Službeni glasnik BiH, broj 41/11

na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 970/08, rješavajući apelaciju Mitra Domina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Mitra Domina protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-308/04 od 13. jula 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Mitar Domin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja podnio je 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-308/04 od 13. jula 2006. godine.

2. Ustavni sud je 10. aprila 2008. godine zatražio od apelanta da dopuni apelaciju, što je on i učinio 16. aprila 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Općine Posušje, općinskog pravobranioca Posušje (u daljnjem tekstu: tužena) kao učesnika u postupku, zatraženo je 11. aprila 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju su dostavili Vrhovni sud 18. aprila 2008. godine, Kantonalni sud 21. aprila 2008. godine i Općinski sud 24. aprila 2008. godine. Tužena, kojoj je apelacija na odgovor dostavljena 19. maja 2008. godine, nije dostavila odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 20. juna 2008. godine.

6. Ustavni sud je 28. maja 2010. godine od Općinskog suda zatražio na uvid spis broj P-308/04 u kojem je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine. Općinski sud je spis na uvid dostavio 14. juna 2010. godine. Nakon ostvarenog uvida, Ustavni sud je spis vratio 23. juna 2010. godine.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te uvida u spis mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Tužena je 19. aprila 2004. godine donijela Rješenje broj 01-94/04 o prestanku radnog odnosa apelantu, u skladu s članom 122. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 13/98 � u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika), kojim je regulirano da službeniku prestaje radni odnos s navršenih 65 godina života. Dalje, s obzirom da je apelant imao 65 godina života i 20 godina radnog staža, zaključeno je da je ispunio uvjete za starosnu penziju u smislu člana 30. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00 i 32/01), odnosno da su se stekli uvjeti za prestanak radnog odnosa po sili zakona.

9. Apelantov prigovor na ovo rješenje odbijen je kao neosnovan Rješenjem broj 01-94/04 od 19. aprila 2004. godine. U obrazloženju je istaknuto da, u skladu s članom 122. stav 1. tačka 3. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, te članom 30. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, apelant ispunjava zakonom propisane uvjete za odlazak u penziju (65 godina života i 20 godina radnog staža). U vezi s apelantovim prigovorom da, u skladu s članom 123. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, službenik može biti zadržan na radu do godinu dana, istaknuto je da postoje dva tržišna inspektora i da ne postoji potreba, u smislu navedene odredbe, za zadržavanjem apelanta na radu.

Tužba registrirana pod brojem P-154/04


10. Apelant je tužbom, primljenom kod Općinskog suda 10. maja 2004. godine i registriranom pod brojem P-154/04, pokrenuo spor protiv tužene tražeći da mu se isplati označeni iznos na ime neisplaćenih plaća, naknada za regres za godišnji odmor, te naknada za rad u Komisiji za utvrđivanje minimalno-tehničkih uvjeta poslovanja objekata.

11. Na osnovu uvida u spis broj P-154/04, koji je uložen u dostavljeni spis Općinskog suda broj P-308/04, proizlazi da je apelant 19. oktobra 2004. godine dopunio tužbu tražeći da se ova dopuna objedini s tužbom podnesenom, kako je naveo u dopuni, 2. augusta 2004. godine (u spisu ne postoji tužba s navedenim datumom), te zatražio da Općinski sud što prije zakaže ročište o njegovoj tužbi.

12. Općinski sud je rješenjem od 25. oktobra 2004. godine od apelanta zatražio da u roku od osam dana ispravi i dopuni tužbu, uz napomenu da će se tužba smatrati povučenom ukoliko u ostavljenom roku ne bude vraćena s ispravkama i dopunama. Apelantu je ovo rješenje dostavljeno 4. novembra 2004. godine. Dalje, iz spisa P-154/04 proizlazi da je rješenjem Općinskog suda od 21. decembra 2004. godine utvrđeno da se apelantova tužba registrirana pod ovim brojem ima smatrati povučenom jer je apelant propustio postupiti po rješenju ovog suda od 25. oktobra 2004. godine. Apelantu je ovo rješenje uručeno 23. decembra 2004. godine. Apelant je izjavio žalbu koja je u Općinskom sudu primljena 7. januara 2005. godine. Kantonalni sud je o apelantovoj žalbi odlučio Rješenjem broj Gž-53/05 od 18. marta 2005. godine, tako što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

