Službeni glasnik BiH, broj 36/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 15/14, rješavajući apelaciju Adise Penjo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Adise Penjo.

Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 IP 000075 13 Pžip od 15. novembra 2013. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Adisa Penjo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, koju zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. januara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 IP 000075 13 Pžip od 15. novembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 IP 000075 08 Ip od 26. juna 2013. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo predmetni izvršni postupak do donošenja odluke o apelaciji.

2. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. alineja 1. prethodnih Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), od apelantice je 27. februara 2014. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelantica je 13. marta 2014. godine dostavila traženu dopunu apelacije.

3. Apelantica je 14. aprila 2014. godine dostavila dopunu apelacije i urgenciju za rješavanje predmeta, jer je, kako je navela, Općinski sud donio zaključak broj 36 0 Ip 000075 08 Ip od 10. aprila 2014. godine kojim je za 7. maj 2014. godine naložena predaja nekretnina koje su predmet izvršnog postupka tražiocu izvršenja Hypo Alpe Adria Bank (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja). Apelantica je dostavila 30. aprila 2014. godine i 27. oktobra 2015. godine obavještenja da je deložacija odgođena.

4. Općinski sud je obavijestio Ustavni sud da je provođenje rješenja ponovno zakazano za 6. april 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tražioca izvršenja zatraženo je 24. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 30. aprila 2014. godine, a tražilac izvršenja 5. maja 2014. godine. Općinski sud je dostavio i informacije o stanju predmeta od 29. oktobra 2015. godine, 8. decembra 2015. godine i 16. februara 2016. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 36 0 Ip 000075 08 Ip od 22. septembra 2008. godine, koje je doneseno na prijedlog tražitelja izvršenja, protiv "Penjo-eksporta" d.o.o. Sarajevo i Jasmine Penjo kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), određeno je izvršenje zabilježbom, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, označene kao k.č. broj 1312/6, u naravi kuća, dvorište i njiva, zvani Vina, površine 820 m2, upisane u elektronski zk. uložak broj 433 k.o. SP Doboj (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), prodajom nekretnine u vlasništvu 1/1 izvršenika i namirenjem tražioca izvršenja za iznos od 259.102,21 KM na ime neotplaćenog kredita koji je osiguran hipotekom.

9. Zaključkom Općinskog suda broj 36 0 Ip 000075 08 Ip od 19. aprila 2012. godine oglašena je prodaja predmetnih nekretnina, i to tražiocu izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču za cijenu od 86.000,00 KM.

10. Rješenjem Općinskog suda o dosudi broj 36 0 Ip 000075 08 Ip od 1. juna 2012. godine predmetna nekretnina dosuđena je tražiocu izvršenja, te naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši upis promjene prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist tražioca izvršenja. Dalje, rješenjem je naloženo izvršeniku da predmetne nekretnine preda tražiocu izvršenja, te određeno da tražilac izvršenja stječe pravo vlasništva na dosuđenoj nekretnini upisom prava vlasništva u njegovu korist, prema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, odnosno nakon uplate porezne obaveze koju će moći ispuniti tek nakon pravosnažnosti rješenja o dosudi. Rješenjem je određeno i da će to rješenje biti objavljeno na oglasnoj tabli suda. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatrat će se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju. U obrazloženju je navedeno da je na prijedlog tražioca izvršenja taj sud donio navedeno rješenje o izvršenju, te da je nakon utvrđivanja vrijednosti nekretnine na održanom trećem ročištu za javnu prodaju nekretnine 18. aprila 2012. godine zaključkom predmetna nekretnina prodata tražiocu izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču za 86.000,00 KM. Navedeno je da tražilac izvršenja nije obavezan uplatiti navedeni iznos, budući da je taj iznos manji od ukupnih potraživanja čija je naplata predmet tog postupka i zato što nema lica čija se potraživanja iz prodajne cijene namiruju prije tražioca izvršenja.

