Službeni glasnik BiH, broj 14/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
U 9/12, rješavajući zahtjev
Milorada Živkovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Constance Grewe, sutkinja
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 30. januara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se zahtjev
Milorada Živkovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti člana 18.d. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 14/09).
Utvrđuje se da odredba člana 18.d. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 14/09) nije u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa odredbama člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, uskladi odredbu člana 18.d. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 14/09) sa odredbama člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku iz prethodnog stava, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milorad Živković, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 5. juna 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 18.d. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine Federacije BiH" broj 14/90).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Molbom za učešće u postupku Ustavnom sudu se obratila Dobrila Jurić, koja je u postupku pred nadležnim federalnim organima izgubila pravo na tuđu njegu i pomoć, budući da je njena invalidnost nastupila nakon 65. godine starosti, bez obzira na to što je 100% invalid. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom člana 15. stav 1. Pravila Ustavnog suda BiH propisano ko su učesnici u postupku pred Ustavnim sudom. Članom 15. stav 2. Pravila Ustavnog suda BiH propisano je da Ustavni sud može u konkretnom predmetu odrediti druge učesnike u postupku na koje će se primjenjivati princip kontradiktornosti. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da se radi o predmetu u kojem se traži apstraktna ocjena ustavnosti sporne odredbe na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi da se, prema odredbama člana 15. stav 2. Pravila Ustavnog suda BiH, odrede
drugi učesnici u postupku.
3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma i Doma naroda (u daljnjem tekstu: Parlament FBiH) zatraženo je 25. jula 2012. godine da dostave odgovore na zahtjev.
4. Dom naroda Parlamenta FBiH je 27. augusta 2012. godine od Ustavnog suda zatražio produženje roka za dostavljanje odgovora na predmetni zahtjev. Ustavni sud je dopisom od 7. septembra 2012. godine odobrio navedeni zahtjev. Parlament FBiH nije dostavio odgovor na zahtjev.
5. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 18. oktobra 2012. godine da dostavi odgovor o tome šta su razlozi, odnosno šta je svrha koja se želi postići odredbom člana 18.d. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine Federacije BiH" broj 14/90). Federalno ministarstvo je navedenu informaciju dostavilo Ustavnom sudu 6. novembra 2012. godine.
6. Informacija Federalnog ministarstva je dostavljena podnosiocu zahtjeva 13. decembra 2012. godine.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
7. Podnosilac zahtjeva traži od Ustavnog suda ocjenu kompatibilnosti člana 18.d. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine Federacije BiH" broj 14/09). Podnosilac zahtjeva smatra da je navedena odredba diskriminirajuća, te da su njome u neravnopravan položaj stavljena lica sa invaliditetom čiji je invaliditet nastao nakon 65. godine. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, navedena lica su trebala biti bolje zaštićena, budući da se na nastupanje invalidnosti ne može utjecati, a radi se o licima kojima je pomoć neupitna. Podnosilac zahtjeva smatra da je sporna odredba u suprotnosti sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, smatra da je navedena odredba u suprotnosti sa Evropskom socijalnom poveljom, posebno sa poglavljem koje se odnosi na lica sa invaliditetom. Podnosilac zahtjeva ukazuje na odredbu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj prava i slobode određene Evropskom konvencijom imaju prioritet nad drugim zakonima. Predlaže da Ustavni sud utvrdi da je sporna odredba neustavna.
