Službeni glasnik BiH, broj 7/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1470/10, rješavajući apelaciju M. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, te člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. V., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 752 od 10. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 345 od 30. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 076-0-P-06-000 230 od 4. januara 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. M. V. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Slobodanka Šljokavica, advokatica iz Novog Grada, podnio je 22. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-08-000 752 od 10. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 345 od 30. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-0-P-06-000 230 od 4. januara 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Osnovnog suda, Okružnog suda i Vrhovnog suda, te učesnika u postupku Šahe Ahmetspahić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. januara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. februara 2011. godine, Okružni sud 7. februara 2011. godine, Osnovni sud 4. februara 2011. godine dok tužena nije odgovorila.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. aprila 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 076-0-P-06-000 230 od 4. januara 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora, zaključenog s pravnim prednikom tužene Fevzijom Ahmetspahićem kao prodavcem, 9. jula 1992. godine i ovjerenog kod općinskog organa broj OV-5017 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), stekao pravo vlasništva na nekretninama preciznije označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te da se tužena obaveže da apelantu izda valjanu tabularnu ispravu podobnu za prenos prava vlasništva na spornim nekretninama s dijelom 1/1, a u protivnom da će takvu ispravu zamijeniti predmetna presuda, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka (stav I izreke). Navedenom presudom višak alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva, kojim je apelant tražio da se tužena oslobodi navedene obaveze ukoliko apelantu vrati iznos od 20.000 KM na ime primljene kupoprodajne cijene za sporne nekretnine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. jula 1992. godine pa do isplate, odbijen je kao neosnovan (stav II izreke). Istom presudom je usvojen protutužbeni zahtjev tužene i utvrđeno je da je ugovor apsolutno ništav, te da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo (stav III izreke). Navedenom presudom je apelant kao tužitelj-protutuženi obavezan da tuženoj-protutužiteljici preda u posjed sporne nekretnine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja (stav IV izreke). Presudom je dalje tužena obavezana da apelantu vrati iznos od 5.000 KM na ime primljene kupoprodajne cijene za sporne nekretnine sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja (stav V izreke). Presudom je dalje odbijen kao neosnovan dio protutužbenog zahtjeva tužene kojim je tražila da se obaveže apelant da joj na ime korištenja spornih nekretnina isplati ukupno 30.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. jula 1992. godine pa dalje, te da ubuduće isplati iznos od 250,00 KM za svaki mjesec do predaje nekretnina u posjed tuženoj (stav VI izreke). Apelant je obavezan da plati troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stav VII izreke).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je apelant tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje da je temeljem predmetnog ugovora s pravnim prednikom tužene stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, te slijedom toga da mu tužena izda isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama. Pored toga, apelant je postavio i zahtjev koji je konačno na ročištu od 11. jula 2003. godine precizirao tako da se tužena može osloboditi obaveze izdavanja odgovarajućih isprava za zemljišnoknjižni prenos spornih nekretnina i traženja utvrđenja da je apelant vlasnik tih nekretnina ako mu vrati iznos od 20.000 KM umjesto iznosa od 5.000 KM za koji je nesporno utvrđeno da je isplaćen na ime kupoprodajne cijene. Protivtužbom tužena je tražila utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora uz nametanje obaveze apelantu da joj vrati u posjed sporne nekretnine i da joj isplati naknadu za njihovo korištenje sa zakonskom zateznom kamatom.

8. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrdio da su apelant i prednik tužene zaključili predmetni ugovor 9. jula 1992. godine, nakon čega je apelant ušao u posjed spornih nekretnina te je isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 5.000 tadašnjih DM. Pravni prednik tužene je u međuvremenu umro, a njegova supruga, tužena-protutužiteljica, je proglašena jedinim nasljednikom njegove imovine. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC) od 12. novembra 1998. godine je utvrđeno da je 1. aprila 1992. godine prednik tužene bio savjestan posjednik spornih nekretnina, te je temeljem te odluke kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica pokrenut postupak za vraćanje spornih nekretnina u posjed tuženoj, nakon čega je zbog postojanja ugovora kojim su prometovane sporne nekretnine pokrenuta ova parnica. Osnovni sud je analizom i ocjenom izvedenih dokaza uz uvažavanje svih relevantnih okolnosti slučaja i njihovog uticaja na postupanje pravnog prednika tužene i apelanta u odnosu na zaključenje predmetnog ugovora izveo zaključak da je predmetni ugovor ništav u smislu člana 103. u vezi s čl. 26. i 28. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je utvrdio da zbog ratnih okolnosti, opće situacije i ličnih okolnosti u kojima se našao, pravni prednik tužene nije mogao nesmetano formirati a ni slobodno izraziti svoju volju u vezi sa zaključenjem ugovora, što znači da on nije želio da proda svoju kuću koju je gradio za sebe i porodicu ali je na to bio prinuđen općim i svojim ličnim stanjem koje je ugrožavalo njegova elementarna ljudska prava, pa i samu egzistenciju. Osnovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o manama volje nego o potpunom odsustvu volje za zaključenje spornog ugovora i potpunom odsustvu mogućnosti da pravni prednik tužene izrazi slobodnu volju bez ugrožavanja svoje egzistencije. Naime, predmetni ugovor je zaključen 9. jula 1992. godine kada pravni prednik tužene s porodicom zbog ratnih dešavanja, kako su istakli svjedoci H. K., Ć. K., J. V. i E. A., nije ni mogao koristiti kuću koja je bila predmet prodaje. Neke kuće su zapaljene u naselju u kojem se nalazila i predmetna kuća, a građanima nesrpske nacionalnosti je bilo onemogućeno slobodno kretanje. Građani tog naselja bili su izdvojeni i u koloni su s vojskom napustili naselje. Pravni prednik tužene je bio s porodicom smješten u porodičnoj kući snahe Branislave u centru grada u kojoj je i zaključen sporni ugovor. Odmah nakon zaključivanja ugovora pravni prednik tužene je s porodicom napustio predmetne prostore ovjerivši prije toga, u skladu s Naredbom kriznog štaba općine Bosanski Novi o kriterijima za mogućnost iseljenja od 1. jula 1992. godine, izjavu da na području te općine nema na svom imenu nekretnina pošto ih je ustupio drugom licu, a što je bio uvjet izlaska iz grada. Također je utvrđeno da je i apelant sa svojom porodicom došao u tadašnji Bosanski Novi kao izbjeglica i da je prema iskazima svjedoka bio primoran prodati svoju kuću u Zagrebu, da je prethodno boravio u Srbiji, a zatim došao na područje navedene općine kako bi riješio svoje stambeno pitanje. Osnovni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju odlučujući uticaj na zaključivanje predmetnog ugovora imali (pored poznatih ratnih događanja i opće neizvjesnosti i nesigurnosti) i navedeni životni uvjeti i konkretne ratne okolnosti u kojima su se ugovarači našli, što je uvjetovalo njihovu volju da zaključe ugovor koji u drugačijim okolnostima ne bi zaključili. Osnovni sud je zaključio da je ovaj ugovor apsolutno ništav, kako u smislu odredaba člana 141. ZOO tako i u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer je zaključen u vrijeme rata i trajanja ratne opasnosti uz utvrđenje posebnih okolnosti koje su dovele do zaključenja ovog ugovora i uticale na prednika tužene da zaključi takav ugovor. S obzirom da je utvrđeno da je ovaj ugovor ništav primjenom odredbe člana 104. ZOO obavezane su parnične stranke na restituciju koja podrazumijeva dužnost obiju stranaka da vrate jedna drugoj ono što je po osnovu takvog ugovora primljeno. Osnovni sud je dalje naveo da je odluku o troškovima postupka temeljio na odredbama člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a oni se odnose na troškove zastupanja punomoćnika tužene, i to polovinu tih troškova s obzirom na uspjeh tužene u parnici. Osnovni sud je precizirao pojedinačne iznose troškova za zastupanje na ročištima, sastava protutužbe, taksi na tužbu i presudu, utvrdivši ukupan iznos od 2.450,00 KM.

