Službeni glasnik BiH, broj 43/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3948/10, rješavajući apelaciju Zehide Rekić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zehide Rekić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 01-0-P-003-676 07 GŽ od 2. augusta 2010. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zehida Rekić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donje Slapnice – Velika Kladuša, koju zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 14. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01-0-P-003-676 07 GŽ od 2. augusta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Kantonalnog suda, te učesnika u postupku Općinskog sud u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Šerifa Bahića i Rašida Rekića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi), zatraženo je 20. novembra 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. novembra 2012. godine, Općinski sud 27. novembra 2012. godine, dok tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Odgovori od Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantici.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-208/05 od 26. jula 2007. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između prvotuženog kao prodavca i drugotuženog kao kupca, ovjeren kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj Ov-265/97 od 5. decembra 1997. godine, a predmet kojeg je nekretnina koja je pobliže precizirana u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Slijedom navedenog određeno je da se poništavaju upisi u katastarskim knjigama u pl. br. 325 k.o Slapnica i zemljišnim knjigama u zk. ul. br. 1030 k.o. Mala Kladuša na ime prvotuženika i uspostavlja ranije stanje upisa. Tuženi su obavezani da apelantici solidarno naknade troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelantica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom na pripremnom ročištu od 17. maja 2007. godine zahtijevala da sud utvrdi da je ništav predmetni ugovor o kupoprodaji u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Općinski sud je dalje naveo da je na osnovu provedenih dokaza (saslušanjem svjedoka, te apelantice i tuženih u svojstvu parničnih stranaka, kao i uvida u materijalne dokaze) utvrdio da su drugotuženik (apelanticin suprug) kao prodavac i prvotuženik kao kupac zaključili Ugovor o kupoprodaji broj Ov. Br.265/97 od 5. decembra 1997. godine, te da je predmet ovog ugovora sporna nekretnina. Potom je utvrđeno da sporna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu apelantice i drugotuženika koja je stečena u braku apelantice i drugotuženog, te da apelantici pripada jedna polovina te imovine, a što nesporno proizlazi iz pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-167/92 od 3. septembra 1992. godine. Općinski sud je također utvrdio da je apelantica 15. marta 1996. godine pokrenula postupak fizičke diobe zajedničke imovine, koji je Rješenjem Općinskog suda broj I-2/96 od 11. augusta 2004. godine prekinut. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da drugotuženik kao apelanticin bračni partner nije mogao samostalno raspolagati spornom nekretninom i bez saglasnosti apelantice kao drugog bračnog partnera prodati je drugotuženiku, budući da ona nesporno čini zajedničku imovinu - bračnu stečevinu u smislu odredbe člana 251. stav 1. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), na kojoj su apelantica i drugotuženi sa ½ dijela suvlasnici u smislu odredbe člana 252. stav 1. Porodičnog zakona. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju predmet obaveze nedopušten (član 49. ZOO), te je s tim u vezi zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO.

8. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi prvotuženog protiv prvostepene presude donio Presudu broj 01-0-P-003-676 07 GŽ od 2. augusta 2010. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. Apelantica je obavezana da prvotuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužba u toj pravnoj stvari "usmjerena na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji zaključenog između prvotuženog i drugotuženog". Zatim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je taj ugovor o kupoprodaji apsolutno ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO jer se ne radi o nedopuštenoj činidbi, budući da po mišljenju Kantonalnog suda Općinski sud nije naveo koji prinudni propis zabranjuje zaključenje takvog ugovora. Kantonalni sud je pritom ukazao na odredbu člana 460. ZOO kojom je propisano da "prodaja tuđe stvari obavezuje ugovaratelje te je kupac ovlašten da traži raskid ugovora i naknadu štete". S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da "tužitelj (apelantica) kao treća osoba, bez obzira na to što eventualno polaže vlasničko pravo na prodanu stvar, nije ovlaštena – aktivno legitimisana da traži poništenje kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženika". S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je žalba drugotuženog osnovana, te je u skladu s odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepenu presudu preinačio i apelanticin tužbeni zahtjev odbio.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica smatra da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, pozivajući se na odredbu člana 460. ZOO, izveo zaključak da apelantica "kao treća osoba" ne može tražiti poništenje predmetnog ugovora jer nije ugovorna strana iz kupoprodajnog ugovora. Istakla je da je u toku postupka na osnovu pravosnažne Presude P-167/92 od 3. septembra 1992. godine nesporno utvrđeno da ta nekretnina predstavlja zajedničku imovinu apelantice i drugotuženog, te smatra da joj "kao nosiocu prava na dio zajednički stečene imovine pripada pravo da traži da sud utvrdi ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji primjenom odredaba o ništavosti ugovora iz Zakona o obligacionim odnosima". Također apelantica smatra da su u konkretnom slučaju primjenjive relevantne odredbe Porodičnog zakona, kao prinudnog propisa koje je po apelanticinom mišljenju pravilno primijenio prvostepeni sud.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana, te da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje presude.