11. Rješenjem Općinskog suda o namirenju broj 36 0 Ip 000075 o8 Ip od 12. oktobra 2012. godine određeno je da se iz iznosa od 86.000,00 KM, dobijenog prodajom predmetnih nekretnina izvršenika, namiruju potraživanja tražioca izvršenja prema rješenju o izvršenju od 22. septembra 2008. godine, koje je pravosnažno i izvršno sa 8. oktobrom 2008. godine, i to troškovi izvršnog postupka u iznosu od 500,00 KM, zakonska kamata koja teče od 23. augusta 2006. godine do dana isplate i glavni dug u iznosu od 259.102,21 KM, a ostatak glavnog duga prema rješenju o izvršenju od 173.102,21 KM, kao i ostatak zateznih kamata do isplate ostaju neizmireni.

12. Osporenim Rješenjem Općinskog suda broj 36 0 IP 000075 08 Ip od 26. juna 2013. godine odbačen je kao neblagovremen apelanticin prigovor protiv Rješenja o izvršenju tog suda broj 36 0 IP 000075 08 Ip od 12. oktobra 2012. godine. U obrazloženju je navedeno da je protiv rješenja o izvršenju tog suda od 12. oktobra 2012. godine apelantica, kao treće lice, odnosno supruga izvršenika, podnijela prigovor 19. aprila 2013. godine, navodeći da je rješenje nedopustivo i nezakonito, jer je ona suvlasnica predmetnih nekretnina za koje nije dala saglasnost za stavljanje pod hipoteku, te da je apelant samo formalno upisan u zemljišne knjige kao vlasnik 1/1. Općinski sud je obrazložio da je odredbom člana 51. stav 2. Zakona o izvršnom postupku propisan rok od 30 dana za podnošenje prigovora protiv rješenja o izvršenju, te da je nesporno da je u konkretnom slučaju apelantica taj prigovor podnijela nakon proteka roka, budući da je podnesen 19. aprila 2013. godine. Navedeno je da je pred tim sudom vođen izvršni postupak u kojem je tražitelju izvršenja-kupcu nekretnina na kojima je vlasnik izvršenik sa dijelom 1/1, na osnovu hipoteke koju je izvršenik na tim nekretninama zasnovao, predmetna nekretnina i dodijeljena. Općinski sud je naveo da apelantica u toku cijelog izvršnog postupka ni u jednom trenutku nije osporila činjenicu da je izvršenik vlasnik spornih nekretnina 1/1, niti da joj je činjenica da je zasnovao hipoteku na tim nekretninama, koje su, prema apelanticinoj tvrdnji, bračna stečevina, ostala ili mogla ostati nepoznata. Zbog navedenog, Općinski sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

13. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 36 0 IP 000075 13 Pžip od 15. novembra 2013. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je apelanticin prigovor, u smislu odredbe člana 51. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, podnesen u roku s obzirom na to da predmetni izvršni postupak još nije okončan, jer tražitelj izvršenja nije namiren u cijelosti. Navedeno je da je prvostepeni sud donošenjem osporenog rješenja kojim je kao neblagovremen odbačen apelanticin prigovor postupio pogrešno, ali da se ne radi o povredi odredaba Zakona o izvršnom postupku koja je značajna za odlučivanje u ovoj izvršnoj stvari, u smislu odredaba člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 51. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku propisano da lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja, tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem, kao i da se prigovor može podnijeti do okončanja izvršnog postupka s tim da podnošenje prigovora ne sprečava provođenje izvršenja ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

14. Navedeno je i da je odredbama člana 52. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku propisano da će sud o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku, ili da će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvari u parnici, kao i da će izvršni sud o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Kantonalnog suda, rješenjem o izvršenju od 22. septembra 2008. godine, te rješenjem o dosudi predmetnih nekretnina tražitelju izvršenja od 12. oktobra 2012. godine, koje je apelantica neosnovano pobijala predmetnim prigovorom, određeno je da će se tražitelj izvršenja namiriti prodajom predmetnih nekretnina na kojima je vlasnik izvršenik sa dijelom 1/1 (upisanih u zk. ul. broj 2220 k.o. Doboj u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda), koje su i prodate za iznos od 86.000,00 KM, ali da je nakon toga potraživanje tražitelja izvršenja ostalo nenamireno u odnosu na glavni dug i iznos od 173.102,21 KM, kao i za ostatak zateznih kamata. S obzirom na navedene zakonske odredbe, kao i navedene činjenice predmeta, Kantonalni sud je zaključio da je apelanticina žalba neosnovana, budući da ni iz jednog podatka ne proizlazi da apelantica ima takvo pravo na predmetnim nekretninama koje bi sprečavalo provođenje izvršenja na spornim nekretninama. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