b) Informacija Federalnog ministarstva
8. U svojoj informaciji Federalno ministarstvo je navelo da je Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine FBiH" broj 54/04) po prvi put omogućeno da lica sa invaliditetom ostvaruju prava na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od drugog lica i ortopedski dodatak. Istaknuto je da je Zakon imao mnoge manjkavosti počevši od nedostatka definicije invaliditeta, nepreciznosti definiranja korisnika prava, nepostojanja razlike između bolesti ili starosti i stanja invaliditeta. Njegova primjena je rezultirala uvođenjem u pravo ogromnog broja korisnika, prijenosom dotadašnjih korisnika prava po kantonalnim propisima na federalni nivo, te neadekvatnom zaštitom lica sa invaliditetom kojima je pomoć najpotrebnija. Izmjenama i dopunama navedenog zakona iz 2009. godine željelo se postići da se na najbolji mogući način zaštite lica sa invaliditetom sa najvećim stepenom oštećenja organizma, da se bolest i starost razdvoje od invaliditeta, te da se dijelu dotadašnjih korisnika prava osigura zaštita na kantonalnom nivou, s obzirom na to da je oblast socijalne zaštite stvar podijeljene nadležnosti između kantona i Federacije. Prema mišljenju Ministarstva, odredba člana 18.d. stav 4. navedenog zakona ne dovodi do diskriminacije lica sa invaliditetom, nego se izmijenjenim zakonom želio poštovati Ustav u pogledu podijeljene nadležnosti.
IV. Relevantni propisi
9.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine FBiH" broj 14/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.d. stav 4.
Lica sa invaliditetom koji je nastao nakon 65. godine života a kod kojih je, u skladu sa mišljenjem Instituta, utvrđena potreba za korištenjem prava na dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, ovo pravo ostvaruju u skladu sa propisom kantona.
V. Dopustivost
10. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud polazi od odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to pitanje:
- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
11. Budući da je zahtjev za ocjenu ustavnosti entitetskog zakona podnio predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, Ustavni sud konstatira da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan razlog za nedopustivost zahtjeva iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
VI. Meritum
13. Podnosilac zahtjeva navodi da član 18.d. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine FBiH" broj 14/09) nije saglasan sa članom 14. Evropske konvencije u vezi sa Evropskom socijalnom poveljom.
Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
Opća zabrana diskriminacije
1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.
14. Ustavni sud konstatira da podnosilac zahtjeva ističe da je odredba člana 18.d. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine FBiH" broj 14/09) u suprotnosti sa Evropskom socijalnom poveljom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 16. jula 2008. godine donijelo odluku o ratifikaciji revidirane Evropske socijalne povelje od 3. maja 1996. godine. Prema mišljenju Ustavnog suda, aktom ratifikacije Evropska socijalna povelja postala je sastavni dio pravnog poretka u Bosni i Hercegovini. Međutim, ona nije navedena među dokumentima u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, a ni aktom ratifikacije automatski nije postala (i) dio Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga će se ustavnost osporene zakonske odredbe ispitati
u skladu sa ovim Ustavom, kako je to propisano odredbama člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva u suštini ukazuje na diskriminaciju po osnovu samog zakona. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, odredbe Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijevaju i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojem osnovu, dakle osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom, kako to predviđa član 14. Evropske konvencije na koji se poziva podnosilac zahtjeva. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je odredba člana 18.d. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine FBiH" broj 14/09) u suprotnosti sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da ti akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Stoga, Ustavni sud naglašava da je član 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije dio Ustava Bosne i Hercegovine, te da ga, s obzirom na njegov opći karakter, nije potrebno ispitivati u odnosu na neko od prava iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine već samostalno.
16. Ustavni sud je u Odluci broj U 7/11 od 30. marta 2012. godine konstatirao da još ne postoji značajna praksa ni Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), niti Ustavnog suda u vezi sa tumačenjem odredaba Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Stoga je u toj odluci istaknuto sljedeće: " […] da je za Ustavni sud značajno tumačenje koje je Evropski sud dao u odluci koju je donio u predmetu
Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud,
Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. decembra 2009. godine, aplikacije br. 27996/06 i 34836/06). U toj odluci, Evropski sud je naveo: 'Smisao diskriminacije [je] konstantno interpretiran u praksi Suda u okviru razmatranja člana 14. Evropske konvencije. U suštini, ova praksa je jasno ustanovila da
diskriminacija znači različit tretman, bez objektivnog i razumnog opravdanja, osoba u istoj situaciji (vidi paragrafi 42-44 gore i izvore koji ih citiraju). Izvori koriste isti termin diskriminacije u pogledu člana 1. Protokola broj 12. Bez obzira na razliku između ove dvije odredbe, značenje ovog termina u članu 1. Protokola broj 12 ima intenciju da bude identičan sa terminom iz člana 14. (vidi Eksplanatorni izvještaj Protokola broj 12 18). Stoga Sud ne vidi nijedan razlog da odstupi od utvrđene interpretacije
diskriminacije, kako je gore u tekstu objašnjeno, kada isti termin primjenjuje u okviru člana 1. Protokola broj 12'. Evropski sud je u navedenom predmetu zaključio da je došlo do kršenja prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, gotovo u cijelosti upućujući na svoje zaključke u istoj odluci u pogledu kršenja člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju". (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 7/11 od 30. marta 2012. godine, tačka 21, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 36/12).
