Službeni glasnik BiH, broj 32/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1452/11, rješavajući apelaciju Tanje Cvitanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tanje Cvitanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 004370 09 Kzk od 25. januara 2011. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Tanja Cvitanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Busovače, koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 004370 09 Kzk od 25. januara 2011. godine. Apelantica je 12. decembra 2011. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona Zenica zatraženo je 21. decembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona Zenica dostavili su 23. i 27. decembra 2011. godine odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 30. januara 2012. godine.
5. Ustavni sud je na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine donio odluku o hitnom rješavanju predmetne apelacije.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 004370 08 K od 14. maja 2009. godine apelantica je proglašena krivom zato što je u vrijeme i na način precizno navedene u izreci presude počinila krivično djelo - teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ). Općinski sud u Zenici osudio je apelanticu na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom oštećeni E.O. (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinskopravnim zahtjevom upućen je na parnicu, a apelantica obavezana na plaćanje paušala i troškova postupka.
8. Općinski sud je istakao da su na glavnom pretresu, između ostalih, kao dokazi optužbe provedeni: saslušanje svjedoka A.M. (supruga N.M., koji je preminuo), E.O. (suvozač u vozilu kojim je upravljao N.M.), D.D. i M.I. (vozači vozila koji su učestvovali u saobraćajnoj nesreći), M.C. (apelanticin otac, koji je stigao na mjesto nesreće), E.K. i S.B. (službena lica), saslušanje vještaka saobraćajne struke B.DŽ., uvid u nalaz i mišljenje ovog vještaka, fotodokumentaciju lica mjesta, te crtež lica mjesta. Kao dokazi odbrane provedeni su: saslušanje vještaka saobraćajne struke D.M. i izvršen uvid u nalaz i mišljenje ovog vještaka. Općinski sud je naveo da je prijedlog odbrane da se u statusu vještaka sasluša J.B. odbio zato što je na iste okolnosti saslušan vještak D.M., a da je bilo potrebno nadvještačenje, sud bi odredio da to uradi vještak saobraćajne struke kojeg bi sam izabrao, a ne onog vještaka kojeg predlaže оdbrana.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno da se 16. decembra 2007. godine dogodila saobraćaјna nesreća u kojoj je direktno učestvovalo vozilo kojim je upravljala apelantica i vozilo kojim je upravljao N.M., koji je zadobio teške tjelesne ozljede zbog kojih je 7. decembra 2007. godine preminuo, te da su, osim vozila koja su direktno učestvovala u saobraćajnoj nesreći, oštećenja nastala i na vozilima kojim su upravljali D.D. i M.I. Međutim, sporno je da li je do kontakta apelanticinog vozila i vozila N.M. došlo na saobraćajnoj traci kojom se kretala apelantica ili na saobraćajnoj traci na kojoj se kretao N.M. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke B.DŽ. slijedi da se vozilo kojim je upravljao N.M. kretalo desnom saobraćajnom trakom, a da se vozilo kojim je upravljala apelantica kretalo u širini od 60 cm saobraćajnom trakom kojom se kretalo vozilo kojim je upravljao N.M. Navedena tvrdnja potkrijepljena je iskazom svjedoka E.O. iz čije izjave slijedi da je do kontakta vozila došlo na traci na kojoj se nalazilo vozilo N.M., iskazom svjedoka D.D., koji je izjavio da se N.M. kretao svojom saobraćajnom trakom, te iskazom svjedoka M.I., koji je izjavio da je prvo čuo jak udar koji mu je došao sa njegove lijeve strane, a nakon toga osjetio jak udar u prednji lijevi bočni dio svog vozila. S tim u vezi, proizlazi nedvosmislen zaključak da je isključena svaka mogućnost da je vozilo kojim je upravljao N.M. u momentu kontakta sa vozilom koje je vozila apelantica prešlo na lijevu saobraćajnu traku. Također, vještak saobraćajne struke B.DŽ. kao potvrdu svog nalaza i mišljenja izvršio je i kompjutersku simulaciju saobraćajne nesreće iz koje je vidljivo da je do kontakta vozila došlo na desnoj saobraćajnoj traci kojom se kretalo vozilo kojim je upravljao N.M.
10. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke D.M. slijedi da je do kontakta vozila došlo na saobraćajnoj traci kojom se kretala apelantica, ali da navedeno nije potkrijepljeno niti jednim dokazom u spisu. S tim u vezi, Općinski sud je ocijenio navedeni nalaz kao nepotpun i apsurdan i zasnovan na običnom "karikiranju" činjenica i dokaza s ciljem da se izbjegne apelanticina odgovornost. Dalje, naveo je da nije osnovano ukazivanje odbrane da je sud trebalo da izvrši rekonstrukciju saobraćajne nesreće, budući da odbrana to nije predlagala, a sud ima mogućnost da, ako smatra da je potrebno, može izvesti pojedine dokaze, ali to nije njegova obaveza. Međutim, za navedeno nije bilo potrebe, zato što provedeni dokazi potvrđuju da je apelantica preticanjem drugih vozila na dijelu kolovoza gdje je to izričito zabranjeno, u uvjetima noćne vožnje, kada je vidljivost smanjena, i u uvjetima klizavog kolovoza zbog kiše i snijega, a svjesna da postupa suprotno članu 57. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putovima, ugrozila sigurnost ostalih učesnika u saobraćaju zbog čega je počinila predmetno krivično djelo.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 K 004370 09 Kz od 3. septembra 2009. godine uvažena je apelanticina žalba, ukinuta prvostepena presuda i određeno održavanje glavnog pretresa, nakon što Institut Saobraćajnog fakulteta u Sarajevu provede nadvještačenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantica u žalbi isticala da bitnu povredu odredaba Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) nalazi u povredi prava na odbranu, jer je prvostepeni sud izveo dokaze optužbe vizuelnom prezentacijom CD sa simulacijom saobraćajne nesreće, sa čim odbrana nije bila upoznata, tako da nije mogla koristiti zakonska prava na unakrsno ispitivanje vještaka. Dalje, istakla je da je prvostepena presuda nerazumljiva, nejasna i kontradiktorna, te da se nije mogla zasnivati na poligrafu - detektoru laži. Također, prvostepena presuda nije dala dovoljno razloga za svoju odluku, nije ukazala koje je dokaze prihvatila, a koje nije, te da je prvostepeni sud odbio dokaz odbrane za vještačenje vještaka saobraćajne struke J.B. koji očito ide u prilog odbrani sa obrazloženjem da odbrana ne može predlagati bezbroj vještačenja na istu okolnost. Dalje, navedeno ukazuje da u postupku nije pravilno utvrđeno činjenično stanje i, s tim u vezi, nije pravilno utvrđen uzrok saobraćajne nesreće. Kantonalni sud je istakao da je žalba osnovana imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno u toku javne sjednice, da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje su navedene u žalbi i da je povrijedio zakon, zato što nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. S tim u vezi, potrebno je da se provede nadvještačenje, te da se na glavnom pretresu ponovo izvedu svi dokazi, te donese pravilna odluka.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 004370 09 Kzk od 25. januara 2011. godine pred Vijećem Apelacionog odjeljenja apelantica je proglašena krivom, zato što je u vrijeme i na način precizno navedene u izreci presude počinila krivično djelo - teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Kantonalni sud u Zenici osudio je apelanticu na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom oštećeni E.O. sa imovinskopravnim zahtjevom upućen je na parnicu, a apelantica obavezana na plaćanje paušala i troškova postupka o čijoj visini će prvostepeni sud donijeti posebno rješenje.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, pošto Institut Saobraćajnog fakulteta u Sarajevu nije bio u mogućnosti da izvrši saobraćajno vještačenje, da je vještačenje izvršio Saobraćajni fakultet u Doboju, nakon čega je zakazan glavni pretres. Na pretresu su prihvaćeni dokazi koji su provedeni pred prvostepenim sudom, i to: iskazi svjedoka A.M., E.O., D.D., M.I., M.C., E.K. i S.B., iskazi koji su dati u istrazi, te iskazi vještaka saobraćajne struke B.DŽ. i D.M. Kantonalni sud je istakao da je izvršio uvid u sudskomedicinsko vještačenje, fotodokumentaciju lica mjesta, crtež lica mjesta, skicu lica mjesta, zapisnik o uviđaju i nalaz i mišljenje Saobraćajnog fakulteta u Doboju. Kantonalni sud je istakao da je, analizirajući dokaznu građu koja je prihvaćena na osnovu provođenja pred prvostepenim sudom i koja je provedena pred ovim vijećem, zaključio da je apelantica počinila predmetno krivično djelo. Dalje, sud je istakao da je u ovom predmetu provedeno nekoliko saobraćajnih vještačenja, kojа su predložile i optužba i odbrana, ali da se konačan zaključak u pogledu apelanticine krivičnopravne odgovornosti bazirao na prvostepenoj presudi, koja je van svake razumne sumnje riješila sve aspekte predmetnog događaja. U prvostepenoj presudi zaključak se zasnivao na saobraćajnom