Službeni glasnik BiH, broj 74/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 106/21, rješavajući apelaciju Dragoje Stojnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dragoje Stojnića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 U 000276 18 Uvp od 19. novembra 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta BiH".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dragoja Stojnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnio je 11. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 U 000276 18 Uvp od 19. novembra 2020. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) broj 9801784122 od 24. novembra 2017. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: Filijala) broj 9010/95-1.1-1810.0-3478/17 od 25. jula 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Fonda i Filijale zatraženo je 20. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovor je dostavila samo Filijala, pa je 29. juna 2022. godine taj odgovor dostavljen apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Filijale broj 9010/95-1.1-1810.0-3478/17 od 25. jula 2017. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 20. juna 2017. godine u iznosu od 498,59 KM mjesečno. U obrazloženju rješenja Filijala je, između ostalog, navela da apelantu u ukupan penzijski staž nije uračunato vrijeme provedeno u osiguranju u Republici Srpskoj od 1. maja 1992. do 30. juna 1996. godine jer za to vrijeme nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje.

5. Rješenjem Fonda broj 9801784122 od 24. novembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja Fond je ukazao da iz dva uvjerenja Poslovnice Novi Grad od 18. jula 2017. godine proizlazi da apelantu nisu uplaćeni doprinosi za staž osiguranja u periodu od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine, niti za staž osiguranja koji se računa s uvećanim trajanjem za period od 7. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine. Stoga je Fond zaključio da je apelantov ukupno ostvareni penzijski staž, odnosno staž osiguranja, pravilno utvrđen.

6. Presudom Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 U 000276 18 U od 12. marta 2018. godine uvažena je apelantova tužba i drugostepeno rješenje organa uprave je poništeno. U obrazloženju presude sud je ukazao da je u konkretnom slučaju sporno pitanje da li je Fond u obavezi da apelantu u ukupan staž osiguranja uračuna i period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine, kada je apelant bio osiguran kao zaposlenik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP), iako mu za taj period nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. U vezi s tim, sud je ukazao da je starosna penzija stečeno imovinsko pravo radnika i da predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Odbijanjem da apelantu u ukupan staž uračuna i vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi Fond je lišio apelanta njegove imovine. Sud je također ukazao da obaveza uplate doprinosa, u skladu s odredbom člana 17. Zakona o doprinosima, nije apelantova, već obaveza isplatioca prihoda koji obračunava i uplaćuje doprinose u ime i za račun apelanta kao obveznika. Sud je ukazao da je odredbom člana 28. stav 2. Zakona o doprinosima propisano da nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem doprinosa vrši Porezna uprava Republike Srpske. Slijedom navedenog, sud je zaključio da se stavovima iznesenim u presudi ne vrijeđaju ciljevi i principi sistema obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja, koji su zasnovani na načelima solidarnosti i sigurnosti.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 16 0 U 000276 18 Uvp od 19. novembra 2020. godine uvažen je zahtjev za vanredno preispitivanje koji je podnio Fond i preinačena je prvostepena presuda tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio pravilnim navode Fonda da je sud odluku donio protivno odredbi člana 24. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) koja propisuje da se u staž osiguranja s efektivnim trajanjem računa vrijeme koje je osiguranik proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos. Kako je apelantu priznato pravo na starosnu penziju za period za koji su doprinosi uplaćeni, sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. U vezi s tim, sud je istakao da je miješanje u apelantovo pravo na očekivanu imovinu bilo zakonito jer je izvršeno u skladu s relevantnim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i da je služilo zakonitom cilju u općem interesu, te da pri tome na apelanta nije stavljen pretjeran teret. Konačno, u pogledu apelantovog pozivanja na Odluku Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada) kojom je određeno da se radnicima MUP-a za sporni period priznaje trajanje staža osiguranja i da se za taj period treba smatrati da su doprinosi uplaćeni, Vrhovni sud je istakao da takvo priznanje staža "ne znači i da su za taj period doprinosi uplaćeni".

