Službeni glasnik BiH, broj 34/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 9/15, rješavajući zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sudija Anđelko Marijanović), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2.b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. aprila 2016. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sudija Anđelko Marijanović) za ocjenu ustavnosti odredbe člana 119. stav 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06 58/06, 15/087, 63/08, 35/09 i 7/02).

Utvrđuje se da je odredba člana 119. stav 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06 58/06, 15/087, 63/08, 35/09 i 7/02) u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Sud Bosne i Hercegovine (sudija Anđelko Marijanović, u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podnio je 25. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe člana 119. stav 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06 58/06, 15/087, 63/08, 35/09 i 7/02; u daljnjem tekstu: osporeni zakon).

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom PSBiH i Dom naroda PSBiH), te od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština RS) zatraženo je 9. decembra 2015. godine da dostave odgovor na zahtjev.

3. Predstavnički dom PSBiH je dostavio odgovor 11. januara 2016. godine, Dom naroda PSBiH 20. januara 2016. godine, a Narodna skupština RS nije dostavila odgovor.

III. Zahtjev a) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev


4. Podnositelj zahtjeva navodi da je pred tim sudom pokrenut parnični postupak po tužbi tužitelja Jovana Ilića (u daljnjem tekstu: tužitelj), policijskog službenika zaposlenog u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu BiH, protiv tužene Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara – Ministarstva sigurnosti BiH i Državne agencije za istrage i zaštitu. Tužba je podnesena radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa tužitelju zbog navršenih 40 godina penzijskog staža i vraćanja tužitelja na posao, uz naknadu štete po osnovu neisplaćenih plaća. Tužitelj u tužbi navodi da je obaveznim prestankom radnog odnosa po navršetku 40 godina penzijskog staža, bez istovremenog ispunjenja uvjeta za ostvarivanje starosne penzije, koji su propisani Penzijskim zakonom Republike Srpske, stavljen u diskriminirajući položaj u odnosu na zaposlenike u institucijama istog nivoa vlasti koji imaju prebivalište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.

b) Navodi iz zahtjeva


5. Podnositelj zahtjeva navodi da je osnov za prestanak radnog odnosa u konkretnom slučaju reguliran članom 119. osporenog zakona. Stavom 3. navedene odredbe propisano je da: "Policijskom službeniku prestaje radni odnos kada navrši 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskog staža." S druge strane, kako navodi podnositelj zahtjeva, ostvarivanje prava na starosnu penziju propisano je entitetskim propisima, pa su u konkretnom slučaju relevantne odredbe člana 42. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 134/11 i 82/13; u daljnjem tekstu: Zakon o PIORS). Ovom odredbom je, kako dalje navodi podnositelj zahtjeva, propisano da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Podnositelj zahtjeva također navodi da je Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 26/04, 7/05, 48/05 i 60/10) u članu 71. stav 1. propisano da zaposleniku prestaje radni odnos, između ostalog, kada "navrši zakonom propisani staž osiguranja od 40 godina, nezavisno od godina života". Podnositelj zahtjeva navodi da se prema penzijskim propisima u Republici Srpskoj "u staž osiguranja ne računa poseban staž, bez obzira da li je uveden u matičnu evidenciju Fonda PIO, što praktično znači da ukoliko bi se u konkretnom slučaju primijenile odredbe Zakona o radu u institucijama BiH, tužitelj ne bi ispunjavao uslove za prestanak radnog odnosa, jer bez posebnog staža ne bi imao navršenih 40 godina staža osiguranja". Također, podnositelj zahtjeva navodi da su u upotrebi dva termina "staž osiguranja" u Zakonu o radu u institucijama BiH i "penzijski staž" u osporenom zakonu, mada ne obrazlaže zašto sve ovo smatra relevantnim za ovu konkretnu situaciju.