vještačenju vještaka B.DŽ., a taj dokaz je preuzelo i ovo vijeće, koji je u logičnoj vezi sa provedenim dokazima pred prvostepenim sudom. Isti zaključak je izvelo i ovo vijeće prema čijoj su ocjeni ključni dokazi iskazi E.O. i M.I., koji su u direktnoj vezi sa saobraćajno-tehničkim vještačenjem vještaka B.DŽ., a ne u logičnoj vezi sa vještačenjem vještaka D.M. i vještačenjem Saobraćajnog fakulteta u Doboju. Naime, svjedok E.O. je taj dan bio u vozilu N.M. na mjestu suvozača, a svjedok M.I. je vozač vozila koje je apelantica preticala. Iz iskaza svjedoka E.O. slijedi da je apelantica prešla na njihovu kolovoznu traku i počela da pretiče vozilo koje je vozio svjedok M.I. Ovo svjedočenje se u cijelosti podudara sa iskazom svjedoka M.I., koji je izjavio da je čuo tup udarac sa svoje lijeve strane, a zatim i udar nekog vozila, nakon čega je došlo do međusobnog sudara više vozila. Dalje, da je tačno da je apelantica vršila preticanje, slijedi i iz oštećenja na tim vozilima, iz tragova na kolovozu, fotodokumentacije crteža lica mjesta, te saobraćajnog vještačenja B.DŽ. Na fotodokumentaciji se jasno vidi da su na lijevoj bočnoj strani vozila koje je vozio N.M. nastupila oštećenja a na vozilu koje je vozila apelantica vidljiva su oštećenja zadnje desne strane.
14. Kantonalni sud je, dalje, naveo da odbrana negira da je apelantica izvršila krivično djelo, navodeći da se ona kretala svojom kolovoznom trakom, te da je vozilo koje je vozio N.M. prešlo na njenu kolovoznu traku nakon čega je uslijedio sudar više vozila. Navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka D.M. i nalaza Saobraćajnog fakulteta iz Doboja, ali navedena vještačenja nisu u logičnoj vezi sa provedenim dokazima posebno sa iskazima svjedoka E.O. i M.I. Kantonalni sud je naveo da prilikom donošenja sudske odluke nije važan broj izvršenih vještačenja, zato što vještačenje predstavlja samo jedan od dokaza i zato što se ne smije dopustiti da vještaci presuđuju o predmetu. To su stručna lica koja imaju znanje u određenim oblastima i samo ako su nalazi u logičnoj vezi sa drugim dokazima, na taj način se rasvjetljava određeni pravni problem. Kantonalni sud je istakao da nije ni trebalo provoditi nadvještačenje, budući da je prvostepena presuda pravilno riješila pitanje krivičnopravne odgovornosti, odnosno jasno ukazala na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelanticina krivična odgovornost i dala razloge zbog čega nije prihvaćeno vještačenje koje je izvela odbrana.
15. U odnosu na prigovor odbrane u vezi sa videoprezentacijom vještaka B.DŽ. u čemu vidi povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP, Kantonalni sud je naveo da je ovu prezentaciju uradio na DVD ovaj vještak, da ona ne predstavlja nezakonit dokaz, jer se ta prezentacija posmatra kroz nalaz i mišljenje tog vještaka i predstavlja sastavni dio vještačenja. Sve što bilo koji vještak uradi prilikom vještačenja radi se u svrhu pojašnjenja tog vještačenja i to ne ulazi u kategoriju nezakonitog samostalnog vještačenja, tj. suprotno bi bilo da je optužba predložila uvođenje nekog sadržaja DVD kao zasebne situacije, onda bi se u takvoj situaciji odlučivao o tome da li nešto može biti dokaz.
16. Kantonalni sud je istakao da je apelantica obavezana na plaćanje troškova krivičnog postupka nastalih pred prvostepenim sudom o čijoj visini će taj sud donijeti posebno rješenje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica ističe da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u povredi presumpcije nevinosti, jednakosti stranaka pred sudom, prava na obrazloženje presude i potpuno proizvoljnoj primjeni prava. Apelantica navodi da, budući da je prvostepena presuda ukinuta, nije dopušteno pozivati se na tu presudu, da joj je, zbog navedenog, povrijeđeno pravo na žalbu, odnosno da Kantonalni sud bazira svoj zaključak na navodima presude koja je ukinuta. Svojim stavom da je " prvostepena presuda izvela pravilne zaključke" zaboravlja se da to vijeće nije bilo pozvano da preispituje valjanost prvostepene presude, jer je to učinjeno i donesena pravosnažna odluka da ta presuda "ne valja i da se ukida". Dakle, Kantonalni sud je time što je ponovo preispitivao prvostepenu presudu, a ne sudio u ponovljenom postupku, potpuno "izigrao" institut ponovnog suđenja, prava na žalbu, a apelanticu stavio u gori položaj od onog u kojem je bila. Zbog navedenog, povrijeđen je institut reformatio in peius. Svoj konačan stav Kantonalni sud bazira na navodima presude koja je ukinuta, a ne na rezultatima provedenog dokaznog postupka, ne dajući razloge o odlučnim činjenicama zbog čega nedostaje obavezno i zakonito obrazloženje. Apelantica navodi i da nije jasno zašto je obavezana na plaćanje troškova nadvještačenja kada ga je odredio sud na što ona nije mogla utjecati.