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da Vrhovni sud, osim same konstatacije, nije obrazložio zašto je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u općem interesu. Apelant dalje navodi da je uplata doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja obaveza poslodavca, a ne obaveza radnika, te da neuplaćivanje doprinosa ne može ići na teret radnika jer on o tome ne odlučuje i na to nema utjecaj. Apelant također navodi da je kontrola i nadzor nad uplatom doprinosa u nadležnosti države (Porezna uprava), kao i da je apelantov poslodavac u spornom periodu bila država (MUP). Stoga, apelant smatra da mu država ne može uskratiti njegova stečena prava. Apelant je naveo da ne dovodi u pitanje pravo i obavezu javnih organa da postupaju u skladu sa zakonom i u javnom interesu, ali da to postupanje ne može ići na teret apelanta koji se u dobroj vjeri pouzdao u uplaćivanje i valjano vođenje evidencija uplate doprinosa Fonda.

b) Odgovor na apelaciju

9. Filijala je navela da nije došlo do kršenja apelantovih prava jer je Fond postupao u skladu s odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je zakonodavac regulirao korištenje imovine u skladu s općim interesima. Također je navela da bi uračunavanje perioda za koji nisu uplaćeni doprinosi bilo u suprotnosti s odredbama člana 24. Zakona o PIO i da bi takvo lice bilo stavljeno u povlašteni položaj u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, što bi predstavljalo povredu člana 10. Ustava Republike Srpske.

V. Relevantni propisi

10. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka USRS, 103/15, 111/21 i 15/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka USRS i 103/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 24.

U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik, poslije 15. godine života, proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos.

Član 152.

Sredstva za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i rad Fonda obezbjeđuju se iz budžeta Republike, u skladu sa propisima koji uređuju budžetski sistem i trezorsko poslovanje.

[…]

Član 156.

Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.

[…]

Član 170.

(1) Novčanom kaznom od 2.000 KM do 10.000 KM kazniće se za prekršaj poslodavac ako:

[…]

(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana novčanom kaznom od 500 KM do 2.000 KM kazniće se i odgovorno lice poslodavca.

11. Zakon o doprinosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 114/17, 112/19, 49/21, 119/21 i 56/22). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

II - OBVEZNIK DOPRINOSA

Član 3.

(1) Obveznik doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje od nezaposlenosti i dječje zaštite je fizičko lice - rezident Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika):

1) koje je zaposleno kod pravnog ili fizičkog lica - rezidenta Republike ili pravnog ili fizičkog lica sa sjedištem u drugom entitetu, distriktu ili državi, republičkom organu, organu jedinice lokalne samouprave, javnoj ustanovi ili drugoj organizaciji u Republici, lice zaposleno u institucijama Bosne i Hercegovine i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Brčko Distrikt) sa prebivalištem u Republici, kao i lice zaposleno u Brčko Distriktu sa prebivalištem u Brčko Distriktu ako je prijavljeno u Jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa,

[…]

IV - UPLATILAC DOPRINOSA

Član 17.

Uplatilac doprinosa u smislu ovog zakona je isplatilac prihoda (primanja) koji predstavlja osnov za plaćanje doprinosa u skladu sa ovim zakonom.

VI - NADZOR I KAZNENE ODREDBE

Član 28.

(1) Nadzor nad primjenom ovog zakona vrši Ministarstvo finansija.

(2) Nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem doprinosa vrši Poreska uprava Republike Srpske, u skladu sa odredbama ovog zakona i propisa kojim se uređuje poreski postupak.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 16 0 U 000276 18 Uvp od 19. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 19. novembra 2020. godine, a da je apelacija podnesena 11. januara 2021. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

18. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

19. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, predstavka broj 39050/97, tačka 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

