Službeni glasnik BiH, broj 59/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1529/15, rješavajući apelaciju Marinka Planinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Marinka Planinića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 005972 13 Kž 2 od 31.oktobra 2014. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod

1. Marinko Planinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, i Zdravko Rajić, advokat iz Mostara, podnio je 2. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH ili Apelaciono vijeće Suda BiH) broj S1 2 K 005972 13 Kž 2 od 31. oktobra 2014. godine i broj S1 2 K 005972 13 K od 4. aprila 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. aprila 2015. godine i 25. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH dostavio je odgovor na apelaciju 20. aprila 2015. godine, a Tužilaštvo 5. aprila 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 005972 13 K od 4. aprila 2014. godine kojom je apelant proglašen krivim, zato što je "u vremenskom periodu od 14. aprila 2000. godine do 31. jula 2001. godine kao odgovorna osoba – direktor u pravnoj osobi 'Croherc AG' d.o.o. za trgovinu Mostar, s namjerom pribavljanja imovinske koristi za pravnu osobu 'Croherc AG' d.o.o. Mostar svjesnim izbjegavanjem plaćanja poreza na promet robe i usluga i drugih fiskalnih obaveza oštetio budžet Federacije Bosne i Hercegovine za iznos od 18.661.024,00 KM na taj način da je nezakonito poslovanje obavljao tako što se nabavka naftnih derivata za pravno lice 'Croherc AG' d.o.o. Mostar u kojem je bio odgovorno lice-direktor vršila iz uvoza, i to od strane firme 'OMV Istrabenz' d.d. Koper, Republika Slovenija, a transport vršen putem kamiona u većini slučajeva do poznatih kupaca u Bosni i Hercegovini, a manji dio se skladištio u naftno skladište Dretelj, pri čemu je prodaju naftnih derivata 'Croherc AG' d.o.o. Mostar vršio na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine bez obračunavanja i plaćanja poreza na promet i ostalih dažbina, koje je pravno lice 'Croherc AG' d.o.o. Mostar bilo obavezno izmiriti, uz dostavljanje fiktivnih narudžbenica i izjava od strane kupaca da robu kupuju radi preprodaje kojim se oslobađa plaćanje istih, te je tako kao odgovorno lice u pravnom licu 'Croherc AG' d.o.o. Mostar lažno prikazivao prodaju naftnih derivata na veliko radi preprodaje fiktivnim firmama i time izbjegao plaćanje poreza na promet i ostale dažbine, dok je roba završavala na 'crnom tržištu' pri čemu se plaćanje vršilo tako što stvarni kupac polaže gotov novac na račun fiktivnog pravnog lica kojem je 'Croherc AG' d.o.o. Mostar navodno prodao robu, i isti dan se novac prebacuje na račun 'Croherca AG', sve fiktivne firme kao i sam 'Croherc AG' d.o.o. Mostar imale su otvorene račune u Hercegovačkoj banci, a na svim ispostavljanim fakturama stoji da porez na promet nije obračunat temeljem izjave kupca da se promet sa ovim pravnim licima ne može vršiti bez obračunatog poreza na promet budući da nisu ispunjeni svi predviđeni uslovi propisani u članu 7. i 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, Zakona o posebnom porezu na naftne derivate, Pravilnika o obračunavanju i plaćanju posebnog poreza na naftne derivate i Odluke o visini naknade za puteve u maloprodajnoj cijeni benzina i dizel-goriva, te se porezna obaveza trebala zaračunati prodavcu, tj. 'Croherc AG' d.o.o. Mostar, pa je tako u navedenom periodu 'Croherc AG' d.o.o. Mostar u svoju evidenciju unio navodnu prodaju u iznosu od 41.435.591,00 litara naftnih derivata (...) ukupne vrijednosti 34.499.916,34 KM sljedećim fiktivnim pravnim licima: 'Alba' d.o.o. Posušje, 'Lenex' d.o.o. Posušje, 'Linda' d.o.o. Široki Brijeg, 'Toneti' d.o.o. Posušje, 'Drang' d.o.o. Posušje, 'Edita-Prom' d.o.o. Novi Travnik, 'Laki Trade' d.j.l. Tešanj, 'IC' d.j.l. Gornji Vakuf, 'Marijanović Export-import' d.o.o. Novi Travnik, 'Stankov Trade' d.o.o. Sarajevo, 'Poliprom' d.o.o. Doboj, 'Jugoauto' p.j. Šamac, 'Impex Barbara' d.o.o. Balatun-Bijeljina, 'PP EU Stil and U' d.o.o. Pale, 'Dunav Alpe Adria' d.o.o. Bijeljina i 'Vlačed' d.o.o. Pale da bi se, nakon provjere koju je izvršilo Tužilaštvo, ustanovilo da se navedene firme ne mogu pronaći na prijavljenim adresama, niti ima tragova koji ukazuju na postojanje poslovnih aktivnosti tih firmi, a navedene firme nalaze se u registru nedostupnih firmi Federacije Bosne i Hercegovine i registru fiktivnih firmi Republike Srpske, te se nijedna od navedenih firmi nije ranije pojavljivala kao klijent,Croherca AG prije stupanja na snagu izmjena Zakona o porezu na promet robe i usluga Federacije Bosne i Hercegovine, gdje je moment naplate poreza na promet visokocarinjene robe, u šta se ubrajaju naftne prerađevine, promijenjen sa momenta početne prodaje u Federaciji Bosne i Hercegovine na moment prodaje za krajnju potrošnju s tim da Zakon propisuje da se svaka prodaja smatra prodajom za krajnju potrošnju, osim ako nisu ispunjeni posebni uvjeti za izuzeće: da dođe do prodaje i da je prodaja izvršena pravnom licu radi preprodaje, što u poslovanju sa navedenim fiktivnim firmama nije slučaj, da bi inspektori Porezne uprave FBiH uvidom u dokumentaciju pravnog lica 'Croherc AG' d.o.o. Mostar ustanovili da je vođeno duplo knjigovodstvo, da su novčane transakcije za stvarno obavljeni promet i realiziranu robu-naftne derivate vršene putem Zavoda za platni promet, a fiktivni promet je knjižen i realiziran putem Hercegovačke banke, te, s obzirom na velike sume koje je 'Croherc AG' primao sa računa fiktivnih pravnih lica, pri čemu je nemoguće bilo da je plan izbjegavanja plaćanja poreza bio izrađen i da je funkcionirao bez znanja osumnjičenog Marinka Planinića, gdje je tako fiktivnim poslovanjem sa navedenim firmama uskratio plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji BiH utvrđenih zakonom u iznosu od 18.661.024,00 KM, čime je apelant, kao odgovorno lice u pravnom licu 'Croherc AG' d.o.o. Mostar, zloupotrijebio ovlaštenja u privredi na način da je sa namjerom da pribavi protivpravnu imovinsku korist za pravno lice u kome je bio zaposlen uskratio plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji Bosne i Hercegovine utvrđenih zakonom u iznosu od 18.661.024,00 KM, čime je oštetio budžet Federacije Bosne i Hercegovine za navedeni iznos, te čime je počinio krivično djelo zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa ga je Sud BiH primjenom odredaba člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. KZFBiH i čl. 39, 40. i 48. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, kao glavnu kaznu, i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM, kao sporednu kaznu. Na osnovu čl. 110. i 111. KZBiH, od apelanta se oduzima protivpravna imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 18.661.024,00KM na način što će apelant uplatiti novčani iznos srazmjeran pribavljenoj imovinskoj koristi".

6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta 26. aprila 2013. godine kojom je apelant optužen da je počinio krivično djelo zloupotreba ovlašćenja u privredi, te je Tužilaštvo predložilo dokaze kako bi dokazalo svoje tvrdnje. Također, u završnoj riječi pred Sudom BiH Tužilaštvo je tražilo da se apelant proglasi krivim za navedeno krivično djelo, kazni i da mu se oduzme imovinska korist. Apelant je negirao bilo kakvu odgovornost, te je istakao da mu nedležni porezni organi koji su vršili kontrole nikada nisu signalizirali bilo kakvu nepravilnost u poslovanju, nepostojanje umišljaja, te je istakao nedostatke u optužnici, pokrenuo pitanje zakonitosti dokaza i predložio donošenje oslobađajuće presude.

7. Sud BiH je obrazložio zašto je nadležan, te je naveo, pozivajući se na član 7. Zakona o Sudu BiH, da štetne posljedice u konkretnom slučaju prelaze teritoriju jednog entiteta, kao i da protek roka (10 godina) i razlozi ekonomičnosti i efikasnosti opravdavaju stvarnu nadležnost Suda BiH. Osim toga, Sud BiH se pozvao na odredbe Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje i Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, te je zaključio da je oštećena Bosna i Hercegovina. Osim toga, razloge za nadležnost Sud BiH je našao u enormno visokom novčanom iznosu utajenog poreza, mjestu izvršenja krivičnog djela-na teritoriji oba entiteta i jedinstvu oštećene.

8. Sud BiH je naveo da djelo koje se apelantu stavlja na teret predviđa posebne slučajeve nezakonitog poslovanja odgovornog lica u pravnom licu, odnosno predviđeni su posebni slučajevi zloupotrebe ovlašćenja motivirani pribavljanjem protivpravne imovinske koristi za pravno lice. Sud BiH je, također, istakao da se djelo sastoji od više sadržajno različitih djela, tj. od sljedećih alternativno određenih radnji izvršenja: a) stvaranju ili držanju nedopuštenih fondova u zemlji ili inozemstvu, b) neistinitom prikazivanju stanja i kretanja sredstava i rezultata poslovanja sastavljanjem isprava neistinitog sadržaja, lažnim bilansima, procjenama i inventurom ili drugim lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica i na taj način dovođenja u zabludu uprave pravnog lica pri donošenju odluka o poslovima upravljanja, c) uskraćivanju plaćanja poreznih i drugih fiskalnih obaveza utvrđenih zakonom, d) korištenju raspoloživih sredstava protivno njihovoj namjeni i e) u grubom povređivanju ovlašćenja na drugi način, u pogledu korištenja ili upravljanja imovinom pravnog lica. Također, Sud BiH je istakao da počinilac krivičnog djela može biti samo odgovorno lice u pravnom licu, a djelo se može izvršiti samo s namjerom čija je sadržina ovisna o pojedinim oblicima radnje izvršenja. Pored toga, potrebno je, kako je već istaknuto, postupanje s ciljem da se pribavi protivpravna imovinska korist za pravno lice u kojem je počinitelj zaposlen.

9. Sud BiH je, dalje, istakao nesporne činjenice u predmetu, a to je da je pravno lice "Croherc AG" registrirano u Mostaru, a da su mu djelatnost uvoz, skladištenje i distribucija i trgovina na veliko naftnih proizvoda, da je poslovalo, da je direktor apelant koji je raspolagao sredstvima na računu otvorenom kod Hercegovačke banke zajedno sa Zdenkom Pažinom i Antom Peharom. Također, nesporno je da je pravno lice vršilo uvoz i prodaju nafte i naftnih derivata na području cijele BiH. Dalje, Sud BiH je utvrdio da je pravno lice nabavljalo naftu i naftne derivate od "OMV Istra Benz" Koper, da nisu imali svoja sredstva za prijevoz, pa su angažirali Željeznicu BiH i prevozničke kuće, da su prodavali naftu poznatim kupcima u BiH, koji su pobrojani, te je utvrđen način formiranja cijene. Osim toga, utvrđeno je da se platni promet odvijao putem Zavoda za platni promet, ali i putem komercijalnih banaka, među kojima je i Hercegovačka banka d.d. Mostar.

10. Imajući u vidu krivično djelo za koje se apelant teretio, odnosno bitna obilježja bića krivičnog djela, te činjenični opis optužnice, Sud BiH je naveo da je bio obavezan da utvrdi sljedeće odlučne činjenice: lažno prikazivanje prodaje nafte i naftnih derivata na veliko radi preprodaje fiktivnim firmama, postojanje, odnosno nepostojanje fiktivnih firmi, postojanje, odnosno nepostojanje stvarnog prometa sa njima, te, u konačnici, svjesno izbjegavanje plaćanja poreza na promet robe i usluga i drugih fiskalnih obaveza. Sud BiH je, najprije, utvrdio način na koji je pravno lice "Croherc AG" d.o.o. Mostar prodavalo naftu i naftne derivate drugim kupcima, a na koje okolnosti su svjedočili svjedoci Anto Pehar i Zdenko Pažin, te svjedoci odbrane apelant, Vinko Jelčić i Zdenko Pažin, svi zaposleni u pravnom licu u navedenom periodu.