18. Dalje, proizvoljno i tendenciozno je izbjegnuto provođenje postupka koji će ukloniti ranije uočenu nejednakost strana pred sudom. Prvostepena presuda ukinuta je i zato što se CD u okviru nalaza vještaka nije dostavio odbrani, te se odbrana nije mogla pripremiti. Međutim, presuda zanemaruje i nema razloge, niti valjano obrazloženje za to šta je sa ovom povredom, nego samo konstatira da je "proveden (je) zakonit dokaz".
19. Apelantica ističe i da joj je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, jer nije dokazana njena krivica. Naime, prvostepena odluka ukinuta je, uglavnom, zbog nedostatka obrazloženja i načina na koji je proveden dokazni postupak u odnosu na vještačenja zbog čega je naloženo da se izvede nadvještačenje. Dakle, u ponovnom postupku bilo je potrebno provesti usaglašavanje vještačenja, ali navedeno se potpuno zanemaruje zbog čega nije otklonjena bitna povreda postupka koja je učinjena tvrdnjom da se nalaz vještaka B.DŽ. "uklapa" u izjave svjedoka. Međutim, općepoznato je da sudska praksa daje prednost vještačenju u odnosu na izjave svjedoka, a dokazi odbrane su potpuno zanemareni.
20. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere, apelantica je istakla da je, nakon što je zaprimila pobijanu presudu, dobila poziv za izdržavanje kazne od Općinskog suda u Travniku, te da je, u smislu Zakona o izvršenju krivičnih sankcija FBiH, podnijela molbu za odgodu izvršenja kazne zatvora koja joj je uvažena u smislu člana 27. stav 1. tačka 7. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH, jer je 3. septembra 2011. godine rodila kćerku, te da ima i sina kojeg je rodila 13. februara 2009. godine. Budući da, u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija FBiH, zbog ovih razloga ne može više tražiti odgodu izvršenja kazne zatvora, apelantica moli da Ustavni sud usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere, koji je utemeljen, jer je majka dvoje djece od kojih jedno nema ni godinu dana, a drugo dijete ima nepune tri godine, tako da bi stupanjem na izdržavanje kazne zatvora u ovom momentu došlo do nenadoknadive štete imajući u vidu činjenicu da je sada najpotrebnija djeci, koja bi bila lišena majčinske brige i staranja u periodu izdržavanja kazne zatvora.
21. Apelantica je dostavila Rješenje Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 046483 11 Iks od 4. aprila 2011. godine kojim joj je odgođen početak izdržavanja kazne zatvora za šest mjeseci. Apelantica je dostavila i Rješenje Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 046483 11 Iks od 22. septembra 2011. godine kojim joj je odgođen početak izdržavanja kazne zatvora za šest mjeseci, kada je apelantica obavezana da se javi referentu za izvršenje krivičnih sankcija u Općinskom sudu Travnik. U obrazloženju rješenja je navedeno, pošto apelantica ima dvoje mldb. djece, i to jedno rođeno 13. februara 2009. godine, a drugo 3. septembra 2011. godine, da je, u smislu člana 27. stav 1. tačka 7. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH, uvažena njena molba da se odgodi izvršenje kazne zatvora.
b) Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je istakao da nije povrijeđeno niti jedno pravo na koje se apelantica poziva i da je presuda donesena u skladu sa zakonom.
23. Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona je navelo da nije povrijeđeno niti jedno pravo na koje se apelantica poziva, te da su svi dokazi od kada je optužnica potvrđena bili na raspolaganju apelantici, odnosno da su tokom postupka bili u sudskom spisu. Dalje, apelantica neosnovano ukazuje da drugostepeno vijeće nije "sudilo" kada je otvorilo glavni pretres i ponovo izvelo sve dokaze, kao i "svoj" dokaz, a to je novo saobraćajno vještačenje, te da je u cijelosti postupilo u smislu člana 332. ZKP.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
Član 15.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i druga tijela koja učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenika, odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda
[...]..