15. Zaključkom Općinskog suda broj 36 0 Ip 000075 08 Ip od 10. aprila 2014. godine, odnosno stavom 1. tog zaključka, određeno je da će se, radi provođenja radnje izvršenja ispražnjenjem i predajom u posjed predmetne nekretnine, vlasništvo izvršenika 1/1 bez tereta i slobodnog od lica i stvari, tražiocu rješenja odrediti ročište na licu mjesta za 7. maj 2014. godine u 12 sati, a u preostalim stavovima preciziran je način provođenja izvršenja. U zaključku je naznačeno da protiv tog zaključka nisu dopušteni pravni lijekovi.

16. Rješenjem istog suda broj 36 0 Ip 000075 08 Ip od 17. septembra 2014. godine navedeno izvršenje je na prijedlog tražitelja izvršenja odgođeno do 20. oktobra 2014. godine, ali ni navedeno izvršenje nije provedeno, već je, također, odgođeno do oktobra 2015. godine, nakon čega je i rješenjem isti broj od 26. oktobra 2015. godine izvršenje ponovno odgođeno sve do 1. januara 2016. godine, a nakon toga i do 6. aprila 2016. godine uz obrazloženja da je sa izvršenikom i apelanticom zaključen ugovor o zakupu, zbog čega tražitelj izvršenja smatra da je nepotrebno da ulazi u posjed predmetnih nekretnina dok zakupni odnos traje.

IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je "nesporno da se radi o idealnom dijelu nekretnine u kojem je apelantica sa malodobnom djecom u posjedu, jer oni nemaju drugih nekretnina niti mogućnosti prinudnog smještaja, iako im se svakodnevno prijeti deložacijom, sa posebnom napomenom da apelantica ničim nije doprinijela da dođe do ovako neželjene situacije, stoga je očigledno da je sud donio nezakonitu odluku u smislu što nije uvažio žalbu, te predmet vratio prvostepenom sudu koji bi u parničnom postupku utvrdio pravilno činjenično stanje, čime bi zaštitio apelanticina osnovna ljudska prava". Također, apelantica navodi da je činjenica da je suvlasnica spornih nekretnina koje je sa izvršenikom stekla u bračnoj zajednici, te da nije znala da ih je izvršenik založio.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da apelantica pogrešno smatra da je postupak izvršenja na predmetnoj nekretnini proveden na njenu štetu, te da se radi o idealnom dijelu nekretnine koji predstavlja bračnu stečevinu, jer je, prema ocjeni tog suda, što proizlazi iz zk. uloška, predmetna nekretnina vlasništvo izvršenika, apelanticinog supruga, u dijelu 1/1, tako da apelantica kao treće lice nema pravo u smislu odredbe člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku koje sprečava predmetno izvršenje.

19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, te ponovio hronologiju predmetnog postupka.

20. U odgovoru na apelaciju tražilac izvršenja je naveo da apelantica u toku izvršnog postupka nije dokazala osnovanost svog zahtjeva, te da se o svojim pravima počela brinuti tek nakon okončanja izvršnog postupka, što ukazuje da joj nije mogla ostati nepoznata činjenica da je predmetna nekretnina založena, te da je tražilac izvršenja u dobroj vjeri i shodno važećim propisima stekao hipoteku.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:

PRIGOVOR TREĆEG LICA

Član 51.
Pretpostavke za prigovor

(1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.

(2) Prigovor se može podnijeti do okončanja izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava provedbu izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

(3) Sud će prigovor dostaviti tražiocu izvršenja i izvršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana izjasne o prigovoru.

Član 52.
Odluke suda po prigovoru trećeg lica

(1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.

(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svog prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom.

Član 53.
Upućivanje na parnicu

(1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona ne sprečava provedbu izvršenja, niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.

(2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može tražiti odlaganje izvršenja pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera osiguranja.

(3) Ukoliko donese rješenje o odlaganju izvršenja parnični sud će odrediti i vrijeme na koje se ono odlaže, te ga po službenoj dužnosti dostaviti nadležnom izvršnom sudu na provođenje.