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud,
Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud,
Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
18. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, neki akt ili propis je diskriminirajući ako pravi razliku između pojedinaca ili grupa koje se nalaze u sličnoj situaciji, te ako u tom razlikovanju izostane objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i ciljeva čijem ostvarenju se teži. Međutim, prema praksi Evropskog suda, državni organi imaju određenu slobodu procjene kada odlučuju da li i u kojoj mjeri razlike u inače sličnim situacijama opravdavaju različit tretman prema zakonu. Obim te slobode procjene varira u zavisnosti od okolnosti samog predmeta i pozadine tog predmeta (vidi Evropski sud,
Rasmunssen protiv Danske, presuda od 28. novembra 1984. godine, serija A, broj 87, stav 40). Naprimjer, Evropski sud je dopustio priličnu slobodu procjene u vezi sa formuliranjem i provođenjem odluka u oblasti porezne politike (vidi Evropski sud,
National and Provincial Building Society i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 3. oktobra 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-VII, stav 80).
19. U konkretnom slučaju, podnosilac zahtjeva smatra da su spornom odredbom diskriminirana lica sa invaliditetom čiji je invaliditet nastao nakon 65. godine života. Podnosilac zahtjeva ističe da su navedena lica spornom odredbom stavljena u neravnopravan položaj iako su trebala biti zaštićena, budući da se na nastupanje invalidnosti ne može utjecati. Također, naglašava da se radi o licima kojima je potrebna pomoć. Iz navedenog proizlazi da podnosilac zahtjeva upućuje na diskriminaciju po osnovu godina života. Iako u članu 1. Protokola broj 12 nije eksplicitno navedena zabrana diskriminacije po starosnoj dobi, navedenim članom je propisano
uživanje svih prava određenih zakonom, odnosno opća zabrana diskriminacije prema zakonu u odnosu na
drugi status. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, iz formulacije navedenog člana nabrajanje osnova za razliku u tretmanu koji predstavlja diskriminaciju nije iscrpljen, te da bi se stoga zabrana diskriminacije po osnovu starosne dobi mogla podvesti pod pojam
drugi status u smislu navedenog člana.
20. Ustavni sud ukazuje na to da međunarodno pravo priznaje tri osnova za osiguranje odgovarajućeg standarda života: imovinu, rad i socijalno osiguranje. Pravo na socijalno osiguranje u najširem smislu podrazumijeva pravo na socijalno osiguranje i pravo na socijalnu pomoć. Socijalno osiguranje podrazumijeva izdvajanje određenih sredstava radnika, kako bi oni i njihovi članovi porodice imali pravo na određenu naknadu u slučaju bolesti, povreda nastalih na radu ili u slučaju penzioniranja. Socijalna pomoć predstavlja novčana izdvajanja iz državnih fondova po osnovu poreza ili drugih izvora za ugrožene kategorije kao što su lica sa invaliditetom i nezaposlena lica. U smislu međunarodnopravne zaštite, licima sa invaliditetom pripadaju sva osnovna (opća) ljudska prava i slobode jednako kao i svim drugim ljudima. Zbog svojih objektivno datih posebnih potreba, oni, međutim, imaju i neka dodatna prava. Ona ne predstavljaju njihovo favoriziranje (diskriminaciju ostalih) već nužan uvjet da bi im se osigurala stvarna ravnopravnost sa drugim ljudima na isti način kao što se odgovarajućim mjerama štite i druge ugrožene kategorije ljudi, kao što su djeca, starija lica, manjine itd.
