Službeni glasnik BiH, broj 50/10

na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 408/07, rješavajući apelaciju Dragoja Paunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragoja Paunovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine i broj X-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoja Paunovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine i broj X-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine u odnosu na član 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Dragoje Paunović (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Foča, kojeg zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 18. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine i broj X-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i učesnika u postupku, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), zatraženo je 27. augusta 2007. godine i 9. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 18. septembra 2007. godine, a Tužilaštvo BiH 29. oktobra 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. decembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom vijeća Apelacionog odjela Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće), apelant je proglašen krivim da je u inkriminiranom periodu i radnjama pobliže opisanim pod tačkama I i II dispozitiva prvostepene presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Primjenom istog zakonskog propisa i odredaba člana 42. stav 2. i člana 48. KZBiH apelant je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina. U skladu sa odredbom člana 56. KZBiH, u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. marta 2005. godine pa nadalje. Na osnovu odredbe člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), oštećeni su radi svog imovinskopravnog zahtjeva upućeni na građansku parnicu.

7. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti (sadržaj provedenih dokaza naveden od 4. do 8. stranice presude) nesporno utvrđeno da je apelant od maja do septembra 1992. godine boravio na području Rogatice, te da je u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na području općine Rogatica i regije Istočna Bosna, u svojstvu starješine manje vojne formacije rogatičkog bataljona, 15. augusta 1992. godine počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Navedene krivičnopravne radnje su pobliže opisane u tačkama I i II dispozitiva presude. Sud BiH je naveo da svi provedeni dokazi na pouzdan i nesumnjiv način ukazuju na to da je apelant, preduzimajući krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti.

8. Sud BiH je, također, utvrdio da je ostvareno bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, a to je postojanje "širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo". Sud BiH je utvrdio kao nespornu činjenicu "da se u inkriminiranom periodu na prostoru općine Rogatica i regije Istočna Bosna odvijao široki i sistematični napad na nesrpsko civilno stanovništvo, što je utvrđeno pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ): presuda MKSJ (IT-98-32-A) protiv M. V., MKSJ (IT-02-61) protiv M. D., MKSJ (IT-95-9) protiv S. Z., MKSJ (IT-97/24) protiv M. S., MKSJ (IT-94-1-T) protiv D. T. i MKSJ (IT-00-39&40/1-S) protiv B. P.". Sud BiH je, dalje, obrazložio da je navedene činjenice utvrdio primjenom odredbe člana 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza koje je pribavio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju). Sud BiH je, također, naveo da nije prihvatio prigovor apelantove odbrane koji se odnosio na osporavanje odluke suda o prihvatanju navedenih činjenica utvrđenim, jer je utvrdio da odbrana nije pružila dokaze kojima bi uvjerila sud da u vrijeme inkriminiranog događaja napad nije bio usmjeren na nesrpsko stanovništvo na području općine Rogatica.

9. Sud BiH je, dalje, naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske, te u svojstvu starješine manje vojne formacije rogatičkog bataljona, u inkriminiranom periodu učestvovao u borbama u rejonu Duljevca, općina Rogatica, i u akciji zauzimanja kote Jačen, te da je u to vrijeme imao nadimak Špiro. Prema tome, Sud BiH je utvrdio da je apelant nesumnjivo znao za široki i sistematični napad protiv nesrpskog civilnog stanovništva u tom periodu na području općine Rogatica, te da, prema prirodi i posljedicama počinjenog djela, proizlazi da je on pristao i htio da njegove radnje predstavljaju dio tog napada. Stoga, Sud BiH je zaključio da su kod apelanta ispunjeni svi bitni elementi krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.

10. Sud BiH je utvrdio da je u mjestu Duljevac pronađena masovna grobnica sa 24 leša. Dalje, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka specijaliste sudske medicine od 1. oktobra 1998. godine, pri kojem je u cijelosti ostao na glavnom pretresu, Sud BiH je utvrdio da je medicinska obrada tih leševa pokazala da kod njih postoje povrede u predjelu glave, većinom sljepoočnog i čeonog dijela, a da su navedene povrede nanesene djelovanjem projektila iz ispaljenog vatrenog oružja.