(4) Izvršni sud će po prijemu rješenja iz stava 3. ovog člana zaključkom odgoditi daljnje izvršenje i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke kojom parnični sud stavlja van snage rješenje o odgodi izvršenja ili odbacuje tužbu podnosioca prigovora, odnosno odbija njegov tužbeni zahtjev. Do nastavka izvršnog postupka preduzete izvršne radnje ostaju na snazi.

(5) Ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, naložit će i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda, izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene radnje.

(6) Odlukom o prigovoru trećeg lica koju izvršni sud donese na osnovu stava 2. člana 52. ovog zakona ne dira se u prava tog lica da i nakon te odluke ostvaruje svoja prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika u posebnoj parnici.

(7) Treće lice može se koristiti pravima predviđenim stavom 2. ovog člana samo ako je parnica radi ostvarenja njegovih prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika pokrenuta na osnovu zaključka o upućivanju na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona.

Član 69.

(1) Ukoliko nije drukčije određeno predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina određena propisima koji uređuju vlasništvo i druga stvarna prava.

(2) Suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja u pogledu kojeg se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na nepokretnostima.

(3) U slučaju postupka izvršenja na suvlasničkom dijelu, a prema zahtjevu tražioca izvršenja, izvršenika ili drugog suvlasnika, sud će u rješenju o izvršenju odrediti da se na prodaju ponude kako cjelokupna nepokretnost, tako i suvlasnički dio koji je predmet izvršenja. U rješenju o izvršenju sud će naznačiti i da će, zavisno od ispunjenja uvjeta iz stava 4. ovog člana, svojim zaključkom iz stava 3. člana 90. ovog zakona odlučiti da li je predmet prodaje cjelokupna nepokretnost ili samo njen suvlasnički dio. U istom rješenju sud će odrediti da se zabilježba izvršenja iz člana 72. ovog zakona odnosi na cjelokupnu nepokretnost.

(4) Ako bi prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša u slučaju prodaje cjelokupne nepokretnosti, sud će odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti postupajući kao da se radi o zahtjevu suvlasnika za diobu fizički nedjeljive stvari kako je to predviđeno propisima koji uređuju suvlasničke odnose.

(5) U slučaju iz stava 4. ovog člana suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo na namirenje u visini svojih suvlasničkih dijelova iz iznosa dobijenog prodajom stvari prije namirenja tražioca izvršenja i drugih lica koja se namiruju u izvršnom postupku, te prije naknade troškova izvršnog postupka.

(6) Suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo zahtijevati da im se stvar koja je predmet izvršenja ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari.

(7) Suvlasnika koji nije izvršenik, a kojem je osporen udio u stvari koja je predmet izvršenja, sud će uputiti na parnicu protiv tražioca izvršenja, a i protiv izvršenika ako i on osporava njegovo pravo da dokaže svoje pravo, osim ako u izvršnom postupku ne može dokazati svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom. Na pokrenutu parnicu, kao i na prava suvlasnika da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica.

(8) Ako suvlasnik iz stava 7. ovog člana može dokazati svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom, sud će postupiti kao da njegovo pravo nije osporeno.

(9) Okolnost da je sud u izvršnom postupku uzeo da pravo lica iz stava 7. ovog člana nije osporeno u smislu odredaba tog stava ili stava 8. ovog člana ne utiče na pravo tražioca izvršenja ili izvršenika da svoja prava protiv tog lica ostvaruju u posebnoj parnici.

(10) Odredbe st. od 2. do 9. ovog člana na odgovarajući način se primjenjuju i na vlasnike zajedničke imovine (zajedničari). Ako između izvršenika i ostalih vlasnika zajedničke imovine ne postoji saglasnost o njihovim pravima u zajedničkoj stvari, sud će vlasnika zajedničke imovine koji osporava izvršenikova prava na zajedničku stvar zaključkom uputiti da svoja prava dokazuje u parnici. Na pokrenutu parnicu, kao i na prava vlasnika zajedničke imovine da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica.

