Službeni glasnik BiH, broj 23/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2418/07, rješavajući apelaciju
R. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija
R. K.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1279/03.
Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Trebinje da po hitnom postupku donese odluku u ponovnom postupku po Rješenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-P 480/07 od 27. jula 2007. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, R. K. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Trebinje da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 27. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenuo tužbom pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi ostvarivanja prava na nastavak korištenja stana u Trebinju, u Ulici Ljube Miljanovića broj 4.
a. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Ministarstva za izbjeglice i Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje zatraženo je 12. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. septembra 2007. godine, Ministarstvo za izbjeglice 8. oktobra 2007. godine, a Ministarstvo za izbjeglice Odsjek Trebinje nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Ustavni sud je 10. novembra 2009. godine zatražio na uvid spis Vrhovnog suda broj U-1279/03.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Ministarstva za izbjeglice dostavljeni su apelantu 17. decembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, kao i činjenice koje su utvrđene uvidom u spis Vrhovnog suda mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje broj 05-050-48-1217/99 od 24. aprila 2003. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev Aleksandra Ranđelovića (u daljnjem tekstu: prijeratni korisnik stana) za vraćanje u posjed stana u Trebinju, u Ulici Ljube Miljanovića broj 4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istim rješenjem je utvrđeno da apelantu prestaje pravo korištenja predmetnog stana i da nema pravo na alternativni smještaj.
8. Ministarstvo za izbjeglice je u postupku rješavanja po žalbama apelanta i prijeratnog korisnika donijelo Rješenje broj 050-050-01-735/03 od 15. oktobra 2003. godine, kojim su odbijene kao neosnovane njihove žalbe. Ovaj organ je utvrdio da je prvostepeni organ u potpunosti pravilno utvrdio činjenično stanje i na osnovu toga pravilno primijenio materijalno pravo.
9. Apelant je 5. novembra 2003. godine podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice od 15. oktobra 2003. godine radi poništenja Rješenja ovog organa broj 050-050-01-735/03, kojom je tražio da sud utvrdi da ima pravo da nastavi sa korištenjem predmetnog stana.
10. Apelant je dopisima od 17. novembra 2003. godine i 26. decembra 2006. godine podnosio urgencije Vrhovnom sudu radi postupanja po njegovoj tužbi.
11. Vrhovni sud je Presudom broj U-1279/03 od 27. juna 2007. godine uvažio tužbe apelanta i prijeratnog korisnika stana, osporeni akt je poništio i predmet je vraćen Ministarstvu za izbjeglice na ponovni postupak.
12. Ministarstvo za izbjeglice je Rješenjem broj 18.05/2-P 480/07 od 27. jula 2007. godine uvažilo žalbe apelanta i prijeratnog korisnika stana i Rješenje Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje broj 05-050-48-1217/99 od 24. aprila 2003. godine je poništilo u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Uvidom u predmetni spis postupak pred prvostepenim organom je još u toku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. U apelaciji apelant je opisao hronološki tok postupka pred organima uprave do podnošenja tužbe Vrhovnom sudu, kao i nastavak postupka po odlučenju Vrhovnog suda. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Vrhovni sud nije u razumnom roku donio odluku po njegovoj tužbi koju je ovom sudu podnio 5. novembra 2003. godine protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice broj 050-050-01-735/03 od 15. oktobra 2003. godine. Apelant, također, ističe da presudu Vrhovnog suda nije nikad lično primio, kao ni njegov pravni zastupnik, te da je iz Rješenja Ministarstva za izbjeglice od 27. jula 2007. godine saznao da je ovaj sud donio presudu po njegovoj tužbi i da je predmet trenutno na rješavanju u Ministarstvu za izbjeglice Odsjek Trebinje, koji treba da donese odluku u ponovnom postupku. Zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku pred Vrhovnim sudom, apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 40.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo za izbjeglice navodi da, pošto se apelant u apelaciji žali zbog dužine trajanja postupka po njegovoj tužbi pred Vrhovnim sudom, a nakon donošenja presude ovog suda na dužinu trajanja postupka pred organima uprave, to kao učesnik u predmetnom postupku navodi da je Vrhovni sud donio presudu po kojoj je ovo ministarstvo već postupilo, pa stoga smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni.
15. Vrhovni sud ističe da su tačni apelantovi navodi da je ovaj sud njegovu tužbu zaprimio 5. novembra 2003. godine. Dalje, Vrhovni sud navodi da je tačno da su od dana podnošenja tužbe do donošenja presude protekle tri godine i sedam mjeseci, ali da su za to postojali objektivni razlozi, jer se ovaj sud nalazi u veoma teškoj situaciji zbog velikog broja neriješenih predmeta upravnih sporova. Pošto apelant nije požurivao donošenje odluke po njegovoj tužbi, zbog toga tom predmetu nije dat prioritet. Isto tako, navodi da su apelantovi navodi neutemeljeni, jer iz spisa predmeta proizlazi da apelant ima kuću u vlasništvu u Trebinju.