11. U odnosu na spornu činjenicu da li je apelant učestvovao u strijeljanju civila na način kako je to prezentirano optužnicom, Sud BiH je naveo da su saslušani svjedoci, A. B. i zaštićeni svjedok "A", bili kategorični u svojim tvrdnjama da je upravo apelant lice koje je u svojstvu starješine manje vojne formacije koja je učestvovala u akciji zauzimanja kote Jačen odlučivalo o odvođenju 27 civila u živi štit. Dalje, Sud BiH je naveo da je na osnovu iskaza zaštićenog svjedoka "A" utvrdio da su na apelantovo naređenje civili dovedeni na livadu i da je apelant ponovo naredio, a zatim i lično učestvovao u strijeljanju civila. Sud BiH je, također, naveo da iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da je apelant nakon što je rekao: "Ja za ovo odlučujem, pobijte ovo", misleći pri tome na grupu od 27 zarobljenih civila, zajedno sa još dvojicom vojnika počeo "rafalati po civilima". Također, Sud BiH je naveo da je i svjedok A. B. svojim iskazom potvrdio da je apelant učestvovao u strijeljanju civila, te da je u prilog svojoj tvrdnji naveo da je apelant stajao tačno ispred njega u vrijeme strijeljanja "na udaljenosti od pet do sedam metara". Osim toga, Sud BiH je naveo da je ovaj svjedok i na obavljenoj rekonstrukciji događaja bez dileme pokazao lice mjesta, mjesto dolaska mini busa i iskrcavanja civila, te mjesto gdje se on nalazio sa grupom civila prije nego što je izvršeno strijeljanje. Također, Sud BiH je obrazložio da su ti svjedoci detaljno opisali događanja prije počinjenog zločina i da su pri tome dali iskaze i na okolnosti preživljavanja strijeljanja i načina na koji su se spasili nakon izvršenog strijeljanja. Sud BiH je naveo da je saslušao i svjedoka A. K. koji je preživio navedeno strijeljanje, te da je on u svom iskazu svjedočio o Špiri kao izvršiocu zločina. Međutim, Sud BiH je naveo da ovaj svjedok, i uz to što je opisao Špiru kao lice koje je počinilo zločin, nije prepoznao apelanta kao Špiru, što je sud obrazložio činjenicom da se radi o licu koje je u poodmakloj starosnoj dobi, te da, s obzirom na "svoje stanje pameti", nije ni za očekivati da bi se mogao sjetiti lika lica koje je posljednji put vidio prije 15 godina.

12. Sud BiH je, također, obrazložio da njegov zaključak proizlazi i iz činjenice da su svi svjedoci bili saglasni u tome da je Špiro imao žutu traku oko glave, za razliku od drugih vojnika koji su imali žutu traku povezanu oko naramenice, da je posjedovao i razgovarao putem motorole, te da je izjavio: "Ja za ovo odlučujem, pobijte ovo". Na kraju, Sud BiH je, ocjenjujući iskaze svjedoka koji su svjedočili o apelantovoj naredbodavnoj ulozi i neposrednom izvršiocu krivičnopravnih radnji koje su mu stavljene na teret, a koji su potkrijepljeni i drugim provedenim dokazima na glavnom pretresu, zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

13. U pogledu primjene materijalnog zakona, Sud BiH je naveo da je prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe i apelanta osudio zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a) i k) KZBiH. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, Sud BiH je smatrao relevantnim princip zakonitosti (član 3. KZBiH), te princip vremenskog važenja krivičnog zakona (član 4. KZBiH). Dalje, sud je naveo da je princip zakonitosti propisan i članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). S tim u vezi, Sud BiH je naveo da citirane odredbe propisuju da krivično djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za krivično djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je djelo počinjeno. Međutim, Sud BiH je naveo da su od citiranog pravila u oba spomenuta dokumenta propisani izuzeci i to članom 7. stav 2. Evropske konvencije, odnosno članom 15. stav 2. Međunarodnog pakta. Prema ovim odredbama se "ne sprječava suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu sa općim principima prava koje su priznali civilizirani narodi", odnosno "prema općim pravnim principima koje priznaje međunarodna zajednica". Dalje, Sud BiH je naveo da je isti izuzetak propisan i članom 4.a. KZBiH kojim je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH, odnosno odstupanje od obaveze primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. Naime, Sud BiH je zaključio da se zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod "opći principi međunarodnog prava" iz člana 4.a. KZBiH, s obzirom na to da je u vrijeme izvršenja, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljao krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. U tom smislu sud je naveo da su radnje opisane u članu 172. KZBiH bile kažnjive i prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te je ukazao na odredbe čl. 134, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 154, 155. i 186. KZSFRJ. Konačno, u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, sud je zaključio da primjenu člana 4.a. KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta.

