Službeni glasnik BiH, broj 21/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 3839/11, rješavajući apelaciju
Momira Miščevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Momira Miščevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 000015 09 Uvp od 11. maja 2011. godine.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Momir Miščević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg je zastupao pokojni Milutin Đorđević, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 000015 09 Uvp od 11. maja 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 24. juna 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju su dostavili Vrhovni sud i Kantonalni sud 30. juna 2014. godine, Ministarstvo 7. jula 2014. godine, a Služba 15. augusta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantu je 9. decembra 1982. godine dodijeljen stan u Bihaću, u ulici Vjeke Čubelića broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Iz dokumentacije spisa i priloga uz apelaciju proizlazi da je apelant 10. februara 1992. godine s Vojno-građevinskom direkcijom zaključio ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti.
Postupak radi povrata stana u posjed koji je prethodio osporenim odlukama
6. Apelant je podnio zahtjev za povrat stana. Rješenjem Službe broj 04-23-4733/1 od 21. marta 2000. godine odbačen je njegov zahtjev za povrat predmetnog stana, zbog toga što je navodno podnijet nakon isteka zakonskog roka. Ministarstvo je Rješenjem broj 11/1-31-603-UP-2/00 od 17. novembra poništilo Rješenje Službe od 21. marta 2000. godine i predmet vratilo na ponovni postupak, budući da iz spisa nije vidljivo na koji način je prvostepeni organ zaprimio apelantov zahtjev za povrat stana u posjed.
7. Odlučujući u ponovnom postupku Služba je donijela Rješenje broj 04-23-4733/99/3 od 8. novembra 2002. godine kojim je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen. Navedenim rješenjem je utvrđeno da se apelant prema odredbama člana 3.a Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) ne smatra izbjeglim i raseljenim licem, te da nema prava na povratak u sporni stan. Međutim, to rješenje Službe je poništeno Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-603-UP-2/00 od 1. aprila 2003. godine, donesenim po apelantovoj žalbi, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
8. Služba je u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 04-23-4733/99/3 od 9. septembra 2003. godine kojim je utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na tom stanu (stav I), te da mu se on vraća u posjed (stav II rješenja). Stavom III istog rješenja utvrđeno je da privremenom korisniku prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana. Protiv rješenja Službe od 9. septembra 2003. godine žalbu je podnijelo Federalno ministarstvo odbrane/obrane (u daljnjem tekstu: FMO), koju je Ministarstvo Rješenjem broj 11/2-23-603-UP-2/00 od 3. marta 2004. godine odbilo kao neosnovanu.
9. U međuvremenu, apelant je 10. decembra 2003. godine ušao u posjed stana.
10. Protiv Rješenja Ministarstva broj 11/2-23-603-UP-2/00 od 3. marta 2004. godine FMO je tužbom pokrenulo upravni spor (26. marta 2004. godine).
11. Kantonalni sud donio je Presudu broj U-53/04 od 20. decembra 2004. godine kojоm je tužbu FMO (podnesena radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 11/2-23-603-UP-2/00 od 3. marta 2004. godine) uvažio, navedeno rješenje poništio i predmet vratio drugostepenom organu na ponovno odlučivanje. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da činjenično stanje u upravnom postupku nije dovoljno rasvijetljeno, niti su utvrđena sva faktička pitanja koja su bitna, a i da je tuženi organ povrijedio pravila Zakona o upravnom postupku FBiH iz člana 239. u vezi s čl. 7. i 8, te da od pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja zavisi pravilna primjena materijalnog prava.
12. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-603-UP-2/03 od 15. februara 2005. godine, donesenim u ponovnom postupku povodom žalbe FMO, poništeno je Rješenje Službe od 9. septembra 2003. godine (kojim je utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu) i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da je Ministarstvo utvrdilo da je prvostepeni organ povrijedio pravila Zakona o upravnom postupku, te nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, budući da nije proveo poseban ispitni postupak, nije izvršio saslušanje stranke u postupku u kojem sudjeluje više stranaka s protivnim interesima.