20. Ustavni sud primjećuje da je apelantu osporenim odlukama priznato pravo na penziju u visini određenoj u skladu s vremenom provedenom u stažu osiguranja za koji su uplaćeni doprinosi, shodno odredbi člana 24. Zakona o PIO. Apelantu, međutim, prilikom utvrđivanja visine penzije nije uračunat period u kojem je bio zaposlen u MUP-u, jer mu za taj period nisu uplaćeni doprinosi. Prema Zakonu o doprinosima, obveznik doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje je radnik. Međutim, obaveza je poslodavca, kojeg taj zakon tretira kao uplatioca doprinosa, da obračuna i isplati doprinose u korist radnika. Ovo proizlazi i iz odredbi Zakona o PIO (vidi tačku 10. ove odluke i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4178/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se prema članu 1. Protokola broj 1 može tražiti ostvarivanje prava koja proizlaze iz uplate doprinosa u penzioni sistem, naročito prava na ostvarivanje naknade iz takvog sistema – na primjer u obliku penzije. Ipak, ova odredba se ne može tumačiti na način da daje pojedincu pravo na penziju u određenom iznosu (vidi Evropski sud, Janković protiv Hrvatske, Odluka o dopuštenosti od 12. oktobra 2000. godine, predstavka broj 43440/98, i Čekić i drugi protiv Hrvatske, Odluka o dopuštenosti od 9. oktobra 2003. godine, predstavka broj 15085/02). Ustavni sud također podsjeća da ako lice ne ispunjava ili prestane ispunjavati zakonske uvjete propisane domaćim pravom za priznavanje bilo kojeg posebnog oblika novčane naknade ili penzije, tada se ne radi o miješanju u prava iz člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Rasmussen protiv Poljske, presuda od 28. aprila 2009. godine, predstavka broj 38886/05, tačka 76, Richardson protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), presuda od 10. aprila 2012. godine, predstavka broj 26252/08, tač.17–18, i Damjanac protiv Hrvatske, presuda od 24. oktobra 2013. godine, predstavka broj 52943/10, tačka 86). Ustavni sud, međutim, primjećuje da apelant navodi da je postupao bona fide pouzdajući se da će MUP, kao organ javne vlasti, obračunati i u njegovu korist uplatiti doprinose u skladu sa zakonom. Stoga, neuplaćivanje doprinosa ne može ići na teret radnika jer on o tome ne odlučuje i na to nema utjecaj. Imajući u vidu navedeno, u kontekstu pozitivne obaveze države da osigura efikasno ostvarivanje prava garantiranih Evropskom konvencijom, Ustavni sud smatra da je apelant, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, imao legitimno očekivanje da će prilikom obračuna visine njegove penzije biti valoriziran i period u kojem je bio zaposlen u organu javne vlasti, odnosno da je država, kao njegov poslodavac, postupala lege artis i izvršila zakonsku obavezu uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u apelantovu korist.

21. Ustavni sud dalje ukazuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta državama potpisnicama pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, tačka 61).

22. U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila primjenljivo u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da je suštinski cilj člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da zaštiti lice od neopravdanog miješanja u mirno uživanje imovine. Međutim, kako je istakao i Evropski sud, na osnovu člana 1. Evropske konvencije, svaka strana ugovornica će "osigurati svakome unutar [svoje] teritorije prava i slobode definirane u Konvenciji". Ispunjenje ove opće obaveze može uključiti pozitivne obaveze svojstvene osiguranju djelotvornog uživanja u pravima garantiranim Evropskom konvencijom. U kontekstu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ove pozitivne obaveze mogu zahtijevati od države da preduzme mjere koje su neophodne da zaštiti pravo na imovinu (vidi Evropski sud, Broniowski protiv Poljske, presuda od 22. juna 2004. godine, predstavka broj 31443/96, objavljena u ECHR 2002-X, tačka 143. s daljnjim referencama). Iako granice između pozitivnih i negativnih obaveza ne mogu biti precizno definirane, primjenljiva načela su ipak slična. Bilo da se predmet razmatra u svjetlu pozitivne obaveze države ili u smislu miješanja vlasti koje mora biti opravdano, kriteriji koji se moraju primijeniti se, u suštini, ne razlikuju. U oba konteksta mora se obratiti pažnja na pravičnu ravnotežu koja se mora postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini. Također, ciljevi koji su spomenuti u ovoj odredbi mogu biti od određenog značaja pri ocjeni da li je postignuta ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i apelantovog prava na imovinu, a država u oba konteksta uživa određenu diskrecionu ocjenu u određivanju koraka koje treba preduzeti radi osiguranja poštovanja prava iz Evropske konvencije (idem, presuda Broniowski, tačka 144).