14. Dakle, ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje i nastalu posljedicu, te njihovu uzročnu vezu, Sud BiH je utvrdio da je apelant u momentu izvršenja krivičnog djela bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, te je zaključio da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinio sa direktnim umišljajem. Stoga je Sud BiH apelanta proglasio krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i osudio ga na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina. Pri tome je smatrao da je izrečena vrsta i visina krivične sankcije razmjerna stepenu društvene opasnosti djela, te da će se njome postići svrha krivičnih sankcija i svrha kažnjavanja u smislu odredbe člana 39. KZBiH.

15. U obrazloženju drugostepene presude Apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo da je apelant svojom žalbom osporio zaključak prvostepenog suda o prihvatanju kao utvrđene činjenice da se u vrijeme inkriminiranog događaja na prostoru općine Rogatica i regije Istočna Bosna odvijao široki i rasprostranjeni napad na nesrpsko civilno stanovništvo samo zato što je ta činjenica utvrđena pravosnažnim presudama MKSJ. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud u ovom slučaju zakonito postupio zato što je zaključak o prihvatanju navedenih činjenica utvrđenim zasnivao na odredbi člana 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da navedeni zakon kao lex specialis daje mogućnost da se u postupcima pred sudovima BiH koriste dokazi koje je pribavio MKSJ u postupcima koji su vođeni pred tim sudom. Dalje, nasuprot žalbenim navodima, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je u prvostepenom postupku odbrani data mogućnost da osporava navedeni zaključak prvostepenog suda, te da je sud prigovore apelantove odbrane odbio kao paušalne i neosnovane. Osim toga, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud zaključak o dokazanosti navedenih činjenica, osim presudama MKSJ, adekvatno potkrijepio i drugim dokazima, a posebno saslušanjem svjedoka optužbe koji su svojim iskazima, opisujući način na koji su i gdje prognani iz svojih domova, dodatno potvrdili istinitost tih činjenica. Apelaciono vijeće je na kraju zaključilo da u cijelosti prihvata zaključak prvostepenog suda iz kojeg proizlazi da odbrani nije onemogućeno da ospori prihvatanje utvrđenom činjenice da je na području općine Rogatica u inkriminiranom periodu postojao široki i rasprostranjeni napad na nesrpsko civilno stanovništvo. Naime, istaknuto je da odbrana u toku postupka nije osnovano uspjela osporiti tu činjenicu.

16. Dalje, Apelaciono vijeće je navelo da su neosnovani žalbeni navodi kojima je odbrana osporavala način na koji je svjedok A. B. identificirao apelanta. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da iz dokumentacije predmetnog spisa proizlazi da je svjedok A. B. u toku istrage dva puta vršio prepoznavanje apelanta. Dakle, prvi put 28. oktobra 1998. godine, što je utvrđeno na osnovu službene zabilješke Agencije za istraživanje i dokumentaciju, Sektor AID. Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da su apelantu tada ponuđene tri fotografije, od kojih je samo jedna bila apelantova fotografija, a ne dvije, kako je apelant tvrdio. Druge dvije fotografije su se odnosile na druga lica. Također, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je drugo prepoznavanje svjedok izvršio 19. maja 2005. godine u prostorijama Kantonalnog tužilaštva Sarajevo. Apelaciono vijeće je obrazložilo da je uvidom u Zapisnik o prepoznavanju lica sa fotografija broj KT-12/99-RZ od 19. maja 2005. godine utvrđeno da je navedeni svjedok prepoznao apelanta, odnosno da je od svjedoka prethodno zatraženo da opiše lice koje je 15. augusta 1992. godine strijeljalo civile. Nakon što je to učinio, svjedoku je predočeno pet fotografija različitih lica poimence navedenih u zapisniku. Utvrđeno je da je svjedok na fotografiji broj 4 prepoznao apelanta. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je tok prepoznavanja fotografiran, te da iz priložene dokumentacije proizlazi da su svjedoku predočene fotografije bez ikakvih oznaka ili imena. Prema tome, Apelaciono vijeće je zaključilo da je svjedok prepoznao apelanta na način koji je u skladu sa odredbom člana 85. ZKPBiH.