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305.
Sadržaj presude
(1) Pisano izrađena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.
[...].
(6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati direktno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženika i njegovo djelo.
[...].
Član 322.
Zabrana reformatio in peius
Ako je podnesena žalba samo u korist optuženika, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Član 330.
Ukidanje prvostepene presude
(1) Vijeće žalbenog odjeljenja će uvažavajući žalbu rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje rasprave ako utvrdi da:
postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 329. stav 1. ovoga Zakona,
je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.
Član 332.
Rasprava pred vijećem žalbenog odjeljenja
(1) Odredbe koje se odnose na glavnu raspravu u prvostepenom postupku smisleno se primjenjuju i na raspravu pred vijećem žalbenog odjeljenja.
(2) Ako vijeće žalbenog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi ispitanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovoga Zakona. U tom se slučaju njihovi iskazi na raspravi mogu čitati.
[...].
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 004370 09 Kzk od 25. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelantica ističe da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[...]
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
32. U pogledu pitanja primjene člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom za krivično djelo - teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja koje je propisano zakonom i osuđena na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivičnе optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
33. Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije, u suštini, odnose na kvalitet obrazloženja pobijane presude, povredu ravnopravnosti strana u postupku, pravo na žalbu, te povredu pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo.
34. Ustavni sud će prvo analizirati osnovni apelacioni navod kojim se ukazuje na kvalitet obrazloženja pobijane presude koja nije dala razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da se pobijana presuda poziva na prvostepenu presudu koja je ukinuta, što je nedopustivo, te da je, zbog navedenog, "izigran" institut ponovnog suđenja i povrijeđeno apelanticino pravo na žalbu.
35. U vezi sa navedenim, ukazuje se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda. Naime, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). U brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud ukazali su da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva.
36. Ustavni sud ukazuje da je pravo na žalbu neodvojivo od prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, a izričito je garantirano članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, uređuje se zakonom.
37. Ustavni sud, prije svega, smatra da odredbe člana 330. ZKP propisuju: Vijeće žalbenog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje rasprave ako utvrdi da: postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 329. stav 1. ovoga Zakona, ili je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno. Također, odredbe člana 332. stav 2. istog zakona propisuju: Ako vijeće žalbenog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi ispitanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branilaca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branilaca iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovoga Zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na raspravi mogu se čitati. Dakle, navedene odredbe strogo propisuju obavezu suda da održi glavni pretres nakon ukidanja prvostepene presude ako postoje bitne povrede krivičnog postupka i ako je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te strogo definiraju pravila postupanja, odnosno uvjete za prihvatanje dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku.
38. Ustavni sud, dalje, smatra da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je izvršeno saobraćajno vještačenje nakon čega je zakazan glavni pretres. Na pretresu su prihvaćeni iskazi svjedoka koji su provedeni pred prvostepenim sudom, iskazi koji su dati u istrazi, te iskazi vještaka saobraćajne struke B.DŽ. i D.M. Dalje, Ustavni sud navodi da je izvršen uvid u sudskomedicinsko vještačenje, fotodokumentaciju lica mjesta, crtež lica mjesta, skicu lica mjesta, zapisnik o uviđaju, da je pročitan iskaz vještaka M.B., koji je dao na glavnom pretresu, te da je izvršen uvid u nalaz i mišljenje Saobraćajnog fakulteta u Doboju. Dalje, iz obrazloženja slijedi da se zaključak u prvostepenoj presudi zasnivao na saobraćajnom vještačenju vještaka B.DŽ., koji je u logičnoj vezi sa provedenim dokazima. Isti zaključak izvelo je i ovo vijeće prema čijoj su ocjeni ključni dokazi iskazi svjedoka E.O. i M.I., koji su u direktnoj vezi sa saobraćajnotehničkim vještačenjem vještaka B.DŽ. Naime, svjedok E.O. je taj dan bio u vozilu N.M., na mjestu suvozača, a svjedok M.I. je vozač vozila koje je apelantica preticala. Iz iskaza svjedoka E.O. slijedi da je apelantica prešla na njihovu kolovoznu traku i počela preticati vozilo koje je vozio svjedok M.I. Ovo svjedočenje se u cijelosti podudara sa iskazom svjedoka M.I., koji je izjavio da je čuo tup udarac sa svoje lijeve strane, a zatim i udar nekog vozila, nakon čega je došlo do međusobnog sudara više vozila. Dalje, da je tačno da je apelantica vršila preticanje, slijedi i iz oštećenja na tim vozilima, iz tragova na kolovozu, fotodokumentacije crteža lica mjesta, te saobraćajnog vještačenja B.DŽ. Na fotodokumentaciji se jasno vidi da su na lijevoj bočnoj strani vozila koje je vozio N.M. nastupila oštećenja a na vozilu koje je vozila apelantica vidljiva su oštećenja zadnje desne strane. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka D.M. i nalaz Saobraćajnog fakulteta iz Doboja, ocijenjeno je da navedena vještačenja nisu u logičnoj vezi sa provedenim dokazima posebno iskazima svjedoka E.O. i M.I.