6. Podnositelj zahtjeva dalje navodi da policijskim službenicima s prebivalištem na području Federacije BiH "u istoj pravnoj situaciji ne bi bilo onemogućeno ostvarivanje prava na penziju, budući da je njihov status regulisan Zakonom o [PIO] FBiH [...] koji propisuje da osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života". Na osnovu navedenog, podnositelj zahtjeva smatra da je zaposlenicima "institucije istog nivoa vlasti" onemogućeno da jednako uživaju pravo na starosnu penziju, a da za to nema razumnog i objektivnog opravdanja, te da se radi o diskriminaciji. U vezi s tim, podnositelj zahtjeva "podsjeća na presudu Ustavnog suda u predmetu broj U-12/09 od 28.05.2010. godine, kojom je utvrđeno da su zaposlenice u institucijama BiH sa mjestom prebivališta u Federaciji BiH diskriminisane u odnosu na zaposlenice sa mjestom prebivališta u Republici Srpskoj, u pogledu ostvarivanja prava na naknadu po osnovu porodiljskog odsustva, a koja je naknadno isplaćivana samo onima sa prebivalištem u Republici Srpskoj".

7. S obzirom na sve navedeno, podnositelj zahtjeva smatra da je osporeni zakon diskriminirajući, te da se u konkretnom slučaju radi "o pitanju o čijem rješavanju ovisi odluka suda", zbog čega traži odlučivanje o tom zakonu u smislu člana VI/3.c) Ustava BiH.

c) Odgovor na zahtjev


8. U odgovorima na zahtjev, Predstavnički dom i Dom naroda su samo naveli da je osporeni zakon donesen i da je u nadležnosti Ustavnog suda BiH da ocijeni ustavnost tog zakona.

IV. Relevantni propisi


9. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član VI/3. Jurisdikcija

[…]

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

10. U Zakonu o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06 58/06, 15/087, 63/08, 35/09 i 7/02) relevantne odredbe glase:

Član 1.
Predmet Zakona

Ovim zakonom reguliraju se policijska ovlaštenja i radnopravni status (radni odnosi uključujući: dužnosti i prava, zapošljavanje, obrazovanje i usavršavanje, raspoređivanje, činove, procjenu rada i unapređivanje, naknade, radne uslove, disciplinsku odgovornost, odgovornost za štetu te prestanak radnog odnosa) policijskih službenika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH).

Član 95.
Radni i socijalni propisi

Zakon o radnim odnosima i ostali zakoni kojima se uređuju prava i obaveze iz radnog odnosa primjenjuju se na policijske službenike i kadete ukoliko nije drugačije određeno ovim zakonom.

Član 119.
Osnove prestanka radnog odnosa

Policijskom službeniku prestaje radni odnos, te automatski gubi status policijskog službenika, u sljedećim slučajevima:

[...]

3. kada navrši 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskoga staža;

[...]

11. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 134/11, 82/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:

Osiguranik u obaveznom osiguranju


Član 10.


(1) Osiguranik u obaveznom osiguranju je:

a) lice uposleno na osnovu ugovora o radu ili drugog akta poslodavca (u daljem tekstu: osiguranik radnik),

[...]

Član 11.


Osiguranik radnik je:

[...]

b) lice uposleno u zajedničkim organima Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: BiH) i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Brčko Distrikt), sa prebivalištem u Republici,

[...]

Član 42.


(1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.

[...]

12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 103/15) relevantne odredbe glase:

Član 4.


U članu 42. dodaje se novi stav 3, koji glasi:

(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kaznenopopravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.

Član 22.


Ovaj zakon [...] stupa na snagu 1. januara 2016. godine.

V. Dopustivost


13. Podnositelj zahtjeva traži ispitivanje ustavnosti odredbe člana 119. stav 3. osporenog zakona od čije primjene zavisi odluka tog suda u radnopravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj.

14. U konkretnom predmetu, zahtjev je podnio Sud BiH (sudija Suda BiH Anđelko Marijanović), što znači da je zahtjev podnijela ovlaštena osoba iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11).