17. U vezi sa žalbenim navodima koji se odnose na način na koji je izvršena rekonstrukcija događaja u selu Duljevac, Sud BiH je utvrdio da se suština navedenog žalbenog prigovora odnosi na činjenicu da je prilikom dolaska na naznačenu lokaciju policija osigurala mjesto i da je ono bilo označeno trakama na kojima je pisalo "mjesto zločina". Time je, prema apelantovom mišljenju, dokazna snaga identifikacije mikrolokacije mjesta zločina u potpunosti obezvrijeđena. Međutim, Apelaciono vijeće je utvrdilo da iz dokumentacije proizlazi da u toku postupka nije ni bilo sporno mjesto gdje je zločin izvršen, već da je svrha odlaska na lice mjesta bila da se provjere izvedeni dokazi i utvrde ostale činjenice značajne za predmet. Osim toga, Apelaciono vijeće je na osnovu snimka sačinjenog prilikom rekonstrukcije događaja utvrdilo da je jedan dio terena zaista bio označen žutom policijskom trakom na kojoj je pisalo "mjesto zločina". S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da iz dokumentacije spisa proizlazi da je, na zahtjev predsjednika vijeća, na licu mjesta obrazloženo da označeni dio terena predstavlja mjesto koje je očišćeno od mina, te da ni u kojem slučaju ne obuhvata cjelokupnu lokaciju na kojoj je 15. augusta 1992. godine počinjen zločin, odnosno na kojem se rekonstrukcija trebala obaviti. Dalje, Apelaciono vijeće je utvrdilo da ovo proizlazi i iz kazivanja svjedoka A. B. koji je prilikom rekonstrukcije događaja sa preciznošću i bez dileme pokazao mjesto na koje je kombi dovezao civile i na kojem je mjestu on vezan čučao sa ostalim civilima. Te lokacije se, prema utvrđenju Apelacionog vijeća, nalaze izvan mjesta označenog žutom trakom. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da činjenica da je dio terena koji je bio označen žutim trakama i koji je bio očišćen od mina ni na koji način nije dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka A. B. niti je umanjila snagu izvedenog dokaza - rekonstrukciju događaja.

18. U pogledu žalbenih prigovora kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba KZBiH, Apelaciono vijeće je zaključilo da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je presuda u ovom dijelu zasnovana na odredbi člana 4.a. KZBiH koji navodi "opće principe međunarodnog prava". Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da je primjenom odredbe člana 4.a. KZBiH u konkretnom slučaju učinjen izuzetak od općih principa navedenih u čl. 3. i 4. KZBiH, u smislu da navedeni članovi ne dovode u pitanje suđenje i kažnjavanje nekog lica za svako činjenje ili nečinjenje koji uključuju i krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret, a koje kao takvo nije bilo propisano zakonom koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Dakle, utvrđujući da su u obrazloženju prvostepene presude dati valjani razlozi koji potvrđuju da je "zločin protiv čovječnosti" predstavljao krivično djelo prema općim principima međunarodnog prava, a koje je i to vijeće u cijelosti prihvatilo, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe KZBiH. Zbog toga je i ovaj žalbeni prigovor odbijen kao neosnovan.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


19. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. i člana 7. Evropske konvencije, te člana 15. Međunarodnog pakta.

