Službeni glasnik BiH, broj 70/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 3947/12, rješavajući apelaciju Husmeta Hamidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. jula 2015. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Husmeta Hamidovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na kvalitet člana 47. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Odluka se dostavlja Vijeću ministara Bosne i Hercegovine s ciljem preduzimanja aktivnosti u okviru svojih nadležnosti radi ostvarivanja ustavnih prava u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija Husmeta Hamidovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 007723 12 Kž 6 od 11. oktobra 2012. godine u odnosu na kršenje prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa navedenim pravom.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Husmet Hamidović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta BiH, podnio je 13. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 007723 12 Kž 6 od 11. oktobra 2012. godine. Istovremeno, apelant je od Ustavnog suda zatražio donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se zabranilo izvršenje osporenog rješenja.

2. Apelant je podneskom od 6. decembra 2012. godine dopunio apelaciju, a podneskom od 25. decembra 2012. godine je zatražio donošenje odluke o privremenoj mjeri i u odnosu na rješenja Suda BiH broj S1 2 K 007723 12 Kž od 13. decembra 2012. godine i broj S1 2 K 007723 12 K od 27. novembra 2012. godine, koja je ishodio tokom postupka pred Ustavnim sudom, kojim mu je novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 30 dana, dostavljajući u prilogu navedena rješenja.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Odlukom broj AP 3947/12 Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3947/12 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

4. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Suda BiH zatraženo je 30. novembra 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

5. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 14. decembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Predsjednik Vijeća Suda BiH je stavom 1. izreke Rješenja broj S1 2 K 007723 12 K od 10. septembra 2012. godine, koje je doneseno u krivičnom predmetu protiv optuženih Mevlida Jašarevića i dr., apelantu, kao svjedoku u tom postupku, izrekao novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM zbog nepoštivanja suda. Istim rješenjem, i to stavom 2. izreke, apelant je obavezan da novčanu kaznu uplati u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja, jer će u protivnom, kako je to precizirano stavom 3. izreke rješenja, sud bez odgađanja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora, sve preciznije navedeno u izreci rješenja.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant, kao svjedok Tužilaštva BiH, na glavni pretres, zakazan za 10. septembar 2012. godine, ušao u sudnicu sa kapom na glavi, nakon čega ga je Sud upozorio da za korisnike Suda važe pravila odijevanja koja podrazumijevaju da je neophodno skidanje kape sa glave prilikom ulaska u sudnicu. Iz obrazloženja proizlazi da apelant upozorenje nije prihvatio, pri čemu je uporno pokušavao da objasni kako je nošenje kape njegovo pravo da ispoljava pripadnost vjeri. Dalje, iz obrazloženja proizlazi da je Sud BiH nakon toga uložio dodatni napor da apelantu, kao svjedoku, objasni zbog čega je neophodno da poštuje sud i pravila suda, poslije čega je apelant zatražio da mu se ostavi dodatno vrijeme da razmisli o svojoj odluci, što je Sud BiH prihvatio, a sve s nadom da će apelant razumjeti delikatnost situacije i donijeti razumnu odluku. Međutim, kako iz obrazloženja proizlazi, apelant je nakon pauze u sudnicu ušao opet sa kapom na glavi, pokušavajući ponovo da objasni Sudu BiH da on na taj način ispoljava svoja vjerska uvjerenja.

9. Sud BiH je takvo ponašanje okarakterizirao kao nastavak neprimjerenog ponašanja i nakon upozorenja, te kao svjesno narušavanje reda u sudnici, zbog čega je apelant udaljen iz sudnice i novčano kažnjen, saglasno odredbi člana 242. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). U vezi s tim, Sud BiH je pojasnio da je citiranom odredbom propisano da, ukoliko se svjedok koji je pristupio glavnom pretresu ne pokorava naređenjima predsjednika vijeća nadležnog za održavanje reda, koji je dužan da ga na to upozori, te ukoliko upozorenje bude bezuspješno, predsjednik vijeća može narediti da se lice udalji iz sudnice i novčano kazni do 10.000,00 KM. Iz obrazloženja proizlazi da je Sud BiH prije donošenja osporenog rješenja pažljivo razmotrio situaciju sa kojom se suočio u sudnici, pri čemu je Sud BiH bio svjestan da apelant pripada vjerskoj zajednici koja se po posebnim pravilima organizirala u selu Maoča, čiji su pripadnici i optuženi u krivičnom predmetu. U tom smislu, Sud BiH je upoznao apelanta sa odredbama člana 20. Kućnog reda i obaveza korisnika kompleksa pravosudnih institucija (u daljnjem tekstu: Kućni red), koje propisuju da je posjetiocima zabranjen ulazak u navedeni kompleks u odjeći koja ne odgovora općeprihvaćenim standardima odijevanja u poslovnom okruženju u pravosudnim institucijama. Dalje, iz obrazloženja proizlazi da je Sud BiH svjedoku ukazao da je neprihvatljivo ispoljavanje vjerske pripadnosti u javnim institucijama putem odjeće ili vjerskih simbola, kao i na obavezu Suda BiH da podržava i promovira vrijednosti koje ljude zbližavaju i ujedinjavaju, a ne one koje ih razdvajaju i udaljavaju, uz naglasak da prava pojedinca nisu apsolutna i da ona ne bi smjela da ugrožavaju zajedničke vrijednosti.

10. Sud BiH je apelantu posebno stavio do znanja da pred sud dolaze ljudi različitih vjerskih uvjerenja i različitih religija, da je, stoga, neophodno povjerenje u sud i da, zbog toga, sud nije mjesto gdje se vjerska uvjerenja mogu ispoljavati na način na koji se diskreditiraju neka opća pravila i načela koja važe u jednom multikulturnom društvu, te da je, upravo zbog toga, zakonodavac propisao obavezu svih koji se pojave pred sudom da poštuju sud i njegova pravila. Sud BiH je, dalje, ocijenio da je apelantovo odbijanje da prihvati pravila Suda BiH najgrublje narušavanje reda u sudnici. Iz obrazloženja, dalje, proizlazi da je takvo apelantovo ponašanje Sud BiH doveo u vezu sa više identičnih slučajeva pred Sudom BiH u kojima su se pripadnici istih vjerskih zajednica ponašali na identičan način, javno šaljući poruke da ne priznaju Sud BiH. Učestalost drskog ponašanja i ignoriranja Suda BiH, prema ocjeni navedenog suda, poprima elemente opasne kriminogene aktivnosti i nesumnjivo predstavlja posebnu društvenu opasnost. Sud BiH je, na kraju, zaključio da povlačenje države pred ovakvim i sličnim ekstremizmima može imati ozbiljne posljedice po ugled pravosuđa i stabilnost društva.

11. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 007723 12 Kž 6 od 11. oktobra 2012. godine djelimično je uvažena apelantova žalba tako da je prvostepeno rješenje preinačeno na način da je apelant, zbog nepoštivanja suda, kažnjen novčanom kaznom od 3.000,00 KM. Prilikom odlučenja Apelaciono vijeće je ocijenilo pitanje zakonitosti same odluke o kažnjavanju apelanta, a nakon toga i pitanje visine izrečene novčane kazne na koju je apelant ukazao. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da je osporenim rješenjem nesporno utvrđeno, a te se činjenice ni žalbom ne osporavaju, da apelant nije skinuo kapu sa glave na pretresu održanom 10. septembra 2012. godine, te da to nije htio učiniti ni nakon upozorenja predsjednika ovog vijeća. Istaknuto je da se žalbom u ovom dijelu kao sporno nameće pitanje da li se činjenica da apelant nije skinuo kapu ima smatrati narušavanjem reda Suda BiH ili ne. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, notorno je i općepoznato da se prilikom ulaska u zatvorene prostorije, pogotovo prostorije državnih i drugih institucija i druge javne prostorije, skidaju kape, šeširi i drugi odjevni predmeti za glavu s obzirom na to da u takvim slučajevima prestaje potreba da se oni nose i da skidanje kape ili šešira predstavlja izraz poštovanja prema toj instituciji i njenoj funkciji.

12. Polazeći od toga, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, obaveza skidanja odjevnih predmeta sa glave nije nešto što postoji samo u Sudu BiH nego i u svim drugim sudovima i institucijama u BiH, a što je slučaj i u svim drugim zemljama sa uređenim pravnim sistemima. Takvo pravilo i takva obaveza se odnose na sva lica bez izuzetka i bez obzira na vjersku, spolnu, nacionalnu ili drugu pripadnost. Dakle, prema mišljenju Apelacionog vijeća, radi se o obaveznom postupanju svih osoba koje u bilo kojem svojstvu pristupaju Sudu BiH, a koje je detaljnije razrađeno odredbom člana 20. Kućnog reda. Iz podataka u spisu proizlazi da je postupajući sudija u konkretnom slučaju, rukovodeći se prethodno navedenim, najprije upozorio apelanta na obavezu da skine odjevni predmet sa glave prilikom boravka u sudnici, a potom mu dao i dodatno vrijeme od 10 minuta da razmisli o tome, kao i o posljedicama odbijanja da izvrši naredbu predsjednika ovog vijeća. Pošto apelant ni nakon toga nije skinuo kapu, čime je svjesno iskazao nepoštivanje prema sudu i narušio red u sudnici, predsjednik Vijeća, čija je obaveza, pored ostalog, i da održava red u sudnici, shodno odredbi člana 242. ZKPBiH, apelantu je opravdano izrekao novčanu kaznu.

13. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove tvrdnje da mu je kazna izrečena samo zbog svojstva vjernika i prakticiranja vjere, te da je takvim postupanjem apelant diskriminiran. Navedeno, kako je istaklo Apelaciono vijeće, zbog toga što se obaveza skidanja kape i primjereno ponašanje odnose na sve one koje pristupe u sud, bez izuzetka. Suprotno ponašanje se, prema ocjeni Apelacionog vijeća, uvijek tumači kao izraz nepoštovanja, što je i apelantu itekako dobro poznato. U tom pravcu je, dalje, istaknuto da je Bosna i Hercegovina sekularna država u kojoj je religija odvojena od javnog života zbog čega prostorije suda ne mogu biti mjesto za manifestiranje bilo koje vjere i ispoljavanje bilo čije vjerske pripadnosti na bilo koji način. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, apelantu ni na koji način nisu uskraćena njegova prava da vjeruje i slobodno manifestira i prakticira vjeru u svom domu i svim drugim mjestima predviđenim za to, ali ne u sudnici, zbog čega su neosnovani navodi žalbe o povredi apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

14. Nakon što je ocijenilo da je, zbog svih navedenih razloga, kažnjavanje apelanta bilo opravdano, a podnesena žalba neosnovana u tom dijelu, Apelaciono vijeće je razmotrilo pobijano rješenje i u pogledu visine izrečene novčane kazne.

15. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je zaključilo da je kazna izrečena apelantu, ipak, prestrogo odmjerena. Naime, prema mišljenju Apelacionog vijeća, žalbom je osnovano ukazano da novčana kazna od 10.000,00 KM predstavlja maksimalnu novčanu kaznu predviđenu za narušavanje reda u sudnici. Međutim, maksimalna kazna bi, i prema ocjeni Apelacionog vijeća, trebalo da bude primjenjivana u slučaju najgrubljeg i najbezobzirnijeg ponašanja određenog lica u sudu i prema sudu. Što se tiče kriterija značajnih prilikom određivanja visine novčane kazne za narušavanje reda u sudnici, svakako treba imati u vidu oblik i intenzitet nepoštivanja koje je određena osoba iskazala prema sudu, što je pobijanim rješenjem i ocijenjeno. Međutim, u pogledu imovinskog stanja lica koje se kažnjava, na čemu apelant i u žalbi insistira, prema mišljenju Apelacionog vijeća, treba imati u vidu da je novčana kazna koja se izriče zbog apelantovog ponašanja, po svojoj prirodi, disciplinskog karaktera i da ne potpada pod krivičnopravne sankcije prilikom čijeg izricanja se mora voditi računa i o imovinskom stanju lica kojem se kazna izriče.

16. Kako je, dalje, zaključilo Apelaciono vijeće, iako je apelant u konkretnom slučaju iskazao visok stepen upornosti u nepoštivanju suda (kapu nije skinuo čak ni nakon pauze od 10 minuta koja mu je data za razmišljanje), što, svakako, utječe na visinu novčane kazne, same apelantove radnje (neskidanje kape) prema svom obliku ne predstavljaju najgrublje radnje nepoštivanja suda da bi one opravdale izricanje maksimalne novčane kazne. Pri tome Apelaciono vijeće je imalo u vidu da apelant, osim što nije skinuo kapu, ipak, nije pri tome verbalno, niti na neki drugi grublji način iskazao nepoštivanje prema sudu ili vrijeđao sud zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za izricanje maksimalne novčane kazne. Još je naglašeno da, iako svaka kazna, pa i disciplinska, u određenoj mjeri ima cilj i generalnu prevenciju, treba imati u vidu da je disciplinska kazna, ipak, primarno usmjerena prema određenoj individui, te da svako treba da odgovara za svoje ponašanje i djela i da za to bude kažnjen, a ne da bude kažnjen i za djela i ponašanje drugih pripadnika bilo koje grupe. Usto, kako je u obrazloženju naglašeno, smisao odredbe člana 242. stav 3. ZKPBiH je, prije svega, sankcioniranje, odnosno novčano kažnjavanje pojedinca, u mjeri srazmjernoj iskazanom nepoštivanju prema sudu. Razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM primjerena obliku i intenzitetu nepoštivanja suda, odnosno narušavanju reda u sudnici, koje je iskazao apelant, zbog čega je u ovom dijelu djelimično uvažena apelantova žalba, te preinačeno osporeno rješenje kao u izreci rješenja.

17. Iz dopune apelacije proizlazi da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 007723 12 K od 27. novembra 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem broj S1 2 K 007723 12 Kž od 13. decembra 2012. godine, novčana kazna koja je izrečena apelantu zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 30 dana.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zatim, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant naglašava da je u konkretnom slučaju Sud BiH proizvoljno primijenio procesno pravo i time povrijedio njegova osnovna ljudska prava garantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Ukazuje da mu je kazna utvrđena prema Pravilniku o kućnom redu, a ne prema krivičnoprocesnom zakonu. U pobijanom rješenju Sud BiH je apsolutno proizvoljno primijenio odredbu člana 256. ZKPBiH, kršeći, također, i načelo nullum crimen, nulla poena sine lege. Drugostepeno vijeće se, prema apelantovom mišljenju, uopće nije bavilo, odnosno zanemarilo je odredbu člana 256. ZKPBiH koja propisuje da su "učesnici dužni ustati kada se obraćaju sudu".

19. Ističe da zakonodavac nije propisao obavezu da se ustane pred sudom i istovremeno skine kapa, već samo da se ustane, a da je to htio, zakonodavac bi sigurno propisao i skidanje kape kao poseban element prekršaja. Prema apelantovoj ocjeni, očigledno je da se u pobijanim rješenjima proizvoljno primjenjuje ZKPBiH, te apelantu izriče novčana kazna za navodno nepoštivanje suda, a da pri tome u ZKPBiH nigdje nije propisano da je svjedok dužan skinuti kapu kada se obraća sudu. Odredbom člana 2. stav 3. tačka g) Ustava BiH propisano je da,,sva lica uživaju ljudska prava i slobode", uključujući i "slobodu misli, savjesti i vjere". Iste garancije pruža i odredba člana 9. Evropske konvencije. Navedena odredba člana 9. Evropske konvencije propisuje da "svako ima pravo na slobodu vjeroispovijesti, da javno iskazuje svoju vjeroispovijest". Apelant je kao svjedok na sudu, na javnoj sjednici, izjavio da ne skida kapu iz vjerskih razloga, nakon čega mu je izrečena "drakonska" kazna, pa proizlazi da mu je zbog prakticiranja vjere izrečena kazna, što je sve suprotno odredbi člana 9. Evropske konvencije. Stoga, predlaže da se apelacija usvoji, te utvrdi povreda apelantovih ustavnih prava.

20. Podneskom od 25. decembra 2012. godine apelant je dopunio apelaciju rješenjima Suda BiH kojima mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 30 dana.

b) Odgovor na apelaciju


21. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi neosnovani, te da je navedeni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno obrazložio Ustavni i pravni osnov za novčano kažnjavanje apelanta.

V. Relevantni propisi


22. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

Član 242. stav 3.
Kažnjavanje zbog narušavanja reda

(3) Ako Tužilac, branilac, oštećeni, zakonski zastupnik, punomoćnik oštećenog, svjedok, vještak, tumač ili druga osoba koja prisustvuje glavnom pretresu ometa red ili se ne pokorava naređenjima sudije, odnosno predsjednika vijeća za održavanje reda – sudija, odnosno predsjednik vijeća će ga upozoriti. Ako upozorenje bude bezuspješno, sudija odnosno predsjednik vijeća može narediti da se osoba udalji iz sudnice i kazni novčanom kaznom do 10.000 KM. Ako Tužilac ili branilac budu udaljeni iz sudnice, sudija, odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine ili advokatsku komoru čiji je branilac član – radi preduzimanja daljnjih mjera.

23. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

Član 46. stav 3.
Novčana kazna

(3) Ako se novčana kazna izriče u određenom iznosu, najniži iznos ne može biti manji od 500,00 KM, a najviši ne može biti veći od 100.000,00 KM (...).

Član 47. st. 1, 2. i 3.
Zamjena novčane kazne

(1) Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno.

(2) Ako se novčana kazna ne plati u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.

