije mogao steći vlasništvo na cjelokupnoj predmetnoj imovini, jer je oduvijek znao da nije njen vlasnik, niti jedini nasljednik iza oca, zbog čega, prema mišljenju toga suda, njegov posjed nije bio zakonit. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je donio predmetnu presudu.

Osporene presude

17. Protiv navedene presude prvotuženi i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 80 0 P 013426 11 Gž od 20. aprila 2011. godine žalbu prvotuženog djelimično usvojio, a žalbu tuženih usvojio u cijelosti, pa je, dosljedno tome, prvostepena presuda preinačena na način da je u odnosu na stav 1. izreke odbijen tužbeni zahtjev apelanata osim u dijelu u kojem je utvrđeno da je svaki od apelanata suvlasnik na nеkretninama preciziranim u presudi koje u posjedu drži prvotuženi, u stavu 2. izreke na način da se u cijelosti usvaja protivtužbeni zahtjev prvotuženog, te u stavu 3. izreke tako što se određuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Presudom je, također, odbijena žalba prvotuženog i prvostepena presuda potvrđena u stavu 1. izreke koji je već preciziran. U obrazloženju je navedeno da je Okružni sud otvorio raspravu u ovom predmetu i saslušao parnične stranke, te uz saglasnost stranaka pročitao iskaze poimenično navedenih svjedoka i nalaze i skice lica mjesta koje su sačinili vještaci, kao i drugu dokumentaciju iz spisa. S tim u vezi, navedeno je da u predmetu apelanti traže diobu nekretnina i izručenje njihovih nasljednih dijelova u zaostavštini iza pokojnog oca koje su upisane u p.l. precizirane u presudi. Navedeno je da nije sporno da je otac apelanata i prvotuženog umro 1946. godine bez izjave posljednje volje i u vrijeme važenja Saveznog zakona o nasljeđivanju zbog čega se, prema mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe tog zakona. Prema odredbama nasljednih zakona, zaostavština lica prelazi po sili zakona na nasljednike u trenutku smrti ostavioca zbog čega su, prema mišljenju tog suda, apelanti, prema ranijim pravilima imovinskog prava, shodno članu 53. Zakona, postali posjednici spornih nekretnina bez obzira na to da li su imali faktičku vlast na njima a time su stekli i pravo da u parnici ostvaruju svoje pravo na zaostavštinu.

18. Okružni sud je istakao da, prema odredbama Zakona o nasljeđivanju koji je bio na snazi u vrijeme okončanja ostavinskog postupka, za podizanje tužbe kojom se ostvaruje pravo na zaostavštinu nisu određeni posebni rokovi, ali da je, prema članu 144, propisano da pravo da se zahtijeva zaostavština kao nasljednik zastarijeva prema savjesnom posjedniku za tri godine od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika predmeta zaostavštine, a najkasnije za 10 godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavioca, a za testamentarnog nasljednika od proglašenja testamenta. Navedeno je i da je stavom 2. ovog člana propisano da prema nesavjesnom posjedniku ovo pravo zastarijeva za 20 godina iz čega, prema obrazloženju tog suda, proizlazi da se pri zakonskom nasljeđivanju početak rokova zastarijevanja računa od momenta smrti ostavioca, a ako pretendent svoj nasljednopravni zahtjev ostvaruje protiv pretpostavljenog nasljednika čiji je posjed nesavjestan, rok zastare iznosi 20 godina. Navedeno je da, dakle, početak ovog roka ne zavisi od momenta saznanja za pretendentovo jače pravo, niti od momenta smrti ostavioca ili proglašenja testamenta, nego od trenutka kada je nesavjesni držalac došao u posjed ostavine. Osim toga, istaknuto je da je odredbama člana 241. stav 2. Zakona o nasljeđivanju navedeno da rokovi iz člana 144. tog zakona počinju teći od dana kada je taj zakon stupio na snagu, odnosno od 11. maja 1955. godine, jer rokovi utvrđeni članom 144. tog zakona nisu ranijim propisima bili predviđeni. Navedeno je da iz stanja spisa, prema obrazloženju tog suda, nesporno proizlazi da apelanti ničim nisu dokazali kontinuitet svog posjeda, jer činjenica da su povremeno dolazili iz Slovenije i to za kratko vrijeme boravka obavljali određene radove na nekretninama, kupovali potrepštine i izgradili objekte ne znači postojanje kontinuiteta posjeda. Imajući u vidu sve navedeno, kao i da su apelanti tužbu podnijeli tek 1995. godine, kada je rok od 20 godina propisan članom 144. Zakona o nasljeđivanju već protekao, Okružni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata zastario.