11. Svjedoci su, uglavnom, opisivali način poslovanja, kupoprodaje, način slanja narudžbenica, faktura, plaćanja raznih obaveza prema državi i ostalo što je navedeno na gotovo tri stranice obrazloženja presude. Pri tome je svjedok Zdenko Pažin naveo da je pravno lice "Croherc AG", kao uvoznik na tržištu BiH, moralo ispunjavati određenu proceduru. Prvo, morali su imati registriranu firmu, uvoznu dozvolu da bi se mogli baviti uvozom robe na tržištu BiH, a da bi to dobili, morali su imati ovlaštenja nadležnih resornih ministarstava Federacije Bosne i Hercegovine, prvenstveno Ministarstva finansija, Ministarstva trgovine, Ministarstva energetike i rudarstva i industrije. Te uvozne dozvole su izdavane "Crohercu AG" na period od tri mjeseca, a nakon tri mjeseca su produžavane, na osnovu uvjerenja Ministarstva finansija o svim izmirenim poreznim obavezama i davanjima u proteklom periodu. Tek nakon svih potrebnih prikupljenih podataka izdavalo se uvjerenje o produžetku dozvole za još tri mjeseca. Navedeni svjedok je, također, pojasnio šta sve narudžbenica treba da ima, kao i da on nikada nije vidio stvarnu isporuku robe, kao i samo ukrcavanje nafte iako je bio u Kopru. Dalje, objašnjavajući šta je svaka narudžbenica trebalo da ima, svjedok je naveo da je ona sadržavala propisane elemente, i to: naziv kupca, vrstu robe koja se poručuje, podatke o robi, podatke o vozilu kojе će vršiti transport robe. Narudžbenicu je morao potpisati i ovjeriti kupac i posljednji dio je bio da na narudžbenici postoji niz podataka kojim kupac izjavljuje za šta služi roba - za krajnju potrošnju ili za daljnju prodaju. Svjedok je objasnio sam postupak prodaje nafte "Croherca AG", te naveo, da bi se neko pojavio kao kupac, morao je imati registriranu firmu, žiroračun otvoren kod poslovnih banaka koje su u to vrijeme egzistirale, morao je dostaviti rješenje o registraciji firme u kojem se u spisku djelatnosti moralo vidjeti da li kupac ispunjava zakonske uvjete za promet nafte i naftnih derivata na veliko i malo. Svjedok je kazao da se, uglavnom, vršila avansna uplata, ali da je bilo i odgođenog plaćanja, dok su uplate, prema navodima svjedoka, vršene isključivo žiralno s tim da se, koliko se svjedok sjeća, plaćanje vršilo putem Zavoda za platni promet, kao i putem poslovnih banaka. Navedeni svjedok je posebno objasnio proceduru po prijemu predračuna, te naveo da su u narudžbenici morali biti podaci o vrsti i količini goriva, te podaci o autocisterni i vozaču. Pored toga, kupac je bio taj koji je zaokruživao za šta mu služi roba, da li za daljnju prodaju ili krajnju potrošnju. Dalje, svjedok je pojasnio postupak prelaska carine, te je naveo da "Croherc AG" nije bio dužan fakturisati i platiti porez na promet robe i usluga, jer na osnovu te izjave, kada kupac kaže za šta mu roba služi, ako je roba za daljnju prodaju, porez nije naplaćivao i obračunavao "Croherc AG", već je prenesen na kupca. Svjedok je pojasnio način izdavanja otpremnice kada se radi o isporuci iz Kopra i Dretelja. Sud BiH je naveo i iskaz samog apelanta koji je, također, objašnjavao proceduru prometa, te proceduru kada kupac ode u Koper. Dalje, na upit Suda apelant je odgovorio da na otpremnicama piše "Mostar" kao mjesto izdavanja otpremnice, a ne mjesto gdje špediter stvarno izdaje otpremnicu, te je apelant naveo da je to tako zato što je sjedište firme u Mostaru, s obzirom na to da je roba u tranzitu, te je naveo da se na otpremnicu potpisuju kupac, ponekad i vozač, suvlasnik ili zaposlenik firme. Također, apelant je pojasnio proceduru izdavanja robe u Dretelju. Na okolnosti izdavanja goriva svjedočio je svjedok Vinko Jelčić, skladištar u Dretelju, koji je opisao način dolaska cisterne, vaganja i uzimanja uzorka goriva, te da se nakon vaganja prelazilo na obračun.

12. Sud BiH je naveo da nije sporno da su sva navedena pravna lica, kao kupci predmetne robe od "Crohercа AG", bila upisana u registar pravnih subjekata, jer svako ima rješenje nadležnog suda o upisu. Sud BiH je iz zapisnika o kontroli Porezne uprave FBiH, u odnosu na fiktivne firme - pravna lica, istakao da se u izvještaju navodi da ona nisu pronađena na prijavljenoj adresi sjedišta društva, niti je pronađeno odgovorno lice u pravnom licu na adresi sjedišta društva. U prilog navedenom idu i dodatni dokazi Tužilaštva, zapisnici o inspekcijskom nadzoru, gdje su postupajući inspektori naveli da kontrolirani porezni obveznici nisu pronađeni na prijavljenoj adresi sjedišta iz kog razloga nije ni mogao biti izvršen nadzor. Na navedene okolnosti svjedočili su i inspektori koji su i sačinili predmetni zapisnik, i to Amir Šatara i Sedina Hubić, koji su naveli da je inspekcijski nadzor pravnih lica - nedostupnih kupaca izvršen u registriranim sjedištima pri čemu je utvrđeno da niti jedan od kontroliranih kupaca ne obavlja djelatnost na navedenim adresama sjedišta, niti postoji istaknut naziv pravnog lica. Uvidom u podatke o prijavljenim pravnim licima nadležne porezne ispostave utvrđeno je da kontrolirana pravna lica nisu prijavljena kod nadležne porezne ispostave. U toku nadzora izvršena je provjera identiteta odgovornih lica i osnivača kontroliranih firmi u nadležnom MUP-u, ali prema registriranom mjestu prebivališta, te je za većinu utvrđeno da nikada nisu živjeli na prijavljenoj adresi, odnosno da se radi о nepostojećoj adresi, kao i to da su ta lica nepoznata stanovnicima mjesta.

13. Sud BiH nije mogao prihvatiti iskaz svjedoka odbrane Ivana Raspudića, kantonalnog poreznog inspektora koji je vršio kontrolu - inspekcijski nadzor firme "Croherc AG", u dijelu u kojem svjedok tvrdi da nisu uočene nikakve nepravilnosti, kao i da niko u to vrijeme nije spominjao fiktivne firme s obzirom na to da su sve bile upisane u sudski registar.

14. Osim toga, Sud BiH je naveo da je izvršena identifikacija prevozničkih firmi i vozača sa područja FBiH koji su vršili prijevoz nafte i naftnih derivata za "Croherc AG" na adresu nedostupnih firmi, te su uzete izjave i sačinjeni tabelarni pregled i izvještaj koji je poslan Poreznoj upravi. Sud BiH je naveo da iz zapisnika o kontroli proizlazi da se izjave vozača u obavljenim intervjuima svode, uglavnom, na isto - da im nije poznat naziv firme za koju su, prema dokumentaciji, vršili prijevoz nafte i naftnih derivata, da nikada nisu vršili prijevoz, odnosno isporuku za nju. Sud BiH se pozvao na izjave svjedoka. Pri tome Sud BiH je pojedinačno naveo izjave svjedoka vozača od kojih su neki istakli da na otpremnicama nisu njihovi potpisi, neki su istakli da se ne mogu precizno izjasniti o tome, dok su drugi naveli da nikada nisu vozili robu za "Croherc AG", ali da su dali svoje kamione. Također, određeni svjedoci su se izjasnili da su vozili za "Croherc AG", te je tako jedan od svjedoka (Siniša Kovačević) naveo da je bio zaposlen u "Naftatransu" kao vozač cisterne, da mu je šef dao nalog da tovari preko "Croherca", te je svjedok opisao proceduru utovara, carine do dovoženja robe do braće Đukić u Banju Luku. Sud BiH je istakao da je svjedoku predočena otpremnica od 23. juna 2000. godine, gdje je vršen prijevoz u Gornji Vakuf, te je svjedok naveo da potpis nije njegov, ali da jeste registarski broj njegovog vozila.

15. Sud BiH je utvrdio da se radi o fiktivnim firmama i na osnovu činjenice da je, konkretno, za pravno lice "Stankov Trade" na nekim mjestima navedeno da se radi o pravnom licu iz Sarajeva, a na drugim iz Širokog Brijega, te da su na kartici kupca knjižene uplate u iznosu od 2.866,466,10 KM, koje nisu knjižene na račun društva "Croherc AG" Mostar. Također, u odnosu na sve nedostupne firme, nema izdatih naloga za plaćanje. Osim toga, Sud je imao u vidu i određene nepravilnosti koje je naveo vještak Tužilaštva, koje su, isto tako, ukazivale da se radi o fiktivnim/nepostojećim firmama. Naime, iz dokumentacije "Croherca AG", koju je detaljno analizirao vještak finansijske struke Mirsada Čeho, proizlazi i to da je lož-ulje po otpremnici broj 19943 otpremljeno za kupca "Drang" Posušje, a prema CMR-u, na mjestu prijema robe nema potpisa, odnosno nema primaoca robe, što ukazuje na to da je po dokumentaciji prikazana isporuka robe pravnom licu "Drang" Posušje, a lož- ulje je stvarno isporučeno nepoznatom kupcu, jer da je bilo isporučeno "Drangu", u carinskom dokumentu bi stajalo ko je primalac te pošiljke.

16. Vještak Tužilaštva je naveo da se određene uplate odnose na cesije, ali da u uloženim ugovorima o cesiji nema niti jednog datuma kada je potpisan osim što na jednom ima datum 25. septembar, ali se ne navodi godina. Osim toga, Sud BiH je naveo da u prilog navedenom govori i činjenica da na različitim dokumentima (izvodima, računima) piše drugačije, odnosno različita sjedišta pravnih lica. Tako, naprimjer, Hercegovačka banka je izdala izvode na kojima je knjižila plaćanje avansa, kako stoji u izvodu društva, "Edita Prom" Posušje, a ne Travnik, kako piše na fakturama. Identična je situacija i sa pravnim licem "Marijanović Export-import", gdje na izvodima piše da je sjedište pravnog lica Posušje, a na fakturama Novi Travnik, kao i za pravno lice "Stankov Trade" - na izvodima piše Široki Brijeg, a na fakturama Sarajevo. S tim u vezi, izjašnjavajući se na pitanje zašto na otpremnicama kao mjesto njihovog izdavanja piše,,u Mostaru", svjedok (apelant) je naveo da je to zato što je sjedište firme u Mostaru. Međutim, Sud BiH je ustanovio suprotno u izvedenim dokazima, konkretno u odnosu na pravno lice "Dunav Alpe Adria" Bijeljina, jer u otpremnicama (broj T05-20/95 od 2. februara 2001. godine) piše Dretelj, što se, dakle, ne odnosi na sjedište firme. Dalje, prilikom isporuke kupcu "Laki Trade" iz Tešnja vještak je uvidom u CMR broj 6561 od dobavljača OMV "Istra Benz" utvrdio da je isporučeno lož-ulje (25.720,00 litara) primio "Croherc AG" Mostar 12. septembra 2000. godine kao kupac. Međutim, u CMR koji je posjedovalo pravno lice "Croherc AG", koji nosi isti broj kao od dobavljača i koji je dostavljen putem Federalnog MUP-a, po privremenom carinskom obračunu 65343, prikazano je da je lož-ulje otpremljeno po otpremnici broj 1489/1008 od 8. septembra 2000. godine kupcu "Laki Trade" Tešanj. Dakle, roba je istovarena u skladištu "Croherca" Mostar, a prikazano je da je direktno isporučena kupcu "Laki Trade" Tešanj autocisternom.