15. S obzirom na to da je zahtjev podnijela ovlaštena osoba u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, te da Ustavni sud smatra da ne postoji nijedan od razloga za nedopustivost zahtjeva iz člana 19. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev dopustiv.

VI. Meritum


16. Podnositelj zahtjeva smatra da odredba člana 119. stav 3. osporenog zakona, koja regulira pitanje prestanka radnog odnosa s navršenih 40 godina penzijskog staža, diskriminira one policijske službenike zaposlene u institucijama Bosne i Hercegovine koji imaju prebivalište na teritoriji Republike Srpske i koji penziju ostvaruju prema relevantnim propisima Republike Srpske u odnosu na one policijske službenike istih institucija koji to pravo ostvaruju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, podnositelj zahtjeva je naveo da Zakon o PIORS omogućava ostvarivanje prava na starosnu penziju kada osiguranik navrši 65 godina života, odnosno 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Dakle, oni policijski službenici koji rade u institucijama Bosne i Hercegovine kojima radni odnos prestane zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, a koji u to vrijeme nemaju 60 godina starosti ne mogu, kako navodi podnositelj zahtjeva, ostvariti pravo na penziju prema relevantnim propisima Republike Srpske. S druge strane, oni policijski službenici koji imaju prebivalište u Federaciji BiH, pravo na penziju ostvaruju zato što Zakon o PIOFBiH takvo pravo priznaje.

17. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

18. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Protokol broj 12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.
Opća zabrana diskriminacije

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.

19. Nediskriminacija u smislu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) podrazumijeva da će se prema osobama u sličnim situacijama postupati na sličan način u odnosu na prava iz Evropske konvencije, osim kada postoje objektivni i opravdani razlozi za drugačije postupanje (direktna diskriminacija vidi, npr. presudu Evropskog suda za ljudska prava Muñoz Díaz protiv Španije, predstavka broj 49151/07 od 8. marta 2010. godine). Osim toga, diskriminacija može postojati i u situacijama u kojima ona nastaje kao posljedica istog postupanja prema osobama koje su u različitim situacijama, odnosno "kada država bez objektivnog i opravdanog razloga ne osigura drugačije postupanje prema osobama čije se situacije bitno razlikuju" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Thlimmenos protiv Grčke, (2001) 31 E.H.R.R. 15). Pri tome, u takvom slučaju se ne radi o različitom postupanju, već o učincima tog postupanja koje će ljudi različitih osobina osjećati drugačije (indirektna diskriminacija). Imajući ovo u vidu, proizlazi da podnositelj zahtjeva smatra da je odredba člana 119. stav 3. osporenog zakona indirektno diskriminirajuća za policijske službenike s prebivalištem u Republici Srpskoj u odnosu na one s prebivalištem u Federaciji BiH.

20. Dalje, Ustavni sud podsjeća da će razlika u postupanju biti diskriminirajuća ako za nju ne postoji objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako se njom ne nastoji postići legitiman cilj ili ako ne postoji opravdan odnos proporcionalnosti između primijenjene mjere i legitimnog cilja (vidi, npr. presudu Evropskog suda za ljudska prava Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 29. aprila 2008. godine, stav 60). Također, Ustavni sud podsjeća da je pravo na nediskriminaciju kvalitativno, a ne apsolutno pravo i da države u tom smislu mogu imati značajno polje slobodne procjene. Da li će to polje slobodne procjene biti široko ili usko zavisi od: a) prirode predmetnog prava (šire je kada su u pitanju socijalna i ekonomska prava, npr. vidi Evropski sud za ljudska prava, Stec protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 12. aprila 2006.godine, a vrlo usko kada su u pitanju osnovna prava), b) stepena miješanja (da li se određenom mjerom djelimično ili potpuno uskraćuje neko pravo, vidi Evropski sud za ljudska prava, Aziz protiv Kipra (2002) 35 E.H.R.R. CD 14) i c) javnog interesa (npr. snažan interes javnosti u borbi protiv različitog postupanja po osnovu spola ili rase zahtijeva veći stepen opravdanja za različit tretman po tim osnovama).