13. Zbog neodlučivanja prvostepenog organa po apelantovom zahtjevu, apelant je izjavio žalbu zbog "šutnje administracije". Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-603-UP-2/00 od 14. septembra 2006. godine utvrđeno je da je osnovana apelantova žalba izjavljena zbog nedonošenja rješenja u ponovnom postupku u predmetu rješavanja zahtjeva za vraćanje stana u posjed. Stavom II istog rješenja naloženo je prvostepenom organu da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja donese prvostepenu odluku.
Osporene odluke
14. U ponovnom postupku Služba je donijela Rješenje broj 04-23-4733/99 od 1. februara 2007. godine kojim je proglašeno ništavim rješenje Službe od 9. septembra 2003. godine (kojim je utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava i da mu se predmetni stan vraća u posjed). Stavom II istog rješenja odbijen je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana, čiji je raspolagatelj FMO, kao neosnovan. Stavom III je naloženo apelantu da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja isprazni stan i preda ga, praznog od ljudi i stvari, Službi pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom IV istog rješenja je utvrđeno da će odluku o daljem raspolaganju stanom donijeti raspolagatelj FMO.
15. Služba je u navedenom rješenju najprije prezentirala hronologiju postupka po apelantovom zahtjevu za povrat stana (na način kao je prezentiran u prethodnim tačkama ove odluke). Zatim, Služba je navela da je, postupajući po uputama Ministarstva na održanoj usmenoj raspravi, od apelantovog punomoćnika zatraženo da u roku od 10 dana dostavi rješenje o penzionisanju ili razrješenju od vojne službe, što nije dostavljeno u ostavljenom roku. Zbog toga je Služba po službenoj dužnosti tražila i dobila podatak od Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd da je apelantu prestala profesionalna vojna služba s pravom na penziju 28. februara 2002. godine, a na osnovu Rješenja P-115 broj 547113 UP-1 1594-1/02 od 13. maja 2002. godine. Osim toga, Služba je navela kako je utvrdila da je apelant podnio zahtjev za povrat stana u svojstvu nosioca stanarskog prava, da nije riješio stambeno pitanje dodjelom stana ili kuće iz vojnog stambenog fonda, kao i da je Ministarstvo odbrane, Odjeljenje za stambene poslove, dostavilo podatak da je apelant podnio zahtjev za rješavanje stambenog pitanja (u skladu s odredbama Pravilnika o načinu, kriteriju i mjerilima za davanje stanova u zakup i dodjeljivanje stambenih zajmova za rješavanje stambenih pitanja), ali mu nije utvrđeno pravo na rješavanje stambenog pitanja do okončanja postupka povrata stana pred nadležnim organom u Bihaću. Zatim, Služba se pozvala na odredbe Zakona o prestanku primjene kojim je utvrđeno da se, izuzeto od odredbe člana 3. Zakona o prestanku primjene u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji FBiH, a koji su na raspolaganju FMO, ne smatra izbjeglicom nosilac stanarskog prava ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u SSNO, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Služba je zaključila da je apelant 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA, da je naredbom Generalštaba Vojske Jugoslavije 22. juna 1992. godine unaprijeđen "što pokazuje da je i poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi Vojske Jugoslavije, pa sve do penzionisanja 2002. godine". Dalje je navedeno da je odluka iz tačke 3. dispozitiva navedenog rješenja utemeljena na članu 18.d stav 6. Zakona o prestanku primjene, a u kojim je predviđeno da pravo raspolaganja napuštenim vojnim stanovima za koje je istekao rok, nije podnesen zahtjev za povrat ili je zahtjev konačno odbijen, prelazi na FMO.