17. Sud BiH se referirao na navod i dokaz odbrane da ne postoji registar za nepostojeće firme u Republici Srpskoj, odnosno da Porezna uprava nije ovlaštena da vodi evidenciju o fiktivnim firmama i da ne raspolaže tim podatkom, ali je prvostepeni sud naveo da zaključak o fiktivnim firmama vještak Tužilaštva nije ni izveo samo na osnovu ovog podatka nego na osnovu svih drugih izvedenih dokaza, koje je ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

18. Sud BiH je, također, naveo da je, slijedom navedenog, uvidom u dokumentaciju pravnog lica "Croherc AG" d.o.o. Mostar utvrđeno da je ono vodilo duplo knjigovodstvo. Novčane transakcije za stvarno obavljeni promet i realiziranu robu - naftne derivate su vršene putem Zavoda za platni promet, a prodaja robe za gotovinu je prikazana kao prodaja nedostupnim firmama, tj. fiktivni promet je knjižen i prikazano je da su transakcije izvršene putem Hercegovačke banke, što je moguće, jer su "vlasničko i interesno povezani". Potvrdu navedenog Sud BiH je našao, između ostalog, i u dokazima Tužilaštva iz kojih je vidljivo da su transakcije fiktivnim licima vršene isključivo putem Hercegovačke banke.

19. S obzirom na to da na svim fakturama stoji klauzula da promet nije obračunat na osnovu izjave kupca, kao i klauzula da je roba plaćena po predračunu, Sud BiH je ustanovio da je potrebno utvrditi da li se promet sa ovim licima može tretirati kao dalja prodaja bez obračunavanja poreza na promet od "Croherca AG" d.o.o. Mostar.

20. S tim u vezi, Sud BiH se pozvao na odredbe Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, kojim je definiran predmet oporezivanja proizvoda na promet, te je u članu 5. navedeno da se porez na promet proizvoda plaća na promet proizvoda koji služi za krajnju potrošnju, a u članu 6. stav 1. da se prometom proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji smatra prodaja proizvoda ako ovim zakonom nije drugačije propisano. U periodu od 1. januara 1996. godine do 14. aprila 2000. godine prodaja nafte i naftnih derivata se smatrala prometom proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji, a porezni obveznik je uvoznik (definiran članom 14. navedenog zakona) koji plaća porez na promet pri prvoj prodaji kupcu. Izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH " broj 13/00) i odredbama člana 7. promet nafte i naftnih derivata ne smatra se prometom proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji, te je porezni obveznik poreza na promet pravno lice koje je prodalo proizvode krajnjem potrošaču. Dalje, Sud BiH je naveo da su odredbom člana 8. stav 1. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga definirani uvjeti pod kojim proizvode iz člana 7. st. 1, 2. i 5. kupcima iz tog člana može prodati pravno lice koje se bavi proizvodnjom, pravno lice koje se bavi trgovinom, koje je registrirano za obavljanje prometa na veliko, te preduzeće koje je registrirano za uvoz, te je naveo predmetne stavove.

21. Nakon toga, Sud BiH se pozvao na stav Federalnog ministarstva finansija o primjeni Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga u kontekstu nedostupnih firmi, kojim se promet nedostupnim firmama smatra prometom proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji i koji podliježe oporezivanju na promet proizvoda od 9. januara 2003. godine, kojim se zamjenjuje stav Federalnog ministarstva finansija od 1. novembra 2002. godine i koji je citiran, kao i na zaključak iz navedenog stava u kojem je navedeno da su izuzeci od osnovnog pravila sadržani u članu 7. u kojem su presudne riječi "prodaja" i "pravnom licu", a objektivni uvjeti za izuzeće su da pravno lice kupac stvarno postoji i da je prodaja (za daljnju prodaju) izvršena, te ako jedan ili oba uvjeta nisu ispunjena, nema osnova za primjenu izuzeća propisanih članom 7. tač. 1. i 2. Također, Zakon o privrednim društvima je postavio formalne uvjete za osnivanje pravnog lica, a to je da pravno lice ne postoji i nema zakonsku snagu sve dok se ne upiše u sudski registar. Stoga, ako se prodaja proizvoda ne izvrši sa "pravnim licem", prema tumačenju zakona koji se odnosi na tu materiju, uključujući Zakon o privrednim društvima, nikakvo "porezno oslobađanje" unutar Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga se ne primjenjuje u prometu sa "kupcima" koji u vrijeme ugovora o prodaji nisu propisano upisani u sudski registar. U skladu sa navedenim, uvjeti iz člana 7. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga nisu ispunjeni, te se predmetni promet smatra krajnjom potrošnjom i kao takav je oporeziv, a činjenica da roba nije zatečena na zalihi predstavlja dokaz da je promet obavljen.

22. Sud BiH, dalje, navodi da je "zaključak ovog stava" da se u svim slučajevima pri prodaji kupcima koji ne ispunjavaju zakonske uvjete predviđene za postojanje "pravnog lica" porez na promet za te transakcije zaračunava prodavcu. Sud BiH, dalje, navodi da se može smatrati "da je prodaja za dalju prodaju izvršena ako nisu poduzeti svi potrebni koraci koji čine dalju prodaju", navodeći da je prvi korak da je kupac morao izdati narudžbu i dostaviti je prodavcu. Ovaj nalog mora da ispunjava sve zakonske uvjete prema zakonima koji se odnose na ovu materiju. Jedan od zakonskih uvjeta jeste da, prije isporuke robe kupcu, prodavac dobije pismenu izjavu o razlozima za oslobađanje od poreza na promet koju je potpisala "ovlaštena osoba" koja zastupa kupca. Sud BiH navodi: "Smatra se da transakcija oslobađanja od poreza prema Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga, uključujući član 8. stav 1. tačka 3, nije izvršena ako prodavac može da dokaže da je pismena izjava potpisana od osobe koja je ovlaštena da zastupa kupca u smislu Zakona o privrednim društvima. U tom slučaju dužnost prodavca je da plati porezne obaveze." Primjeri slučajeva koji se mogu pravno razmatrati na ovaj način jesu kada je firma registrirana kod suda na osnovu krivotvorene dokumentacije u pogledu identiteta osnivača i odgovornog ili odgovornih lica. U konkretnom slučaju ovlašteno lice nije potpisalo pismenu izjavu i narudžbu, te, stoga, nisu ispunjeni uvjeti iz člana 8. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, te se predmetni slučaj smatra krajnjom potrošnjom i kao takav je oporeziv. Prodavac je dužan platiti poreznu obavezu.

23. Dalje, u presudi Suda BiH je navedeno da, kada sudsko registriranje firme obavlja neko "istureno" lice (lice koje je ovlašteno da zastupa pravno lice) koje nije uključeno, odnosno ništa ne zna o poslovanju registrirane firme, "prema navodima stava", ne može se smatrati da je bilo koje ovlašteno odgovorno lice preuzelo bilo kakva prava i obaveze u ime pravnog lica koje vrši kupovinu. Da bi se prihvatilo oslobađanje od obračuna poreza na promet, nije dovoljno da se utvrdi da je prodajna firma izvršila prodaju za dalju prodaju pravnom licu registriranom kod suda na način propisan zakonom i da je prodaja za dalju prodaju zasnovana na narudžbi koju je izdalo lice zakonski ovlašteno da zastupa pravno lice. Potrebno je utvrditi da li je isporuka zaista izvršena onako kako je to predviđeno u narudžbi i fakturama, jer je pravna definicija prodaje za dalju prodaju razmjena robe uz (obično novčanu) naknadu.

24. Otpremnice i dokaze o ugovornim odnosima između prodavca i pružaoca usluge prijevoza (ugovori o pružanju usluga prijevoza, narudžbe u vezi sa pojedinačnim pošiljkama, putni nalozi vozačima zaposlenim kod prodavca itd.) podnosi prodavac na zahtjev poreznih službenika za kontrolu.

25. Ako se u toku kontrole utvrdi da je pravno lice - kupac fiktivan (što je u konkretnom slučaju utvrđeno), odnosno da se kupac ne može pronaći, ili da nema tragova koji ukazuju na postojanje poslovnih aktivnosti na registriranim adresama, onda je evidentno da nije bilo stvarnog prometa između prodavca i, navodno, nedostupnog kupca. Ovakav promet se, dakle, u konkretnom slučaju ne može vršiti bez obračuna poreza na promet, jer nisu ispunjeni uvjeti propisani u čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, a porezna obaveza se zaračunava prodavcu.

26. Na osnovu svega navedenog, za predmetna pravna lica - njih 16, vještak Tužilaštva je izvršio obračun poreza na promet nafte i naftnih derivata, poseban porez na naftne derivate i putarinu u skladu sa odredbama važećih propisa (koncentrirajući se u tom smislu na inkriminirani period naveden u optužnici), te je utvrdio da sve tri izbjegnute obaveze pravnog lica "Croherc AG" iznose 18.661.024,00 KM, od čega porez na promet proizvoda iznosi 7.301.684,00 KM, poseban porez iznosi 8.885.701,00 KM, te putarina iznosi 2.473.641,00 KM, a što je sadržano u njegovom nalazu i mišljenju.

27. Sud BiH je naveo da je imao u vidu i prigovor odbrane koji se odnosio na to da, u odnosu na izuzetu dokumentaciju, nema lanca primopredaje, te je u tom smislu i njihov izvedeni dokaz, obavijest Agencije za bankarstvo da nemaju saznanja da li je sačinjen primopredajni zapisnik prilikom vraćanja poslovno-finansijske dokumentacije firme "Croherc AG", ali je takav prigovor ocijenjen kao irelevantan. Naime, analizirajući svu uloženu materijalnu dokumentaciju, na osnovu koje je vještak Tužilaštva sačinio svoj nalaz, Sud BiH je utvrdio da se radi o "originalno izuzetoj dokumentaciji od pravnog lica 'Croherc AG'" za šta postoji i potvrda, koja je i uložena kao dokaz Tužilaštva (potvrda Državne agencije za istrage i zaštitu - RU Mostar od 21. februara 2012. godine o privremenom oduzimanju predmeta od rednog broja 1 do rednog broja 46 po naredbi Suda od 23. decembra 2011. godine).

28. Dalje, Sud BiH se pozvao na zapisnik o kontroli Porezne uprave FBiH – Centralni ured Sarajevo od 20. juna 2003. godine kojim je, u odnosu na fiktivne firme - pravna lica navedeno da ukupne obračunate obaveze, detaljno navedene u zapisniku, naknade za puteve i pripadajuće zatezne kamate u periodu od 14. aprila 2000. godine do 31. decembra 2002. godine iznose 16.652.822,09 KM, kao i na rješenje nadležnog organa o dodatno utvrđenim poreznim obavezama kojim je utvrđena ukupna dodatna obaveza od 21.548.631,35, a protiv kojeg je pravno lice "Croherc AG" izjavilo žalbu, koja je odbijena kao neosnovana i pokrenut je postupak prinudne naplate, ali je u međuvremenu donesena odluka o njegovoj nelikvidnosti, kojom je porezni obveznik "Croherc AG" proglašen nelikvidnim, a ukupan dug od 31.374.118,11 KM nenaplativim. Na ove okolnosti su svjedočili inspektori Porezne uprave, koji su potvrdili da je u pravnom licu "Croherc AG" vršena kontrola, a to je, prema navodima Suda BiH, potvrđeno i izvještajem o nalazu inspekcijskog nadzora pravnog lica "Croherc AG" Mostar, Porezne uprave Federacije BiH – Centralni ured Sarajevo iz kojeg, također, proizlazi da je u toku inspekcijskog nadzora pravnog lica utvrđeno da je pravno lice vršilo prodaju nafte i naftnih derivata bez obračuna poreza kupcima za koje je utvrđeno, "u postupku utvrđivanja materijalne istine", da su nedostupni na registriranim sjedištima.

29. Sud BiH je naveo da je imao u vidu i nalaz vještaka odbrane, koji je naveo da pravna lica nisu fiktivna, da su upisana u sudski registar i da su poslovala, da "Croherc AG" nema neizmirenih poreznih obaveza, te obavijest Federalnog ministarstva finansija da je takva dokumentacija uništena, ali je ustanovio da navedeni dokazi nisu relevantni u konkretnom slučaju i da kao takvi nisu mogli doprinijeti drugačijoj odluci.