21. Ustavni sud zapaža, ne dajući pri tome bilo kakvu definiciju invaliditeta, da je pojam invalid uobičajen naziv za lice koje je usljed urođene ili stečene tjelesne mane (usljed bolesti, povrede, ranjavanja i sl.) djelimično ili u potpunosti onesposobljeno za rad, a u nekim slučajevima i za staranje o samom sebi. U zavisnosti od toga kako je došlo do invalidnosti, obično se dijele na ratne, mirnodopske i invalide rada, s tim da su moguće i daljnje podjele (npr., ratni vojni invalidi, mirnodopski vojni invalidi i dr.).
22. Ustavni sud podsjeća na to da je Bosna i Hercegovina država koja se u svom Ustavu opredijelila za poštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda. Već u preambuli Ustava Bosne i Hercegovine poziva se na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Deklaraciju o pravima lica koja pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama. Sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine čini petnaest međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima pobrojanih u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, a uživanje prava i sloboda iz navedenih međunarodnih sporazuma osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije, kako je to propisano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
23. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da su pitanja koja se tiču socijalne politike i pitanja lica sa invaliditetom u nadležnosti entiteta i kantona. To kao rezultat ima i različita zakonska rješenja u toj oblasti.
24. S ciljem poboljšanja stanja u oblasti invalidnosti Ustavni sud zapaža da je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine 8. maja 2008. godine usvojilo Politiku u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 76/08. U navedenom dokumentu je istaknuto da
cilj ove Politike Bosne i Hercegovine, njenih entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske i Distrikta Brčko je da omogući svim osobama sa invaliditetom da dostignu najviši kvalitet životnog potencijala, poštovanja i digniteta, nezavisnosti, produktivnosti i jednakog učešća u društvu u najproduktivnijem i što pristupačnijem okruženju. Zakone, podzakonska akta i programe koji omogućavaju osobama sa invaliditetom da ispune ove ciljeve trebaju inicirati, finansirati i provoditi vladine institucije, privatni i nevladin sektor i pojedinci. Dalje je ukazano na to da je
diskriminacija osoba sa invaliditetom česta u svakodnevnom životu, bez obzira na postojanje pojedinih zakona koji zabranjuju diskriminaciju po osnovu invalidnosti. Najilustrativniji primjer diskriminacije je da su novčane naknade po osnovu invalidnosti za isti stepen i vrstu invalidnosti u rasponu od 41 KM do 1700 KM. Politika ima 14 ciljeva, a prvi je ratificirati Konvenciju UN-a o pravima lica sa invaliditetom i druge međunarodne dokumente.
25. Nakon usvajanja navedene Politike u oba entiteta su izrađene strategije u oblasti invalidnosti i to "Strategija za unapređenje društvenog položaja lica sa invaliditetom u Republici Srpskoj 2010-2015" i "Strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine 2011-2015". U Strategiji za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom u Federaciji BiH 2011-2015 je istaknuto da međunarodni pravni instrumenti koje je Bosna i Hercegovina ratificirala i koji su sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, ustava entiteta i kantona, a neki su po pravnoj snazi iznad domaćih zakona, čine dio normativno-pravnog poretka relevantnog i za pitanje invaliditeta. Ukazano je na to da je osnovni princip međunarodnih instrumenata princip nediskriminacije, što znači da licima sa invaliditetom pripadaju sva prava propisana međunarodnim dokumentima jednako kao i svakom građaninu. Stoga, pored obaveze da uskladi domaće zakonodavstvo sa međunarodnim normama koje je prihvatila, država je obavezna i da u praktičnoj primjeni vodi računa o tome koliko su ranjive grupe, kao što su lica sa invaliditetom, uključene u sistem i koliko im je od propisanih prava stvarno dostupno. Istaknuto je da je Bosna i Hercegovina usvajanjem međunarodne regulative pokazala opredjeljenje za uvažavanje principa demokratije i poštivanja ljudskih prava. U mnoge zakone od interesa za lica sa invaliditetom ugrađeni su principi nediskriminacije. Međutim, istaknuto je da u nekim zakonima nisu na pravi način prepoznate potrebe lica sa invaliditetom.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud mora odgovoriti da li sporna odredba ukazuje na različito postupanje prema licima sa invaliditetom koja se nalaze u istoj situaciji. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je spornom odredbom propisano da lica sa invaliditetom koji je nastao nakon 65. godine života, a kod kojih je u skladu sa mišljenjem Instituta utvrđena potreba za korištenjem prava na dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ovo pravo ostvaruju u skladu sa propisom kantona. Prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno proizlazi da navedena odredba pravi razliku između lica sa invalidnošću po godinama starosti. Naime, ovom odredbom je napravljena razlika između lica sa invaliditetom čija je invalidnost nastupila nakon 65. godine života u odnosu na lica čija je invalidnost nastupila prije 65. godine života. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, sporna odredba sama po sebi pravi razliku između lica sa invaliditetom prema dobnoj skupini sa aspekta nastupanja invaliditeta.