Tužba registrirana pod brojem P-308/04


13. Općinski sud je apelantov podnesak označen kao tužba, primljen u sudu 10. novembra 2004. godine, registrirao pod brojem P-308/04. Apelant je u ovoj tužbi istakao identične zahtjeve kao i u tužbi koja je registrirana pod brojem P-154/04. Kao novi zahtjev apelant je istakao poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa od 19. aprila 2004. godine. Općinski sud je ovu tužbu dostavio tuženoj na odgovor 22. decembra 2004. godine. Tužena je odgovor na tužbu dostavila 25. januara 2005. godine. Pozivi za pripremno ročište, zakazano za 11. januar 2006. godine, apelantu i tuženoj uručeni su 15. decembra 2005. godine.

14. Na ročištu održanom 11. januara 2006. godine, a u povodu prigovora tužene da je apelant tužbu podnio nakon proteka roka od 30 dana, izvršen je uvid u dostavnu knjigu tužene na osnovu čega je utvrđeno da je apelant 29. aprila 2004. godine primio Rješenje broj 01-94/04 od 29. aprila 2004. godine kojim je odbijen njegov prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa od 19. aprila 2004. godine. Apelant nije osporavao svoj potpis u dostavnoj knjizi. Sud je donio rješenje da se izvrši uvid u spis broj P-154/04, te naredno ročište zakazao za 7. februar 2006. godine. Ovo ročište je odloženo na apelantov prijedlog, jer se zbog smrtnog slučaja u porodici pred sudom nije pojavio njegov punomoćnik. Naredno ročište zakazano je i održano 8. marta 2006. godine. Apelant je na ovom ročištu izjavio da je dopunio tužbu registriranu pod brojem P-154/04 onako kako je to sud i tražio, te da je istina da je propustio navesti i broj predmeta na koji se dopuna odnosi, da je do ovog došlo jer se radi o neukoj stranci, te zatražio da se ova dva predmeta spoje. Ovaj prijedlog je odbijen jer je postupak u predmetu P-154/04 pravosnažno okončan Rješenjem Kantonalnog suda Gž-53/05 od 18. marta 2005. godine.

15. Sud je donio rješenje da se na glavnoj raspravi, zakazanoj za 2. maj 2006. godine, izvedu svi dokazi koje su predložili apelant i tužena, te da će se na glavnoj raspravi raspraviti o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva. Rješenjem od 28. aprila 2006. godine ročište za glavnu raspravu je otkazano i ponovno zakazano za 29. maj 2006. godine. Ročište zakazano za 29. maj 2006. godine je otkazano jer nisu pristupili uredno obaviješteni vještak finansijske struke, te tužena. Novo ročište zakazano je za 14. septembar 2006. godine. Na ročištu zakazanom i održanom 14. septembra 2006. godine, a nakon provođenja predloženih dokaza te završnih riječi apelanta i tužene, koja je ostala pri prigovoru zastare, Općinski sud je obavijestio stranke da će presuda biti donesena 13. oktobra 2006. godine. Dopisom od 10. oktobra 2006. godine, koji je poštom uručen apelantu i tuženoj 7. novembra 2006. godine, stranke su obaviještene da će doći do odgađanja donošenja presude, pa im je Presuda broj P-308/04 od 13. oktobra 2006. godine dostavljena poštom, i to apelantu 20. januara 2007. godine, a tuženoj 22. januara 2007. godine.

16. Presudom Općinskog suda broj P-308/04 od 13. oktobra 2006. godine odbačen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi Rješenje tužene broj 01-94/04 od 19. aprila 2004. godine i da se tuženoj naloži da ga vrati na posao i isplati mu plaću počevši od 29. aprila 2004. godine do pravosnažnosti presude. Apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu se isplati naknada za regres, te da se tužena obaveže na uplatu penzijskog staža za period od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, je odbijen. Najzad, apelantov tužbeni zahtjev je usvojen u dijelu u kojem je tražio da mu tužena na ime rada u Komisiji za utvrđivanje minimalnih tehničkih uvjeta isplati naknadu sa zakonskom zateznom kamatom.