30. Dakle, Sud BiH je zaključio na osnovu svih utvrđenih činjenica da je apelant svojim radnjama ostvario obilježje bića krivičnog djela zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. ranije važećeg KZFBiH. Sud BiH je prihvatio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban za rasuđivanje i u mogućnosti da shvati i razumije značaj svojih radnji, kao i da je potpuno sposoban da donese odluke i da shvati njihov značaj. Na osnovu prethodno utvrđenih činjenica Sud BiH je ustanovio da je optuženi postupao sa direktnim umišljajem. Optuženi je bio svjestan da poslovanjem sa fiktivnim firmama, te pravljenjem lažne dokumentacije uskraćuje plaćanje poreznih i drugih obaveza, što je učinio sa namjerom da pribavi protivpravnu imovinsku korist za pravno lice u kome je bio zaposlen kao direktor.

31. Dalje, Sud BiH je dao obrazloženje za odluku o kazni koju je odmjerio u skladu sa članom 48. KZBiH, te je izrekao kaznu zatvora od četiri godine i šest mjeseci, dok je primjenom odredaba člana 110. stav 1. i člana 111. KZBiH, u skladu sa pravilom da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, kao i pravilom da će se takva korist oduzeti, oduzeo apelantu protivpravno stečenu imovinsku korist. Sud BiH je, također, istakao da je odredbom člana 111. stav 1. KZBiH određeno da će se od učinioca oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati da isplati novčani iznos srazmjerno pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od lica na koje je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ono znalo ili moglo znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Primjenjujući sve navedene kriterije posmatrane u međusobnoj povezanosti, prema mišljenju Suda BiH, proizlazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za oduzimanje imovinske koristi, jer je na osnovu svih provedenih dokaza, posmatranih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrđeno da je izvršeno krivično djelo zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3) KZFBiH, te je, osim toga, utvrđeno da je apelant kriv za predmetno krivično djelo.

32. Rješavajući povodom apelantove žalbe, kao i Tužilaštva, Apelaciono vijeće Suda BiH donijelo je Presudu broj S1 2 K 005972 13 Kž 2 od 31. oktobra 2014. godine kojom je odbijena žalba Tužilaštva BiH, a apelantova žalba je djelomično uvažena, te prvostepena presuda preinačena u pogledu primjene krivičnog zakona i u izricanju krivičnih sankcija, kao i u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se apelant, na osnovu člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, kao glavnu kaznu, i novčanu kaznu u iznosu od 20.000 KM, kao sporednu kaznu koju je dužan platiti u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude. Na osnovu člana 113. KZFBiH, od pravnog lica "Croherc AG" d.o.o. Mostar oduzima se pribavljena imovinska korist u iznosu od 18.661.024,00 KM a u preostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.

33. Apelaciono vijeće Suda BiH u obrazloženju presude navelo je da je apelantova odbrana žalbu protiv prvostepene presude izjavila zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede odredaba krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o krivičnopravnoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi i troškovima postupka.

34. Apelaciono vijeće Suda BiH je najprije ispitalo navode o (ne) nadleženosti Suda BiH, te je zaključilo da je zaključak prvostepenog suda pravilan i da se nanošenje štete entitetskom budžetu u enormnom iznosu, svakako, odrazilo na privredu BiH čak i kada nije postojao jedinstven fiskalni sistem na nivou BiH. Ovako velik iznos utajenog poreza, prema mišljenju Apelacionog vijeća Suda BiH, prelazi štetne posljedice za privredu BiH i ugrožava cjelokupan ekomonski prostor, a time i socijalnu i ekonomsku sigurnost građana BiH. U vezi sa navedenim, Apelaciono vijeće Suda BiH se pozvalo na neke odluke Ustavnog suda. Stoga je opravdan osnov za uspostavu nadležnosti Suda BiH u skladu sa članom 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH.

35. Apelaciono vijeće Suda BiH se očitovalo na navod apelantove odbrane da se presuda zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnivati presuda, prema odredbama zakona, kako je navedeno u članu 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH. S tim u vezi, odbrana je isticala da nisu dokazane autentičnost i vjerodostojnost dokumentacije koju je Tužilaštvo uvelo kao dokaz, navodno oduzete iz društva Hercegovačka banka d.d. Mostar, imajući u vidu da je postupak oduzimanja bio protivan odredbama ZKPBiH, kao ni da odbrani ni Sudu nisu prezentirani dokazi na osnovu kojih bi se utvrdio "lanac posjedovanja", odnosno kontrola posjedovanja navedenih dokumenata. U vezi sa navedenim, odbrana je isticala, između ostalog, da su svjedoci naveli da je 2001. godine oduzimana dokumentacija u vezi sa poslovanjem društva "Croherc AG", i to EUFOR nasilnim ulaskom u prostorije Hercegovačke banke d.d. Mostar, pri čemu nije sačinjen nikakav pisani trag, a zatim je dokumentacija koja je nezakonito oduzeta smještena na aerodrom Butmir, a kasnije u podrum Hercegovačke banke d.d. Mostar, bez izvršenog popisa ili zapisnika o primopredaji. Osim toga, prema navodima odbrane, Sud BiH pogrešno navodi da se radi o dokumentaciji pravnog lica "Croherc AG" d.o.o. Mostar, jer se iz priloženih potvrda vidi da se radi o dokumentaciji Hercegovačke banke d.d. Mostar. Odbrana je isticala da je u periodu od deset godina dokumentacija uzimana bez ikakvih zapisnika i držana na više lokaliteta bez bilo kakve kontrole.

36. Apelaciono vijeće Suda BiH je ocijenilo ove navode neosnovanim, navodeći da iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je materijalna dokumentacija na osnovu koje je izvršeno vještačenje originalna dokumentacija oduzeta od pravnog lica "Croherc AG", koja je bila smještena i pronađena u prostorijama Hercegovačke banke, u Ulici biskupa Čule b.b., a što proizlazi iz sadržaja potvrde o oduzetim predmetima koja je uložena kao dokaz Tužilaštva (potvrda Državne agencije za istrage i zaštitu - RU Mostar od 21. decembra 2012. godine o privremenom oduzimanju predmeta po naredbi Suda BiH od 23. decembra 2011. godine). Prema mišljenju Apelacionog vijeća Suda BiH, imajući u vidu materijalnu dokumentaciju i navedeni dokaz Tužilaštva, žalbenim prigovorima se ne dovodi u pitanje autentičnost oduzete dokumentacije, te nepostojanje jasnog lanca držanja dokumenata u proteklom periodu ne dovodi u pitanje činjenicu da je ona oduzeta iz prostorija Hercegovačke banke, koja je rješenjem od 23. decembra 2000. godine pristupila kao novi član društvu "Croherc AG" d.o.o. a na koju je prenesen udio i izmijenjeni adresa sjedišta društva i naziv osnivača - Hercegovačka banka d.d. Mostar.

37. S tim u vezi, Apelaciono vijeće Suda BiH navodi da je materijalna dokumentacija koja je pronađena i oduzeta u prostorijama Hercegovačke banke oduzeta od osnivača pravnog lica "Croherca AG" Hercegovačke banke d.d. Mostar, te su navodi da ona faktički nije oduzeta od pravnog lica "Croherca AG" i da nije dokazan lanac posjedovanja predmetne dokumentacije neosnovani. Apelaciono vijeće Suda BiH je zaključilo da je materijalna dokumentacija koja je pronađena i oduzeta u skladu sa članom 65. ZKPBiH, i prema ocjeni Apelacionog vijeća, originalna dokumentacija čija vjerodostojnost nije dovedena u pitanje paušalnim navodima odbrane. Osim toga, iz sadržaja potvrde o privremenom oduzimanju predmeta proizlazi da je ona oduzeta u skladu sa odredbama čl. 65, 68. i 69, te da su predmeti oduzeti od Nikole Fabijanića sa poukom o pravu na žalbu i da se oni pohranjuju u Sud BiH.

38. U odnosu na otvaranje privremeno oduzete dokumentacije od Tužilaštva, odbrana je isticala da to nije urađeno u skladu sa članom 71. ZKP. Međutim, prema ocjeni Apelacionog vijeća Suda BiH, odredba člana 71. ZKPBiH, na koju se poziva u žalbi, nije primjenjiva na svaki slučaj privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije. Sud BiH je naveo da se istaknuta odredba nalazi u odjeljku koji propisuje procesne procedure u slučajevima privremenog oduzimanja predmeta i imovine. Predmeti se, na osnovu odredaba iz ovog odjeljka, oduzimaju na osnovu naredbe koju izdaje sud, a na prijedlog tužioca ili na prijedlog ovlaštenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca, ili ukoliko postoji opasnost od odlaganja, i bez naredbe suda ukoliko se radi o predmetima koji se prema odredbama KZBiH imaju oduzeti, ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Dalje, u odredbi člana 68. stav 1. ZKPBiH propisano je da će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija i o tome izdati potvrda, a stavom 2. propisano je da, ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti. Imajući u vidu iznesene odredbe, Apelaciono vijeće Suda BiH je ustanovilo da se na slučajeve kada se privremeno oduzimaju predmeti i dokumentacija čiji popis nije moguć, te koji se stavljaju u zapečaćene omote primjenjuje odredba člana 68. stav 2. ZKPBiH, jer popis nije bio moguć, tako da predmete i dokumentaciju nisu identificirala ovlaštena službena lica. U takvim slučajevima, prema ocjeni ovog vijeća, otvaranje i pregled oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac, koji će predmete iz zapečaćenog omota identificirati upravo zbog toga što popis takvih predmeta i dokumentacije nije bio moguć.

39. Uvidom u spis Apelaciono vijeće Suda BiH je konstatiralo da su službena lica u konkretnom slučaju, nakon privremenog oduzimanja dokumentacije pronađene u prostorijama Hercegovačke banke d.d. Mostar, u Ulici biskupa Čule b.b., dokumentaciju popisala u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta (lista dokumenata sa tačno naznačenom specifikacijom i opisom svakog oduzetog dokumenta), koju je potpisao Nikola Fabijanić, i izdala mu potvrdu o tome, koju je bez primjedaba potpisalo lice od kojeg je oduzeta dokumentacija, čime se dokumentacija koja je oduzeta identificirala i osigurala se njena istovjetnost. Zbog toga, prema ocjeni ovog vijeća, u konkretnom slučaju nije postojala obaveza da takve predmete otvara i tužilac u smislu odredbe člana 71. ZKPBiH na koju se poziva apelantova odbrana. Apelaciono vijeće Suda BiH je zaključilo da je, prema njegovoj ocjeni, cilj sporne odredbe da se izvrši identifikacija predmeta i dokumentacije, čiji popis nije bio moguć prilikom privremenog oduzimanja predmeta. Oduzeta dokumentacija u ovom konkretnom predmetu je (kako je i navedeno u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta) dostavljena sudu koji je i izdao naredbu o oduzimanju predmeta u skladu sa odredbom člana 65. ZKPBiH. Ukoliko bi postojala obaveza da se svaki predmet, nakon privremenog oduzimanja, dostavlja na otvaranje tužilaštvu, određenja i obaveze koji proizlaze iz odredaba člana 65. stav 8. postali bi bespredmetni, te odredaba člana 68. ZKPBiH, koje propisuju da je pri oduzimanju predmeta potrebno tačno naznačiti gdje su predmeti pronađeni i opisati predmete a, po potrebi, i na drugi način osigurati utvrđivanje njihove istovjetnosti, te o tome konačno i izdati potvrdu sa tačno naznačenim i opisanim privremeno oduzetim predmetima.

40. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće Suda BiH je ustanovilo da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je popis predmeta i dokumenata bio moguć, ili su oni stavljeni u omot i zapečaćeni, jer nije bilo moguće njihovo identificiranje i utvrđivanje njihove istovjetnosti. U situacijama kao što je ova, gdje su provedene radnje privremenog oduzimanja dokumentacije u skladu sa relevantnim odredbama procesnog zakona, te gdje su tačno taksativno pobrojani izuzeti dokumenti u potvrdi a koju je bez primjedaba potpisalo lice od kojeg je dokumentacija oduzeta, potpuno neosnovano se ukazuje na navodno nezakonito provedene radnje koje dovode u pitanje identifikaciju oduzetih predmeta. Prema ocjeni ovog vijeća, a imajući u vidu sadržaj potvrde o privremeno oduzetim predmetima, oduzeti dokumenti su identificirani i u dovoljnoj mjeri opisani, čime se utvrdila njihova istovjetnost, pa žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje njihovu ispravnost niti zakonitost, ukazujući na nepoštivanje odredbe člana 71. ZKPBiH.