(3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu, za svakih započetih 100 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, s tim da ne može prekoračiti propisanu kaznu za to djelo.

24. Kućni red i obaveze korisnika kompleksa pravosudnih institucija (neobjavljeni interni akt) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.
Odijevanje

Posjetiocima je zabranjen ulazak u Kompleks u odjeći koja ne odgovara opšteprihvaćenim standardima odijevanja u poslovnom okruženju.

Posjetiocima u Kompleksu nije dozvoljeno odijevati mini suknje, kratke hlače, ljetne majice sa tankim bretelama, obuću otvorenih stopala i druge odjevne predmete koji ne priliče poslovnom okruženju u pravosudnim institucijama.

VI. Dopustivost


25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 007723 12 Kž 6 od 11. oktobra 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, iz predmetnog spisa nije vidljivo kada je apelant tačno primio osporeno rješenje, niti je apelant taj podatak u apelaciji naveo, ali budući da apelant osporava rješenje od 11. oktobra 2012. godine, a da je apelacija podnesena 13. novembra 2012. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


29. Apelant pobija rješenje Suda BiH, tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kao i člana II/4. Evropske konvencije i člana 14. Evropske konvencije.

Sloboda misli, savjesti i vjere


30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

g) Slobodu misli, savjesti i vjere.

31. Član 9. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promijeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno s drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.

2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

32. Apelant osporava rješenje Suda BiH, tvrdeći da je tim rješenjima, između ostalog, povrijeđeno i njegovo pravo iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, jer je navedeni sud apelanta novčano kaznio zbog činjenice da kao svjedok u sudnici iz vjerskih uvjerenja i prakticiranja vjere nije skinuo kapu sa glave. Apelant smatra da procesni zakon ne propisuje da je prilikom obraćanja sudu neophodno skinuti kapu sa glave, jer da je zakonodavac smatrao da je to neophodno učiniti, on bi navedenu zakonsku normu u tom pravcu precizirao. Zbog toga, apelant smatra da mu je izrečena "drakonska" kazna isključivo zbog vjerskih razloga, što jasno upućuje na kršenje navedenog prava.

33. Razmatrajući apelantove navode u svjetlu kršenja prava na slobodu misli, savjesti i vjere, Ustavni sud podsjeća da su slobode zaštićene članom 9. Evropske konvencije jedna od osnova demokratskog društva. Sloboda vjere je jedan od najvitalnijih elemenata u stvaranju identiteta vjernika i njihovog koncepta života, ali, isto tako, predstavlja vrijednost i za ateiste, agnostike, skeptike i neopredijeljene. Pluralizam je vrijednost nerazdvojiva od demokratskog društva, koja se gradila stotinama godina. Iako su vjerske slobode prvenstveno pitanje individualne svijesti, one podrazumijevaju slobodu manifestiranja vjere. Svjedočenje riječima i djelima koja su povezana s postojanjem vjerskih uvjerenja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kokkinakis protiv Grčke, 25. maja 1993. godine, Serija A broj 260-A, str. 17, tačka 31, i Otto Preminger-Institut protiv Austrije, 20. septembra 1994. godine, Serija A broj 295-A, str. 17, tačka 47).

34. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ocjenjujući ulogu religije u demokratskom društvu, istakao je da se u demokratskim društvima u kojima nekoliko religija koegzistira unutar jedne te iste populacije može pojaviti potreba da se postave ograničenja ove slobode, kako bi se pomirili interesi različitih grupa i osiguralo da se svačija uvjerenja poštuju (op. cit., Kokkinakis protiv Grčke).

35. Razmatrajući odnos vjerskog i građanskog prava, Evropski sud je podsjetio da je sloboda vjeroispovijesti, uključujući slobodu manifestiranja vjeroispovijesti, primarno stvar individualne svijesti i naglasio da je sfera individualne svijesti značajno drugačija od sfere "privatnog prava", odnosno građanskog prava koje se tiče organizacije i funkcioniranja društva u cjelini. Član 9. Evropske konvencije garantira svima u privatnom životu slobodu da poštuju zahtjeve svoje religije. S druge strane, država može legitimno spriječiti, u okviru svojih ovlaštenja u oblasti privatnog, odnosno građanskog prava, primjenu religijskih uvjerenja koja su u suprotnosti s javnim redom i demokratskim vrijednostima (vidi, Evropski sud, Refah partija blagostanja i drugi protiv Turske, presuda od 13. februara 2003. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2003-II, tačka 128).

36. U navedenoj odluci Evropski sud se pozvao na jurisprudenciju organa Konvencije koji su usvojili stav da je sekularizam jedan od osnovnih principa države koji je u skladu s vladavinom prava i poštivanjem ljudskih prava i demokratije. Sud je ukazao da stav koji ne poštuje taj princip neće biti obuhvaćen slobodom manifestiranja vjere i neće uživati zaštitu člana 9. Evropske konvencije (op. cit., Refah partija blagostanja i drugi protiv Turske, tačka 92).

37. Član 9. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav sadrži tzv. restriktivnu klauzulu, odnosno propisuje okolnosti pod kojima javna vlast može ograničiti uživanje zaštićenih sloboda. Član 9. stav 1. Evropske konvencije nabraja oblike u kojima se religija može manifestirati, kao što su obred, propovijedanje i vršenje vjerskih dužnosti i rituala. Međutim, ovaj član ne štiti svaki akt motiviran ili inspiriran vjerom ili uvjerenjem (vidi, Evropski sud, Kalaç protiv Turske, presuda od 1. jula 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-IV, tačka 27).

38. Dovodeći navedene principe u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud podsjeća da ograničenje propisano članom 9. stav 2. Evropske konvencije dozvoljava državama mogućnost da odlučuju samo u pogledu obima uživanja ovih prava i sloboda, i to onda kada je ta intervencija države u skladu sa zakonom, odnosno propisana zakonom, ili je neophodna u demokratskom društvu, a radi zaštite osnovnih vrijednosti svake države, kao što su javna sigurnost, zaštita javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštita prava i sloboda drugih lica. Dakle, državi je dozvoljeno da ograniči vršenje ovih prava samo kada se radi o općem društvenom interesu, ali ne i da ih suspendira.

39. Dalje, Ustavni sud podsjeća da individualno isticanje religioznih simbola i oblačenje koje izražava vjersku pripadnost neke osobe predstavljaju jedan od najčešćih vidova ispoljavanja vjerskih osjećanja i kao takvo spada u okvire zaštite člana 9. Evropske konvencije. Navedeno nesporno predstavlja područje ispoljavanja prava svakog pojedinca da svoje ponašanje uskladi sa svojim vjerskim osjećanjima i uvjerenjima i stoga, u principu, taj segment ne može biti predmet državnog miješanja i ograničavanja. Međutim, u praksi su mogući slučajevi ograničavanja u segmentima javne manifestacije vjere. Ustavni sud podsjeća da su u praksi najviše pažnje pobudili slučajevi nošenja burke i nikaba kod žena, koje su taj izrazito snažni izraz spoljne manifestacije vjere nosile prema propisima iz Kur′ana, dakle, prema islamskim propisima. Tako je Evropski sud, razmatrajući aplikaciju učiteljice u jednoj državnoj školi u Švajcarskoj, kojoj je zabranjeno da nosi maramu za vrijeme nastave, zaključio da se osporena mjera može smatrati opravdanom i da je proporcionalna cilju zaštite prava i sloboda drugih, javnog reda i javne sigurnosti. Evropski sud je, "imajući u vidu da se radi o učiteljici koja je zaposlena u državnoj školi, koja, stoga, mora tolerirati proporcionalno ograničenje prava na slobodu vjere", zaključio da je mjera zabrane nošenja marame za vrijeme nastave koja je izrečena aplikantici bila "nužna u demokratskom društvu", te da takvim ograničenjem aplikantici nije prekršeno pravo iz člana 9. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Dahlab protiv Švajcarske, 16. februar 2001. godine, aplikacija broj 42393/98).

40. Ustavni sud zapaža da se u apelantovom slučaju radi o jednoj specifičnoj situaciji u kojoj se prepliću, sa jedne strane, općeprihvaćeni standard ponašanja u jednoj pravosudnoj instituciji, te, s druge strane, apelantovo pravo da u sudnici, suprotno općeprihvaćenom standardu ponašanja, ispolji pripadnost svojoj vjerskoj zajednici. Apelant smatra da Sud BiH nije imao uporište u zakonu da njegovo nepokoravanje naredbi Suda novčano kazni, ukazujući da u ZKPBiH ne postoji odredba koja tako što propisuje zbog čega mu je prekršeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjere.