39. Dakle, obrazloženje pobijane presude ukazuje da je Kantonalni sud, postupajući po rješenju kojim je prvostepena presuda ukinuta, održao glavni pretres, te da je po nalogu iz navedenog rješenja proveo nadvještačenje. Analizirajući dalje navedeno obrazloženje, Ustavni sud je ustanovio da apelantica ukazuje da pobijana presuda sadrži stavove kao što su: " prvostepena presuda izvela pravilne zaključke...konačan zaključak u pogledu krivičnopravne odgovornosti apelantice bazirao na prvostepenoj presudi, koja je izvan svake razumne sumnje riješila sve aspekte predmetnog događaja... nije niti trebalo provoditi nadvještačenje budući da je prvostepena presuda pravilno riješila pitanje". Međutim, iz obrazloženja iste presude, također, slijedi stav suda: "Prvostepena presuda je svoj zaključak temeljila na saobraćajnom vještačenju vještaka B.DŽ., a koji dokaz je preuzet i od ovog vijeća, koji je u logičnoj vezi sa provedenim dokazima pred prvostepenim sudom. Isti zaključak je izvelo i ovo vijeće prema čijoj ocjeni ….", tako da, suštinski gledano, ne može se konstatirati da Kantonalni sud nije i sam vršio uvid u dokaze, analizirao dokaze, te donio zaključak u vezi sa apelanticinom krivicom. Dakle, potpuno suprotno apelacionim navodima, pobijana presuda ukazuje da je proveden temeljit dokazni postupak, odnosno da je provedena adekvatna ocjena dokaza kako zasebno, tako i dovodeći ih u međusobnu vezu, da sadrži razumljive i jasne razloge zbog kojih je Kantonalni sud ocijenio da je apelantica krivično odgovorna za nastalu saobraćajnu nesreću, odnosno da je počinila predmetno krivično djelo. Također, pobijana presuda sadrži i obrazloženje zašto pojedini dokazi nisu prihvaćeni. U odnosu na apelacioni navod da nije jasno zbog čega je apelantica obavezana da plati troškove nadvještačenja, Ustavni sud ga ocjenjuje neosnovanim, budući da obrazloženje Kantonalnog suda ukazuje da je apelantica obavezana na plaćanje troškova krivičnog postupka nastalih pred prvostepenim sudom o čijoj visini će taj sud donijeti posebno rješenje. Stoga, Ustavni sud smatra da pobijana presuda sadrži jasno obrazloženje zašto je apelantica proglašena krivično odgovornom, tj. da zadovoljava kriterije "obrazložene presude" koji su inherentni principu pravičnog suđenja, tako da ove apelanticine navode ocjenjuje kao neosnovane. U skladu sa navedenom analizom, Ustavni sud i apelanticine navode da je "izigran" institut ponovnog suđenja ocjenjuje, također, kao neosnovane.
40. Dalje, Ustavni sud smatra da apelantica problematizira i to da joj je povrijeđeno pravo na žalbu zato što se pobijana presuda poziva na presudu koja je ukinuta. Međutim, apelantica je protiv nepravosnažne prvostepene presude izjavila žalbu koja joj je uvažena i naloženo ponovno suđenje u kojem je u meritumu riješeno pitanje njene krivične odgovornosti. Dakle, iz navedenog proizlazi da je apelantica imala i koristila redovni pravni lijek zbog čega nije došlo do povrede prava na žalbu. Ustavni sud i ove apelanticine navode ocjenjuje kao neosnovane.
41. U pogledu apelanticinih navoda da je pobijanom presudom prekršen princip zabrane reformatio in peius, Ustavni sud primjećuje da je pobijanom presudom izrečena ista kazna kao i presudom prvostepenog suda koja je ukinuta. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.