19. Navedeno je i da je nesporno da su se apelanti pasivno držali u pogledu svog prava na naslijeđe, jer se iz njihovog ponašanja može zaključiti da ih realizacija ovog prava nije interesirala, jer nisu osporavali prvotuženom posjed na predmetnim nekretninama više od 40 godina. Zbog navedenog je, prema mišljenju Okružnog suda, početna nesavjesnost prvotuženog izgubila značaj i dobila novi kvalitet u vidu uvjerenja da on predmetne nekretnine drži kao savjestan posjednik i da to može dovesti do održaja, pa je zbog tog razloga, prema obrazloženju tog suda, prvotuženi na osnovu odredaba člana 28. stav 4. Zakona, održajem stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama osim na onom dijelu koji je poklonio apelantima. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

20. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 80 0 P 013426 11 Rev od 21. marta 2012. godine reviziju odbio. U obrazloženju je navedeno da se pravna priroda tužbenog zahtjeva procjenjuje prema sadržini tužbe, a da u konkretnom slučaju apelanti traže utvrđenje suvlasništva, diobu nekretnina i izručenje njihovih pripadajućih nasljednih dijelova iz zaostavštine njihovog oca. Iz navedenog, prema obrazloženju Vrhovnog suda, proizlazi da je predmetnom tužbom pokrenut spor o naslijeđu i da ima stvarnopravni karakter zbog čega su, prema mišljenju tog suda, neosnovani revizioni navodi apelanata da nije bilo mjesta za primjenu odredaba člana 144. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine, odnosno člana 142. Zakona o nasljeđivanju SRBiH, i sada važećeg zakona. Vrhovni sud je istakao da zaostavština, shodno odredbama člana 133. (starog zakona), odnosno 153. Zakona o nasljeđivanju (koji je na snazi), prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku smrti kada se otvara nasljedstvo na njegovoj imovini shodno odredbama člana 128. stav 6. iz 1955. godine, odnosno člana 126. stav 1. Zakona o nasljeđivanju SRBiH i člana 146. stav 1. sada važećeg zakona, čime nasljednici postaju posjednici predmetnih nekretnina bez obzira na to da li imaju faktičku vlast na njima, te stječu pravo da tužbom traže zaostavštinu od onog ko je drži u posjedu. S tim u vezi je obrazloženo da, dovodeći u kontekst navedene zakonske odredbe sa činjenicama predmeta, nesumnjivo proizlazi da je prvotuženi bio savjesni držalac predmetnih nekretnina i da je čak apelantima poklonio po dio zemljišta koje je jedini naslijedio kako bi apelanti mogli na tim parcelama izgraditi kuće. Pri tome je navedeno da činjenica da su apelanti povremeno dolazili na predmetne nekretnine i nabavljali stvari potrebne za njihovo održavanje ne znači da su imali posjed na njima. Vrhovni sud je, zbog svega navedenog, zaključio da je prvotuženi, shodno odredbama člana 28. Zakona, održajem stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, kao i u nerazumnom trajanju postupka. Apelanti ponavljaju činjenice u vezi sa postupkom i navode da su sudovi pogrešno protumačili da su oni pretendenti na naslijeđe, što oni, svakako, nisu, niti su tražili predaju zaostavštine, jer su oni, ustvari, suvlasnici, zato što su to pravo stekli upisom u zemljišne knjige. Smatraju da su sve vrijeme imali i da imaju i faktičku vlast na predmetnim nekretninama i da nije bitno što su odlazili sa tih nekretnina zbog potrebe da rade, jer su i iz Slovenije upravljali predmetnim nekretninama. Apelanti navode i da je predmetni postupak predugo trajao i traže da im Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u pravičnom iznosu.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

23. Okružni sud je naveo da je apelantima pred tim sudom omogućeno pravično suđenje i da je tačno da je postupak duže trajao zbog toga što je predmet složen.

24. Osnovni sud je istakao hronologiju postupka, te naveo da je postupak trajao duže zbog svoje složenosti i zbog toga što su apelanti dva puta tražili da se ročišta odgode.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:

Član 126. stav 1.
(koji odgovara članu 128. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine)

Smrću lica otvara se njegovo nasljeđe.

Član 133.

Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

Član 142.
(koji odgovara članu 144. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine)

Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentarnog nasljednika od proglašenja testamenta.

Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.

26. U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni glasnik RS" broj 1/09) relevantne odredbe glase:

Član 146. stav 1.

(1) Smrću lica otvara se njegovo nasljeđe.

Član 153.

Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

27. U Zakonu o osnovim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik RS" broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 28.

Savestan i zakoniti držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom tri godine.