27. Dalje, Ustavni sud mora razmotriti da li ovakav različit tretman lica sa invaliditetom ima razumno i objektivno opravdanje. Naime, za Ustavni sud se postavlja pitanje zbog čega lica kod kojih je invalidnost nastupila nakon 65. godine života moraju svoja prava ostvarivati u skladu sa kantonalnim propisima, a lica čija je invalidnost nastupila prije 65. godine svoja prava i dalje mogu ostvarivati u skladu sa federalnim propisima. Ustavni sud naglašava da donosilac spornog zakona nije Ustavnom sudu dostavio odgovor iz kojeg bi se moglo jasno zaključiti šta je bio
ratio sporne odredbe. Stoga je Ustavni sud zatražio informaciju od Federalnog ministarstva, koje je nadležno za pitanje socijalne politike, te je ujedno i bilo predlagač sporne odredbe. Iz informacije Federalnog ministarstva proizlazi da je primjena Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom ("Službene novine FBiH broj 54/04) dovela do povećanja velikog broja korisnika osiguranja na način da su dotadašnji korisnici prava po osnovu kantonalnih propisa prebačeni na federalni nivo. Razlog za ponovno vraćanje navedenih lica na kantonalni nivo Federalno ministarstvo opravdava time da je to najbolji mogući način zaštite lica sa invaliditetom sa najvećim stepenom oštećenja organizma. Naime, prema mišljenju Ministarstva, potrebno je da se bolest i starost razdvoje od invaliditeta sa najvećim stepenom. Federalno ministarstvo zaključuje da sporna odredba ne dovodi do diskriminacije već se njome htio poštovati Ustav Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu podjele nadležnosti između Federacije i kantona.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati da li se različito postupanje prema licima sa invaliditetom može opravdati raspodjelom nadležnosti između Federacije Bosne i Hercegovine i kantona. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da pitanje socijalne politike prema članu III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine potpada pod nadležnost federalne vlasti i kantona. Članom III.3.1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine je propisano da se nadležnosti iz člana III.2, među kojima je i socijalna politika, ostvaruju zajednički ili odvojeno ili u okviru kantona koordinirano od federalne vlasti. Prema članu III.3.2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kantoni i federalna vlast se u pogledu svojih nadležnosti dogovaraju na trajnom osnovu.
29. Dovodeći navedeno u kontekst socijalne politike, prema mišljenju Ustavnog suda, ova ustavna raspodjela nadležnosti ne bi mogla biti odgovor za ovakav različit tretman lica sa invaliditetom. Pri tome, Ustavni sud naglašava, ne tumačeći odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, da raspodjela nadležnosti između kantona i federalne vlasti ukazuje na to da se federalna vlast i kantoni zajednički dogovaraju o načinu provođenja socijalne politike, koji ne bi smio biti na štetu korisnika prava. Ta politika bi, kako ističe Ustavni sud, morala voditi što više ka ujednačenju i povećanju prava lica sa invaliditetom, a ne ka njihovom različitom tretiranju i umanjenju njihovih prava. Štaviše, prioritet bi trebao biti ispunjenje u najvećem mogućem dijelu međunarodnih obaveza koje je preuzela država Bosna i Hercegovina, a samim time i njeni entiteti u ostvarivanju prava lica sa invaliditetom kao najranjivije kategorije stanovništva.