11. Općinski sud je istakao da je apelacija izjavljena protiv presude Kantonalnog sud te smatra da nema potrebe da se taj sud izjašnjava na navode apelacije.

V. Relevantni propisi

12. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

Član 251.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine. […]

Član 252.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili. […]

13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 103.

1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

[…]

Član 460.

Prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa, može, ako se usljed toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01-0-P-003-676 07 GŽ od 2. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. augusta 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. septembra 2010. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Apelantica smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio odredbu člana 460. ZOO, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje.

22. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

23. Ustavni sud se dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku, kojom je u konačnom odbijen apelanticin tužbeni zahtjev zasnovao na odredbi člana 460. ZOO kojom je propisano da "prodaja tuđe stvari obavezuje ugovaratelje te je kupac ovlašten da traži raskid ugovora i naknadu štete". Naime, Kantonalni sud je zaključio da apelantica "kao treća osoba nije ovlaštena – aktivno legitimirana da traži poništenje kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženika", pa je uvažavajući žalbu prvotuženika prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da su navedenom odredbom propisane obaveze i ovlaštenja ugovornih strana u slučaju kupoprodaje tuđe stvari, ali isto tako Ustavni sud zapaža da navedena odredba nikako ne upućuje na zaključak da "apelantica kao treća osoba nije ovlaštena –aktivno legitimirana da traži poništenje kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženika".

25. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 103. ZOO propisano da je ništav ugovor koji je protivan Ustavu BiH, prinudnim propisima, te moralu društva, ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da se odredbe člana 103. ZOO odnose na "sva lica" koja imaju pravni interes za utvrđivanje ništavosti ugovora, a relevantne odredbe Porodičnog zakona se odnose samo na apelanticu kao bračnog druga drugotuženog. Naime, Ustavni sud zapaža da je nasuprot tvrdnji Kantonalnog suda da prvostepeni sud nije naveo koji prinudni propis zabranjuje zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji, prvostepeni sud zaključio da ništavost ugovora proizlazi i zbog njegove suprotnosti prinudnim propisima, a to su odredbe Porodičnog zakona. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svoju odluku utemeljio na utvrđenju da je sporna nekretnina koja je bila predmet ugovora o kupoprodaji zajednička imovina apelantice i drugotuženika i na kojoj su apelantica i drugotuženi suvlasnici s jednakim dijelovima. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 251. Porodičnog zakona propisano da "bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice". Također, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 252. Porodičnog zakona propisano "bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili". S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je pravosnažnom presudom od 3. septembra 1992. godine utvrđeno da sporna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu apelantice i drugotuženog, te da apelantici pripada jedna polovina te imovine u smislu odredbe člana 252. Porodičnog zakona. Pored toga Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova nesporno proizlazi da je u toku postupak diobe zajedničke imovine apelantice i drugotuženog kao bračnih supružnika. Ustavni sud smatra da se navodi Kantonalnog suda, s aspekta primjene materijalnog prava s pozivom na odredbu člana 460. ZOO pokazuju proizvoljnim. Ovo osobito ako se ima u vidu da su imovinski odnosi bračnih supružnika regulirani odredbama Porodičnog zakona koji je lex specialis u odnosu na sve druge propise kojima su regulirane određene situacije između bračnih supružnika (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2697/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, zaključujući da apelantica kao treća osoba, bez obzira na to što eventualno polaže vlasničko pravo na prodanu stvar, nije ovlaštena – aktivno legitimirana da traži poništenje kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženika u smislu odredaba člana 460 ZOO očigledno proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, pri čemu nije uzeo u obzir relevantne odredbe Porodičnog zakona kao lex specialis u konkretnom slučaju.

26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

27. S obzirom na zaključak o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud smatra da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke, očigledno arbitrarno primijenio materijalno pravo.

29. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.