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije ukazuje da se spor koji je pokrenut pred Sudom BiH i koji je bio neposredni povod za podnošenje ovog zahtjeva tiče ex lege prestanka radnog odnosa tužitelja koji je bio zaposlen u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu BiH u skladu s osporenim zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da osporeni zakon uređuje, između ostalog, i radnopravni status policijskih službenika Bosne i Hercegovine i to na jednak način za sve, bez obzira na to gdje policijski službenik ima prebivalište. Naime, članom 119. stav 3. osporenog zakona regulirano je da policijskom službeniku prestaje radni odnos, između ostalog, i kada napuni 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života. Dakle, osporeni zakon koji podnositelj zahtjeva ima primijeniti u radnopravnom sporu povodom kojeg je uputio konkretni zahtjev za ocjenu ustavnosti, prima facie, ne otkriva ništa što bi se moglo smatrati direktnom diskriminacijom policijskih službenika bez obzira gdje imaju prebivalište.

22. Kod pitanja da li se eventualno radi o indirektnoj diskriminaciji zbog navodno različitog učinka tog zakona na one policijske službenike koji imaju prebivalište na teritoriji Republike Srpske u odnosu na one koji imaju prebivalište na teritoriji FBiH, Ustavni sud smatra da se takvi navodi ne mogu prihvatiti. Naime, osporeni zakon ni na koji način ne regulira ostvarivanje prava na penziju, budući da je u ustavnopravnom uređenju Bosne i Hercegovine oblast penzijskog i invalidskog osiguranja u nadležnosti entiteta. U skladu s takvom podjelom nadležnosti, pravo na penziju je uređeno relevantnim entitetskim zakonima o penzijskom i invalidskom osiguranju. Dalje, članom 95. osporenog zakona koji je naslovljen "Radna i socijalna prava" regulirano je da se: "Zakon o radu i drugi zakoni kojima se uređuju prava iz obaveze iz radnog odnosa primjenjuju na policijske službenike" ako osporenim zakonom nije drugačije uređeno. Ovo znači da osporeni zakon ne ulazi u ostvarivanje prava koja se uređuju entitetskim propisima, već upravo na njih upućuje. Dakle, policijskom službeniku koji ispuni uvjete iz osporenog zakona, u konkretnom slučaju onom koji navrši 40 godina penzijskog osiguranja bez obzira na godine života, ex lege prestaje radni odnos. Taj policijski službenik svoje pravo na penziju ostvaruje u skladu s entitetskim propisima tamo gdje mu je prebivalište i o ostvarivanju tog prava odlučuju nadležni entitetski organi i sudovi. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da eventualna neusaglašenost entitetskog propisa o načinu i mogućnostima ostvarivanja penzije s državnim propisom o prestanku radnog odnosa u državnoj službi nakon ispunjenja propisanih uvjeta ne pokreće pitanje neusaglašenosti državnog propisa, koji podnositelj zahtjeva ima primijeniti u konkretnom slučaju, s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno o njegovom diskriminirajućem učinku. Naprotiv, to bi samo moglo pokrenuti pitanje neusaglašenosti entitetskog propisa s Ustavom Bosne i Hercegovine.