V. Relevantni propisi
16. U
Zakonu o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike" broj 13/02) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) relevantne odredbe glase:
Član 48.
Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulirana ovim zakonom.
U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/03, 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
20. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje, jer smatra da Vrhovni sud nije u razumnom roku donio odluku po njegovoj tužbi, pa je u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda predmetna apelacija dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Heregovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
22. Apelant se žali zbog nerazumno dugog trajanja postupka koji je pokrenuo tužbom pred Vrhovnim sudom 5. novembra 2003. godine radi utvrđivanja prava na nastavak korištenja predmetnog stana, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje utvrđivanja apelantovog prava na nastavak korištenja predmetnog stana, kao člana porodičnog domaćinstva ranijeg korisnika stana, njegove majke. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi, Ustavni sud, Odluka
broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Herecgovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
27. Apelant je, u skladu sa odredbama ZPP, 5. novembra 2003. godine pokrenuo upravni spor tužbom pred Vrhovnim sudom protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice od 15. oktobra 2003. godine radi poništenja Rješenja ovog organa broj 050-050-01-735/03. Prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, predmetni postupak je do donošenja presude ovog suda trajao tri godine i sedam mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
28. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji se tiče utvrđivanja apelantovog prava kao člana porodičnog domaćinstva ranijeg korisnika stana da nastavi korištenje predmetnog stana. Status člana porodičnog domaćinstva je stekao, kako navodi, jer je živio sa majkom (umrla 2001. godine) koja je predmetni stan dobila na korištenje od Komande Garnizona Trebinje (VP 7226), na osnovu Rješenja Int. broj 27-2 od 20. aprila 1993. godine, kao majka poginulog Hasana Kajića, pripadnika Vojske Republike Srpske. Vrhovni sud je trebalo da utvrdi da li apelant kao član porodičnog domaćinstva ranijeg korisnika stana ima pravo da nastavi da koristi predmetni stan, odnosno da li ispunjava uvjete propisane Zakonom o stambenim odnosima za ostvarivanje navedenog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da se konkretan postupak u pogledu apelantovog prava ne može smatrati naročito složenim kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja.
29. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant ničim nije doprinio dužini trajanja postupka.
30. U vezi sa ponašanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice, koje ju je u postupku rješavanja po njegovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja odbilo kao neosnovanu. Vrhovni sud je po apelantovoj tužbi u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja donio presudu kojom je uvažio njegovu tužbu i predmet vratio na ponovni postupak nadležnom organu uprave, nakon tri godine i sedam mjeseci.
31. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,
Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema nikakvog opravdanja zašto postupak u predmetu koji se u pogledu činjeničnih i pravnih pitanja ne može smatrati složenim pred Vrhovnim sudom traje tri godine i sedam mjeseci.
32. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu "opravdanje" za neodlučivanje po tužbi od novembra 2003. godine činjenica da ima veliki broj neriješenih predmeta, te da apelant nije urgirao da se po njegovoj tužbi riješi pa, stoga, nije uzeta prioritetno u rad. Ustavni sud ukazuje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32, i odluke Ustavnog suda br.
AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25, i
AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio od kada je i kako nastao zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je preduzeo Vrhovni sud s ciljem da poboljša administriranje pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta, a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv takvih problema.
33. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema razumnog i objektivnog opravdanja da postupak povodom apelantove tužbe pred Vrhovnim sudom traje tri godine i sedam mjeseci, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti pripisati Vrhovnom sudu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Iako nije utvrdio odgovornost organa uprave u pogledu dužine trajanja postupka nakon donošenja presude Vrhovnog suda, odnosno postupka koji se trenutno vodi pred Ministarstvom za izbjeglice Odsjek Trebinje, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Ministarstvu za izbjeglice Odsjek Trebinje da po hitnom postupku donese odluku u ovoj pravnoj stvari s obzirom na ukupno trajanje predmetnog postupka.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. Apelant traži da mu se dosudi nematerijalna šteta u iznosu od 40.000,00 KM zbog toga što nije donesena konačna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
36. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da donese odluku trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
37. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju postupak po apelantovoj tužbi pred Vrhovnim sudom do trenutka donošenja presude ovog suda trajao tri godine i sedam mjeseci, te da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u iznosu od 450,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, i to u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret ponašanju Vrhovnog suda zbog nedonošenja odluke po podnesenoj tužbi, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.