9. Apelant se žalio protiv prvostepene presude Okružnom sudu. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 345 od 30. aprila 2008. godine kojom je njegovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da on nije vršio nikakvu prisilu ili prijetnju na prednika tužene u pravcu zaključivanja ugovora i da su bez osnova takvi apelantovi žalbeni navodi. Istaknuto je da nije od značaja da li je jedna ugovorna strana vršila određeni pritisak na drugu stranu da zaključi ugovor, nego je bitno to što su postojale okolnosti koje su bile od uticaja na volju prednika tužene da zaključi ugovor koji u normalnim okolnostima nikada ne bi zaključio. Zatim je ocijenjen kao neosnovan i apelantov žalbeni navod da iznos od 5.000 KM nije ekvivalent iznosu od 5.000 DM jer se ne radi o istoj vrijednosti novčanih jedinica i da je trebalo usvojiti apelantov tužbeni zahtjev da tužena vrati iznos od 20.000 KM. Istaknuto je da, kada su u pitanju ništavi ugovori, nije dozvoljena revalorizacija, tako da je pravilno postupio prvostepeni sud, kako je zaključio Okružni sud, kada je obavezao tuženu da vrati iznos od 5.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja.

11. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda podnio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0- Rev-08-000 752 od 10. februara 2010. godine kojom je njegovu reviziju odbio kao neosnovanu.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je sporni ugovor ništav, te da su pravilno primjenom odredbe člana 104. ZOO obavezali parnične stranke na restituciju, koja podrazumijeva dužnost obiju strana da jedna drugoj vrati ono što je po osnovu takvog ugovora primljeno. Navedeno je da su nižestepeni sudovi, obavezujući tuženu da apelantu isplati iznos od 5.000 KM, faktički odlučili o dijelu apelantovog eventualno postavljenog zahtjeva. Apelant je, naime, tražio vraćanje upravo tog iznosa ali sa zakonskom zateznom kamatom od 9. jula 1992. godine do isplate. Apelantu je dosuđena kamata od dana presuđenja, to jeste od 4. januara 2008. godine do isplate, što ukazuje da je dio zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate (za period od 9. jula 1992. godine do 4. januara 2008. godine) odbijen pa apelant neosnovano prigovara, kako je istakao Vrhovni sud, da nije jasno na šta se odnosi "odbijanje tužitelja sa viškom alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva". Navedeno je da činjenica da apelant revizijom upravo pobija odluku o kamati na dosuđeni iznos od 5.000 KM ukazuje da mu je jasno s kojim dijelom eventualnog zahtjeva (kojeg pogrešno naziva alternativnim) nije uspio. Vrhovni sud je istakao da na navedeni način postavljen dio tužbenog zahtjeva predstavlja eventualni (supsidijarni) zahtjev iz člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bez obzira što ga apelant i nižestepeni sudovi nazivaju alternativnim, pošto je po načinu na koji je postavljen u tužbi mogao izgledati kao fakultativno ovlaštenje iz člana 178. ZPP-a. Dalje je navedeno da, kako restitucija kao posljedica ništavog ugovora podrazumijeva obostrano i istovremeno vraćanje primljenog, to je u konkretnom slučaju zateznu kamatu na iznos od 5.000 KM trebalo dosuditi od dana kada apelant preda, odnosno kada tužena stupi u posjed spornih nekretnina, jer je ona tek tada, s obzirom na pravilo istovremenog vraćanja, dužna iznos primljen na ime kupoprodajne cijene vratiti apelantu. Kamata je u konkretnom slučaju dosuđena od dana presuđenja, a tužena kojoj je ova obaveza nametnuta nije izjavila reviziju niti je žalbom pobijala prvostepenu presudu slijedom čega, kako je zaključio Vrhovni sud, nije bilo mjesta preinaci odluke u tom pravcu. Navedeno je da ovakva odluka o zateznoj kamati odgovara načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja (čl. 12. i 15. ZOO), jer ekvivalent na ime korištenja prodate nekretnine (kakav je zahtjev postavila tužena tražeći isplatu iznosa od 30.000,00 KM), koji su nižestepeni sudovi s pravom odbili, odgovara "onom što bi drugoj ugovornoj strani pripadalo na ime plaćanja zakonske zatezne kamate". Vrhovni sud je dalje naveo da je, kako ispravno nalazi i drugostepeni sud, o troškovima parničnog postupka odlučio prvostepeni sud obavezavši apelanta da tuženoj naknadi precizirani iznos. Dalje je navedeno da apelant žalbom izjavljenom protiv prvostepene presude ni na koji način nije osporio tako dosuđene troškove, zbog čega se drugostepeni sud nije posebno bavio tim dijelom presude shodno odredbi člana 221. ZPP-a. Prema tome, drugostepena presuda ne sadrži posebnu odluku i razloge o troškovima parničnog postupka koja bi se mogla pobijati revizijom. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da se navodi revizije kojima se prigovara prvostepenoj presudi u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka ukazuju neosnovanim, odnosno revizija u tom dijelu nedozvoljenom jer se pobija prvostepena presuda u dijelu koji nije pobijan žalbom.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su redovni sudovi trebali usvojiti njegov tužbeni zahtjev i utvrditi da je apelant stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama jer su za to bili ispunjeni uvjeti. Istakao je da su sudovi pogrešno primijenili član 26. ZOO. Dalje je naveo da je, i u slučaju da su se stekli uvjeti za poništenje predmetnog ugovora, po njegovom mišljenju, tužena trebala biti obavezana i na plaćanje zakonskih zateznih kamata, a ne samo da mu vrati iznos od 5.000.00 KM, posebno cijeneći činjenicu stvarne vrijednosti 5.000,00 DM na dan zaključenja ugovora 9. jula 1992. godine. Apelant smatra da je stoga u svakom slučaju oštećen navedenim presudama, jer u slučaju da nije zaključio ugovor izvjesno je da bi ostvario zakonsku zateznu kamatu na navedeni iznos, to jeste 5.000,00 DM počevši od 9. jula 1992. godine kada je novac predao predniku tužene pa do dana presuđenja. Zbog toga je, po apelantovom mišljenju, povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Također, smatra da su mu povrijeđena navedena prava i zbog odluke o troškovima postupka, budući da je odbijen i protutužbeni zahtjev tužene za naknadu štete, pa je bilo, kako je apelant naveo, zakonito i pravično da svaka od stranaka snosi svoje troškove postupka.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u rješavanju te pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim. Apelant pri tome ponavlja navode istaknute tokom postupka i ne ukazuje na okolnosti i činjenice koje bi uticale na zakonitost pobijane odluke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Okružni i Osnovni sud su u odgovorima na apelaciju istakli da apelantovi navodi o povredama ustavnih prava nisu osnovani, iz razloga navedenih u obrazloženju odluka tih sudova.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