23. Naime, Ustavni sud je u svojoj praksi zauzeo stav da donošenje entitetskih zakona suprotno proceduri koja je propisana državnim zakonima pokreće pitanje ustavnosti takvih zakona u smislu odredaba člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te da se obaveze koje nameću državni zakoni moraju poštovati (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 14/04 od 29. oktobra 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/05). Ovaj stav, Ustavni sud je reafirmirao i u odluci broj U 2/11 u kojoj je ponovo istakao da se: "Zakoni Bosne i Hercegovine koje je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine smatraju [...] 'odlukama institucija Bosne i Hercegovine' iz člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te donošenje zakona od entitetā ili drugih administrativnih jedinica u Bosni i Hercegovini suprotno proceduri koju propisuju državni zakoni može dovesti u pitanje poštivanje odredaba člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojima su entiteti i druge administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini dužni da se pridržavaju, između ostalog, (i) odluka institucija Bosne i Hercegovine. Kada bi se smatralo suprotno, osim što bi se u potpunosti doveo u pitanje autoritet institucija Bosne i Hercegovine, doveo bi se u pitanje i princip iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine prema kome će: 'Bosna i Hercegovina biti demokratska država koja će funkcionirati prema slovu zakona...' U tom slučaju s pravom bi se moglo postaviti pitanje svrhe državnih zakona (npr., zakona u oblasti privatizacije, zatim, rada osiguravajućih društava, indirektnog oporezivanja i sl.) ako bi entiteti ili druge administrativne jedinice Bosne i Hercegovine mogli donositi zakone kojima se krše ili izbjegavaju obaveze koje se entitetima ili drugim administrativnim jedinicama Bosne i Hercegovine nalažu odredbama državnih zakona, tj. zakona donesenih na nivou institucija Bosne i Hercegovine. Dakle, entiteti (ili druge administrativne jedinice Bosne i Hercegovine) moraju poštivati obaveze koje im se nalažu putem zakona koje su donijele institucije Bosne i Hercegovine. Činjenica da te obaveze nisu ispoštovane može dovesti do kršenja odredaba Ustava Bosne i Hercegovine" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 2/11 od 27. maja 2011. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/11, tačka 52). Također, u drugoj svojoj odluci, Ustavni sud je naglasio da je "u potpunosti svjestan da je Ustavom BiH njegova nadležnost ograničena na ispitivanje ustavnosti zakona, odnosno da Ustav BiH ne propisuje mogućnost da Ustavni sud ispituje zakonitost entitetskih zakona u odnosu na zakone koje donosi Bosna i Hercegovina. Stoga će, u konkretnom slučaju, vodeći se svojim već zauzetim stavovima o neophodnosti poštivanja 'obaveza koje se entitetima ili drugim administrativnim jedinicama Bosne i Hercegovine nalažu odredbama državnih zakona' (ibid.), Ustavni sud ustavnost osporenog zakona u konkretnom slučaju ispitati isključivo u svjetlu poštivanja obaveza i principa utvrđenih Izbornim zakonom BiH, kao 'odlukom institucije Bosne i Hercegovine' s ciljem provođenja fer i demokratskih izbora na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 4/12 od 25. maja 2012. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 63/12, tačka 44).

24. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud ukazuje da je osporeni zakon, koji podnositelj zahtjeva ima primijeniti u konkretnom slučaju, nesumnjivo "odluka institucija Bosne i Hercegovine" u smislu člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Tim zakonom se utvrđuje i radnopravni status policijskih službenika Bosne i Hercegovine bez obzira gdje im je prebivalište pa, između ostalog, i to kada stječu pravo na penziju. Međutim, ostvarivanje penzije je moguće samo prema entitetskim propisima i o tome odluku donose nadležni entitetski organi. To dalje znači da, u skladu s navedenim stavovima Ustavnog suda, postoji potreba da entiteti, u okviru svoje nadležnosti, omoguće provođenje načela i obaveza iz državnih propisa kao "odluka institucija Bosne i Hercegovine kako bi se poštovao ustavni princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine". U konkretnom slučaju, iako to eksplicitno nije propisano osporenim zakonom, postojala je potreba da se Zakonom o PIORS omogući ostvarivanje penzije onim policijskim službenicima Bosne i Hercegovine koji to pravo stječu po odredbama osporenog zakona. Ovo tim prije što i sam Zakon o PIORS eksplicitno propisuje u članu 11. da je: "Osiguranik radnik [...] lice uposleno u zajedničkim organima Bosne i Hercegovine [...] sa prebivalištem u Republici." Ustavni sud smatra da činjenica da to nije bilo urađeno do izmjena Zakona o PIORS u decembru 2015. godine ne može voditi zaključku o neustavnosti osporenog zakona ili o njegovom diskriminirajućem učinku na policijske službenike Bosne i Hercegovine koji imaju prebivalište u Republici Srpskoj.