(11) Ako je u vezi neke nepokretnosti ili njenog idealnog dijela osnovano pravo plodouživanja, ono može biti samostalni predmet izvršenja s tim da izvršenik može namiriti svoje potraživanje iz plodova koje to pravo daje na osnovu nekog pravnog odnosa (najamnina, zakupnina) u pogledu čega se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na pravima.

22. U Porodičnom zakonu ("Službene novine FBiH" br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:

Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

a) Bračna stečevina

Član 251. stav 1.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

Član 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

b) Solidarna odgovornost bračnih partnera

Član 262.

Za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.

23. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 21.

Zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili više osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi.

Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drugačije određeno.

24. U Zakonu o zemljišnim knjigama FBiH ("Službene novine FBiH" br. 58/02, 19/03, 54/04) relevantne odredbe glase:

Član 9. st. 1. i 2.
Javno povjerenje

(1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treće osobe, koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odluke donesene u izvršnom postupku. Ustavni sud zapaža i da je apelantica podnijela prigovor protiv navedenih odluka u svojstvu trećeg lica, što je omogućeno shodno odredbama člana 51. Zakona o izvršnom postupku, te da su redovni sudovi odlučivali o tom njenom prigovoru iz čega proizlazi da je apelantica bila učesnik predmetnog postupka. S obzirom na navedeno, zatim, da apelantica tvrdi da joj je, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer nema drugog mjesta za stanovanje osim predmetnih nekretnina, što nesumnjivo predstavlja stvar od posebnog značaja za apelanticu, te da predmetna apelacija ispunjava sve ostale uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti, te će ispitati apelanticine navode o kršenju prava na dom.

VII. Meritum

28. Apelantica pobija navedene odluke, tvrdeći da je tim odlukama prekršeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

30. Evropska konvencija u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 51. Zakona o izvršnom postupku, između ostalog, propisano da lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja, tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem, te da se takav prigovor može podnijeti sve do okončanja izvršnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantica prigovorom u svojstvu trećeg lica osporavala odluke donesene u izvršnom postupku povodom zahtjeva tražioca izvršenja za namirenje neizmirenog kredita koji je izvršenik (koji je, kako je već rečeno, apelanticin suprug) podigao kod tražitelja izvršenja na ime privatnog preduzeća, čiji je vlasnik izvršenik i koji je osiguran založnim pravom-hipotekom na predmetnim nekretninama, tvrdeći da su te nekretnine bračna stečevina za čije raspolaganje ona nije znala, niti je dala saglasnost izvršeniku, te da su predmetne nekretnine njen dom u kojem živi sa djecom (i izvršenikom) i da bi njihovim napuštanjem ostala bez doma. Osim toga, članom 52. istog zakona je propisano da sudovi o navedenom prigovoru mogu riješiti u okviru izvršnog postupka, ili stranke uputiti da sporna pitanja riješe u parničnom postupku.

32. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odlučili da o apelanticinom prigovoru riješe u okviru izvršnog postupka, bez upućivanja stranaka na parnicu, te su odbili apelanticin prigovor uz obrazloženje da apelantica nije dokazala da su predmetne nekretnine bračna stečevina, kao i da nije znala, niti dala saglasnost za njihovo zalaganje, budući da je izvršenik jedini upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina.

33. Ustavni sud, u vezi s navedenim obrazloženjem redovnih sudova, podsjeća da je, između ostalih, odredbama čl. 250, 251. i 252. Porodičnog zakona regulirano pitanje imovinskih odnosa bračnih partnera, odnosno propisano šta predstavlja bračnu stečevinu, kao i da u slučaju kada je samo jedan bračni partner upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, drugi bračni partner može tražiti ispravku upisa. Također, članom 262. istog zakona regulirano je pitanje solidarne odgovornosti bračnih partnera za obaveze koje su nastale pri poduzimanju radnji usmjerenih na podmirenje tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na odredbe člana 69. Zakona o izvršnom postupku kojim je propisano postupanje u postupku izvršenja na nekretninama na kojima postoji više vlasnika (suvlasnici i zajedničari) i koji nisu svi izvršenici. Naime, u takvim slučajevima ova zakonska odredba obavezuje sud da lica koja u toku izvršnog postupka polažu pravo na dio imovine uputi da svoja prava dokazuju u posebnoj parnici. Pored toga, članom 9. Zakona o zemljišnim knjigama je, između ostalog, propisano da se pravo upisano u zemljišnu knjigu smatra tačnim sve dok upisano pravo nije osporeno prigovorom.