20. Vezano za navodnu povredu prava na pravično suđenje, apelant je, u suštini, ponovio navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koji se tiču navodne povrede prava na odbranu. Naime, apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje jer su svoje presude zasnivali "na iskazu svjedoka - očevica A. B., njegovoj identifikaciji apelanta i rekonstrukciji događaja, kao odlučnim dokazima". Apelant smatra da navedeni dokazi ne predstavljaju zakonite dokaze na kojima se mogla zasnivati njegova odgovornost. S tim u vezi, apelant je naveo da ga svjedok A. B. nije identificirao u skladu sa odredbom člana 85. stav 3. ZKPBiH. Prema njegovom mišljenju, navedeni svjedok nije prethodno opisao apelanta već su mu samo ponuđene tri fotografije radi identifikacije, s tim što apelant smatra da su dvije fotografije bile njegove. Također, apelant je i u apelaciji osporio način identifikacije mjesta zločina prilikom rekonstrukcije događaja. Naime, budući da je policija osigurala mjesto zločina i da je ono bilo označeno trakama na kojima je pisalo "mjesto zločina", prema apelantovom mišljenju, dokazna snaga identifikacije mjesta zločina je "u potpunosti obezvrijeđena". Osim navedenog, apelant smatra da je rekonstrukcija događaja trebala biti izvršena posebno sa svakim svjedokom, kako je propisano odredbom člana 93. ZKPBiH. Također, apelant smatra da je u toku postupka na njegovu štetu povrijeđen princip "jednakosti u postupanju", jer je odlukom prvostepenog suda o prihvatanju dokazanim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ povrijeđeno njegovo "pravo da ispita svjedoke, a koje je zagarantirano članom 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije".

21. Dalje, apelant je naveo da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. U obrazloženju svojih navoda apelant je, između ostalog, naveo da je djelo koje mu se stavlja na teret, prema presudi Suda BiH, počinjeno od maja 1992. godine do septembra 1992. godine, tj. u vremenu kad je važio KZSFRJ. Stoga, apelant smatra da je Sud BiH u njegovom predmetu trebao primijeniti odredbe krivičnog zakona koji je važio u vrijeme kada je djelo počinjeno. S tim u vezi, apelant je naveo da je Sud BiH, primjenjujući odredbe KZBiH, prekršio odredbe člana 3. (princip zakonitosti) i člana 4. KZBiH (princip vremenskog važenja krivičnog zakona), jer smatra da za njega nije bila najblaža primjena odredaba KZBiH u odnosu na propisanu kaznu. Naime, apelant se pozvao na praksu redovnih sudova gdje su pravosnažno okončani predmeti "ratni zločini u BiH" u kojima su primijenjene odredbe KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, odnosno odredbe KZFBiH ili KZRS, jer su, prema njegovom mišljenju, ti zakoni bili najpovoljniji za počinioce krivičnih djela ratnog zločina u odnosu na propisanu kaznu. Povredu svojih prava iz člana 15. Međunarodnog pakta apelant nije posebno obrazložio.

b) Odgovor na apelaciju


22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju ponovio svoje stavove iz obrazloženja osporenih odluka, te je zaključio da su predmetne presude pravilne i zakonite, a da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije, te člana 15. Međunarodnog pakta u cijelosti neosnovani.

23. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno primijenio KZBiH i u potpunosti odgovorio na pitanje primjene "blažeg zakona". Ove tvrdnje potkrijepljene su zaključkom Ustavnog suda BiH koji je izražen u predmetu broj AP 1785/06, a u vezi sa primjenom člana 7. Evropske konvencije. Također, Tužilaštvo BiH je navelo da ne postoji retroaktivna primjena člana 172. KZBiH, jer primjena dugotrajnog zatvora umjesto smrtne kazne ne predstavlja primjenu teže kazne od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naime, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno postupio kada je zaključio da zločin protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava. Zbog toga je, prema mišljenju Tužilaštva BiH, nesporno da su krivičnopravne radnje koje je apelant preduzeo 1992. godine predstavljale krivična djela prema međunarodnom pravu. Stoga, Tužilaštvo BiH je zaključilo da su navodi apelacije u tom smislu u cijelosti neosnovani.

24. Također, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH ispravno postupio kada je u skladu sa odredbama Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju prihvatio utvrđenim činjenice u pogledu općih događanja u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine. S tim u vezi, navedeno je da je apelantu i njegovoj odbrani bilo omogućeno pravo na osporavanje dokaza preuzetih na navedeni način, dakle, apelant nije na bilo koji način doveden u slabiju procesnu poziciju u odnosu na Tužilaštvo BiH. Što se tiče apelantovih navoda o tome da identifikacija optuženog i rekonstrukcija događaja nisu izvršene na zakonit način, Tužilaštvo BiH smatra da su i ti navodi paušalni i u potpunosti neosnovani zbog toga što apelant nije ponudio dokaze koji bi učinili vjerovatnim da su navedene radnje izvršene na nezakonit način. Na kraju, Tužilaštvo BiH je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


25. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Princip zakonitosti

(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.