16. Apelant je 14. marta 2007. godine vratio predmetni stan Službi.
17. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-380-UP-2/07 od 17. septembra 2007. godine apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Službe broj 04-23-4733/99 od 1. februara 2007. godine (kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana i apelantu nalaženo da stan, prazan od ljudi i stvari, preda Službi) je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ utvrdio sve činjenice koje se odnose na podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, te je na pravilan način utvrdio da apelant nema status izbjeglog i raseljenog lica odnosno da nema pravo na povrat predmetnog stana u skladu s članom 3.a Zakona o prestanku primjene. Dalje je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na činjenicu da on ima status raseljene osobe, jer je to pravo ostvario 2005. godine, odnosno ničim nije dokazao da je taj status stekao do 14. decembra 1995. godine. Isto se odnosi i na državljanstvo BiH, za koje nije utvrđeno da ga je apelant imao 1991. godine. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je nesporno utvrđeno da je apelant bio aktivno vojno lice do 2002. godine kada je penzionisan, i da iz potvrde Vojne pošte Banja Luka proizlazi da je do 19. maja 1992. godine bio pripadnik JNA, a od 20. maja 1992. godine pripadnik Vojske Republike Srpske. Međutim, navedeno je da je iz naredbe načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 14. februara 1994. godine, objavljene u "Službenom vojnom listu", utvrđeno da je apelant unaprijeđen u junu 1992. godine. Kod takvog stanja stvari se navodi koje apelant ističe u žalbi, po mišljenju Ministarstva, ne mogu uzeti kao odlučni u pravcu da se njegovom zahtjevu udovolji, jer tim navodima nisu dovedeni u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zakonitost rješenja čije poništenje apelant traži. Na osnovu izloženog, te odredbi člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-U-07-000 376 od 11. aprila 2008. godine apelantova tužba radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 11/2-23-380-UP-2/07 od 17. septembra 2007. godine je odbijena kao neosnovana.
19. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je najprije naveo da je ispitao zakonitost osporenog akta u skladu s odredbama člana 33. u vezi s članom 34. Zakona o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 9/05), pa je odlučio kao u izreci ove presude. Ocjenom sadržaja navoda tužbe, osporenog akta i stanja spisa, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi organ pravilno postupio kada je donio osporeni akt. Kantonalni sud smatra da je tuženi organ u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe člana 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je istakao da je imao u vidu dokaze koje je ponudio apelant (potvrdu VP Banja Luka da je od 20. maja 1992. godine do 28. februara 2002. godine bio pripadnik Vojske Republike Srpske) ali je ocijenio da ovaj dokaz nije mogao uzeti u obzir zbog toga što je uvidom u Naredbu broj 3-13 načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 14. 2. 1994. godine objavljena u "Službenom vojnom listu" broj 9/94, utvrđeno da je on kao kapetan I klase unaprijeđen 22. 6. 1992. godine u čin vazduhoplovno tehničkog majora. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nesporno je utvrđeno da je apelant 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA u kojoj je ostao sve do 2002. godine kada je penzionisan (što je utvrđeno na osnovu rješenja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd), te da nije imao status izbjeglog i raseljenog lica u smislu odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani su u tom pogledu apelantovi navodi da ima status raseljene osobe, jer je to pravo ostvario tek u 2005. godini, a nije dostavio nikakav dokaz da je taj status stekao do 14. decembra 1995. godine, pa tako u smislu citiranih zakonskih odredaba apelant nema pravo na povrat spornog stana.
20. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 000015 09 Uvp od 11. maja 2011. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen.
21. Pri utvrđenju odlučnih činjenica u provedenom upravnom i sudskom postupku za rješenje konkretne upravne stvari Vrhovni sud je, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, kao i činjenice koje su utvrđene u toku postupka, naveo da nema osnova da se apelantovom zahtjevu udovolji. Vrhovni sud je istakao da okolnost da li je i na kakav način apelant ujedno bio i u sastavu vojnih jedinica Republike Srpske nije od presudnog značaja za rješavanje ove upravne stvari, zbog čega su i navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke u tom pogledu neosnovani. Naime, apelant u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke nije iznio činjenice niti ponudio relevantne dokaze koji bi upućivali na to da bi se, u smislu odredbi člana 3.a st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, mogao smatrati izbjeglim licem, odnosno da ispunjava uvjete za priznavanje prava na povrat stana na navedenoj adresi.