34. U vezi sa apelanticinim navodima da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo na dom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A broj 297-C). Da bi se utvrdilo da li se u svakom konkretnom slučaju radi o kršenju (u predmetnom slučaju) prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li predmetne nekretnine predstavljaju apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, da li je odlukama koje apelant osporava došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom, da li je to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i da li je miješanje bilo proporcionalno u vezi s jednim od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.

35. Sagledavajući obrazloženje redovnih sudova u kontekstu navedenih zakonskih odredaba, te standarda ustanovljenih članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u situaciji kada su iskoristili svoje diskreciono pravo i odabrali da o prigovoru odluče u okviru izvršnog postupka bez upućivanja stranaka na parnicu, bili obavezni da daju jasne i nedvosmislene odgovore na pitanja koja su se otvorila u trenutku kada je apelantica u svojstvu trećeg lica podnijela prigovor, tvrdeći da su predmetne nekretnine bračna stečevina, a ne isključivo vlasništvo izvršenika, te da ona nije dala saglasnost za njihovo zalaganje, niti je znala da su predmetne nekretnine založene.

36. Ustavni sud, naime, zapaža da je redovni sud, odbijajući apelanticin prigovor, istakao da osporeno rješenje nije zasnovano na povredama odredaba Zakona o izvršnom postupku, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, niti na povredama Evropske konvencije na koje apelantica neosnovano ukazuje. Nakon što je interpretirao činjenično stanje (navedeno u prvom dijelu ove odluke), Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud o svim apelanticinim prigovorima dao obrazloženje prema kojem su neosnovani navodi žalbe da je predmetno izvršenje provedeno na štetu apelantice kao trećeg lica, jer iz sadržaja predmetnog spisa jasno proizlazi da apelantica, kao supruga izvršenika, shodno odredbi člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, na predmetnim nekretninama izvršenika nema takvo pravo koje sprečava predmetno izvršenje s obzirom na to da je izvršenik, prema priloženim dokazima u spisu, u vrijeme upisa založnog prava na predmetnim nekretninama u korist tražitelja izvršenja u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1, kako je pravilno utvrdio i prvostepeni sud, te zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u skladu sa citiranim odredbama člana 52. Zakona o izvršnom postupku odbio predmetni prigovor trećeg lica - apelantice kao neosnovan.

37. Navedenim obrazloženjem drugostepenog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, uopće nije odgovoreno na apelanticine prigovore, odnosno obrazloženje ne sadrži argumente iz kojih bi Ustavni sud uopće mogao prosuditi da li je miješanje u pravo na apelanticin dom bilo zakonito, pa ako jeste - da pristupi ocjeni ostalih uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi miješanje u apelanticino pravo moglo biti ocijenjeno dopuštenim u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je odredbom stava 1. člana 52. ZIP-a, kao što je drugostepeni sud i naveo, propisano da će sud o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku, ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici. Međutim, Ustavni sud ukazuje na odredbu stava 2. člana 52. ZIP-a prema kojoj će izvršni sud o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku, kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svog prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili privatnom ispravom ovjerenom prema zakonu. Ustavni sud se neće miješati u ocjenu redovnog suda da li su okolnosti slučaja dopuštale da izvršni sud odluči o apelanticinom prigovoru u izvršnom postupku, jer je to prema zakonu njegovo diskreciono pravo, ali bilježi da apelantica, kao podnositeljica prigovora, opravdanost svog prigovora nije dokazivala pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili privatnom ispravom ovjerenom prema zakonu, što je značajno smanjilo mogućnost izvršnog suda da u izvršnom postupku odluči o prigovoru.