25. S druge strane, Ustavni sud ponovo naglašava da je ishodište ovako postavljenog zahtjeva radnopravni spor u kojem tužitelj osporava rješenje o prestanku radnog odnosa zbog ispunjenja uvjeta propisanih osporenim zakonom, a ne zbog odluka nadležnih entitetskih organa ili sudova kojima se odbija tužiteljev zahtjev za ostvarivanje penzije. U konkretnom slučaju predmet ispitivanja ustavnosti ne može biti Zakon o PIORS budući da to nije osporeni zakon niti je, u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, to propis od čije primjene zavisi odluka podnositelja zahtjeva. Ipak, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati da Zakon o PIORS do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIORS u decembru 2015. godine nije propisivao mogućnost ostvarivanja penzije u slučaju da istovremeno nije ispunjen i starosni uvjet. Međutim, izmjenama i dopunama usvojenim u decembru 2015. godine, izmijenjen je član 42. Zakona o PIORS tako što je propisano da, izuzetno, pravo na penziju ostvaruje, između ostalih, i policijski službenik kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Ustavni sud smatra da je na ovaj način, entitetski zakonodavac omogućio provođenje osporenog zakona kao "odluke institucije Bosne i Hercegovine" i osiguranicima s prebivalištem na teritoriji Republike Srpske, što je još jedna potvrda u korist stava Ustavnog suda o tome da su neosnovani navodi o neustavnosti ili diskriminirajućem učinku osporenog zakona. Ustavni sud također naglašava da u okviru razmatranja konkretnog zahtjeva nije moguće izjasniti se o tome da li će onim osiguranicima Penzijskog fonda Republike Srpske, kojima je radni odnos prestao prema odredbi člana 119. stav 3. osporenog zakona prije početka primjene navedenih izmjena i dopuna Zakona o PIORS (1. januar 2016. godine), biti priznato pravo na penziju jer bi to bilo prejudiciranje. O tome najprije trebaju odlučiti nadležni entitetski organi i sudovi po zahtjevima zainteresiranih osoba. Osim toga, u konkretnom slučaju, kako je rečeno, to nije zakon od čije primjene zavisi odluka podnositelja zahtjeva u konkretnom slučaju u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

26. Dalje, Ustavni sud smatra da navodi podnositelja zahtjeva koji se tiču Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine nisu relevantni u konkretnom slučaju jer osporeni zakon koji se tiče policijskih službenika Bosne i Hercegovine predstavlja lex specialis u odnosu na navedeni zakon koji regulira radnopravne uvjete u državnoj službi općenito. Osim toga, ni Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine nije zakon od čije primjene zavisi odluka podnositelja zahtjeva u konkretnom slučaju u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, pa te navode Ustavni sud neće posebno razmatrati. Također, Ustavni sud ukazuje da se odluka Ustavnog suda broj U 12/09 od 28.5.2010. godine na koju se pozvao podnositelj zahtjeva odnosi na drugačiju situaciju, te da stoga ta odluka nije relevantna u konkretnom slučaju.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o tome da je odredba člana 119. stav 3. osporenog zakona u suprotnosti s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine zato što ima diskriminirajući učinak na policijske službenike Bosne i Hercegovine koji imaju prebivalište na teritoriji Republike Srpske neosnovani.

VII. Zaključak


28. Ustavni sud zaključuje da odredba člana 119. stav 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06 58/06, 15/087, 63/08, 35/09 i 7/02) kojom je propisano da policijskim službenicima Bosne i Hercegovine radni odnos prestaje, između ostalog, i kada navrše 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života nije u suprotnosti s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da nema diskriminirajući učinak na policijske službenike Bosne i Hercegovine koji imaju prebivalište na teritoriji Republike Srpske.

29. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!