22. Po ocjeni Vrhovnog suda, apelant u navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovano prigovara da su navedenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđene odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje mu garantuju pravo na dom, Ustava Bosne i Hercegovine i Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH - Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima u članu 1. tačka I. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda
U 83/03, te je utvrdio neosnovanost navoda.
Otkup predmetnog stana
23. Dok je trajao postupak radi povrata stana po njegovom zahtjevu, apelant je pokrenuo i postupak za otkup stana (i to nakon što je ishodovao rješenje kojim mu je bilo utvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu te odlučeno da mu se taj stan vraća u posjed).
24. Odjel za odbranu Bihać (u daljem tekstu: Odjel) donio je Zaključak broj 21-08/13-03.42-2-4-1/04 od 8. juna 2004. godine kojim je prekinut apelantov postupak otkupa stana. U zaključku je navedeno da je Zajednička komanda Vojske Federacije BiH podnijela tužbu 26. marta 2004. godine pred nadležnim Kantonalnim sudom protiv rješenja Ministarstva kojim je odbijena žalba protiv rješenja Službe od 9. septembra 2003. godine kojim je utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava i da mu se predmetni stan vraća u posjed, a da od ishoda tog postupka zavisi dalji nastavak započetog postupka za otkup stana.
25. Apelantova žalba, izjavljena protiv Zaključka, odbijena je Rješenjem FMO broj 04-11-1-134/04 od 18. augusta 2004. godine kao neosnovana i zaključak o prekidu postupka otkupa stana je u cijelosti potvrđen. U obrazloženju je navedeno da je protiv rješenja Ministarstva (kojim je odbijena žalba FMO protiv rješenja Službe kojim je utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava i da mu se predmetni stan vraća u posjed) pokrenut upravni spor. Navedeno je da od ishoda tog postupka zavisi dalji nastavak započetog postupka za otkup stana, te istaknuto da je Zakonom o upravnim sporovima predviđena sudska zaštita protiv akata organa uprave i službi za upravu, zbog čega su ocijenjeni neosnovanim apelantovi navodi da je nezakonito prekinut postupak otkupa stana.
26. Protiv rješenja Ministarstva apelant je mogao pokrenuti upravni spor.
27. Apelant se 25. oktobra 2007. godine obratio FMO navodeći da je stan u sporu, te je obavijestio FMO da "stavlja zabranu na otkup stana", što je ponovio i 10. decembra 2007. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U suštini, apelant ističe da ima pravo na povrat stana jer je državljanin Bosne i Hercegovine, bio je u Vojsci Republike Srpske, kao i ostvario status raseljenog lica u Banjoj Luci. Apelant navodi da je jedini osnov zbog kojeg je njegov zahtjev za povrat stana odbijen potvrda da apelantu penziju isplaćuje Fond SOVO Beograd, kao i da je unaprijeđen 1992. godine. Apelant ističe da je ova činjenica irelevantna za konkretni postupak jer mu je penziju mogla isplaćivati bilo koja država na svijetu, kao i da ovo govori o posebnom odnosu JNA i Vojske Republike Srpske. Prema apelantovom mišljenju, većina činjenica u predmetu je pravilno utvrđena ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Zatim, apelant ističe da na području Banje Luke (ili negdje drugdje) nije riješio svoje stambeno pitanje i da se želi vratiti u stan u Bihaću. Apelant se poziva na odredbe Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u dijelu u kojem je regulirano pitanje povratka izbjeglica i raseljenih lica, kao i principe Potkomisije Ujedinjenih nacija.
b) Odgovor na apelaciju
29. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud smatra da u konkretnom predmetu nema kršenja ustavnih prava na koje se apelant poziva u apelaciji.
30. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da ostaje pri svojoj odluci i razlozima navedenim u njenom obrazloženju, pa predlaže da apelacija bude odbijena kao neosnovana.
31. Ministarstvo je u odgovoru predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
32. Služba u odgovoru na apelaciju ističe da je u postupku donošenja rješenja utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH sve do dana kada je penzionisan. S obzirom da je apelant zahtjev podnio kao nosilac stanarskog prava, ovaj organ ga je i rješavao u skladu s odredbama Zakona o prestanku primjene. Također je na osnovu člana 18.d stav 6. navedenog Zakona predviđeno da pravo raspolaganja napuštenim vojnim stanovima za koje je istekao rok a nije podnesen zahtjev za povrat ili je zahtjev konačno odbijen prelazi na FMO, koji stoga ima pravo raspolaganja.
V. Relevantni propisi
33. U
Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
34. U
Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:
"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu."
VI. Dopustivost
35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 11. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. augusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 29. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
39. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravо iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
40. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
41. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
42. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
43. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelant osporava "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti osnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
44. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f i
Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj
U 8/99 od 30. aprila 1991. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
45. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud zapaža da je apelant nesporno bio predratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da je stan napustio zajedno s porodicom u martu 1992. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
46. Ustavni sud, dalje, smatra da donošenje odluke kojom se odbija apelantov zahtjev za vraćanje spornog stana nesporno predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije.
47. U vezi s pitanjem je li to miješanje bilo "u skladu sa zakonom" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je do miješanja došlo zbog primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a u vezi s tzv. "vojnim stanovima". Ustavni sud zapaža da ovaj Zakon dovoljno precizno i jasno predviđa (član 3.a) da se oni nosioci stanarskog prava na stanovima kojima raspolaže FMO koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u vojnoj službi kao vojno ili civilno lice u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH, ne smatraju izbjeglicama niti imaju pravo na povrat stana ukoliko im nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite u nekoj zemlji izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "u skladu sa zakonom" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
48. Ustavni sud, dalje, treba razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, bilo u skladu sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, presudu
Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A broj 45, stav 43).
49. Ustavni sud je u ranijim odlukama već utvrdio da prema članu II/5. Ustava Bosne i Hercegovine sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava, koja su, prema ovom članu Ustava, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. S druge strane, postojala je i potreba da se spriječe zloupotrebe ovog prava, te da se definira ko se ne smatra izbjeglicom ili raseljenim licem, naročito u slučajevima kada je predratni nosilac stanarskog prava, tokom rata i ratnih dejstava, ostao u profesionalnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH. U tom smislu Ustavni sud je, u svojoj Odluci
U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, utvrdio da navedeni Zakon ima za cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem "građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu" (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili osobe koje su bile prisiljene da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja, te je zaključio da odredba člana 3.a Zakona slijedi legitiman cilj. S obzirom na navedeno Ustavni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, u cijelosti ostaje kod ovakvog stava, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
50. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste je li miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", odnosno je li postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa. Da bi se utvrdilo je li ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti jesu li upravni organi i redovni sudovi, u svjetlu datog predmeta u cjelini, imali "relevantne i dovoljne razloge" za preduzimanje osporenih mjera, odnosno donošenje osporenih odluka.
51. Prije svega, pitanje proporcionalnosti Zakona Ustavni sud je također analizirao u citiranoj Odluci
U 83/03, u svjetlu prava na imovinu. Tom prilikom, Ustavni sud je zaključio da član 3.a Zakona, na način kako je izmijenjen ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03), "uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa". Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da:
prvo, član 3.a Zakona u izmijenjenoj formi ne utiče na one osobe koje su već kupile stan; drugo, on također ne utiče na osobe kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države van teritorije bivše SFRJ; treće, druge osobe, koje sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo nad njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu s članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće. Slijedom navedenog, Ustavni sud je u svojim kasnijim odlukama (vidi
AP 2518/05 od 21. decembra 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio da apelantu nije povrijeđeno pravo na dom, kada mu je odlukama nadležnih organa i sudova odbijen zahtjev za povrat stana jer je ostao u profesionalnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon datuma propisanog zakonom, budući da je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo u skladu sa zakonom i imalo legitiman cilj, a preduzete mjere su bile proporcionalne tom cilju.