38. Pored navedene procesne poteškoće sa kojom se susreo izvršni sud, Ustavni sud zapaža da je taj sud odlučio o apelanticinom prigovoru u izvršnom postupku tako da ga je odbio pri čemu nije imao u vidu: da je stavom (1) člana 251. Porodičnog zakona propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, a stavom (1) člana 252. Porodičnog zakona propisano je da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili, što, prema mišljenju Ustavnog suda, znači da bez obzira na to koji je bračni drug upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama – ako se utvrdi da je predmetna nekretnina bračna stečevina, bračni drugovi su suvlasnici sa po ½ na nekretnini izuzev ako su oni sami drukčije ugovorili. Pored toga, navedeno je da je stavom (3) člana 252. Porodičnog zakona propisano da, ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije BiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke kojom je odbijen apelanticin prigovor proizlazi da izvršni sud nije imao u vidu ni odredbu člana 262. Porodičnog zakona prema kojoj: za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje, prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno kako bračnom stečevinom, tako i svojom posebnom imovinom. Dakle, izvršni sud nije dao odgovor na pitanje da li je u konkretnom slučaju riječ o solidarnoj odgovornosti izvršenika i apelantice kao bračnih drugova i ako jeste, da li su za to ispunjeni uvjeti iz člana 262. Porodičnog zakona.

39. Ustavni sud, također, zapaža da izvršni sud nije imao u vidu ni relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, među kojima odredbe člana 21. kojima je propisano da zajedničko vlasništvo postoji u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvama ili više lica (zajedničari), tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi, te da se na zajedničko vlasništvo shodno primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu ako zakonom nije drugačije određeno. Također, proizlazi da je izvršni sud, propustivši da apelanticin prigovor sagleda u svjetlu prethodno navedenih relevantnih odredaba relevantnih zakona, propustio da dovede činjenice konkretnog predmeta i navedene odredbe relevantnih zakona u vezu i sa članom 9. Zakona o zemljišnim knjigama, prema kojem se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim, te da za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora, ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige, ili zbog grube nepažnje nije poznata. Dakle, izvršni sud nije utvrdio da li je tražitelj izvršenja postupao u dobroj vjeri prilikom zasnivanja založnog prava, da li mu je moglo da bude nepoznato da je zemljišna knjiga eventualno netačna s obzirom na to da apelantica tvrdi da je predmetna nekretnina bračna stečevina i da su i u vrijeme zasnivanja založnog prava izvršenik i apelantica bili u bračnoj zajednici, te da li je tražitelju izvršenja podatak da je zemljišna knjiga eventualno netačna ostao nepoznat zbog grube nepažnje.

40. Ustavni sud ponovo podsjeća da je izvršni sud, u odnosu na sve apelanticine prigovore i u odnosu na sve odredbe materijalnog prava koje je bio dužan tumačiti i primijeniti kada je već iskoristio svoje pravo da o prigovoru odluči u izvršnom postupku, usvojio stav da iz sadržaja predmetnog spisa jasno proizlazi da apelantica kao supruga izvršenika, shodno odredbi člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, na predmetnim nekretninama izvršenika nema takvo pravo koje sprečava predmetno izvršenje s obzirom na to da je izvršenik, prema priloženim dokazima u spisu, u vrijeme upisa založnog prava na predmetnim nekretninama u korist tražitelja izvršenja u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1.

41. Ustavni sud neće, umjesto izvršnog suda, utvrđivati činjenice i na njih primjenjivati materijalno pravo, jer to, uostalom, i nije zadaća Ustavnog suda, već je to prvenstveno zadaća redovnog suda. Isto tako, da bi Ustavni sud mogao vršiti svoju nadležnost i odlučiti da li je povrijeđeno apelanticino ustavno pravo na dom, Ustavni sud mora imati pred sobom takvu odluku redovnog suda - bilo da je donesena u parničnom, bilo u izvršnom postupku - iz koje će moći zaključiti da li su ostvareni uvjeti iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije za miješanje javnih vlasti u apelanticino pravo na dom. S obzirom na to da osporena odluka ne predstavlja takvu odluku, Ustavni sud smatra apelanticine navode osnovanim.

42. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je neophodno ukinuti osporeno rješenje i predmet vratiti Kantonalnom sudu na ponovno rješavanje pri čemu će Kantonalni sud imati u vidu stavove navedene u ovoj odluci.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada redovni sudovi u osporenim odlukama nisu dali obrazloženje iz kojeg bi se moglo zaključiti da li je miješanje javnih vlasti u apelanticino ustavno pravo na dom izvršeno u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. U smislu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine u ovoj odluci.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.