17. Općinski sud je zaključio da je prigovor tužene da je tužba podnesena nepravovremeno osnovan jer je, u skladu s članom 136. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika regulirano da službenik, ako smatra da mu je rješenjem poslodavca povrijeđeno njegovo pravo, može podnijeti prigovor, odnosno da po odluci po prigovoru može, u roku od 30 dana od njenog prijema, pokrenuti postupak pred nadležnim sudom. U konkretnom slučaju rješenje rukovodioca organa uprave je postalo konačno 29. aprila 2004. godine, a tužba je podnesena 10. novembra 2004. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana. Prema navedenom, apelantov tužbeni zahtjev je u dijelu kojim je tražio da se poništi rješenje od 19. aprila 2004. godine i da se poslodavcu naloži da ga vrati na posao, kao i u dijelu kojim je tražio da mu se isplati plaća od 29. aprila 2004. godine do pravosnažnosti presude, odbačen u skladu s članom 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, kao neblagovremen.

18. Dalje, u pogledu dijela zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa, Općinski sud je istakao da pravo na naknadu regresa nije zakonom ustanovljeno već ugovorno pravo koje će biti obezbijeđeno u slučaju da je poslodavac osigurao sredstva za njegovu realizaciju i ukoliko je regres isplaćen i ostalim uposlenim. U konkretnom slučaju, nije bilo moguće utvrditi, na osnovu provedenih dokaza, a ni apelant nije predlagao dokaze u tom pravcu, da je tužena isplaćivala regres ostalim uposlenim, niti je bilo moguće utvrditi visinu odnosno obim naknade na ime regresa, pa je apelantov zahtjev u ovom dijelu odbijen.

19. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio isplatu naknade za rad u Komisiji za utvrđivanje minimalnih tehničkih uvjeta osnovan, jer je utemeljen na Odluci o naplaćivanju pregleda minimalno-tehničkih uvjeta poslovnih objekata, te obavezao tuženu da apelantu isplati u utvrđenom iznosu ovu naknadu, sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od dana podnošenja zahtjeva za njenu isplatu, tj. 22. novembra 2002. godine.

20. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu tužena uplati doprinos za penzijski staž za period od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, Općinski sud je uvažio prigovor tužene da se radi o zastarjelom potraživanju, jer apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa, u skladu s članom 106. Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03), nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom da je tužba podnesena 10. novembra 2004. godine u odnosu na potraživanje nastalo u periodu od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, očigledno je da je podnesena nakon proteka roka od tri odnosno pet godina, pa je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen zbog zastare.

21. Apelant je protiv presude Općinskog suda žalbu izjavio 7. februara 2007. godine. Tuženoj je žalba dostavljena na odgovor 7. marta 2007. godine, a odgovor je dostavljen 13. marta 2007. godine. Kantonalnom sudu je cjelokupan spis dostavljen na odlučivanje o žalbi 16. marta 2007. godine. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. aprila 2007. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi odluka od 19. aprila 2004. godine i apelant vrati na posao. U pogledu žalbenih navoda da nedostaje obrazloženje razloga zbog kojih je odbijen zahtjev za isplatu regresa, Kantonalni sud se pozvao na razloge iz prvostepene presude, te istakao da je apelant bio obavezan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, što nije učinio. Najzad, u pogledu navoda iz žalbe kojim je apelant odustao od potraživanja uplate penzijskog staža za period od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, istaknuto je da su bez uticaja na odluku u ovoj pravnoj stvari jer je taj dio tužbenog zahtjeva svakako odbijen. Apelantu i tuženoj presuda Kantonalnog suda je uručena 20. odnosno 23. aprila 2007. godine. Kantonalni sud je spis dostavio Općinskom sudu 27. aprila 2007. godine. Apelant je 3. maja 2007. godine protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju. Revizija je dostavljena na odgovor tuženoj 16. maja 2007. godine. Apelant je reviziju dopunio 17. maja 2007. godine. Tužena je odgovor na reviziju dostavila 22. maja 2007. godine. Općinski sud je cjelokupni spis dostavio Vrhovnom sudu 11. juna 2007. godine.

22. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odnosno član 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, jer iz spisa proizlazi da je apelant rješenje kojim je odbijen njegov prigovor primio 29. aprila 2004. godine, a tužbu podnio 10. novembra 2004. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana reguliranog citiranom zakonskom odredbom. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori koji se odnose na potraživanje naknade regresa, jer apelant u toku postupka nije priložio niti jedan dokaz iz kojeg bi se utvrdilo postojanje njegovog prava na ovo potraživanje, a što je pravilno ocijenjeno u pobijanoj odluci. Presuda Vrhovnog suda apelantu je uručena 5. marta 2008. godine.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, po apelantovom mišljenju se, prije svega, ogleda u pogrešnoj primjeni procesnog prava. U vezi s tim ističe da je tužbu podnio 11. maja 2004. godine, te da mu je sud vratio na ispravku. Iz tužbe koju je vratio kao ispravku, po apelantovom mišljenju, jasno proizlazi da se pobija odluka poslodavca od 19. aprila 2004. godine, koju je pobijao i prije ispravljanja tužbe, ali je ova ispravka zavedena kao novi predmet. Pri tome, u ispravci je propustio da navede broj predmeta na koji se podnosi. Na to je skrenuo pažnju na ročištu, ali ovaj njegov prigovor nije prihvaćen. Apelant smatra da je postupajući sudija morao primijetiti da se radi o ispravci tužbe i da je tu činjenicu morao uvažiti, odnosno da je njegova tužba bila blagovremena. Po apelantovom mišljenju, ovim mu je onemogućeno da ostvaruje svoja prava garantirana pravom na pravično suđenje. Dalje, apelant smatra da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim ističe da iz osporenih presuda nije moguće zaključiti da mu ne pripada pravo na plaću dok se pravosnažno ne riješi njegov status o prestanku rada kod tužene, kao i da je nejasno što mu ne pripada pravo na uplatu za penzijski staž za tražene godine, kao i naknada za regres za 2004. godinu. Dalje, apelant ističe da nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da je tužena u periodu od 1. januara 1999. godine do 31. decembra 2000. godine uplaćivala na ime doprinosa za penzijsko osiguranje iznose manje od onih na koje je bila obavezna, te da je u 2004. godini trebala uplaćivati mjesečno iznos od 599,00 KM, te plaću za period od 1. maja 2004. godine do 1. maja 2005. godine. Apelant ističe da su Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji općinskih službi za upravu Općine Posušje bila predviđena dva tržišna inspektora, na osnovu čega zaključuje da je kod tužene trebao raditi još jednu godinu, tj. od 1. maja 2004. godine do 1. maja 2005. godine. Zaključak sudova da je nastupila apsolutna zastara za neizvršene uplate doprinosa za penzijsko osiguranje prema apelantovom mišljenju je pogrešan, jer je sa činjenicom da mu je na ime penzijskog osiguranja uplaćen manji iznos upoznat tek nakon odluke o prestanku rada kod tužene. Najzad, apelant ističe da je sudski postupak trajao predugo, odnosno da je zbog dužine postupka od četiri godine trpio duševne bolove, pa smatra da mu pripada pravo na naknadu u skladu sa zauzetim stavom Ustavnog suda.

b) Odgovor na apelaciju


24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantovi navodi o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije nisu osnovani.