23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se činjenice ovog predmeta mogu razmotriti i u smislu ometanja djelotvornog uživanja u stečenom pravu na imovinu ili u smislu propusta države da osigura implementaciju tog prava bez neopravdanih ograničenja. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno striktno odrediti da li će se konkretni predmet razmotriti u vezi s pozitivnim ili negativnim obavezama države da se uzdrži od neopravdanog miješanja u pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud će odlučiti da li je postupanje sudova, bez obzira na to da li se radi o propustu ili miješanju ili kombinaciji ovog dvoga, bilo opravdano u svjetlu primjenljivih načela, odnosno: a) načela zakonitosti, b) načela legitimnog cilja u javnom interesu i c) načela "pravične ravnoteže".

24. Ustavni sud primjećuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu s odredbom člana 24. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koja je jasna i dostupna. Ustavni sud primjećuje da su se i Vrhovni sud i Fond pozvali na "legitiman cilj u općem interesu", ali da nisu naveli koji je to cilj. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su i Vrhovni sud i Fond svoje odluke opravdavali dosljednim provođenjem zakonskih odredbi u vezi sa spornim pitanjem. Stoga će u ovoj odluci Ustavni sud prihvatiti da miješanje slijedi legitimni cilj u javnom interesu.

25. Posljednje pitanje koje Ustavni sud mora ispitati je da li je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovu imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, odnosno da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud, slijedeći vlastitu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret".

26. Prema praksi Evropskog suda, prilikom procjene usklađenosti sa članom 1. Protokola broj 1 sud mora provesti opće razmatranje različitih interesa o kojim je riječ (vidi Evropski sud, Čakarević protiv Hrvatske, predstavka broj 48921/13, presuda od 26. aprila 2018. godine, tačka 81), imajući u vidu da je Evropska konvencija namijenjena zaštiti prava koja su "praktična i djelotvorna" (vidi, primjera radi, Chassagnou i drugi protiv Francuske [VV], predstavka br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, tačka 100, ECHR 1999-III). Mora zagrebati ispod površine i istražiti stvarnu situaciju na koju se odnosi prigovor (vidi, op. cit., Broniowski, tačka 151, Hutten-Czapska protiv Poljske [VV], presuda od 19. juna 2006. godine, predstavka broj 35014/97, tačka 168, ECHR 2006-VIII, i Zammit i Attard Cassar protiv Malte, presuda od 30. jula 2015. godine, predstavka broj 1046/12, tačka 57). Ta procjena može uključivati postupanje stranaka, uključujući sredstva kojim se država koristi i njihovo provođenje. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu imovinskih prava, posebna važnost mora pridati načelu dobrog upravljanja, odnosno da je, kada je riječ o nekom pitanju od javnog interesa, na državnim vlastima da postupaju pravovremeno, na primjeren i dosljedan način (vidi Evropski sud, Moskal protiv Poljske, presuda od 15. septembra 2009. godine, predstavka broj 10373/05, tačka 72, op. cit., Čakarević protiv Hrvatske, tačka 84).

27. Dovodeći navedene standarde u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ponavlja da je uplata doprinosa, iako je njihov obveznik radnik, obaveza poslodavca. Propust poslodavca da ispuni tu obavezu zakonom je sankcioniran kao prekršaj (član 170. stav 1. tačka v) Zakona o PIO). Ustavni sud naročito ukazuje da radnik, prilikom isplate plaće, nije upoznat s činjenicom da li je poslodavac ispunio zakonsku obavezu i u njegovo ime uplatio pripadajuće doprinose (vidi, op. cit., AP 4178/20, tačka 40). Ustavni sud također primjećuje da iz relevantnih zakonskih odredbi ne proizlazi obaveza apelanta kao radnika da provjerava da li su doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje zaista i uplaćeni (ibid, tačka 41). Ovo tim prije što je u konkretnom slučaju sporne doprinose bila dužna uplatiti javna vlast, s obzirom na to da je apelant bio zaposlenik MUP-a koji je organ javne vlasti. Javna vlast je također, preko Porezne uprave kao nadležne institucije, bila dužna da vrši nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem doprinosa, koji predstavljaju javni prihod. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, mutatis mutandis, na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj se od lica koje je dobilo izvršnu ispravu protiv države ne može tražiti da pokreće izvršni postupak da bi isprava bila izvršena (vidi Evropski sud, Lukavica protiv Hrvatske, presuda od 5. jula 2007. godine, predstavka broj 39810/04, tačka 32, i Čikanović protiv Hrvatske, presuda od 5. februara 2015. godine, predstavka broj 27630/07, stav 52). Ratio za takav stav Evropski sud je našao u činjenici da je država bila svjesna svoje obaveze. Ustavni sud smatra da se navedeni stav a fortiori može primijeniti i na konkretnu situaciju, s obzirom na to da je država zakonima regulirala i način uplate doprinosa i nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem doprinosa i da je nesporno upoznata sa svojom obavezom da kao poslodavac uplati doprinose u korist apelanta.