41. Apelaciono vijeće Suda BiH se očitovalo i na navod iz žalbe apelantove odbrane o korištenju izjava svjedoka - vozača koji su u istrazi ispitani kao osumnjičeni, odnosno da su njihovi iskazi na glavnom pretresu "plodovi otrovne voćke", jer su im tokom glavnog pretresa predočavani njihovi raniji iskazi koje su dali dok su imali status osumnjičenih. S tim u vezi, Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da se presuda zasniva na iskazima ovih svjedoka koji su dati na glavnom pretresu. Apelaciono vijeće Suda BiH je, dalje, navelo da, ukoliko bi se ocijenili i njihovi iskazi iz istrage u vezi sa iskazima datim na glavnom pretresu, u tom slučaju bi takva ocjena prvostepenog suda mogla biti okarakterizirana kao nezakonita s obzirom na to da bi ona bila rezultat ocjene nezakonitog dokaza iz istrage. Pošto su se u konkretnom slučaju ocijenili iskazi svjedoka koji su dati neposredno na glavnom pretresu, bez dovođenja u vezu sa iskazima datim u istrazi, žalbeni prigovori kojima se ukazuje da je njihovim prihvatanjem sud nezakonito postupio čine se neosnovanim.

42. U vezi sa apelantovim žalbenim prigovorima da se u obrazloženju prvostepene presude poziva na stav Federalnog ministarstva finansija o primjeni Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga u kontekstu nedostupnih firmi od 9. januara 2003. godine, kojim se zamjenjuje stav Federalnog ministarstva finansija od 1. novembra 2002. godine, koji je, dakle, primijenjen retroaktivno, Apelaciono vijeće Suda BiH je zaključilo da on nije obavezujući, u smislu da se na njemu može ili ne može zasnivati odluka, pa kao takav nije ni naveden u obrazloženju presude. Apelaciono vijeće Suda BiH je, dalje, pojasnilo da se, zapravo, radi o izraženom stavu koji problematizira pojavu nedostupnih firmi i primjenu Zakona o porezu na promet proizvoda i koji se shvata kao komentar relevantnih odredaba spomenutog zakona, a koji je važio u vrijeme apelantovih inkriminiranih radnji. Dakle, on je komentar čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, koji je kao blanketni propis upotpunio biće krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret.

43. Dalje, u vezi sa navodima iz apelantove žalbe da je presuda nerazumljiva i protivrječna sama sebi i datim razlozima, te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama (apelantov umišljaj, "crno tržište", opisan način plaćanja), Apelaciono vijeće Suda BiH je, ocjenjujući ove navode, istaklo da je prvostepena presuda dovoljno jasna i razumljiva, te da dati razlozi iz obrazloženja nisu protivrječni, odnosno da su forma i sadržaj presude u skladu sa odredbama procesnog zakona, te ni u tom pravcu nije bilo kršenja zakona. Prema ocjeni Apelacionog vijeća Suda BiH, u pobijanoj presudi su dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđenje uz detaljnu analizu svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Prema mišljenju Apelacionog vijeća Suda BiH, prvostepeni sud je dao detaljno obrazloženje činjeničnog supstrata iz izreke presude u odnosu na apelanta na način da je iznio svoj stav u pogledu razloga koji su opredijelili sud za donošenje odluke. Prema mišljenju Apelacionog vijeća Suda BiH, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, suprotno žalbenim prigovorima, te ukazuje na dokaze koji su predstavljali osnov za odluku da se apelant proglasi krivim za krivično djelo zloupotreba ovlaštenja u privredi. Apelaciono vijeće Suda BiH je ustanovilo da je činjenični opis krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret iz izreke pobijane presude jasan, određen i potpun, te da sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente bića krivičnog djela zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 259. KZFBiH uz precizan opis pojedinačnih radnji izvršenja označenih u izreci presude. One su, prema mišljenju Apelacionog vijeća Suda BiH, dovoljno i jasno obrazložene u pobijanoj presudi kao radnje koje se odnose na uskraćivanje plaćanja sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji BiH, što predstavlja bitan element krivičnog djela zloupotreba ovlaštenja u privredi, a ne porezne utaje, kao što je apelantova odbrana navodila. Stoga je Apelaciono vijeće Suda BiH zaključilo da ovi prigovori nisu osnovani, kao i da ostali prigovori iz ovog razloga, ustvari, upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

44. Analizirajući prigovore odbrane da pobijana presuda nije dala obrazloženja pojedinih dokaza odbrane, te da je izostala njihova ocjena, uslijed čega je i činjenično stanje u predmetu nepotpuno i pogrešno utvrđeno, Apelaciono vijeće Suda BiH se pozvalo na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i član 6. stav 1. Evropske konvencije koji obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ta obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Stoga, žalbeni prigovori odbrane da pobijana presuda nije dala obrazloženja i odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente ne dovode u pitanje njenu ispravnost i zakonitost, budući da iz nje proizlazi da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, na pouzdan način utvrdio sve relevantne i odlučne činjenice na osnovu kojih je došao do zaključka da se u apelantovim radnjama stječu sva zakonska obilježja krivičnog djela zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. KZFBiH.

45. S tim u vezi, Apelaciono vijeće Suda BiH je istaklo da je prvostepeni sud najprije utvrdio način na koji je pravno lice "Croherc AG" prodavalo naftu i naftne derivate drugim kupcima, a na koje okolnosti su svjedočili svjedoci Anto Pehar, Zdenko Pažin, te svjedoci odbrane apelant i Vinko Jelčić. Svi oni su bili zaposlenici pravnog lica u navedenom periodu. Na osnovu ocjene iskaza navedenih svjedoka i predočene materijalne dokumentacije, prvostepeni sud je ustanovio da nije sporno da je društvo "Croherc AG" izvršilo nabavku predmetnih naftnih derivata putem uvoza iz Kopra, Republika Slovenija, od samo jednog dobavljača "OMV Istra Benz" Koper, Republika Slovenija, kako su to i opisali svi navedeni svjedoci, koje je iskaze, s obzirom na to da su u potpunoj saglasnosti, sud ocijenio kao istinite i vjerodostojne. Svrha nabavke je bila dalja prodaja u veleprodaji, a u stvarnosti roba je najvećim dijelom išla krajnjim kupcima, gdje je kupac robu preuzimao odmah pri utovaru, dok je manji dio išao na istakanje u skladište tečnih goriva u Dretelj u Čapljini. Ako se ima ovo u vidu, odnosno činjenica da stvarnog prometa, kako je prikazan, nije ni bilo (tzv. fiktivni promet), ovo vijeće smatra da je prvostepeni sud dao odgovarajuće, odnosno valjano obrazloženje da je poslovanje pravnog lica "Croherc AG" bilo suprotno važećim propisima i kao takvo nezakonito. Prema mišljenju Apelacionog vijeća Suda BiH, nakon što je nesporno utvrđeno da je pravno lice "Croherc AG" poslovalo sa 16 navedenih pravnih lica, bilo je potrebno utvrditi status navedenih pravnih lica. Utvrđeno je da su sva pravna lica, firme, kao kupci predmetne robe od dobavljača društva "Croherc AG", upisana u registar pravnih subjekata, budući da ta činjenica proizlazi iz materijalne dokumentacije, tačnije, svako od njih ima rješenje nadležnog suda. Dalje, iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud ocijenio i zapisnike o kontroli Porezne uprave FBiH – Centralni ured Sarajevo od 20. juna 2003. godine u odnosu na fiktivne firme – pravna lica, gdje je navedeno da ona nisu pronađena na prijavljenoj adresi sjedišta društva, niti je pronađeno odgovorno lice u pravnom licu na njegovoj adresi sjedišta, nisu pronađene zalihe robe koje je pravno lice "Croherc AG" prodalo navedenim kupcima, niti je roba pronađena na stanju zaliha kod kontroliranog pravnog lica. U prilog navedenom ocijenjeni su i dodatni dokazi Tužilaštva, zapisnici o inspekcijskom nadzoru, gdje su postupajući inspektori u njima naveli da kontrolirani porezni obveznici nisu pronađeni na prijavljenoj adresi sjedišta zbog kog razloga nije ni mogao biti izvršen nadzor. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da žalbeni prigovori odbrane da je zapisnik iz 2003. godine sačinjen skoro godinu dana nakon inkriminiranog perioda nemaju osnova, budući da je nedvojbeno utvrđeno da sporna pravna lica nisu nikada egzistirala na prijavljenim sjedištima, te da upisana odgovorna lica nisu nikada prijavljena na registriranom mjestu prebivališta. Navedeno je potvrđeno i iskazima svjedoka inspektora koji su i sačinili predmetne zapisnike, svjedoka Amira Šatare i Sedina Hubića, koji su naveli da je inspekcijski nadzor pravnih lica - nedostupnih kupaca izvršen u registriranim sjedištima pri čemu je utvrđeno da nijedan od kontroliranih kupaca na navedenim adresama sjedišta ne obavlja djelatnost, niti postoji istaknut naziv pravnog lica. Uvidom u podatke o prijavljenim pravnim licima nadležne porezne ispostave utvrđeno je da kontrolirana pravna lica nisu prijavljena kod nadležne porezne ispostave, kao i da je izvršena provjera identiteta odgovornih lica i osnivača kontroliranih firmi u nadležnom MUP-u, prema registriranom mjestu prebivališta, te da je za većinu utvrđeno da nikada nisu živjela na prijavljenoj adresi, odnosno da se radi o nepostojećoj adresi, kao i to da su bila nepoznata stanovnicima tog mjesta. Izvodeći zaključak o tome da li se, zapravo, radilo o fiktivnim firmama ili ne, prvostepeni sud je ocijenio i izvršenu identifikaciju prijevozničkih firmi i vozača sa područja FBiH koji su vršili prijevoz nafte i naftnih derivata za pravno lice "Croherc AG" d.o.o. Mostar na adresu nedostupnih firmi. Uprava policije - Sektor kriminalističke policije je od njih uzela izjave u vezi sa njihovim poslovnim kontaktom sa kontroliranim pravnim licem iz kojih intervjua proizlaze izjave vozača da im je nepoznat naziv firme za koju su po dokumentaciji vršili prijevoz nafte i naftnih derivata i da nikad nisu vršili prijevoz, odnosno isporuku za nju. Sve to su potvrdili i svjedoci-vozači Jovica Spasojević, Nedeljko Kuzmanović, Dragan Radić, Ljubiša Zarić, Siniša Kovačević i Zoran Plavšić. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud utvrdio da se radi o fiktivnim firmama i na osnovu činjenice da je, konkretno, za pravno lice "Stankov Trade" na nekim mjestima navedeno da se radilo o pravnom licu iz Sarajeva, a na drugim iz Širokog Brijega, te da su na kartici kupca knjižene uplate u iznosu od 2.866,466,10 KM, kojih nema uknjiženih na računu društva "Croherc AG" Mostar.

46. Ocjenjujući obrazloženje i iznesenu argumentaciju prvostepenog suda u granicama žalbenih prigovora koji su se odnosili na osporavanje ocjene statusa spornih firmi, odnosno utvrđenja da se radilo o fiktivnim firmama, Apelaciono vijeće Suda BiH je ustanovilo da oni nisu doveli u pitanje ispravne i valjane zaključke iznesene upravo u tom pravcu, posebno imajući u vidu da se taj zaključak nije isključivo temeljio na nalazu i mišljenju vještaka Tužilaštva, te na osnovu izjave da se pojedine firme nalaze u registru nedostupnih firmi poreznih uprava FBiH i RS, što je posebno potencirano u žalbi ukazujući pri tome da su takvi registri nepostojeći. Naime, odlučnu činjenicu da se radilo o fiktivnim firmama, prema ocjeni ovog vijeća, prvostepeni sud nije utvrdio na osnovu nepostojećih registara, već na osnovu svih izvedenih dokaza, koje je ispravno i valjano ocijenio kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, te na osnovu takve ocjene izveo zaključak da predmetne firme, odnosno pravna lica nisu postojala, te da su registrirana kako bi se na osnovu njih nezakonito poslovalo, a što je prihvatilo i Apelaciono vijeće Suda BiH.

