Službeni glasnik BiH, broj 11/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3953/10, rješavajući apelaciju
Radojke Vujadinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Radojke Vujadinović.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantici, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, osigura prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radojka Vujadinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle koju zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnijela je 14. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-08-000993 od 22. aprila 2010. godine.
2. Apelantica je 15. marta 2012. godine dopunila apelaciju podnošenjem zahtjeva za izdavanje privremene mjere kojim bi se odložilo izvršenje rješenja Službe za stambene poslove i povratak općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj 06-3-ČM-23-3250/99 od 8. decembra 2011. godine. U dopuni apelacije je dostavljena punomoć za zastupanje za Vladu Šarenca iz Sarajeva
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3953/10 od 18. aprila 2012. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja), te Abdulaha Vejzovića (u daljnjem tekstu: zainteresirano lice), zatraženo je 22. marta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. aprila 2012. godine, Ministarstvo prostornog uređenja 11. aprila 2012. godine, a zainteresirano lice 3. aprila 2012. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 2. decembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelantica se Službi za stambene poslove općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) bratila zahtjevom za povrat stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen suprug. Uz zahtjev je priložila Rješenje Komande garnizona Tuzla broj I/33-3/81 od 24. juna 1982. godine, te Ugovor o korištenju stana zaključen sa Zajednicom stanovanja JNA broj 40-561/82 od 11. oktobra 1982. godine.
9. Služba za stambene poslove je Rješenjem broj 05-02/3-23-3250/99 od 24. aprila 2001. godine je odbila apelanticin zahtjev za povrat stana kao neosnovan. Ministarstvo prostornog uređenja je Rješenjem broj 12-06/4-23-842/01 od 29. novembra 2001. godine apelanticinu žalbu protiv prvostepenog rješenja odbilo kao neosnovanu.
10. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj U-17/02 od 19. aprila 2002. godine odbio apelanticinu tužbu u upravnom sporu kao neosnovanu.
11. Vrhovni sud je Presudom broj Už-282/02 od 19. oktobra 2006. godine uvažio apelanticinu žalbu protiv presude Kantonalnog suda, poništio rješenje Ministarstva prostornog uređenja i Službe za stambene poslove i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je ukazano da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, zbog čega nije jasno da li su kumulativno ispunjeni uvjeti iz člana 3a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99), tj. da nije pravilno utvrđeno da li je apelanticin suprug bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA 30. aprila 1991. godine (prema rješenju od 13. decembra 1990. godine, postavljen je na radno mjesto kao građansko lice na službi u JNA), te da li je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van BiH (u spisu postoji potvrda od 25. aprila 2001. godine iz koje se vidi da kao civilno lice na službi u VP Batajnica nije stekao stan niti bilo kakav smještaj na teritoriji SRJ).
12. U ponovnom postupku Služba za stambene poslove je Rješenjem broj 05-02/I-1-ČM-23-3250/99 od 5. oktobra 2007. godine potvrdila da je apelanticin suprug bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da mu pripada pravo na njegovo vraćanje u posjed. Ministarstvo prostornog uređenja je Rješenjem broj 12-01-1-23-842/01 od 7. novembra 2007. godine, odlučujući o žalbi zainteresiranog lica, poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja prvostepenom organu je naloženo da o apelanticinom zahtjevu za povrat stana odluči u skladu s izmijenjenim članom 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine ("Službene novine FBiH" broj 29/03).
13. Služba za stambene poslove je Rješenjem broj 05-02/I-1-ČM-23-3250/99 od 22. novembra 2007. godine odbila apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u postupku utvrđeno da je apelanticin suprug 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu Ugovora o korištenju stana broj 40-561/82 od 11. oktobra 1982. godine. Uvidom u uvjerenje Ministarstva odbrane Republike Srbije broj 6579-2 od 7. septembra 2007. godine utvrđeno je da je apelanticin suprug ostvario penzijski staž u JNA u svojstvu građanskog lica na službi u JNA za period od 1. juna 1974. godine do 17. maja 1992. godine u garnizonu u Tuzli, da je njen suprug i nakon 17. maja 1992. godine ostao u Vojsci Jugoslavije kao građansko lice, te da je i nakon 14. decembra 1995. godine imao status civilnog lica na službi u Vojsci Jugoslavije. S obzirom da je apelanticin suprug ostao na službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH i da se ne može smatrati izbjeglicom, to je u skladu s članom 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelanticin zahtjev za povrat stana odbijen.
14. Apelantica je protiv Rješenja Ministarstva prostornog uređenja broj 12-01-1-23-842/01 od 7. novembra 2007. godine Kantonalnom sudu podnijela 24. decembra 2007. godine tužbu radi pokretanja upravnog spora.
15. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-U-07-000 611 od 29. augusta 2008. godine apelanticinu žalbu uvažio, poništio Rješenje Ministarstva prostornog uređenja broj 12-01-1-23-842/01 od 7. novembra 2007. godine i upravnu stvar riješio tako što je žalbu zainteresiranog lica i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH izjavljenu protiv Rješenja Službe za stambene poslove broj 05-02/I-1-ČM-23-3250/99 od 5. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje (kojim je potvrđeno da je apelanticin suprug bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu) održao na snazi. Kantonalni sud je zaključio da je o apelanticinom zahtjevu trebalo biti odlučeno primjenom člana 3a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99), koji je bio na snazi u vrijeme kada je prvi put donijet poništeni upravni akt kojim je bilo, suprotno u to vrijeme važećoj zakonskoj odredbi, utvrđeno da apelantici odnosno njenom suprugu ne pripada pravo na povrat stana. S obzirom da je Služba za stambene poslove u Rješenju broj 05-02/I-1-ČM-23-3250/99 od 5. oktobra 2007. godine o apelanticinom zahtjevu odlučila primjenom navedene odredbe, ovo rješenje je i ostavljeno na snazi.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Uvp-08-000993 od 22. aprila 2010. godine uvažio zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, te zainteresiranog lica, pa je Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000 611 od 29. augusta 2008. godine preinačio i riješio da se tužba odbija. Vrhovni sud je zaključio da je u ponovnom postupku, a nakon što je on svojom Presudom broj Už-282/02 od 19. oktobra 2006. godine poništio osporene akte i predmet vratio na ponovno odlučivanje, o apelanticinom zahtjevu za povrat stana trebalo biti odlučeno primjenom člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 29/03).
17. Služba za stambene poslove je Rješenjem broj 06-3-ČM-23-3250/99 od 8. decembra 2011. godine usvojila zahtjev zainteresiranog lica da iseli apelanticu iz spornog stana, utvrdila da apelantici prestaje pravo njegovog korištenja s nalogom da u roku od 15 dana od prijema ovog rješenja stan oslobodi od lica i stvari i preda ga zainteresiranom licu pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U izreci rješenja je konstatirano da žalba izjavljena protiv ovog rješenja odlaže njegovo izvršenje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 14. Evropske konvencije.
19. Apelantica je istakla da je podnijela zahtjev za povrat stana nadležnoj službi, da je u postupcima koje je vodila nesporno utvrđeno da je njen suprug bio civilno lice na službi u JNA, da je bio nosilac stanarskog prava na tom stanu, ali da je njen zahtjev prvobitno odbijen na temelju člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99 i 43/99) iako kumulativno nisu bili ispunjeni propisani uvjeti. Zatim, apelantica je ukazala da je identičan stav zauzela i Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica koja je svojom Odlukom broj 522-3283-1/1 od 28. januara 2003. godine potvrdila da je njen suprug bio nosilac stanarskog prava, te koja je Odlukom broj R-522-328-1/1-01-505/04 od 21. oktobra 2005. godine odbila zahtjev Federalnog ministarstva odbrane za preispitivanje prethodne odluke. Apelantica navodi da je u obrazloženju Odluke o preispitivanju ukazano, pored ostalog, da se ne mogu primijeniti odredbe izmijenjenog člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 29/03) s obzirom da je Odluka Komisije kojom je apelantici potvrđeno pravo na predmetni stan donijeta 28. januara 2003. godine, odnosno prije izmjena navedenog zakona. Apelantica smatra da joj je Vrhovni sud, usvajanjem zahtjeva za vanredno preispitivanje, povrijedio pravo na dom i pravo na imovinu te da je doveo u neravnopravan položaj u odnosu na ostale podnosioce zahtjeva za povrat stana koji su zahtjev podnijeli kada i ona i čijim zahtjevima je udovoljeno prije izmjena člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer u njihovim predmetima nisu evidentirani propusti postupajući organa. Međutim, u njenom slučaju štetne posljedice nezakonitosti rada nadležnih organa snosi ona, a takvim njihovim radom je dovedena i u položaj koji zabranjuje član 14. Evropske konvencije. Najzad, apelantica zaključuje da je neopravdano dugo trajanje postupka pred nadležnim upravnim organima imalo za posljedicu donošenje osporene presude Vrhovnog suda u kojoj je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pogledu vremenskog važenja zakonskih propisa.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da presudom ovog suda nisu povrijeđena apelanticina prava, te se pozvao na obrazloženje svoje presude.
21. Ministarstvo prostornog uređenja je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da postupanjem ovog organa nije došlo do povrede apelanticinih prava, odnosno da su pravilno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava.