25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je po njegovoj ocjeni Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo. Po ocijeni ovog suda tužba je odbačena u dijelu kojim je apelant tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, jer je u postupku utvrđeno da je apelant ovo rješenje primio 29. aprila 2004. godine a tužbu podnio 10. novembra 2004. godine, dakle nakon proteka roka za ostvarivanje sudske zaštite. U pogledu apelantovih navoda o potraživanju naknade za regres istaknuto je da apelant nije predočio niti jedan dokaz o postojanju prava na ovo potraživanje, pa je zbog toga tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen. Najzad, u pogledu navoda iz apelacije o uplati doprinosa, istaknuto je da je ovaj zahtjev podnesen nakon proteka roka iz člana 106. Zakona o radu, odnosno da je nastupila apsolutna zastara potraživanja.

26. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koje apelant ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi


27. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Član 122.

Službeniku prestaje radni odnos po sili zakona:

3) kad navrši 65 godina života na dan dostave pravosnažnog rješenja o prestanku radnog odnosa zbog navršenih 65 godina života;

Član 123.

Kad službenik navrši 65 godina života može se, uz pismeni pristanak službenika, radi dovršenja neophodnih poslova ili iz drugih opravdanih razloga, donijeti rješenje o zadržavanju službenika na radu za određeno vrijeme koje se utvrđuje posebnim rješenjem, ali najduže do godinu dana.

Član 136.

Ako službenik smatra da je rješenjem rukovodioca organa uprave odnosno službe za upravu povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom rukovodiocu podnese prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Prigovor odlaže izvršenje rješenja, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje rješenja. Rješenje rukovodioca organa uprave i službe za upravu doneseno po prigovoru je konačno. Rukovodilac organa uprave i službe za upravu obavezan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od osam dana od dana podnesenog prigovora.

Član 137.

Protiv rješenja rukovodioca organa uprave odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru.

28. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 29/08 i 32/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža.

29. Zakon o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

30. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 336.

(1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.

(3) Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke odnosno dopune, odbacit će se.

VI. Dopustivost


31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. marta 2008. godine a apelacija je podnesena 31. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


35. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Razuman rok


Relevantni principi


38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

40. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

Period koji se uzima u obzir


41. Apelant je sudski postupak za zaštitu svojih prava pokrenuo podnošenjem tužbe 10. maja 2004. godine. S obzirom da je propustio da u roku od osam dana dopuni tužbu u skladu s Rješenjem Općinskog suda od 25. oktobra 2004. godine, Općinski sud je rješenjem od 22. decembra 2004. godine konstatirao da se tužba ima smatrati povučenom. Ovo rješenje je, po apelantovoj žalbi, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 18. marta 2005. godine, čime je ovaj postupak pravosnažno okončan.

42. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu 11. novembra 2004. godine s proširenim tužbenim zahtjevom u odnosu na tužbu koju je podnio 10. maja 2004. godine. O ovoj tužbi konačno je odlučeno presudom Vrhovnog suda od 14. februara 2008. godine.

43. S obzirom na činjenicu da je u postupku po tužbi od 11. novembra 2004. godine odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu u vezi s pravima iz radnog odnosa, te da apelant osporava presude donesene u ovom postupku, za početak relevantnog perioda Ustavni sud će uzeti datum podnošenja ove tužbe. Prema navedenom, relevantni period u konkretnom slučaju obuhvata trajanje postupka od tri godine i tri mjeseca.

Analiza razumnosti trajanja postupka


44. U konkretnom slučaju apelant je podnošenjem tužbe Općinskom sudu pokrenuo postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa. Na osnovu predočenog Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da je predmetni slučaj složen kako u pogledu činjeničnih tako i pogledu pravnih pitanja.