Član 4.

Vremensko važenje krivičnog zakona

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Član 4.a.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim principima međunarodnog prava

Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava.

Š...Ć

Član 172.

Zločini protiv čovječnosti

(1) Ko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje drugog lica života (ubistvo);

Š...Ć

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

26. Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ

Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.

VI. Dopustivost


27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost ratione materiae


29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

30. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

31. U odnosu na apelantove navode o tome da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana 15. Međunarodnog pakta, Ustavni sud ukazuje na to da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, koj? se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Međutim, uživanje prava iz ovog pakta nije garantirano samostalno već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - "Nediskriminacija" (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 1382/07 od 17. septembra 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da se apelant nije pozvao na diskriminaciju u vezi sa pravima iz člana 15. Međunarodnog pakta, Ustavni sud smatra da je apelacija nedopuštena u dijelu u kojem se navodi povreda prava u vezi s tim članom. Dakle, apelacija je u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

32. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala ustavna prava navedena u apelaciji


33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


35. Apelant je osporio navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. i člana 7. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje


36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Š...Ć

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

Š...Ć

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

38. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

40. U odnosu na dio apelacije koji sadrži prigovore na utvrđeno činjenično stanje, odnosno pravilnost pribavljanja i ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istovremeno, sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant u vrijeme i na način kako je opisano u dispozitivu prvostepene presude preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a) i k) KZBiH. Za ovakvo utvrđenje prvostepeni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud, prihvatajući iskaz svjedoka - očevica A. K. koji je svjedočio o apelantu kao naredbodavcu i neposrednom izvršiocu zločina, te uzimajući u obzir način na koji je svjedok sudu prilikom rekonstrukcije događaja pojasnio navode iz svog iskaza, njegovo snalaženje na licu mjesta kao i orijentacija u prostoru, detaljno i jasno obrazložio zašto je ocijenio iskaz tog svjedoka istinitim i vjerodostojnim. Dalje, prvostepeni sud je jasno obrazložio da je na nesumnjiv način utvrđeno da postoji saglasnost iskaza svih svjedoka kada su u pitanju apelantove radnje i njegovo učešće u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Isto tako, prvostepeni sud je dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu svih provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto nije prihvatio navode odbrane. Dakle, Ustavni sud zapaža, nasuprot apelantovim navodima, da je prvostepeni sud svoju odluku o apelantovoj krivici zasnivao na svjedočenjima sva tri svjedoka, čiji su iskazi potkrijepljeni i ostalim dokazima Tužilaštva BiH.

43. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene iskaza svjedoka A. B. kao i drugih svjedoka, te svih drugih provedenih dokaza, u cijelosti je prihvatio i drugostepeni sud koji je svoju odluku i obrazložio. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi razmotrio sve apelantove žalbene prigovore i da se o njima izjasnio jasno i detaljno. Naime, drugostepeni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je apelant u svojstvu naredbodavca i neposrednog izvršioca počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

44. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što su osporene presude zasnovane na dokazima koji, prema njegovom mišljenju, nisu pribavljeni u skladu sa relevantnim odredbama ZKPBiH (apelantova identifikacija koju je izvršio svjedok A. B. i rekonstrukcija događaja). S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda koju slijedi i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine), prema kojoj, u principu, sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa (vidi Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166) već procjenjuje da li je suđenje u cijelosti bilo pravično kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

45. U odnosu na apelantove navedene tvrdnje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Apelaciono vijeće, ispitujući iste apelantove žalbene navode, detaljno analiziralo način na koji je svjedok A. B. identificirao apelanta, te da je, s obzirom na činjenično utvrđenje, zaključilo da je procesna radnja u kojoj je svjedok A. B. prepoznao apelanta u cijelosti izvršena u skladu sa odredbom člana 85. ZKPBiH. Također, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ni u ovom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo, već da sadrže jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih je ocijenjeno da je apelantovo prepoznavanje u cijelosti izvršeno u skladu sa odredbom člana 85. stav 3. ZKPBiH.

46. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog toga što rekonstrukcija događaja, navodno, nije izvršena u skladu sa odredbom člana 93. stav 1. ZKPBiH, budući da je mjesto zločina bilo označeno žutim trakama, te da rekonstrukcija nije izvršena posebno sa svakim svjedokom, tj. očevicem događaja, kako je propisano navedenom odredbom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao detaljno i jasno obrazloženje i to kako u odnosu na mjesto koje je bilo označeno žutim trakama tako i u odnosu na pitanje zbog čega nije proveo rekonstrukciju događaja posebno sa svakim svjedokom. Također, Apelaciono vijeće je iste apelantove žalbene prigovore detaljno i pažljivo razmotrilo u žalbenom postupku i jasno obrazložilo svoj stav o neosnovanosti ovakvih navoda. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može utvrditi nikakvu proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka u vezi sa dokazima koje je sud prihvatio, te zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije budući da mu, prema njegovoj tvrdnji, nije data mogućnost da valjano osporava činjenice koje je prvostepeni sud prihvatio kao dokazane, jer su one utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ. S tim u vezi, apelant je naveo da nije imao ravnopravan položaj u postupku u odnosu na tužioca. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. istog člana Evropske konvencije. To znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. To znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, zatim mogućnost da odgovori na iznesene navode, te da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane.

48. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o prihvatanju utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zasnivao na odredbi člana 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Također, Ustavni sud zapaža da navedeni zakon kao lex specialis daje mogućnost za takvo postupanje suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno naveo da je u toku postupka pred tim sudom data razumna mogućnost apelantu i njegovoj odbrani da osporavaju zaključak o prihvatanju navedene činjenice dokazanom, te da su ti prigovori odbrane odbijeni kao paušalni. Također, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je zaključak o dokazanosti navedene činjenice, osim presudama MKSJ, potkrijepljen i ostalim provedenim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka optužbe koji su, prema mišljenju suda, opisujući način na koji su i gdje protjerani iz svojih domova dodatno potvrdili istinitost presude. Apelant, međutim, ni u žalbi protiv prvostepene presude ni u apelaciji nije ničim dokazao da su njegova prava u vezi s tim zaista povrijeđena, a posebno zbog toga što činjenica postojanja širokog i sistematskog napada na nesrpsko civilno stanovništvo na navedenom području predstavlja jednu uopćenu činjenicu koja konkretnu radnju izvršenja stavlja u širi kontekst ratnog događanja i koja kao takva ne potvrđuje apelantovu odgovornost. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno raspravlja u konkretnom predmetu. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz braniočevu pomoć, zatim da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Također je imao priliku da ispita sve dokaze optužbe, da ih ospori, te da osporava i način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

49. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

50. Apelant se žali na to da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije koji glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima priznatim kod civiliziranih naroda.

51. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je razmotrio isto pravno pitanje u svojoj Odluci broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1785/06, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključio da su ratni zločini "zločini prema međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i na primjenu odredbe člana 4.a. KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te zaključio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije. Također, u praksi Evropskog suda, u pogledu tumačenja člana 7. Evropske konvencije, uspostavljeni su opći principi (vidi Evropski sud, Konovov protiv Latvije, presuda od 24. jula 2008. godine, aplikacija broj 36376/04 i August Kolk i Petr Kislyiy protiv Estonije, presuda od 17. januara 2006. godine, aplikacije br. 23052/04 i 24018).

52. Imajući u vidu da su i osporene presude zasnovane na odredbama člana 4.a. KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te da je Sud BiH o primjeni navedenih odredaba dao detaljno obrazloženje, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine, zato što se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 7. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije, odnosno povrede principa ravnopravnosti strana u postupku u situaciji kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze Tužilaštva BiH uz poštivanje principa kontradiktornosti ili da izvede svoje dokaze. Također, nema povrede navedenih prava ni u situaciji kada su sudovi u osporenim odlukama dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidljivo da su ocijenili sve izvedene dokaze obje strane u postupku kao i relevantne materijalnopravne propise.

54. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana, odnosno član 4.a. KZBiH dopušta izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina za kršenje humanitarnog prava, a koje su prihvatili "civilizirani narodi", a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.

55. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!