28. Dakle, u konkretnom slučaju javna vlast je propustila da ispuni zakonsku obavezu da kao poslodavac uplati u ime apelanta sporne doprinose, kao i da tu grešku ispravi u postupku nadzora nad obračunavanjem i plaćanjem doprinosa. Stoga, Ustavni sud smatra da javna vlast nije ispunila svoju dužnost postupanja na vrijeme, te na prikladan i dosljedan način (vidi, mutatis mutandis, op. cit., Čakarević protiv Hrvatske, tačka 84), iako se radi o pitanju funkcioniranja sistema penzijskog i invalidskog osiguranja, što je nesporno pitanje od javnog interesa. Ustavni sud ukazuje da se, ne samo prema načelu dobrog upravljanja, vlastima nameće obaveza da odmah djeluju kako bi ispravile svoje greške (vidi, op. cit., Moskal protiv Poljske, tačka 69, Paplauskienė protiv Litvanije, presuda od 14. oktobra 2014. godine, predstavka broj 31102/06, tačka 49), već se i te greške ne smiju ispravljati na štetu dotičnog pojedinca, naročito ako nikakav drugi suprotstavljeni privatni interes nije doveden u pitanje (Gashi protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2007. godine, predstavka broj 32457/05, tačka 40, Gladysheva protiv Rusije, presuda od 6. decembra 2011. godine, predstavka broj 7097/10, tačka 80, op. cit., Moskal protiv Poljske, tačka 73, Albergas i Arlauskas protiv Litvanije, presuda od 27. maja 2014. godine, predstavka broj 17978/05, tačka 74). Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je Vlada donijela odluku kojom se radnicima MUP-a za sporni period priznaje trajanje staža osiguranja i da se za taj period treba smatrati da su doprinosi uplaćeni, ali da je Vrhovni sud smatrao da to ne može dovesti do drugačije odluke u osporenom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje uplaćuju u budžet iz kojeg se osiguravaju sredstva za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (član 152. Zakona o PIO). Stoga, Ustavni sud smatra da valoriziranjem staža koji je apelant ostvario dok je bio zaposlen u organu javne vlasti prilikom utvrđivanja visine apelantove penzije, iako za taj period javna vlast nije uplatila doprinose, ne bi bio ugrožen niti jedan drugi privatni, niti javni interes, jer se i uplata doprinosa i isplata penzije u konkretnom slučaju vrši na teret budžeta. Konačno, Ustavni sud ne može prihvatiti navode Filijale da bi apelant u takvoj situaciji bio stavljen u povlašteni položaj jer bi se na istovjetan način moralo postupiti i prema drugim licima koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije utvrđena niti uzeta u obzir bilo kakva odgovornost države za stvaranje ovakve situacije, pa je javna vlast izbjegla bilo kakve posljedice vlastite greške, te je cijeli teret stavljen samo na apelanta (vidi, mutatis mutandis, op. cit. Čakarević protiv Hrvatske, tačka 86).

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da odluke organa uprave i Vrhovnog suda o odbijanju da prilikom obračuna apelantove penzije valoriziraju i period u kojem je bio zaposlen u organu javne vlasti, iako za taj period nisu uplaćeni doprinosi, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, ne zadovoljavaju načelo proporcionalnosti u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju prava na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je javna vlast odbila da prilikom obračuna apelantove penzije valorizira i period u kojem je bio zaposlen u organu javne vlasti, iako za taj period nisu uplaćeni doprinosi, jer je javna vlast postupala suprotno načelu dobrog upravljanja i nije kao apelantov poslodavac u njegovu korist uplatila doprinose, niti je tu grešku ispravila u postupku nadzora nad obračunom i plaćanjem doprinosa, već je cijeli teret greške države stavljen na apelanta.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.