Savestan i zakonit držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

Savestan držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

Savestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

Naslednik postaje savestan držalac od trenutka otvaranja nasleđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavestan držalac, a naslednik to nije znao niti je mogao znati, a vreme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasleđa.

28. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni glasnik RS" broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 58. st. 1, 2. i 6.

(1) Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.

(2) Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.

(3) Vrijeme potrebno za održaj počinje da teče onoga dana kad je držalac stupio u samostalnu državinu stvari, a završava se istekom posljednjeg dana potrebnog za održaj.

(6) Smatra se da je nasljednik savjesni držalac od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan držalac, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na državinu.

29. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 013426 11 Rev od 21. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. aprila 2012. godine a apelacija je podnesena 11. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

U odnosu na navode o primjeni materijalnog prava

37. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja prava vlasništva u vezi sa naslijeđenim nekretninama, dakle, da se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanata i prvotuženog, te da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenljivi.

38. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer je utvrđeno da je prvotuženi održajem stekao pravo vlasništva na nekretninama koje potječu iz zaostavštine njihovog oca. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su apelanti svojim tužbenim zahtjevom tražili da se na osnovu prava na nasljedstvo izvrši dioba predmetnih nekretnina, dijelovi tih nekretnina predaju apelantima i utvrdi suvlasništvo na tim nekretninama koje potječu iz zaostavštine iza njihovog pokojnog oca, a da je, s druge strane, prvotuženi (koji je brat apelanata i, također, očev nasljednik) tražio da se utvrdi da je održajem stekao pravo vlasništva na tim nekretninama. Ustavni sud zapaža i da je u postupku utvrđeno da apelanti nisu imali kontinuitet u posjedu predmetnih nekretnina (napustili su ih radi odlaska na rad u Sloveniju i povremeno dolazili na te nekretnine), a, nasuprot tome, prvotuženi je kontinuirano bio u posjedu predmetnih nekretnina, obrađivao ih i brinuo se o njima, što mu apelanti nisu sporili duže od 40 godina. S obzirom na sadržaj zakonskih odredaba u vezi sa početkom toka zastarnog roka povodom pitanja zaostavštine propisane relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju, kao i odredaba Zakona u vezi sa uvjetima za stjecanje prava vlasništva održajem, Ustavni sud smatra da u obrazloženju Okružnog suda i Vrhovnog suda da je prvotuženi, zbog navedenog, održajem stekao pravo vlasništva na tim nekretninama nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u postupku okončanom osporenim presudama a koje su redovni sudovi razmotrili i dali eksplicitna obrazloženja zašto oni, u okolnostima konkretnog slučaja, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Zbog toga, Ustavni sud smatra navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovanim.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelacione navode u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava.

Dužina trajanja postupka

42. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog nerazumno dugog trajanja predmetnog postupka.

a) Relevantni principi

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe apelanata pokrenut 20. marta 1995. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud će pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji apelanti ukazuju uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 17 godina s tim da je do zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda postupak trajao devet mjeseci, a od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do okončanja postupka, tj. do donošenja osporene presude (21. marta 2012. godine) 16 godina i tri mjeseca.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

45. U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja prava suvlasništva/vlasništva na nekretninama koje predstavljaju zaostavštinu iza oca apelanata i prvotuženog. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.

46. Ustavni sud zapaža da su u toku trajanja predmetnog postupka četiri puta ukidane donesene presude i predmet vraćan na ponovni postupak Osnovnom sudu ili Okružnom sudu. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su, i pored toga što se radilo o relativno složenom postupku, razlog ukidanja presuda i vraćanja na ponovni postupak u svakom od tih slučajeva bili proceduralna greška i propust suda čija je odluka ukinuta da provede određene radnje u postupku, a ne složenost činjenica. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi kao razlog dužine trajanja postupka naveli njegovu složenost, zanemarujući stalno vraćanje predmeta na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Dakle, Ustavni sud smatra da, i pored činjenice da je postupak bio relativno složen, odgovornost za trajanje predmetnog postupka koji je, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, trajao više od 16 godina snose redovni sudovi.

47. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

48. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je dio postupka povodom tužbe apelanata koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis trajao 16 godina i tri mjeseca, apelantima se određuje naknada u visini od 2.400,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

49. Apelanti smatraju da im je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak za utvrđivanje prava vlasništva/suvlasništva na nekretninama koje potječu od zaostavštine trajao ukupno 17 godina od čega ratione temporis 16 godina i tri mjeseca.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi čije su odluke osporene apelacijom proizvoljno primijenili odredbe Zakona o nasljeđivanju i Zakona.

52. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.