30. Prema mišljenju Ustavnog suda, raspodjela nadležnosti ne može biti razumno i objektivno opravdanje za ovakav različit tretman lica sa invaliditetom po godinama starosti, a kako to u svojoj informaciji navodi Federalno ministarstvo. Ustavni sud zapaža da Federalno ministarstvo u svojoj informaciji nije odgovorilo na pitanje zbog čega su lica čiji je invaliditet nastupio nakon 65. godine upućena da svoja prava ostvaruju po kantonalnim propisima, dok su lica čiji je invaliditet nastupio prije 65. godine ostavljena da svoja prava mogu ostvarivati u skladu sa federalnim propisima. Ustavni sud naglašava da sporna odredba sama po sebi nesporno pravi razliku između lica sa invaliditetom prema godinama starosti. To je, prema mišljenju Ustavnog suda, dovoljno za zaključak da je sporna odredba diskriminirajuća, ne ulazeći pri tome u same uvjete i iznose koje bi ovi korisnici ostvarili u skladu sa kantonalnim propisima, na što su upućeni spornom odredbom. Pri tome, Ustavni sud napominje da se Federacija sastoji od 10 kantona, te da zakonska rješenja u pogledu socijalne politike u svakom od kantona ne moraju biti nužno istovjetna. Ustavni sud primjećuje da iz izvještaja o stanju u oblasti invalidnosti u BiH od marta 2012. godine, koji je izradila grupa sastavljena od predstavnika organizacija članica Mreže organizacija lica sa invaliditetom Bosne i Hercegovine, proizlazi da su u implementaciji sporne odredbe samo Kanton Sarajevo, Tuzlanski kanton i Zeničko-dobojski kanton do sada regulirali pravo na tuđu njegu i pomoć, a da je praktična primjena sporne odredbe počela samo u Kantonu Sarajevo.
31. Ustavni sud naglašava da lica sa invaliditetom imaju pravo da u potpunosti i jednako učestvuju u društvu i da poboljšaju kvalitet svog života. S druge strane, obaveza države je da im omogući da dostignu najviši kvalitet životnog potencijala, poštovanja i digniteta, nezavisnosti, produktivnosti i jednakog učešća u društvu u najproduktivnijem i što pristupačnijem okruženju. Dakle, cilj svakog društva bi trebao biti da se ovim kategorijama stanovništva olakša svakodnevni način života, a ne da se vrši njihova marginalizacija. Prema mišljenju Ustavnog suda, na državi je da teži da socijalna politika u odnosu na lica sa invaliditetom bude takva da ne bude različitosti u pogledu ostvarivanja njihovih prava ili da se one svedu na najmanju moguću mjeru. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sporna odredba ne zadovoljava ove zahtjeve. Štaviše, sporna odredba je sama po sebi diskriminirajuća jer pravi razliku između lica sa invaliditetom po godinama starosti. Pri tome, zakonodavac nije dostavio razumno i objektivno opravdanje za ovo razlikovanje, a navedeno Ustavni sud nije mogao zaključiti ni iz informacije koju je dobio od Federalnog ministarstva.
32. Na osnovu navedenog, te budući da je utvrđeno da nema razumnog i objektivnog opravdanja za ovako različito tretiranje lica sa invaliditetom prema godinama starosti, Ustavni sud smatra da je odredba člana 18.d. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine FBiH" broj 14/09) diskriminirajuća i samim tim suprotna članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
VII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 18.d. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine FBiH" broj 14/09) suprotna odredbi člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer ukazuje na različit tretman lica sa invaliditetom, a ne postoji razumno i objektivno opravdanje za takvo postupanje.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.