47. Nezakonito poslovanje firme čiji je direktor kao odgovorno lice bio apelant, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud je obrazložio na način da je iznio valjanu ocjenu izvedenih dokaza, te doveo ih u vezu sa relevantnim zakonskim procedurama, smatrajući da poslovanje firme "Croherc AG" nije bilo u skladu sa odredbama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga na koji način je apelant, kao direktor i jedino odgovorno lice pravnog lica "Croherc AG", uskratio plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji BiH u iznosu od 18.661.024,00 KM. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud jasno i precizno citirao odredbe relevantnih propisa, te u tom pravcu iznio stav i mišljenje u kontekstu poslovanja sa fiktivnim firmama sa kojim se u cijelosti složilo i Apelaciono vijeće. U tom smislu Apelaciono vijeće Suda BiH je ustanovilo da su žalbeni prigovori prema kojima nije dokazano da stvarnog prometa nije bilo, odnosno da je poslovanje firme "Croherc AG" bilo zakonito, neosnovani. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da pobijana presuda iznosi nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva za predmetna pravna lica - njih 16, kojim je izvršen obračun poreza na promet nafte i naftnih derivata, poseban porez na naftne derivate i putarinu u skladu sa odredbama važećih propisa (koncentrirajući se u tom smislu na inkriminirani period naveden u optužnici), a kojim je utvrđeno da su za inkriminirani period izbjegnute sve tri navedene obaveze pravnog lica "Croherc AG". Suprotno žalbenim prigovorima, Apelaciono vijeće Suda BiH je ustanovilo da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza ispravno zaključio da se prikazani promet sa spornim firmama ne može tretirati kao daljnja prodaja bez obračunavanja poreza na promet, a budući da nisu ispunjeni uvjeti propisani u čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, kao i da se porezna obaveza zaračunava prodavcu "Crohercu AG", jer je izvršena krajnja potrošnja na koju se obračunavaju porezne dažbine, a ne daljna prodaja, koja je uvjetno oslobođena poreznih dažbina i one se prebacuju na naredne kupce, što je bio krajnji cilj "Croherca AG" d.o.o. Mostar, kako bi se izbjegle porezne obaveze i takse. Istaknuti zaključak nije doveden u pitanje niti nalazom i mišljenjem vještaka odbrane Abida Hodžića, kojе je prvostepeni sud ispravno ocijenio, smatrajući da, pored svih iznesenih dokaza, tvrdnje vještaka koje su se najvećim dijelom odnosile na to da predmetna pravna lica nisu fiktivna, jer nisu brisana iz registra, te da ta činjenica ukazuje da su ona i poslovala, da pravno lice "Croherc AG" nije obveznik plaćanja poreza na promet proizvoda, niti naknade za puteve - putarine, te da, u konačnici, i nemaju nikakvih poreznih obaveza. Apelaciono vijeće Suda BiH je iznijelo stav da je pravilan zaključak iz pobijane presude da su navedene tvrdnje suprotne svim drugim izvedenim dokazima koje je ocijenio prvostepeni sud, te su, stoga, žalbeni navodi da pobijana presuda nije dala valjano obrazloženje, zbog čega smatra neprihvatljivim vještačenje odbrane, neutemeljeni i kao takvi se odbijaju. Dalje, Apelaciono vijeće Suda BiH je istaklo da je apelant u inkriminirano vrijeme bio odgovorno lice, direktor u pravnom licu "Croherc AG", te je u svojstvu direktora i odgovornog lica bio odgovoran za zakonito poslovanje ovog pravnog lica, uključujući i plaćanje svih poreznih obaveza na način kako je to propisano Zakonom o porezu na promet proizvoda i usluga. Imajući u vidu da je na osnovu izvedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da je apelant, postupajući u tom svojstvu, tj. kao odgovorno lice koje postupa u ime i za račun pravnog lica "Croherc AG", svjesno i voljno preduzetim radnjama, suprotno odredbama iz čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, uskratio plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u FBiH, Apelaciono vijeće Suda BiH je ustanovilo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u inkriminiranim radnjama stječu sva objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 259. KZFBiH.

48. Apelaciono vijeće Suda BiH je ponovilo da je prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio da stvarnog prometa navedenom robom u veleprodaji (sa licima koja su označena kao fiktivna) nije bilo, nego da je finansijska dokumentacija služila kao pokriće prometa novca koji nije pratio promet robom, a sve s ciljem da se izbjegne nastala obaveza plaćanja poreza. Takav način postupanja jasno ukazuje da je subjektivnu stranu takvog postupanja činio direktni umišljaj, tj. postojanje svijesti i volje optuženog upravljene na izbjegavanje obaveze plaćanja poreznih davanja, iz čega nesumnjivo proizlazi i namjera optuženog da pribavi protivpravnu imovinsku korist. Prema tome, iz same prirode i karaktera preduzetih inkriminiranih radnji i načina njihovog preduzimanja (lažna dokumentacija, nepostojanje stvarnog prometa, poslovanje sa fiktivnim i nepostojećim firmama itd.) prvostepeni sud je izveo nesumnjiv zaključak da je apelant bio svjestan njihovog značaja i nedopuštenosti, dakle, da ih je činio uz postojanje volje i svijesti, te namjere upravljene da se pribavi protivpravna imovinska korist koja je ostvarena u utvrđenom iznosu od 18.661.024.00 KM. Takav apelantov subjektivni odnos prema inkriminiranim radnjama, i prema ocjeni Apelacionog vijeća Suda BiH, nije sporan ako se imaju u vidu radnje koje su preduzimane radi izbjegavanja plaćanja navedenih obaveza, a što nedvojbeno proizlazi iz manjkavosti i nedostataka koji su utvrđeni u finansijskoj dokumentaciji, dakle, nepravilnosti koje su postojale u poslovanju pravnog lica čiji je direktor i odgovorno lice bio optuženi. To nedvojbeno potvrđuje da su posve neosnovani žalbeni prigovori odbrane kojim se osporava umišljaj, odnosno krivica optuženog za navedene radnje. Pri takvom stanju stvari, Apelaciono vijeće Suda BiH je ustanovilo da nije relevantna okolnost ko je neposredno sačinjavao lažnu dokumentaciju, odnosno potpisivao lažno sačinjene otpremnice i fakture, a što apelant i njegova odbrana u žalbama posebno ističu kao okolnost koja bi optuženog oslobodila odgovornosti. Stoga je Apelaciono vijeće Suda BiH navelo da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da se u apelantovim preduzetim radnjama stječu sva objektivna i subjektivna obilježja zakonskog bića krivičnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi iz člana 259. stav 2. KZFBiH, uključujući i apelantovu namjeru upravljenu na pribavljanje protivpravne imovinske koristi za, kako je ustanovio prvostepeni sud, pravno lice "CrohercAG" u kojem je optuženi obavljao funkciju direktora.

49. Apelaciono vijeće Suda BiH se očitovalo i na apelantove navode u vezi sa pogrešnom primjenom procesnog prava, koje je apelant osporavao navodeći da je sud propustio da primijeni relevantne odredbe ZKPBiH i KZ, kao i da je propustio navesti koje je odredbe primijenio pri izricanju glavne i sporedne kazne, kao i koji je krivični zakon primijenjen, a što je Apelaciono vijeće Suda BiH analiziralo i navelo da je prvostepeni sud ispunio svoju zakonsku obavezu na način da je ispitivao i utvrđivao činjenice koje se odnose na zakonska obilježja krivičnog djela, krivicu optuženog, kao i utvrđivanje odgovarajućih činjenica za izricanje adekvatne krivičnopravne sankcije. Međutim, prema mišljenju Apelacionog vijeća Suda BiH, radi se o nepravilnostima u vezi sa primjenom materijalnog zakona, što se u žalbama odbrane pravilno primjećuje, te ih je Apelaciono vijeće Suda BiH razmatralo u dijelu koji se odnosi na pogrešnu primjenu krivičnog zakona u kom pravcu je i preinačena pobijana presuda. Dakle, žalbeni prigovori koji su isticani u kontekstu povrede krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP imaju karakter prigovora povrede krivičnog zakona, te su razmatrani u dijelu navoda koji se bave žalbenim osnovom iz člana 298. ZKPBiH.

50. Apelaciono vijeće Suda BiH je, dakle, u okviru ispitivanja žalbe u odnosu na član 298. ZKPBiH u vezi sa povredom krivičnog zakona utvrdilo da je prvostepeni sud primijenio kombinaciju krivičnih zakona (KZFBiH i KZBiH), što je suprotno principu da se može primijeniti samo jedan materijalni zakon na konkretan slučaj, te je utvrđeno da se žalbom osnovano ukazuje na primjenu materijalnog krivičnog zakona u izricanju krivičnih sankcija, odnosno primjeni mjere obaveznog oduzimanja imovinske koristi. Apelaciono vijeće Suda BiH je pri tome navelo da je prvostepeni sud primijenio zakon koji je strožiji za apelanta kao optuženog s obzirom na to da KZFBiH, koji je važio u vrijeme počinjenja djela, na posve drugačiji i povoljniji način za optuženog regulira ovu mjeru i njenu primjenu. Naime, i pored odredbe iz člana 113. KZFBiH u kojoj je jasno određeno da se imovinska korist pribavljena krivičnim djelom učinitelja za preduzeće ili drugo pravno lice oduzima od tog preduzeća ili drugog pravnog lica, prvostepeni sud navedenu mjeru je izrekao na osnovu člana 111. KZBiH i imovinsku korist oduzima od apelanta iako se u izreci pobijane presude kaže da je korist pribavljena za pravno lice u kojem je bio zaposlen. Imajući u vidu način na koji je prvostepeni sud u pobijanoj presudi na predmetni slučaj primijenio krivični zakon, Apelaciono vijeće Suda BiH je utvrdilo da je time prvostepeni sud krivičnopravnu kvalifikaciju učinjenog djela zasnovao na odredbi iz člana 259. stav 2. KZFBiH iz 1998. godine (krivično djelo zloupotreba ovlaštenja u privredi, koje kao takvo i ne postoji u KZBiH), dok je krivične sankcije, odnosno mjeru oduzimanja imovinske koristi odmjerio i izrekao pozivajući se kako na navedenu odredbu iz KZFBiH, tako i na odredbe iz čl. 39, 40, 42. i 48, odnosno čl. 110. i 111. KZBiH, pri čemu je izostavio (zaboravio) odredbu iz člana 46. KZBiH, pa nije jasno na osnovu kojeg zakona je izrekao novčanu kaznu, što je u žalbama pravilno primijećeno. To je, prema mišljenju Apelacionog vijeća Suda BiH, još jedan od razloga koji ukazuje na osnovanost žalbenih prigovora da je u predmetnom slučaju trebalo primijeniti u cijelosti samo KZFBiH iz 1998. godine, jer je taj krivični zakon važio u vrijeme preduzimanja inkriminiranih radnji i povoljniji je za apelanta. Pošto je prvostepeni sud nepravilno primijenio krivični zakon, to je Apelaciono vijeće Suda BiH primjenom odredbe člana 314. stav 1. ZKPBiH preinačilo prvostepenu presudu na način kako je i navedeno u izreci presude.