41. Polazeći od ključnog apelantovog prigovora, da ograničenje u konkretnom slučaju nije bilo propisano zakonom, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud (vidi, The Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (broj 1), 26. april 1979. godine, Serija A broj 30, str. 31, tačka 49) usvojio stav o izrazu "propisano zakonom", u vezi sa stavom 2. člana 9. Evropske konvencije, te istakao da, prema njegovom mišljenju, slijede dva zahtjeva koja proizlaze iz izraza "propisano zakonom". "Prvo, zakon mora biti primjereno dostupan: građanin mora biti u mogućnosti da ima indikacije da su okolnosti pravnog pravila primjenjive na određeni predmet. Drugo, norma se ne može smatrati 'zakonom' osim ako je formulirana s dovoljnom preciznošću kako bi se omogućilo građanima da reguliraju svoje ponašanje: građanin mora biti u stanju - ako je potrebno uz odgovarajući savjet - da predvidi, do stepena koji je razuman u određenim okolnostima, posljedice koje za sobom može izazvati određena akcija." Osim toga, tekst mnogih zakona nije apsolutno precizan. Potreba da se izbjegne prekomjerna krutost i da se ide ukorak s promjenjivim okolnostima znači da su mnogi zakoni neizbježno definirani terminima koji su, u većoj ili manjoj mjeri, nejasni. Tumačenje i primjena tih propisa zavise od prakse (vidi, op. cit., Kokkinakis protiv Grčke).

42. Dakle, raspravljajući o pitanju da li je u konkretnom slučaju Sud BiH prilikom donošenja osporenog rješenja postupao u skladu sa zakonom, Ustavni sud zapaža da odredba člana 242. stav 3. ZKPBiH propisuje da sudija, odnosno predsjednik vijeća, može udaljiti iz sudnice i kazniti novčanom kaznom do 10.000,00 KM osobu koja učestvujе u postupku, a koja ometa red u sudnici, odnosno ne pokorava se naređenjima suda. Ustavni sud, također, zapaža da citirana odredba, koju je Sud BiH imao u vidu prilikom odlučenja, ne propisuje taksativno sve vrste ponašanja koje se mogu smatrati narušavanjem reda u sudu, već sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjenjuje da li se neko ponašanje može okarakterizirati kao narušavanje reda, što, dakle, spada u slobodnu procjenu suda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2486/11 od 17. jula 2014. godine, tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba), a što je konačno općeprihvaćeni standard postupanja sudova u okviru pravosudnih institucija u BiH i što, u konačnici, korespondira sa stavom Evropskog suda iz presude Kokkinakis protiv Grčke da tumačenje i primjena propisa koji su definirani terminima koji su nejasni zavise od prakse.

43. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Sud BiH prilikom odlučenja imao u vidu i odredbu člana 20. Kućnog reda koja propisuje "da je posjetiocima zabranjen ulazak u odjeći koja ne odgovara općeprihvaćenim standardima odijevanja u poslovnom okruženju u pravosudnim institucijama", kao interni akt Suda BiH i drugih pravosudnih institucija (kompleks pravosudnih institucija). Ustavni sud, isto tako, zapaža da navedena odredba ne precizira koji su to općeprihvaćeni standardi odijevanja, ali da je Sud BiH u konkretnom slučaju imao u vidu da općeprihvaćeni standard ponašanja u civiliziranom društvu nalaže da se prilikom ulaska u zatvoreni prostor neke javne institucije skida kapa sa glave, što, zapravo, predstavlja gest poštovanja prema toj instituciji i njenoj funkciji. Isto tako, Ustavni sud primjećuje da navedeni Kućni red nije javno objavljen, ali da ta okolnost nije sporna, budući da se u konkretnom slučaju radi o jednom općeprihvaćenom i uobičajenom standardu ponašanja u jednoj pravosudnoj instituciji u civiliziranom i demokratskom društvu kakvom teži Bosna i Hercegovina. Ustavni sud, također, smatra da je takav uobičajeni standard ponašanja razumno mogao i morao biti poznat apelantu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na jasan i nedvosmislen način upozorio apelanta na taj općeprihvaćeni standard ponašanja koji je obavezan za sve posjetioce kompleksa pravosudnih institucija bez obzira na vjersku, spolnu, nacionalnu ili drugu pripadnost.

44. Usto, Ustavni sud, također, zapaža da je Sud BiH jasno upozorio apelanta i na posljedice takvog ponašanja, ostavljajući apelantu, mimo uobičajenih pravila, dodatno vrijeme da razmisli o posljedicama nepokoravanja naredbama suda. Upravo navedeno postupanje Suda BiH u okolnostima konkretnog slučaja korespondira sa usvojenim stavom Evropskog suda u vezi sa sintagmom "propisano zakonom" (vidi, op.cit., The Sunday Times protiv Velike Britanije). Navedeno stoga što je apelantu na jasan i nedvosmislen način Sud BiH ukazao na pravila ponašanja u kompleksu pravosudnih institucija, te na posljedice nepoštivanja tih pravila, pri čemu je apelantu, na njegovo insistiranje, dato dodatno vrijeme za razmišljanje o svom ponašanju i posljedicama nepokoravanja naredbama suda. Usto, Ustavni sud posebno naglašava da se ograničenje odnosilo samo za vrijeme boravka u sudnici, odnosno svjedočenja u Sudu BiH. Ustavni sud smatra da Sud BiH ovim ograničenjem na apelanta nije stavio pretjeran teret, budući da je od apelanta isključivo tražio da se u pravosudnoj instituciji ponaša u skladu sa pravilima Kućnog reda, koja važe za sve posjetioce kompleksa pravosudnih institucija, uz poseban naglasak da je ograničenje postojalo samo unutar sudnice. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja smatra da je Sud BiH, koristeći se diskrecionim ovlaštenjima iz odredaba člana 242. stav 3. ZKPBiH, postupio u skladu sa zakonom i da je, suprotno apelantovim shvatanjima, miješanje koje je bilo ograničenog karaktera bilo zakonito.

45. Dalje, u vezi s pitanjem da li je miješanje u konkretnom slučaju imalo legitiman cilj, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom odlučenja, prije svega, imao u vidu općeprihvaćeni standard ponašanja u jednoj pravosudnoj instituciji, koji ne dozvoljava ulazak u tu instituciju u odjeći koja ne odgovora "općeprihvaćenim standardima odijevanja u poslovnom okruženju pravosudnih institucija". Zatim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom odlučenja imao u vidu neprihvatljivost ispoljavanja vjerske pripadnosti i vjerskih simbola u javnim institucijama koja pri tome krše uobičajene standarde ponašanja, pri čemu je Sud BiH imao u vidu i svoju obavezu da podržava vrijednosti koje ljude zbližavaju, a ne one koje ih razdvajaju. Ustavni sud podsjeća i na stav Suda BiH koji je u tom pravcu naglasio da je Bosna i Hercegovina sekularna država u kojoj je religija odvojena od javnog života zbog čega prostorije suda ne mogu biti mjesto za manifestiranje bilo koje vjere i ispoljavanje bilo čije vjerske pripadnosti. Polazeći od stava Evropskog suda da se u demokratskom društvu u kojem postoji više religija (kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini) može pojaviti potreba za uspostavom ograničenja na slobodu vjere (op. cit., Kokkinakis protiv Grčke) u kontekstu obaveze jedne nezavisne pravosudne institucije "da podržava vrijednosti koje ljude zbližavaju, a ne razdvajaju", Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju ograničenje, koje je bilo privremenog karaktera, težilo ciljevima koji su legitimni. Konačno, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 242. stav 3. ZKPBiH primarno ima cilj da Sudu BiH u okviru datih ovlaštenja omogući nesmetano i djelotvorno vođenje postupaka, pri čemu je sudiji, odnosno predsjedniku Vijeća radi djelotvornog funkcioniranja prilikom postupanja u krivičnim predmetima data mogućnost da svako neprimjereno ponašanje, koje je usmjereno na narušavanje reda u sudnici, odnosno narušavanje ugleda Suda BiH, novčano sankcionira. U konkretnom slučaju Sud BiH je uporno apelantovo istrajavanje da se ne pokori naredbi Suda ocijenio kao narušavanje ugleda i digniteta jedne pravosudne institucije, pa je, prema ocjeni Ustavnog suda, ograničenje u konkretnom slučaju imalo cilj, prije svega, da zaštiti dignitet jedne pravosudne institucije, što je, svakako, imalo legitiman cilj, u smislu člana 9. stav 2. Evropske konvencije.

46. Konačno, u vezi s pitanjem da li je odluka bila neophodna u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz člana 9. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, države ugovornice imaju određeno polje slobodne procjene u ocjenjivanju postojanja i obima potrebe za miješanjem u prava građana, ali to polje podliježe evropskoj superviziji, obuhvatajući oboje, i zakon i odluke koje se primjenjuju čak i one koje su donijeli nezavisni sudovi (op. cit., Dahlab protiv Švajcarske). Dalje, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, zadatak suda je da utvrdi da li su mjere koje su poduzete na nacionalnom nivou bile u principu opravdane – a to je da li su razlozi izvedeni kako bi opravdali mjere "relevantni i dovoljni" i da li su mjere proporcionalne legitimnom cilju kojem se teži (vidi, op. cit., The Sunday Times protiv Velike Britanije, str. 28-29, tačka 50).

47. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena novčana kazna zbog nepoštivanja Suda BiH, odnosno zbog odbijanja naredbe Suda BiH da prilikom ulaska u sudnicu skine kapu s glave. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je apelant, zbog nepokoravanja naredbi Suda, prvostepenim rješenjem kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 KM, ali da je drugostepenim rješenjem novčana kazna smanjena na iznos od 3.000,00 KM. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, nakon preispitivanja prvostepenog rješenja, zaključilo da je apelantu novčana kazna prestrogo odmjerena, te je, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučajа, ocijenilo da je novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM primjerena obliku i intenzitetu nepokoravanja naredbi Suda, odnosno narušavanju reda u sudnici. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u konkretnom slučaju postupio u skladu sa svojim diskrecionim ovlaštenjem, koje mu pruža odredba člana 242. ZKPBiH, koja omogućava sudu da novčano kazni učesnike u postupku koji se ne pokoravaju naredbama suda, a sve radi nesmetanog funkcioniranja postupka, te očuvanja autoriteta i digniteta suda. Ustavni sud podsjeća da je prilikom razmatranja ovog pitanja imao u vidu i činjenicu da je, zbog neplaćanja kazne, apelantu novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora, shodno odredbi člana 47. KZBiH. Međutim, Ustavni sud naglašava da će taj segment biti predmet posebnog ispitivanja u narednim tačkama ove odluke u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu navedeno i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da ograničenje u konkretnom slučaju nije predstavljalo preveliki teret za apelanta, te da je mjera koju je preduzeo Sud BiH slijedila legitimne ciljeve, u smislu člana 9. stav 2. Evropske konvencije, i da u konkretnom slučaju postoji razuman odnos proporcionalnosti između ograničenja i legitimnog cilja kojem se teži.

48. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjem nije prekršeno apelantovo pravo na poštivanje slobode manifestacije vjere prema članu II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

50. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

51. U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, treba da riješi pitanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije u kontekstu novčanog kažnjavanja apelanta i dosadašnje prakse Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 520/10 od 24. maja 2013. godine, tač. od 19. do 26, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), razmatrajući pitanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije u kontekstu novčanog kažnjavanja učesnika u postupku (advokata) zbog vrijeđanja suda, zaključio da se postupak nije ticao odlučivanja o apelantovim pravima i obavezama građanske prirode, niti o krivičnoj optužbi da bi član 6. Evropske konvencije bio primjenjiv, pa je apelacija u tom dijelu odbačena kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je do takvog zaključka došao, između ostalog, razmatrajući i aspekt "težine" sankcije i činjenice da je u tom slučaju bilo malo vjerovatno da bi se ikada ostvarili uvjeti za zamjenu novčane kazne kaznom zatvora.

52. Dovodeći navedene principe u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka pred Ustavnim sudom dostavio rješenja Suda BiH kojima mu je novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora, shodno odredbi člana 47. stav 2. Krivičnog zakona BiH (vidi prethodne tačke ove odluke). S obzirom na taj aspekt i "težinu" kazne, odnosno činjenicu da je u konkretnom slučaju, zbog neplaćanja novčane kazne u ostavljenom roku novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 30 dana, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koju garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, odnosno da je član 6. Evropske konvencije, ipak, primjenjiv (vidi, Evropski sud, Kyprianou protiv Kipra, aplikacija broj 73797/01 iz 2005. godine, st. 61-64, i Zaicevs protiv Latvije, aplikacija broj 65022/01 iz 2007. godine, st. 31-36, Anghel protiv Rumunije, aplikacija broj 28183/03 iz 2008. godine, st. 49 -51).

53. U vezi sa apelantovim navodima kojim osporava zakonitost rješenja Apelacionog vijeća Suda BiH, ukazujući, između ostalog, da Sud BiH nije imao uporište u procesnom zakonu da postupi na način na koji je postupio, jer skidanje kape sa glave u sudnici nije propisano niti jednim propisom, Ustavni sud zapaža da je o ovom apelantovom suštinskom pitanju već raspravio razmatrajući apelantov prigovor u kontekstu apelantovih navoda o kršenju prava na slobodu misli, savjesti i vjere. Dakle, Ustavni sud podsjeća da je apelant, kao svjedok Tužilaštva BiH, pristupio ročištu i da je u tom svojstvu novčano kažnjen zbog nepokoravanja naredbama Suda. Dalje, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 242. stav 3. ZKPBiH omogućava sudiji, odnosno predsjedniku vijeća da, nakon upozorenja, novčano sankcionira sve učesnike u postupku, uključujući i svjedoke, koji se ne pokoravaju njegovim naredbama. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je predsjednik Vijeća u konkretnom slučaju, slijedeći ovlaštenja koja su mu data odredbom člana 242. stav 3. ZKPBiH, upozorio apelanta da je njegovo ponašanje neprihvatljivo, uz jasno upozorenje na moguće posljedice ukoliko i dalje bude uporno odbijao da se pokori naredbi Suda. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantu pri tome data mogućnost da se izjasni, te da sudu predoči razloge zbog kojih se ne pokorava takvoj naredbi. Ustavni sud podsjeća da je apelant u vezi s tim uporno ponavljao "da je nošenje kape njegovo pravo da ispoljava pripadnost vjeri". Dakle, Ustavni sud iz osporenih rješenja ne zapaža da je apelantu (kao svjedoku u predmetnom postupku) bilo uskraćeno pravo da se izjasni u vezi sa zahtjevom predsjednika Vijeća. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je apelantu, pored mogućnosti da se neposredno izjasni o zahtjevu predsjednika Vijeća, mimo uobičajene prakse suda, pruženo dodatno vrijeme za razmišljanje o posljedicama takvog ponašanja, jer je upravo apelant to i zahtijevao. Ustavni sud, također, podsjeća da je apelant i nakon dodatnog razmišljanja (što je, svakako, utjecalo na visinu kazne zbog ispoljene upornosti da se ne povinuje naredbi Suda) i dalje ostao dosljedan stavu "da sa kapom na glavi ispoljava pripadnost vjeri", što upućuje na zaključak da je apelantu u okolnostima konkretnog slučaja data razumna mogućnost da brani svoj stav, odnosno da iznese razloge za takvo ponašanje. Činjenica da razlozi koje je apelant naveo Sud BiH nije prihvatio kao razumno opravdanje, samo po sebi, ne vodi zaključku da je apelantu u konkretnom slučaju na bilo koji način uskraćeno pravo da u okviru predmetnog postupka pruži svoju odbranu. U tom kontekstu Ustavni sud još naglašava da je apelant imao na raspolaganju redovan pravni lijek u okviru koga mu je dodatno pružena šansa da se izjasni o prvostepenom rješenju, što je, u konačnici, rezultiralo smanjenjem novčane kazne, što dodatno učvršćuje stav Ustavnog suda da je apelantu data razumna mogućnost da u predmetnom postupku pruži svoju odbranu, odnosno da mu u predmetnom postupku nije uskraćeno pravo na odbranu, u smislu garancija koje pruža član 6. Evropske konvencije.

54. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u osporenoj odluci naglašeno da je diskreciono pravo suda da ocijeni koje ponašanje smatra neprimjerenim, kao što je to Sud BiH učinio i u konkretnom slučaju, ocijenivši neprimjerenim apelantov postupak. Ustavni sud podsjeća da je Sud BiH prilikom odlučenja imao u vidu pravila Kućnog reda koja propisuju standard oblačenja prilikom ulaska u kompleks pravosudnih institucija, koji obavezuje sve posjetioce navedenih institucija. Isto tako, Ustavni sud je prilikom odlučenja posebno imao u vidu da je Sud BiH prilikom odlučenja jasno stavio do znanja da je apelantovo ponašanje bilo usmjereno na nepoštivanje Suda BiH kao institucije, dakle, nije se radilo o ličnom nivou nepoštivanja izraženom prema određenom sudiji, što bi eventualno upućivalo na pristrasnost "uvrijeđenog" sudije koji istovremeno i donosi rješenje o novčanom kažnjavanju (u konkretnom slučaju osporeno drugostepeno rješenja je doneseno u tročlanom vijeću Suda BiH), pa u takvim okolnostima činjenica da je prvostepeno rješenje donio predsjednik Vijeća Suda BiH, a o žalbi odlučilo tročlano vijeće navedenog suda, u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima, u smislu člana 242. stav 3. ZKPBiH, Ustavni sud ne vidi ništa sporno, niti u takvim okolnostima bilo šta upućuje na pristrasnost redovnih sudija Suda BiH prilikom odlučenja (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