42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud, dalje, uočava da apelantica navodi da je njena žalba uvažena rješenjem, između ostalog, i zato što CD u okviru nalaza vještaka B.DŽ. nije dostavljen odbrani, pa se nije mogla pripremiti odbrana zbog čega je povrijeđena jednakost strana u postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dalje, odbijanje suda da provodi predložene dokaze u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza utvrđene na drugi način je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253).
44. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je apelantica u žalbi prigovarala na videoprezentaciju vještaka B.DŽ, ali kako je ovu prezentaciju uradio ovaj vještak na DVD, ona ne predstavlja nezakonit dokaz, jer se ta prezentacija posmatra kroz nalaz i mišljenje tog vještaka i predstavlja sastavni dio vještačenja. Ustavni sud smatra da je nedvosmisleno da je jedan od ključnih dokaza na kojim je zasnovana pobijana presuda nalaz i mišljenje vještaka B.DŽ., koji je izveden pred prvostepenim sudom. S tim u vezi, ponovo se ukazuje na odredbe člana 332. stav 2. ZKP iz kojih proizlazi da će iskazi vještaka biti prihvaćeni kao dokaz ako su ti vještaci ispitani od suprotne strane, ili ako im je to bilo omogućeno. Ustavni sud, dalje, smatra da je upravo po apelanticinoj žalbi naloženo novo vještačenje koje je izvršeno, da je održan glavni pretres na kojem su učestvovali i apelantica i njezin branilac, da apelantica ne spori da nije imala nalaz i mišljenje tog vještaka, da ne spori ni to da joj je uskraćena mogućnost da ispita tog vještaka u prvostepenom postupku, te da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je odbrana osporavala ovaj dokaz na bilo koji način na novom glavnom pretresu. Iz navedenog ne slijedi da je povrijeđen navedeni princip da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze. Dalje, Ustavni sud ne smatra da je ovakvim postupanjem došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka koji je važan element pravičnog suđenja posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mc Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A broj 307-B, str. 53-54). Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi dokaze da nije imala mogućnost da izloži svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, odnosno da nije imala mogućnost da se suprotstavi argumentima optužbe, te da je sud na osnovu svog diskrecijskog prava odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne. Pri svemu navedenom, apelanticini navodi ne mogu ukazivati na povredu prava na odbranu i, s tim u vezi, na jednakost strana u postupku, kao temeljnih segmenata prava na pravično suđenje posebno u krivičnim postupcima, zato što se vještak u objašnjenju svog nalaza i mišljenja pred prvostepenim sudom koristio videoprezentiranjem CD koji nije prethodno dostavljen odbrani. Stoga, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelanticini navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
45. Dalje, apelantica smatra da je u ponovnom postupku bilo potrebno provesti usaglašavanje vještačenja, te da je data prednost vještačenju u odnosu na izjave svjedoka pri čemu su dokazi odbrane potpuno zanemareni. Zbog navedenog, došlo je do povrede principa in dubio pro reo. Ustavni sud uočava da apelanticini navodi problematiziraju povredu prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od osnovnih principa ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, u ZKP je propisana presumpcija nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja. Presumpcija nevinosti se ne odnosi samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77).
47. Dalje, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, po principu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju da li postoji ili ne postoji neka činjenica. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
48. Ustavni sud smatra da iz rješenja kojim je ukinuta prvostepena presuda i naloženo održavanje glavnog pretresa, nakon što se provede nadvještačenje, slijedi da je žalbom, između ostalog, ukazivano na to da prvostepena presuda nije dala dovoljan broj razloga za svoju odluku, nije ukazala koje je dokaze prihvatila, a koje nije, te da je prvostepeni sud odbio dokaz odbrane o vještačenju vještaka saobraćajne struke J.B., koji očito ide u prilog odbrani, sa obrazloženjem da odbrana ne može predlagati bezbroj vještačenja na istu okolnost. Navedeno ukazuje da u postupku nije pravilno utvrđeno činjenično stanje i, s tim u vezi, nije pravilno utvrđen uzrok saobraćajne nesreće. Kantonalni sud je istakao da je žalba osnovana imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno u toku javne sjednice, da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje su navedene u žalbi i da je povrijedio zakon zato što nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. S tim u vezi, potrebno je da se provede nadvještačenje, te da se na glavnom pretresu ponovo izvedu svi dokazi, te donese pravilna odluka.
49. Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je izvršeno novo saobraćajno vještačenje nakon čega je zakazan glavni pretres. Na pretresu su prihvaćeni iskazi svjedoka koji su provedeni pred prvostepenim sudom, iskazi koji su dati u istrazi, te iskazi vještaka saobraćajne struke B.DŽ. i D.M. Dalje, izvršen je uvid u sudskomedicinsko vještačenje, fotodokumentaciju lica mjesta, crtež lica mjesta, skicu lica mjesta, zapisnik o uviđaju, pročitan je iskaz vještaka M.B., koji je dao na ovom glavnom pretresu, i izvršen uvid u nalaz i mišljenje Saobraćajnog fakulteta u Doboju. Dalje, iz obrazloženja slijedi da je apelanticina krivica utvrđena na osnovu iskaza svjedoka E.O. i M.I., koji su u direktnoj vezi sa saobraćajnotehničkim vještačenjem vještaka B.DŽ., na osnovu oštećenja na vozilima, tragova na kolovozu, te fotodokumentacije crteža lica mjesta. Iz obrazloženja, dalje, proizlazi da odbrana negira da je apelantica izvršila krivično djelo, navodeći da se ona kretala svojom kolovoznom trakom, te da je vozilo koje je vozio N.M. prešlo na njenu kolovoznu traku nakon čega je uslijedio sudar više vozila. Navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka D.M. i nalaza Saobraćajnog fakulteta iz Doboja, ali ta vještačenja nisu u logičnoj vezi sa provedenim dokazima posebno sa iskazima svjedoka E.O. i M.I. Dalje, obrazloženjem se ukazuje da prilikom donošenja sudske odluke nije važan broj izvršenih vještačenja, jer vještačenje predstavlja samo jedan od dokaza, i ne smije se dopustiti da vještaci presuđuju o predmetu. Naime, vještaci su stručna lica koja imaju znanje u određenim oblastima i samo ako se vještačenje nalazi u logičnoj vezi sa drugim dokazima, rasvjetljava se određeni pravni problem.
50. Dakle, jedan od razloga za ukidanje prvostepene presude bio je i taj što u postupku nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, odnosno što prvostepena presuda nije dala dovoljne razloge za svoju odluku, nije ukazala koje je dokaze prihvatila, a koje nije, zbog čega je naloženo da se izvrši nadvještačenje i održi glavni pretres. Na glavnom pretresu, u skladu sa ZKP, prihvaćeni su dokazi, između ostalih, i nalazi i mišljenja i vještaka optužbe i vještaka odbrane, njihovi iskazi i saslušan vještak Saobraćajnog fakulteta iz Doboja. Kantonalni sud nije prihvatio nalaz Saobraćajnog fakulteta iz Doboja i nalaz vještaka odbrane, ističući da navedena vještačenja nisu u logičnoj vezi sa provedenim dokazima posebno iskazima svjedoka E.O. i M.I. Dakle, ova dva nalaza, odnosno dokaza, potpuno su suprotna ostalim dokazima u odnosu na odlučnu činjenicu. Analizirajući odredbe ZKP, Ustavni sud nije uočio obavezu suda da vrši "usaglašavanje" pojedinih dokaza, kako to navodi apelantica, nego da odredbe člana 305. stav 7. ZKP propisuju obavezu suda da dậ ocjenu protivrječnih dokaza, što u konkretnom slučaju nije izostalo. Osim toga, u smislu odredaba člana 296. stav 2. ZKP, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana, što u konkretnom slučaju nije izostalo. Naime, Kantonalni sud, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze kako one koje apelanticu terete, tako i one koji joj idu u korist, dovodeći ih u međusobnu vezu, dao je logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je određene dokaze prihvatio, a druge ne, nakon čega je zaključio da je nedvosmisleno da je apelantica odgovorna za nastalu saobraćajnu nesreću. Dalje, institut in dubio pro reo podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za optuženog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, ne dậ otkloniti dilema o postojanju nekih činjenica. Dakle, ovaj institut nije povrijeđen kada sud, nakon ocjene dokaza, ne sumnja u izvjesnost činjenica koje je utvrđivao. U konkretnom slučaju, kao što je prethodno navedeno, obrazloženje pobijane presude ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda da je apelantica, na način opisan u izreci presude, počinila predmetno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, apelanticini navodi da je u ponovnom postupku bilo potrebno provesti usaglašavanje vještačenja, odnosno da je data prednost vještačenju u odnosu na izjave svjedoka, nisu osnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
51. Apelanticini navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije nisu osnovani kada pobijana presuda sadrži jasno obrazloženje zašto je apelantica proglašena krivično odgovornom, odnosno kada sadrži logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega su određeni dokazi prihvaćeni, a drugi nisu, i kada ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda da je apelantica počinila predmetno krivično djelo, te kada je apelantica imala mogućnost da izloži svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, odnosno kada je imala mogućnost da se suprotstavi argumentima optužbe.
52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.