Apelacija

a) Navodi iz apelacije

51. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ističući da su navedene presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava (odredbe KZFBiH i ZKPBiH), proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi prava na obrazloženu sudsku odluku, što apelantu nije sudio stvarno nadležan sud, te povredi prava na presumpciju nevinosti. U pogledu arbitrarne primjene odredaba KZFBiH na temelju kojih je proglašen krivim da je počinio krivično djelo zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. citiranog zakona, tvrdi da osporene presude, ustvari, sadrže sve elemente krivičnog djela porezna utaja iz člana 272. citiranog zakona, a ne krivičnog djela za koje je osuđen. U tom pravcu apelant ističe da konstrukcije koje su korištene u izreci i obrazloženju jasno upućuju na to da je u pitanju krivično djelo utaja poreza za koje je nastupila zastara (31. jula 2011. godine). Povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog prava ZKPBiH apelant vidi u činjenici da sudovi osporenim presudama nisu utvrdili autentičnost i vjerodostojnost dokumentacije na temelju koje je osuđen za krivično djelo zloupotreba ovlaštenja u privredi. Naime, kao dokaz u predmetu protiv apelanta Tužilaštvо je uvelo dokaz DT3 (potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 21. februara 2012. godine) za koju dokumentaciju apelant navodi da njena autentičnost i vjerodostojnost nikada nisu dokazane, da Sudu BiH, kao i apelantovoj odbrani nisu prezentirani dokazi, odnosno "lanac posjedovanja", odnosno kontrola posjedovanja ovih dokumenata, pri čemu se apelant poziva na izjave svjedoka koje su date u toku postupka, te koji su navodili nezakonito oduzimanje dokumentacije EUFOR-a u toku 2001. godine, bez zapisnika, što sve čini nezakonitim provedene radnje prema ranije važećem ZKP Federacije BiH, kao i sada važećem ZKPBiH (čl. 10, 65, 66. i 68. ZKPBiH). U tom pravcu apelant ukazuje da, osim što je dokumentacija nezakonito oduzeta, Tužilaštvo nije postupilo u skladu sa članom 71. ZKPBiH, odnosno da je dato proizvoljno i široko tumačenje na apelantovu štetu, što nije dozvoljeno, kao i da je svjedok na čije se svjedočenje sud poziva (Nikola Fabijanić) dao izjavu da nije bilo zapisnika o preuzimanju dokumentacije, kao i da ovaj svjedok nema ništa sa apelantom i pravnim licem "Croherc AG" Mostar, posebno u inkriminiranom periodu. Apelant se u tom pravcu pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 291/08 i AP 3364/10. Također, apelant navodi da se i nalaz vještaka bazira na nezakonitom dokazu, materijalnoj dokumentaciji, što je sve dovelo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Dalje, apelant ukazuje da Sud BiH nije tačno naveo koji uvjeti iz čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet nisu ispunjeni, odnosno koji članovi drugih propisa nisu ispoštovani kako bi se utvrdilo postojanje krivičnog djela, te se apelant u tom pravcu poziva na komentar ZKPBiH, koji upućuje da, kada su u pitanju krivična djela sa blanketnom dispozicijom, uvijek mora postojati povezanost sa materijalnopravnim propisima na koje se odnose te dispozicije. Također, apelant smatra da osporenim odlukama nije obrazloženo da krivično djelo za koje je osuđen može biti počinjeno isključivo direktnim umišljajem, te je zaključak o postojanju apelantovog umišljaja Sud BiH morao argumentirano obrazložiti. Umjesto toga, prema apelantovim navodima, Sud BiH je parafrazirao umišljaj, jer nije obrazložio apelantovu svijest u pogledu zaključka da je znao, htio i svjesno učestvovao u bilo kom obliku organiziranja ili poslovanja fiktivnih firmi, da nije obrazložen ni zaključak da je apelant bio svjestan lažne dokumentacije, da se ne obrazlaže umišljaj u pogledu korištenja lažne dokumentacije, niti apelantova namjera da pribavi imovinsku korist pravnom licu, kao ni njegov motiv s obzirom na to da nije vlasnik pravnog lica. Dalje, apelant ukazuje na nedostatke u obrazloženju osporenih presuda, kao i dokaza o odlučnim činjenicama, odnosno o "duplom knjigovodstvu", "da je roba završavala na crnom tržištu" i uplatama "gotovog novca od stvarnih kupaca na račun fiktivnih firmi i prebacivanje na račun 'Croherca' AG", a što apelant dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Povredu prava na presumpciju nevinosti apelant, također, dovodi u vezu sa proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem na osnovu kojeg se, kako on smatra, temelje osporene presude, smatrajući pogrešnim njihov zaključak da sporno pravno lice nije uredno izmirivalo svoje obaveze za koje tvrdi da su u svakom pojedinačnom slučaju uredno izmirene. Također, smatra pogrešnim stav Suda BiH da je sporno pravno lice poslovalo sa tzv. fiktivnim pravnim licima i da je izdavalo fiktivne narudžbenice, koje termine vještak Tužilaštva pogrešno koristi, odnosno paušalno konstatira u svom nalazu, odnosno da "daje sebi za pravo da donosi zaključak da li je neka firma fiktivna ili nije", te, s tim u vezi, ističe da "sve dok su privredna društva upisana u sudski registar i dok se u njemu ne izvrše promjene, ne može se smatrati da su ta privredna društva nepostojeća ili fiktivna". Dalje napominje da je nesporno da je poslovao sa navedenih 16 firmi koje su sudovi osporenim presudama okarakterizirali kao "fiktivne firme", da je promet sa njima ostvarivao putem računa otvorenog u Hercegovačkoj banci, sve u skladu sa odredbom člana 4. stav 1. Zakona o unutrašnjem platnom prometu. Na kraju, ističe da je trenutno hospitaliziran na Klinici za psihijatriju u Mostaru, da živi u zajedničkom domaćinstvu sa suprugom, sinom i majkom, te da bi stupanjem na izdržavanje kazne zatvora bilo ugroženo izdržavanje cijele njegove porodice.

b) Odgovor na apelaciju

52. Sud BiH u odgovoru na apelaciju, prije svega, ukazao je na to da apelant u apelaciji nije naveo nove argumente i dokaze koje već nije isticao u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude na koje je Apelaciono vijeće dalo valjano i argumentirano obrazloženje, zbog čega smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji, zbog čega predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

53. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su navodi paušalni i neosnovani, kao i da su isticani pred redovnim sudom, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

IV. Relevantni propisi

54. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00, 59/02 i 19/03) relevantne odredbe glase:

Član 113.


Ako je krivičnim djelom učinitelja pribavljena imovinska korist za preduzeće ili drugo pravno lice, ta će se korist oduzeti od tog preduzeća ili drugog pravnog lica.


Zloupotreba ovlasti u privredi

Član 259.


(1) Odgovorna osoba u pravnoj osobi koja obavlja privrednu djelatnost i koja u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za pravno lice u kome je zaposlena:

1) stvara ili drži nedopuštene fondove u zemlji ili inozemstvu;

2) sastavljanjem isprava neistinitog sadržaja, lažnim bilansima, procjenama ili inventarisanjem ili drugim lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica neistinito prikazuje stanje i kretanje sredstava i rezultata poslovanja pa na taj način dovede u zabludu organe upravljanja u pravnom licu prilikom donošenja odluka o poslovima upravljanja;

3) uskrati plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji utvrđenih zakonom;

4) sredstva kojima raspolaže koristi protivno njihovoj namjeni;

5) na drugi način grubo povrijedi ovlasti u pogledu raspolaganja, korištenja ili upravljanja imovinom pravnog lica, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 200.000 KM, kaznit će se zatvorom od jedne do osam godina.

55. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03,32/03, 6/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.
Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije

(1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i o tome izdati potvrda.

(2) Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti.

(3) Predmet koji je oduzet od fizičke, odnosno pravne osobe ne može se prodati, pokloniti ili na drugi način njim raspolagati.

Član 70.
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije

Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u Sudu ili Sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.

Član 71.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije

(1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši Tužitelj.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.

(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe.

Član 285.
Presuda kojom se optuženi oglašava krivim

(1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženi oglašava krivim, uz navođenje činjenica i

okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena

određene odredbe Krivičnog zakona,

b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene,

(...)

Član 290.
Sadržaj presude

(...)

(4) Ako je optuženi oglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke

iz člana 285. ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena,

izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen (...)

(...)

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti (...) kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

g) ako je Sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti,

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 299.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

(1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je Sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.

(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.

56. U Zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 49/09 - prečišćeni tekst, 74/09 i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.
(Krivična nadležnost)

(2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:

b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

57. U Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga Federacije Bosne i Hercegovine -prečišćeni tekst (prečišćeni tekst Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga obuhvata: Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga, koji je objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 6/95, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" br. 25/97, 13/00, 36/00, Ispravku Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, objavljenu u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 54/00, i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 22/01, koji je stupio na snagu 1. juna 2001. godine) relevantne odredbe glase:

Član 5.


Porez na promet proizvoda plaća se na promet proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji.

Član 6.


Prometom proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji smatra se svaka prodaja proizvoda, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

Prometom proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji, u smislu ovog zakona smatra se i:

[…]

Član 7.


Ne smatra se prometom proizvoda koji služe krajnoj potrošnji:

1. prodaja proizvoda, pravnom licu koje se bavi trgovinom, a koje je te proizvode nabavilo radi daljnje prodaje;

2. prodaja proizvoda, pravnom licu koje se bavi ugostiteljskom djelatnošću, drugom pravnom licu koje je registrirano za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a koje te proizvode nabavlja radi prerade, odnosno daljnje prodaje;

3. prodaja upotrebljavanih stvari neposredno između građana i putem komisione prodaje, osim prodaje ili davanja bez naknade upotrebljavanih putničkih automobila, ostalih motornih vozila i plovnih objekata, kao i prodaja poljoprivrednih proizvoda koja se obavlja među građanima na pijacama i sajmovima;

4. uvoz proizvoda, radi daljnje prodaje;

5. prodaja proizvoda pravnom licu koje se bavi remontom, popravkom i servisiranjem proizvoda radi ugradnje u proizvode koji se popravljaju i servisiraju.

Član 8.


Proizvode iz člana 7. stav 1. tač. 1., 2. i 5. ovog zakona kupcima iz tog člana može prodati pravno lice koje se bavi proizvodnjom, pravno lice koje se bavi trgovinom koje je registrirano za obavljanje prometa na veliko, te preduzeće koje je registrirano za uvoz pod slijedećim uvjetima:

1. da se proizvodi prodaju sa skladišta ili drugih prodajnih mjesta, koja se za te proizvode zadužuju po prodajnoj cijeni, a u koju nije uključen (ukalkuliran) porez na promet proizvoda ili tranzitno (promet na veliko).

Izuzetno, od odredbe ove tačke prodaja proizvoda može se vršiti i iz prodavnica koje se sa proizvodima zadužuju po prodajnim cijenama sa uključenim porezom na promet uz uvjet da porezni obveznik vodi evidenciju o proizvodima koji su prodati sa porezom na promet odnosno bez poreza na promet.

2. da se proizvodi prodaju na osnovu pismene narudžbenice kupca za svaku pojedinačnu nabavku uz obavezno izdavanje fakture i uz bezgotovinsko plaćanje (virmanom sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca, kompenzacijom, cesijom i sl.);

3. da je kupac, prije preuzimanja proizvoda, odnosno prije ispostavljanja fakture, dao prodavcu pismenu izjavu, odnosno specifikaciju materijala koja mora biti numerirana, datirana i potpisana od ovlašćenog lica, da će kupljene proizvode koristiti isključivo za svrhe iz člana 7. stav 1. tač. 1., 2, i 5. ovog zakona;

4. da je u fakturi o prodaji proizvoda prodavac unio napomenu da su proizvodi prodati bez obračunavanja poreza na promet proizvoda, te na osnovu pismene izjave odnosno specifikacije materijala;

5. da prodavac primljenu izjavu kupca, odnosno specifikaciju materijala priključi kopiji fakture o prodatim proizvodima.

Pored lica iz stava 1. ovog člana, pravna lica i građani mogu prodavati, pod uvjetom da se plaćanje obavlja sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca:

1. vlastite i druge proizvode pravnim licima koji te proizvode nabavljaju radi daljnje prodaje, prerade ili kao opremu;

2. poljoprivredne proizvode pravnom licu ili radnji koje se bave proizvodnjom, ugostiteljstvom odnosno trgovinom, koje te proizvode nabavljaju radi daljnje prodaje, reprodukcije ili prerade;

3. industrijske i druge otpatke (krpe i druge tekstilne otpatke, staro željezo, staklo, otpadni ili upotrebljavani papir, karton, ljepenku i dr.) pravnom licu ili radnji koji se bave proizvodnjom ili trgovinom.

Federalni ministar finansija - Federalni ministar financija (u daljem tekstu: ministar) propisat će u kojim slučajevima se plaćanje neće obaviti preko žiro-računa.