55. U svjetlu svega iznesenog, Ustavni sud ima potrebu da ukaže na dio neprimjerenog obrazloženja Suda BiH, koje je izneseno u prvostepenom rješenju, da "učestalost drskog ponašanja i ignoriranje Suda BiH poprima elemente kriminogene aktivnosti i nesumnjivo predstavlja posebnu društvenu opasnost, te da povlačenje države pred ovakvim i sličnim ekstremizmima može imati ozbiljne posljedice po ugled pravosuđa i stabilnost društva", što eventualno ukazuje na pristrasnost predsjednika Vijeća prilikom slobodne procjene koja mu je data procesnim zakonom. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu da se drugostepeno vijeće u obrazloženju rješenja, koje apelant isključivo i osporava, jasno ogradilo od takvog pristupa prvostepenog vijeća. Naime, drugostepeno vijeće je jasno naglasilo da u konkretnom slučaju treba imati u vidu da je "disciplinska kazna, ipak, primarno usmjerena prema određenoj individui, te da svako treba da odgovara za svoje ponašanje i djela i da za to bude adekvatno kažnjen, a ne da bude kažnjen i za djela i ponašanja drugih pripadnika bilo koje grupe, pri čemu je naglašeno da je smisao odredbe člana 242. stav 3. ZKPBiH sankcioniranje – novčano kažnjavanje pojedinca, u mjeri srazmjernoj iskazanom nepoštivanju suda". Ustavni sud smatra da se drugostepeno vijeće jasno distanciralo od, u tom segmentu, neprimjerenog obrazloženja predsjednika prvostepenog vijeća za šta je drugostepeno vijeće dalo jasno obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost.

56. Međutim, ono što Ustavnom sudu prima facie ukazuje na mogući problem jeste činjenica da je prvostepenim rješenjem, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH, utvrđeno da će, ukoliko apelant ne plati utvrđenu novčanu kaznu u ostavljenom roku, Sud BiH bez odgađanja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža, imajući u vidu dopunu apelacije, da je, zbog neplaćanja novčane kazne u roku koji je propisan zakonom, Sud BiH izrečenu novčanu kaznu automatizmom, u smislu odredaba člana 47. stav 3. KZBiH, zamijenio kaznom zatvora u trajanju od 30 dana. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 47. stav 1. KZBiH propisano da se novčana kazna ne može prinudno naplatiti, a da je stavom 2. citiranog člana precizirano da će se novčana kazna po automatizmu zamijeniti kaznom zatvora ukoliko se novčana kazna ne plati u roku koji je utvrđen odlukom suda, dok stav 3. citiranog člana propisuje na koji način i kako se vrši zamjena novčane kazne kaznom zatvora (100 KM neplaćene novčane kazne odgovora jednom danu zatvora). Ustavni sud smatra da takvo zakonsko rješenje pokreće pitanje ozbiljnih kršenja ljudskih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, koji kao jedno od temeljnih ljudskih prava garantiraju svima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, osim u posebnim slučajevima koji su propisani zakonom. Prema ocjeni Ustavnog suda, takvo zakonsko rješenje, ukoliko je već usvojeno, trebalo bi da bude popraćeno i ozbiljnim garancijama koje podrazumijevaju ograničavanje kazne na određeni period (recimo ne duži od 15 dana), omogućavanje prinudne naplate (što je stavom 1. člana 47. KZBiH izričito onemogućeno), pružanjem mogućnosti da se dokaže da se novčana kazna ne može platiti, odnosno primjenom drugih sankcija i mjera (obavljanje poslova za opće dobro na slobodi) ili tome slično. U odsustvu ovakvih, prema ocjeni Ustavnog suda, efektivnih i razumnih garancija, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja smatra da takvo zakonsko rješenje, konkretno odredbe člana 47. KZBiH, nemaju potreban kvalitet zakona u smislu pravne sigurnosti i garancija koje pruža Evropska konvencija.

57. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu praksu Evropskog suda usvojenu u predmetu Göktan v. Francuska u kojem se Evropski sud, između ostalog, pozvao na problematičan karakter zamjene novčane kazne lišavanjem slobode (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Göktan protiv Francuske, aplikacija broj 33402/96, presuda od 2. jula 2002. godine). Isto tako, Ustavni sud ukazuje na već citirani predmet Evropskog suda Anghel protiv Rumunije, kao i predmet Nicoleta Gheorghe protiv Rumunije iz kojih je vidljivo da je Rumunija u svom pravnom sistemu ukinula mogućnost ove vrste zamjene (vidi, op. cit., Anghel protiv Rumunije i Nicoleta Gheorghe protiv Rumunije, aplikacija broj 23470/05, presuda od 3. aprila 2012. godine). Ustavni sud, također, podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stav da "nije isključeno da proizvoljno ili nesrazmjerno odmjerena dužina kazne može u određenim okolnostima pokrenuti pitanje iz Konvencije" (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Sawoniuk vs. UK, aplikacija broj 63716/00, 2001-VI). Podržavajući takav stav, Ustavnom sudu se u okolnostima konkretnog slučaja čini da kazna zatvora u trajanju od 30 dana, koja je u konačnici izrečena apelantu, jer u ostavljenom roku nije platio novčanu kaznu izrečenu osporenim rješenjem, stavlja na apelanta pretjeran teret i nesporno pokreće pitanje prava na pravično suđenje, odnosno pitanje proporcionalnosti izrečene kazne, koja u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja nije primjerena iskazanom nepoštovanju prema Sudu BiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da zakonska odredba na kojoj je utemeljeno osporeno rješenje ne ispunjava uvjet proporcionalnosti javnog interesa i interesa osoba koje se nalaze u situaciji kao što je apelantova.

58. Shodno navedenom, Ustavni sud u okolnostima spornog zakonskog rješenja smatra posebno neprihvatljivom činjenicu da Apelaciono vijeće Suda BiH nije smatralo potrebnim da se u osporenom rješenju pozabavi pitanjem zamjene novčane kazne kaznom zatvora (novčana kazna od 3.000,00 KM odgovara zatvorskoj kazni u trajanju od 30 dana), u smislu odredbe člana 47. stav 3. KZBiH, s obzirom na precizan zakonski okvir koji ne ostavlja prostor ni za "kreativno" tumačenje. Upravo u tom segmentu Ustavni sud uočava propust Apelacionog vijeća koje prilikom odmjeravanja visine novčane kazne nije sagledalo i segment zamjene novčane kazne kaznom zatvora, u smislu odredbe člana 47. KZBiH. Navedeno posebno uzme li se u obzir okolnost da je stavom 3. dispozitiva prvostepenog rješenja takva mogućnost apelantu jasno predočena. Ustavni sud zapaža da Apelaciono vijeće Suda BiH nije sa aspekta zaštite ljudskih prava uočilo problematičnost sporne zakonske odredbe koja, bez bilo kakvih dodatnih garancija, omogućava zamjenu novčane kazne kaznom zatvora.

59. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća na član II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, koji propisuje da Bosna i Hercegovina i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti, ili koji djeluju unutar entiteta, primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode koji su predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima koji se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, koji imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je članom VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavnom sudu data nadležnost da odlučuje o pitanjima koja mu podnese bilо koji sud u Bosni i Hercegovini, a koja se tiču toga da li je neki zakon, o čijoj valjanosti zavisi njegova odluka, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i njenim protokolima. Ustavni sud, također, zapaža da Sud BiH nije iskoristio ovu svoju ustavnu mogućnost.

60. U odsustvu zahtjeva Suda BiH, shodno odredbi člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao dilemu na koji način da zaštiti apelantova prava, imajući u vidu da su odredbe člana 47. KZBiH još uvijek na pravnoj snazi i da se one i dalje primjenjuju. Usto, u takvim okolnostima se Ustavnom sudu postavilo pitanje koje mehanizme Sud BiH ima na raspolaganju da provede odluku kojom se ukida osporeno rješenje Apelacionog vijeća. Konačno, Ustavnom sudu se postavilo i pitanje da li bi se ukidanjem osporenog rješenja na Apelaciono vijeće koje je postupalo u skladu sa važećim propisima stavio pretjeran i preveliki teret. Stoga je Ustavni sud, imajući u vidu iznesene dileme, odlučio da u konkretnom slučaju ne ukine osporeno rješenje Apelacionog vijeća, kako se to obično čini kada se utvrdi kršenje nekog apelantovog prava zagarantiranog Ustavom, te donese deklaratornu odluku kojom će ukazati na neprihvatljivost odredaba člana 47. KZBiH koje, kao što je već istaknuto u prethodnim tačkama ove odluke, nemaju potreban kvalitet zakona, u smislu pravne sigurnosti i garancija koje pruža Evropska konvencija. Upravo zbog tog razloga, Ustavni sud je odlučio da ovu odluku dostavi Vijeću ministara, jer smatra da citirane sporne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana 6. Evropske konvencije, što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Pri tome Ustavni sud naglašava da njegov zadatak nije da odredi koje će konkretne mjere poduzeti zakonodavac u kontekstu sporne zakonske odredbe. Međutim, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u ovoj odluci, te intenciju Evropskog suda izraženu u već citiranim odlukama, Ustavni sud smatra da je neophodno preduzeti odgovarajuće legislativne mjere kojima će se osigurati takvo zakonsko rješenje koje će zadovoljiti i princip "pravične ravnoteže", kako je Ustavni sud već obrazložio.

61. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije


62. Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje prava na nediskriminaciju, ovo pozivanje ničim nije obrazložio da bi Ustavni sud mogao u kontekstu apelantovih navoda ispitati eventualno kršenje tog prava. Međutim, s obzirom na akcesoran karakter navedenog prava, jer se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom", Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije, zapravo, proizlazi da apelant kršenje prava na nediskriminaciju dovodi u kontekst prava na slobodu misli, savjesti i vjere o čemu se Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već izjasnio. Stoga, Ustavni sud ovo apelantovo pozivanje na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koje nije ničim obrazloženo, koje je doveo u kontekst kršenja prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, također smatra neosnovanim. Navedeno posebno zato što iz osporenog rješenja ne proizlazi da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, u smislu člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 9. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


63. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu odredaba člana 47. KZBiH koje, bez bilo kakvih efektivnih i razumnih garancija, omogućavaju zamjenu novčane kazne kaznom zatvora, posebno u situaciji kada takvo zakonsko rješenje nema potreban kvalitet zakona, budući da nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca, u smislu garancija koje pruža Evropska konvencija.

64. Sa druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjem Suda BiH nije došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije u situaciji kada je ograničenje, koje je bilo zakonito, slijedilo razuman odnos proporcionalnosti između ograničenja i legitimnog cilja kojem se teži.

65. Također, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije kada apelant pozivanje na kršenje navedenog prava ničim nije obrazložio, pri čemu iz osporenog rješenja tako šta nije uočljivo.

66. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Aneks ove odluke, u smislu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čine izdvojena mišljenja u skladu sa odlukom predsjednika Mirsada Ćemana i potpredsjednika Zlatka M. Kneževića.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.




Izdvojeno mišljenje predsjednika Mirsada Ćemana o djelimičnom neslaganju



Na osnovu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 94/14), izdvajam mišljenje u predmetu broj AP 3497/12 od 9. jula 2015. godine, kako slijedi:
Dijelim stav ostalih kolegica i kolega sudija da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u kontekstu odredaba člana 47. Krivičnog zakona BiH, koje, kako je obrazloženo, bez bilo kakvih efektivnih i razumnih garancija omogućavaju zamjenu novčane kazne kaznom zatvora, posebno u situaciji kada takvo zakonsko rješenje nema potreban "kvalitet zakona", budući da nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca, u smislu garancija koje pruža Evropska konvencija. U ovome dijelu podržao sam odluku.
Međutim, u ostalom dijelu se nisam mogao složiti sa mišljenjem većine. Moji razlozi su sljedeći:
Naime, u konkretnom slučaju postupajući redovni sud je ustanovio da je apelant Husmet Hamidović (inače, svjedok Tužilaštva BiH u krivičnom postupku protiv trećeg lica), ušavši na glavni pretres sa kapom na glavi, iskazao "neprimjereno ponašanje i svjesno narušavanje reda u sudnici", pa je, zbog toga, a pozivom na odredbu člana 242. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH i član 20. Kućnog reda u Sudu (neobjavljeni interni akt Suda), udaljen iz sudnice i novčano kažnjen.
Slažem se, naravno, da drsko ponašanje i ignoriranje suda, ali kroz neku drugu radnju izvršenja, činjenja ili nečinjenja, može biti oblik i način narušavanja reda i mira u sudnici, odnosno može biti povreda "dostojanstva suda", i zbog toga osnovano može i mora biti sankcionirano. Međutim, u ovome slučaju konkretno apelantovo ponašanje, makar motivirano njegovim razumijevanjem zahtjeva vjere kojoj pripada, to, uvjeren sam, nije pogotovo što, barem se iz činjeničnog supstrata ne može zaključiti, a to konstatira i Apelaciono vijeće, ne proizlazi da je apelant ispoljavao bilo kakve druge oblike "nepoštivanja suda" koje sudska praksa i struka općenito prepoznaju kao oblike i način narušavanja reda u sudnici.
7. Moj stav je da je apelant u konkretnoj situaciji postupao kao građanin koji se odazvao da ispuni građansku dužnost (svjedočenje pred sudom) i da zahtjev da država (iskazana u postupanju suda) ima pravo da ograniči njegovo iskazivanje pripadanja vjerskoj zajednici (nošenje kape ili ne u sudnici) je povreda njegovih privatnih prava i neproporcionalan je zaštićenim pravima iz Evropske konvencije. Mora se razlikovati situacija kada bi građanin postupao u službenom svojstvu (npr., kao policajac, učitelj ili bilo koje drugo službeno svojstvo) i tada, prema mom ubjeđenju, svi razlozi koji su navedeni u obrazloženju odluke bi stajali. Ali, ovaj apelant nije bio pozvan, ili nije radio, ili nije postupao u službenom svojstvu, već kao građanin koji poštuje državni poziv (poziv suda), nije bio neprimjereno odjeven (da ruši odredbe Kućnog reda), insistirao je na tome da nošenje kape u sudnici ne predstavlja narušavanje poštovanja prema sudu, već njegovo poštovanje njegovih vjerskih osjećanja. Da li je skidanje kape povreda njegovih vjerskih osjećanja i da li je to ili nije u skladu sa normama određene religije, nije na bilo kom sudu da utvrdi, već na onima koji su pozvani unutar te religijske zajednice da o tome odlučuju. Mogu se zamisliti situacije i u drugim savremenim društvima gdje se čak i licu u službenom svojstvu dopušta da iskaže pripadanje određenoj vjerskoj zajednici (religijska grupa Sika u Velikoj Britaniji – nošenje turbana), a u našem historijskom i savremenom kontekstu je slična situacija sa posebnom grupom unutar hebrejske vjerske zajednice (nošenje šešira).
8. Stoga, bez obzira na to što sam saglasan sa većim dijelom obrazloženja i što je i za mene prihvatljivo kada se radi o službenom svojstvu, u konkretnom slučaju smatram da nije primjenjivo, jer se ne radi o službenom svojstvu, te su povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije suprotno odluci ostalih kolega.
6. Ono zbog čega, nažalost, nisam prihvatio odluku u potpunosti jeste razlika između ostalih sudija i mene u apelantovom statusu i povrede prava koje on trpi.
5. U odluci Ustavnog suda detaljno je obrazložena praksa i Suda, kao i praksa Evropskog suda kada je riječ o zaštiti prava na vjersko ubjeđenje, iskazivanje vjerskog ubjeđenja, kao i prava države da ograniči, u posebnim situacijama, iskazivanje pripadanja određenoj vjerskoj zajednici. Također je detaljno naveden i oblik minimalne i proporcionalne intervencije države (društva) u zaštiti sekularnosti kao civilizacijskog dostignuća pogotovo u multireligijskom društvu kakvo i jeste u Bosni i Hercegovini. Sa svim ovim navodima sam saglasan.
4. S tim dijelom donesene odluke nisam saglasan i samo ću ukratko da naznačim razloge.
3. Međutim, u ovoj odluci su odbijeni, također, apelantovi navodi iz apelacije da je došlo do povrede člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
2. Potpuno sam saglasan sa ovim dijelom odluke i obrazloženjem koje se odnosi na nju.
1. Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 3947/12, apelanta Husmeta Hamidovića, donesenom na plenarnoj sjednici od 9. jula 2015. godine, djelimično je usvojena apelacija, te je utvrđena povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na kvalitet člana 47. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, te je, dalje, naloženo preispitivanje i izmjena navedenog člana u skladu sa pravima i obavezama iz Ustava Bosne i Hercegovine.
Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 3947/12, na odluku Ustavnog suda koja je donesena na plenarnoj sjednici od 9. jula 2015. godine izjavljujem sljedeće:


Izdvojeno mišljenje potpredsjednika Zlatka M. Kneževića o djelimičnom neslaganju


Zbog toga nisam mogao podržati odluku većine u odbijajućem dijelu.
- U ovome kontekstu konsekventno bi se moglo zaključiti da je, ipak, prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu (misli, savjesti i) vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.
Naime, ako održavanje reda u sudnici i poštivanje ugleda i dostojanstva suda predstavljaju "legitiman cilj" (a to nesporno jeste legitiman cilj), nisam uvjeren da je konkretno ograničenje apelantovog prava na slobodu (misli, savjesti i) vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije (u segmentu prakticiranja vjere koji je za apelanta relevantan, a objektivno ni na koji realan način ne ugrožava sudski postupak) koje je redovni sud nametnuo apelantu slijedilo razuman odnos proporcionalnosti između mogućeg ograničenja i legitimnog cilja kojem se teži. To pogotovo zato što je apelant u konkretnom slučaju bio, kako je potpredsjednik Knežević primijetio, u privatnom svojstvu (povreda "privatnog prava"), mada se moj pristup i argumentacija ne ograničavaju samo na taj aspekt;
- Ograničenje nametnuto apelantu u pogledu njegovog prava na slobodu (misli, savjesti i) vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije nije slijedilo razuman odnos proporcionalnosti između ograničenja (koje država pod određenim uvjetima može prakticirati) i legitimnog cilja kojem se teži.
Naime, jednako kao što je u konkretnom slučaju Ustavni sud zaključio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada primijenjeno zakonsko rješenje (član 47. Krivičnog zakona BiH) nema potreban kvalitet zakona, budući da nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca, u smislu garancija koje pruža Evropska konvencija, bilo je osnova da se donese isti takav zaključak u pogledu člana 242. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH i na njega naslonjenog člana 20. Kućnog reda Suda) koji su uzeti kao osnov za izricanje sankcije apelantu;
- U konkretnom slučaju u odbijajućem dijelu odluke nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca, u smislu garancija koje pruža Evropska konvencija.
- Postupajući redovni sud nije imao uporište u zakonu da zahtijeva a da, zatim, apelantovo nepokoravanje naredbi da skine kapu u sudnici novčano kazni s obzirom na to da u ZKPBiH ne postoji izričita odredba koja tako šta propisuje, zbog čega je prekršeno apelantovo pravo na slobodu (misli, savjesti i) vjere. Takva naredba izrečena apelantu rezultat je proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava suda;


Dakle, prema mome mišljenju:


U ovome kontekstu pokušavam da zamislim kako bi bilo koji sud reagirao kada bi npr. pristojna dama, možda upravo u svojstvu svjedoka, ušla u sudnicu sa simpatičnim šeširićem na glavi. Da li bi bila upozorena da je obavezna da ga skine, pogotovo da li bi njeno eventualno odbijanje da ga skine sa bilo kojim obrazloženjem bilo tretirano kao narušavanje reda u sudnici, te koja bi joj sankcija bila izrečena? (Ili, neki slični primjeri koji su se mogli čuti tokom rasprave pred Ustavnim sudom.) Iskreno, nisam uvjeren?! Pitanje jeste retoričko i hipotetičko i na njemu se ne zasniva argumentacija. Njegova svrha je samo da ukaže da je neophodno uistinu jednako se odnositi prema svakome. Na to upravo obavezuje pravo na "pravično suđenje".
Dalje, razložno se postavlja pitanje: Zašto je, dakle, općenito ulazak u sudnicu (u bilo koju javnu ustanovu) sa kapom "neprimjereno ponašanje", odnosno zašto se time narušava "dostojanstvo suda"?! Da li to proizlazi samo iz stalnosti dosadašnjeg razumijevanja mogućeg značenja tih odredaba (jer je to "notorno i općepoznato", kako je u konkretnom slučaju zaključio sud) bez obzira na to što to nije izričito propisano zakonom, niti podzakonskim aktima? Da li čin nošenja kape (bilo koje) sam po sebi nužno znači nepoštivanje suda, a pogotovo narušavanje reda u sudnici, odnosno narušavanje dostojanstva suda?! Da li se, dalje, zaista u bh. društvu ispoljavanjem vjerske pripadnosti u javnim institucijama "putem odjeće ili vjerskih simbola", umjesto vrijednosti koje ljude "zbližavaju i ujedinjavaju", zapravo, nužno promoviraju "vrijednosti koje ih razdvajaju i udaljavaju"?! Potpuno uvjeren, smatram da - NE. U društvu/državi u kojem se tradicionalno promoviraju (i prema aktuelnom konceptu garantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda) multikulturalnost, multireligioznost, odnosno multikonfesionalnost ipak je teško složiti se sa stavom da, zato što pred sud dolaze ljudi različitih vjerskih uvjerenja i različitih religija, sud nije mjesto gdje se vjerska uvjerenja mogu ispoljavati ni na ovaj u osnovi, ipak, benigan način. Kontradiktoran je stav da upravo ispoljavanje multikulturalnosti i sl. "diskreditira multikulturalnost" kao temeljnu vrijednost u bh. društvu. Iskustvo tolerancije i multikulturalnosti je, uostalom, u Bosni i Hercegovini mnogo starije čak i od obrazaca na koje, kao moderno civilizacijsko dostignuće, obavezuje Evropska konvencija, a time i ovaj Ustavni sud štiti. Valja ponoviti, ove kvalifikacije (npr. tačka 10. obrazloženja odluke) redovni sud je izrekao samo zato što je apelant, kao svjedok, kao građanin, došao u sudnicu sa kapom koju (nije na sudu da to vrednuje) smatra bitnim zahtjevom svoje vjere. Ne mijenja ništa na stvari ni to što se u obrazloženju odluke kaže da je "... takvo apelantovo ponašanje Sud BiH doveo u vezu sa više identičnih slučajeva pred Sudom BiH u kojima su se pripadnici istih vjerskih zajednica ponašali na identičan način, javno šaljući poruke da ne priznaju Sud BiH", da učestalost drskog ponašanja i ignoriranja Suda BiH poprima elemente "opasne kriminogene aktivnosti i nesumnjivo predstavlja posebnu društvenu opasnost", te da, kako je Sud BiH na kraju zaključio, "...povlačenje države pred ovakvim i sličnim ekstremizmima može imati ozbiljne posljedice po ugled pravosuđa i stabilnost društva". Istina, i Apelaciono vijeće je ove kvalifikacije ublažilo individualizacijom postupka (tj. ne vezujući apelantov postupak sa postupcima drugih, pogotovo okrivljenih) i smanjivanjem prekršajne kazne apelantu.
Inače, sudska praksa (i struka općenito) pod narušavanjem reda u sudnici prepoznala je npr. glasni smijeh nekog od prisutnih, glasno komentiranje nečijeg iskaza i sl. Proizlazi da je nošenje kape u sudnici, odnosno odbijanje da se ona skine, koliko god u konkretnom slučaju uistinu bilo suprotno zahtjevu predsjednika sudećeg vijeća (član 242. KZBiH), teško usporedivo sa izdiferenciranim oblicima i načinima narušavanja reda u sudnici u praksi posebno kada se imaju u vidu oblici i intenzitet narušavanja reda i mira, njihov objektivan utjecaj na normalno provođenje rasprave pred sudom i sl.
Možda je, upravo, namjera zakonodavca, odnosno donosioca propisa i bila da njihov sadržaj, odnosno opseg mogućeg značenja, prepusti inventivnosti sudija i "sudskoj praksi" s obzirom na to da je gotovo nemoguće, a time i uzaludno, navoditi sve potencijalne oblike i načine narušavanja reda i mira u sudnici, odnosno definirati šta ne odgovara općeprihvaćenim standardima odijevanja u poslovnom okruženju i šta ne priliči poslovnom okruženju u pravosudnim institucijama. To čak može biti stvar trenutnog razumijevanja, bontona, pa i mode. S druge strane, član 256. ZKPBiH izričito propisuje da su "učesnici dužni da ustanu kada se obraćaju sudu", na šta, uz ostalo, ukazuje i apelant, pa je nesumnjivo ratio legis ove odredbe to da se ustajanjem (mada, ipak, ne samo time) iskazuje poštovanje sudu. Iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant tako i postupao.
Međutim, prvo što se može primijetiti jeste da ni primijenjena odredba ZKPBiH (održavanje reda u sudnici), niti odredba Kućnog reda u Sudu ne definiraju jasno pravila odijevanja niti radnje (činjenje i/ili nečinjenje) koje predstavljaju, odnosno mogu predstavljati "neprimjereno ponašanje", pa time i "narušavanje reda u sudnici", ali je odredba člana 20. Kućnog reda o pravilima odijevanja nešto konkretnija. Ipak, ove odredbe su, očigledno, uopćene i sasvim izvjesno podložne su različitom razumijevanju, tumačenju i primjeni. Dakle, pitanje je šta ne priliči odijevanju u poslovnom okruženju u pravosudnim institucijama i zašto?!
Istina, prije izricanja kazne Sud je upozorio apelanta da u ovakvim slučajevima važeća pravila odijevanja (član 20. Kućnog reda) "podrazumijevaju neophodnost skidanja kape sa glave", ali apelant ovakvo upozorenje nije prihvatio obrazlažući to time da je nošenje kape pravo kojim on ispoljava svoju pripadnost vjeri. Nasuprot tome, izričit zahtjev predsjednika sudećeg vijeća (potvrđeno i stavom Apelacionog vijeća) da apelant skine kapu (kao izraz "notornog i općepoznatog", tj. očekivanog ponašanja), dakle, skidanje kape trebalo bi da znači izraz poštivanja suda.


Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!