22. Zainteresirano lice je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da je apelanticin suprug ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine odnosno 14. decembra 1995. godine. Zatim, ukazano je da je Ambasada Republike Srbije aktom broj 372-1/07 od 17. augusta 2007. godine dostavila Ministarstvu odbrane BiH spisak 1.781 profesionalnog vojnog lica koji su imali stanarsko pravo u Federaciji BiH i koji su u postupku rješavanja stambenog pitanja iz novoformiranog stambenog fonda susjedne države. U prilog ovog navoda dostavljena je kopija navedenog akta u kojem je navedeno da su se nadležnim organima R Srbije radi utvrđivanja prava na stan ili dodjele kredita obratila profesionalna vojna lica koja su u BiH do 1992. godine bili nosioci stanarskog prava na vojnim stanovima, pa da je potrebno da se utvrdi da li su ova lica izvršila povrat stanarskog prava na tim stanovima, te da li su ih u međuvremenu otkupili. U prilogu akta je dostavljen spisak naslovljen kao Pregled lica koja su imala stanarsko pravo na stanovima u BiH. Na ovom spisku pod rednim brojem 1.607 nalazi se i ime apelanticinog supruga. Na temelju navedenog, zainteresirano lice smatra da je apelantici priznato pravo na dodjelu stana iz stambenog fonda Ministarstva odbrane R Srbije. Također, zainteresirano lice tvrdi da je apelantica dala izjavu da nije vratila u posjed sporni stan i da se odriče svih prava u odnosu na njega. U prilog ove tvrdnje dostavljena je samo kopija modela ove izjave (obrazac) koja je, kakao zainteresirano lice tvrdi, morala da bude data da bi se neko lice našlo u krugu lica koje može dobiti stan u R Srbiji. Zatim, pozivajući se na praksu Doma za ljudska prava i Ustavnog suda, zainteresirano lice tvrdi da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, da apelanticin suprug nema status izbjeglice, pa da ni apelantica ne može ostvarivati pravo na povrat stana.
V. Relevantni propisi
23.
Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (…) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. "Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3a.
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi "iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane" koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže "Vlada Federacije Bosne i Hercegovine", čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI. Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-08-000993 od 22. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 14. augusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
31. Iz apelanticinih navoda proizlazi da smatra da joj je pravo na imovinu povrijeđeno jer je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, konkretno član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelantica također ističe da je nesporno utvrđeno da je njen suprug bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da je bio civilno lice na službi u JNA, odnosno Vojsci Jugoslavije.
32. Ustavni sud ukazuje da iz dokumenata koji su mu predočeni proizlazi da postoji potvrda od 25. aprila 2001. godine, na koju je ukazano u obrazloženju Presude Vrhovnog suda broj Už-282/02 od 19. oktobra 2006. godine, u kojoj je navedeno da apelanticin suprug kao civilno lice na službi u VP Batajnica nije stekao stan niti bilo kakav smještaj na teritoriji SRJ. Također, zainteresirano lice u odgovoru na navode iz apelacije tvrdi da je apelanticin suprug "stekao pravo na stan iz novoformiranog stambenog fonda susjedne države". Međutim, zainteresirano lice ne tvrdi, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, da je ova činjenica i utvrđivana u toku postupka pred nadležnim organima uprave kao i pred sudovima. Najzad, Ustavni sud primjećuje da iz dokumenata koji su mu predočeni nije moguće zaključiti zašto je u konkretnom slučaju zahtjev za povrat stana podnosila apelantica, koja se u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima smatra sunosiocem stanarskog prava, a ne njen suprug koji je bio nosilac stanarskog prava na tom stanu (u smislu eventualnog razvoda braka ili eventualne smrti apelanticinog supruga, koje okolnosti bi također mogle biti relevantne za odluku o zahtjevu za povrat stana).
33. U vezi s apelacionim navodima Ustavni sud napominje da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povrat tzv. "vojnih" stanova nosiocima stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba), u kojim je Ustavni sud apelantove navode o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda
Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U toj odluci je Ustavni sud je istakao kako smatra da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije (tačka 76); zaključeno je da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77); da je ometanje u mirnom uživanju imovine apelanata bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79); da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud Ustavni sud istakao da niti organi uprave niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).
34. S obzirom na navedeno, a budući da apelantica problematizira ista pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu apelanticinih navoda, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. U navedenoj odluci Ustavni sud je, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.
35. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj
AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelanticinog prava na imovinu, jer su joj javne vlasti miješanjem u njenu imovinu, u stvari, oduzeli imovinu, a da nisu utvrdile da li su ispunjeni uvjeti da joj predratno stanarsko pravo, za koje je nesporno utvrđeno da je pripadalo njenom suprugu, bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu.
Ostali navodi
36. S obzirom na zaključak o povredi prava na imovinu Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i apelanticine navode o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 8. i 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su se javne vlasti umiješale u imovinu apelantice, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, i time što nisu dopustile vraćanje u posjed stana na kojem je apelantica odnosno njen bračni drug imao stanarsko pravo, apelantici, u stvari, oduzele imovinu a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelanticu stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticine imovine i zahtjeva javnog interesa.
38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.