V. Dopustivost

58. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

59. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

60. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 005972 13 Kž 2 od 31. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 2. aprila 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

61. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

62. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

63. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

64. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

65. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora kao glavnu kaznu i novčanu kaznu kao sporednu kaznu. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje osnovanosti bilo kakve "krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

66. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici da mu nije sudio stvarno nadležan sud, da se osporene presude temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, nezakonitim dokazima, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi prava na presumpciju nevinosti i povredi prava na obrazloženu sudsku odluku. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su ovi navodi međusobno isprepleteni, te da upućuju jedan na drugi, sve u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje najvećim dijelom odnose na prigovore u vezi sa povredom pravila postupka čija je posljedica korištenje nezakonitih dokaza na kojima je zasnovana sudska odluka, te prigovore koji se odnose na obrazloženja osporenih presuda u vezi sa pitanjima koja imaju ključni značaj za odlučenje a koji proizlaze iz samog krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret i utvrđenjima redovnih sudova u vezi sa navedenim.

Nezakonitost dokaza na kojima se temelji presuda


67. Apelant smatra da su pobijane odluke Suda BiH utemeljene na nezakonito pribavljenom dokazu, čija je posljedica kršenje njegovog prava na pravično suđenje.

68. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava da njegova zadaća nije da ocjenjuje prihvatljivost dokaza umjesto domaćih sudova iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su, tako, pravila o dokazima, uglavnom, pitanje za domaće sudove. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvaćanje nezakonito dobivenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, Serija A-140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje. Pri tome posebno će se ocijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem je odluka koja se pobija utemeljena.

69. Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, ukazuje da je nalaz vještaka Tužilaštva na kojem se, uglavnom, zasnivaju osporene presude izrađen na osnovu oduzete dokumentacije (Napomena: radi se o dokazu T-3, potvrdi Državne agencije za istrage i zaštitu - RU Mostar broj 16-12/1-2-04-1-1/12 od 21.2.2012. godine o privremenom oduzimanju predmeta od rednog broja 1 do rednog broja 46 po naredbi Suda BiH broj S1 2 K 005972 11 KRN od 23.12.2011. godine – navedenom u okviru liste materijalnih dokaza koji su provedeni tokom postupka – vidi stranicu broj pet prvostepene presude) čija autentičnost i vjerodostojnost nisu dokazanе, odnosno da se osporene presude temelje na dokazu koji je pribavljen povredama odredaba ZKP, jer u konkretnom slučaju ne postoji lanac jasnog držanja oduzetih dokumenata, te da nije postupljeno u skladu sa članom 71. ZKPBiH.

70. Ustavni sud zapaža da je u drugostepenoj presudi navedeno da je materijalna dokumentacija oduzeta i pronađena u prostorijama Hercegovačke banke, koja je bila osnivač pravnog lica "Croherc AG", zbog čega je neosnovan navod da nije oduzeta od "Croherca AG" i da ne postoji lanac posjedovanja. Dokumentacija je, kako je Sud BiH naveo, oduzeta na osnovu člana 65. ZKPBiH "i po ocjeni vijeća je originalna dokumentacija", čiju autentičnost "paušalnim navođenjem [...] da se ista u proteklom periodu nalazila na više lokacija" apelant nije doveo u pitanje. Osim toga, Sud BiH se pozvao na odredbe čl. 65, 68. i 69. ZKP i naveo da je u potvrdi navedeno da je ona oduzeta od Nikole Fabijanića sa poukom o pravnom lijeku i navodom da se pohranjuje u Sudu BiH, pa postupak oduzimanja nije bio protivan odredbama ZKP. Dalje, u odnosu na otvaranje privremeno oduzete dokumentacije, Sud BiH je naveo da je to bilo nepotrebno u konkretnom predmetu, jer je ona popisana i navedena, čime se dokumentacija identificirala i osigurala njena istovjetnost, pa nije postojala obaveza iz člana 71. ZKPBiH.

71. U vezi sa ovim navodima Suda BiH, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine zaključio da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zato što tužilac nije izvršio otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije. S tim u vezi, naglašeno je: "...proizlazi da je pretresanje apelantovog automobila, kojom prilikom je nađena droga, obavljeno na temelju naredbe nadležnog tužioca koja je kao dokaz provedena u postupku...nadalje, u vezi sa pretresom oduzetom materijom, izdat je zapisnik o pretresanju, te potvrda o oduzimanju u kojim je oduzeti predmet individualiziran i jasno određen, odnosno izvršen je popis u smislu člana 132. stav 1. ZKPRS u vezi sa čl. 62. i 63. istog zakona..." (vidi tačku 51. citirane presude). Međutim, u navedenom predmetu, za razliku od konkretnog slučaja, predmeti su oduzeti direktno od apelanta, tj. od osumnjičenog lica, te su u njegovom prisustvu oni identificirani i popisani a on je imao mogućnost da izjavi pravni lijek. U konkretnom slučaju prva dilema se veže za "lanac posjedovanja", jer predmetna dokumentacija je izuzeta iz prostorija Hercegovačke banke iz koje je još 2002. godine EUFOR vršio izuzimanja razne dokumentacije bez bilo kakve sudske naredbe, kao i traga o izuzimanju i vraćanju dokumentacije (ne postoje zapisnici o izuzimanju i vraćanju dokumentacije, niti sud to obrazlaže). Dalje, u konkretnom slučaju predmetna dokumentacija nije oduzeta od apelanta (u njegovom prisustvu), kao što nije ni identificirana u apelantovom prisustvu, slijedom čega apelant nije ni imao mogućnost da izjavi prigovor, te pravne lijekove prilikom oduzimanja, odnosno identifikacije dokumentacije. Ulogu apelanta, odnosno osumnjičenog a kasnije osuđenog lica, u ovoj fazi krivičnog postupka ne može nadomjestiti stečajni upravnik Nikola Fabijanić, koji po prirodi stvari nije zainteresiran za situaciju u kojoj se našao apelant, protiv koga je predmetna dokumentacija korištena kao glavni dokaz u ovom postupku. Stoga se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi Suda BiH da tužilac nije trebalo da vrši otvaranje dokumentacije, a slijedom toga se ne može ni primijeniti praksa Ustavnog suda iz predmeta broj AP 2079/13.

72. Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju se treba primijeniti praksa iz predmeta broj AP 460/12 od 15. februara 2015. godine u kojem je Ustavni sud utvrdio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je način na koji su dokazi pribavljeni i upotrijebljeni u postupku protiv apelanta utjecao na postupak u cjelini, zbog čega u postupku nisu ispunjeni zahtjevi pravičnog suđenja. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio: "Ustavni sud zapaža da iz navedenih činjenica proizlazi da su u konkretnom slučaju oduzeti predmeti bili na čuvanju u Tužilaštvu BiH, ali da to Tužilaštvo nije provelo proceduru koju je propisao ZKPBiH u odredbama člana 71, koji je sadržajno identičan članu 135. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, čiju je primjenu ispitivao Ustavni sud u Odluci broj AP 291/08. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbom člana 71. ZKPBiH propisano da otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije obavlja tužilac, te da je njegova dužnost o tom postupku (otvaranju i pregledu) obavijestiti fizičko ili pravno lice od kojeg je predmet oduzet, sudiju za prethodni postupak i branioca. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža, kako to jasno proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da tužilac nije postupio prema imperativnoj odredbi člana 71. ZKPBiH, te nije obavio otvaranje i pregled oduzetih predmeta od apelanta, mada navedena odredba ne propisuje bilo kakve izuzetke u kojim tužilac nema obavezu da postupi prema tim odredbama. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da se radi o nezakonitom dokazu u smislu odredaba člana 11. ZKPFBiH. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su oduzeti predmeti (droga) jedini direktni dokaz da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te da su svi drugi dokazi koji su provedeni kao dokazi optužbe faktički posredni dokazi koji su u vezi s tim dokazom."

73. Dakle, suprotno stavu Suda BiH, Ustavni sud u Odluci broj AP 460/12 jasno zaključuje da je odredba člana 71. ZKPBiH obavezujuća, te da se radi o imperativnoj normi, koja u slučajevima kao što je ovaj ne predviđa izuzetke. Osim toga, s obzirom na to da je Sud BiH doveo u vezu "otvaranje" iz člana 71. ZKPBiH sa "pečaćenjem" iz člana 68. stav 2. ZKPBiH, odnosno obavezom da se sve što je zapečaćeno što se ne može popisati - otvori, Ustavni sud primjećuje da odredba člana 71. ZKP glasi: "otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije", pri čemu je Sud BiH očigledno izostavio obaveznost "pregleda" koji je jasan i nedvosmislen u slučajevima kao što je ovaj, te je samim tim jasna i obaveza tužioca u konkretnom slučaju.

74. Dalje, Ustavni sud smatra da Sud BiH nije na jasan i nedvosmislen način odgovorio na apelantove navode o lancu posjedovanja dokumentacije. Naime, u postupku pred redovnim sudom, kao i u postupku pred Ustavnim sudom apelant je iznio vrlo konkretne navode, te dostavio određene dokaze koji su se odnosili na činjenicu da je 2002. godine EUFOR oduzeo raznu dokumentaciju iz Hercegovačke banke bez bilo kakve sudske naredbe, zatim je ukazano na držanje dokumentacije u periodu od deset godina na različitim mjestima, te promjene stečajnih upravnika Hercegovačke banke bez bilo kakvog pisanog traga u prilog čemu ide i dopis Agencije za bankarstvo FBiH, kao i izjava stečajnog upravnika Nikole Fabijanića da nikavi zapisnici o primopredaji dokumentacije koju je izuzimao EUFOR nisu sačinjavani, niti su sačinjavani zapisnici o primopredaji dokumentacije prilikom promjene stečajnih upravnika. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi Suda BiH da nije dovedena u pitanje autentičnost dokumentacije neuvjerljivi, jer na ovako ozbiljno postavljene prigovore Sud BiH je trebalo i morao dati podrobniji odgovor pogotovo kada se ima u vidu činjenica da u ovom dijelu obrazloženja Sud BiH ne ističe bilo kakve datume, te u jednoj rečenici navodi svojstvo i funkciju svjedoka Nikole Fabijanića od kojeg je dokumentacija oduzeta, uz paušalno objašnjenje da se radi o originalnoj dokumentaciji. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u situaciji kao što je ova (ne postoji trag o kretanju dokumentacije, dokumentacija nije oduzeta u apelantovom prisustvu, niti identificirana u apelantovom prisustvu) najmanje što je tužilac trebalo da uradi i što je bio dužan da uradi jeste da postupi u skladu sa odredbama člana 71. ZKPBiH.

75. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je način na koji je, može se reći, ključni dokaz (s obzirom na to da je na temelju oduzete dokumentacije sačinjen nalaz vještaka finansijske struke po nalogu Tužilaštva na kojem je u pretežnom dijelu donesena presuda na temelju koje je apelant osuđen na kaznu zatvora) pribavljen i upotrijebljen u postupku protiv apelanta utjecao na postupak u cjelini, zbog čega u postupku nisu ispunjeni zahtjevi pravičnog suđenja, te se ne može reći da je predmetni postupak bio pravičan u cjelini. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

76. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti pobijanu odluku, te predmet vratiti Sudu BiH kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

77. Imajući u vidu da je u prethodnom dijelu obrazloženo zašto se smatra da je nezakonit ključni dokaz na kojem je u pretežnom dijelu zasnovano obrazloženje osporenih presuda, Ustavni sud smatra da ne treba ispitivati dalje navode na koje se u apelaciji ukazuje, jer bi njih, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo moguće ispitati tek nakon što se otkloni povreda na koju je ukazano u ovoj odluci.

VII. Zaključak

78. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog načina na koji su ključni dokazi pribavljeni i upotrijebljeni u postupku protiv apelanta. Naime, presude na temelju kojih je apelant osuđen na kaznu zatvora u pretežnom dijelu zasnivaju se na vještačenju dokumentacije koja je oduzeta suprotno odredbama člana 71. ZKPBiH, jer tužilac prilikom otvaranja i pregleda oduzetih predmeta (dokumentacije) nije obavijestio apelanta i njegovog branioca, a dokumentacija nije oduzeta u apelantovom prisustvu, niti je identificirana u njegovom prisustvu, te je tako izostala (i) mogućnost da se izjave prigovori propisani zakonom.

79. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

80. U smislu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

81. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!