52. Ustavni sud mora primijetiti da je, suprotno apelacionim navodima (apelant osporava tu činjenicu), u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, zbog čega ne ispunjava uvjete propisane odredbama Zakona o prestanku primjene da mu predmetni stan bude vraćen u posjed. Također, prvostepeni organ je utvrdio da je apelant podnio zahtjev za rješavanje stambenog pitanja koje on nije riješio na području Banje Luke, a iz prvostepenog rješenja (tačka 16. odluke gore) koje apelant ne dovodi u pitanje proizlazi da je Ministarstvo odbrane, Odjeljenje za stambene poslove, dostavilo dopis da je apelant podnio ovaj zahtjev u skladu s Pravilnikom o načinu, kriterijima i mjerilima za davanje stanova u zakup i dodjeljivanje stambenih zajmova za rješavanje stambenih pitanja zaposlenih u "MO i VSG, ali mu nije utvrđeno pravo na rješavanje stambenog pitanja do okončanja postupka povrata stana pred nadležnim organom u Bihaću". Ustavni sudu ukazuje na već citiranu Odluku broj
U 83/03, kao i kasnije mnoge odluke u kojima je utvrdio da postoji razumna relacija između miješanja i zakonitog cilja u slučajevima kada se licima koja su učestvovala u vojskama stranih država ne dopušta povrat stana u posjed (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2044/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 34/07). Zbog navedenog, Ustavni sud ostaje pri stavu iz Odluke
U 83/03 i smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u pravo apelanata na poštivanje doma bilo proporcionalno legitimnom cilju i da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa, te da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
53. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
54. Konačno, Ustavni sud napominje da je prilikom razmatranja konkretne apelacije imao u vidu i svoju noviju praksu i odluke donesene povodom apelacija kojima su apelanti osporavali odluke sudova kojim su u konačnici odbijeni zahtjevi apelanata za povrat tzv. vojnih stanova, a koje je doveo i u kontekst presude Evropskog suda (vidi odluka Evropskog suda u predmetu
Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba), te zaključio da je u tim predmetima došlo do povrede prava na imovinu jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu
AP 3115/10 od 15. januara 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju apelant naveo isključivo povredu prava na dom, to Ustavni sud naglašava da je u skladu s članom 31. Pravila Ustavnog suda ispitivao "da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu/apelaciji". Stoga Ustavni sud u konkretnom slučaju, iako je u činjeničnom smislu apelantov slučaj manje-više identičan činjenicama navedenih predmeta, nije mogao analogno primijeniti svoje stavove koji se tiču povrede prava na imovinu u gore citiranim odlukama (
mutatis mutandis Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu
AP 1205/08 13. jula 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tač. 60. do 64). Međutim, imajući u vidu činjenicu da je apelant nesporno nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, mada iz činjenica predmeta proizlazi i da je 10. februara 1992. godine zaključio i ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti (koja činjenica - da li je nosilac stanarskog prava ili vlasnik, u konačnici, s obzirom na sadržaj Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo i stavove iz naprijed navedenih odluka Evropskog suda i Ustavnog suda, nije od uticaja za eventualna apelantova prava), Ustavni sud kao garant poštivanja ustavnih prava smatra cjelishodnim da ovu odluku dostavi Vladi FBiH kako bi apelantu, nakon utvrđivanja relevantnih okolnosti apelantovog slučaja, osigurala prava koja mu pripadaju u smislu Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo i relevantnih odredbi Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantu odbijen zahtjev za povrat stana zbog toga što je ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon datuma propisanog zakonom, budući da je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo u skladu sa zakonom i imalo je legitiman cilj, a preduzete mjere su bile proporcionalne tom cilju.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.