45. Ustavni sud primjećuje da je o apelantovoj tužbi, zaprimljenoj 11. novembra 2004. godine, Općinski sud prvo ročište zakazao 11. januara 2006. godine. Nakon četiri ročišta, zakazana i održana u razumnim vremenskim periodima, Općinski sud je zaključio glavnu raspravu i najavio da će presuda biti donesena 13. oktobra 2006. godine. Iz razloga koji nisu posebno navedeni stranke su obaviještene da će doći do odgađanja donošenja presude, odnosno presuda je apelantu uručena poštom 20. januara 2007. godine. Općinski sud u odgovoru nije posebno obrazlagao razloge koji su uticali na činjenicu da je prvo ročište o tužbi primljenoj 11. novembra 2004. godine zakazano tek 11. januara 2006. godine. Međutim, s obzirom da je o apelantovoj žalbi na rješenje, kojim se njegova tužba podnesena 10. maja 2004. godine imala smatrati povučenom, pravosnažno odlučeno 18. marta 2005. godine, proizlazi da je ova činjenica uticala na odlaganje postupanja po apelantovoj tužbi od 11. novembra 2004. godine. S obzirom na navedeno, proizlazi da je postojao zastoj u radu Općinskog suda u periodu od devet mjeseci. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je o apelantovoj žalbi na presudu Općinskog suda odlučeno za manje od dva mjeseca, odnosno da je Vrhovni sud o reviziji izjavljenoj na presudu Kantonalnog suda odlučio nakon sedam mjeseci. Najzad, Ustavni sud primjećuje da apelant svojim ponašanjem ili propustima u ovom postupku nije uticao na njegovu dužinu.

46. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je po zakonu označen kao hitan, odnosno koji zahtijeva naročitu marljivost u ponašanju domaćih vlasti u skladu s već navedenim principima u ovoj odluci. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije ponudio bilo kakvo opravdanje, niti je Ustavni sud na osnovu svega predočenog mogao utvrditi postojanje bilo koje objektivne okolnosti koja bi opravdala njegovu potpunu neaktivnost u periodu od devet mjeseci. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučivano pred tri sudske instance, te da je postupak pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda nakon tri godine i tri mjeseca od podnošenja tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da zastoj u radu Općinskog suda od devet mjeseci jeste uticao na dužinu postupka, ali da se u ukupnom trajanju postupka ne može smatrati takvim da bi doveo u pitanje apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje.

47. Cijeneći sve navedeno Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

b) Ostali navodi u vezi s pravom na pravično suđenje


48. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.

49. U vezi s navodima iz apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud prije svega podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

50. U pogledu navoda iz apelacije da je tužba kojom je traženo poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa podnesena blagovremeno, te da se iz osporenih presuda ne vidi da mu ne pripada pravo na plaću dok se pravosnažno ne riješi njegov status o prestanku rada kod tužene, kao i da je nejasno da mu ne pripada pravo da se izvrši uplata za penzijski staž za tražene godine, kao i naknada za regres za 2004. godinu, Ustavni sud primjećuje da su ovi navodi bili raspravljani i pred redovnim sudovima koji su u odnosu na njih dali jasna obrazloženja, utvrdivši relevantne činjenice na osnovu predočenih dokaza, te u skladu s tim i primijenili odredbe relevantnih zakonskih propisa. Ustavni sud, na osnovu svega predočenog, nije mogao zaključiti da su ponuđena obrazloženja proizvoljna ili da dovode u pitanje bilo koji segment prava na pravično suđenje.

51. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, neosnovani.

Ostali navodi


52. Najzad, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom da kršenje ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud u prethodnom dijelu obrazložio da do njega nije došlo, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da te navode apelant nije potkrijepio dokazima koji bi bili relevantni Ustavnom sudu prilikom odlučivanja da li je došlo do povrede navedenog prava.

53. Najzad, u pogledu dopune apelacije podnesene 18. marta 2009. godine Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju apelant je u dopuni apelacije dostavio uvjerenje Službe za opću upravu i društvene djelatnosti tužene o broju tržišnih inspektora predviđenih Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji općinskih službi tužene, a kao dokaz da je načelnik tužene nezakonito postupio kada mu nije dozvolio da na radnom mjestu ostane još jednu godinu. S obzirom da se dopuna ne odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka roka iz član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud se neće upustiti u njeno razmatranje.

VIII. Zaključak


54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije narušen standard za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je parnični postupku u kojem se odlučivalo o apelantovim pravima iz radnog odnosa pred tri sudske instance, pravosnažno okončan donošenjem odluke nakon tri godine i tri mjeseca.

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava, kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge na osnovu kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz svega predočenog se ne može zaključiti da su pri tom postupali proizvoljno i diskriminacijski.

56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!