I. Saglasnost volja

Kad je ugovor zaključen

Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava volje

Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost

Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Posljedice ništavosti

Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Isticanje ništavosti

Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da traži utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-08-000 752 od 10. februara 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. februara 2010. godine a apelacija je podnesena 22. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

24. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda vođen radi utvrđivanja prava apelantovog vlasništva na spornim nekretninama, odnosno prema protutužbenom zahtjevu radi utvrđivanja ništavosti ugovora o prodaji spornih nekretnina, dakle da je predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

25. Imajući u vidu apelacione navode Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

27. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje njegovog vlasništva na spornim nekretninama, odnosno zašto je trebalo usvojiti protutužbeni zahtjev tužene za utvrđivanje da je predmetni ugovor apsolutno ništav i obavezati apelanta na povrat predmetnih nekretnina u posjed tuženoj, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i Zakon o prestanku primjene, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi dali iscrpna obrazloženja zašto su tuženu obavezali da apelantu isplati iznos od 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, a ne iznos od 20.000,00 KM koliko je apelant potraživao eventualnim tužbenim zahtjevom a data obrazloženja u tome dijelu, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud također ne smatra proizvoljnim.

28. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi već razmatrao pitanja vezana za pitanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. Tako je u predmetu broj AP 292/06 zaključio da nema proizvoljnosti od strane Vrhovnog suda u ocjeni da apelant u toku postupka nije uspio dokazati da je volja tužioca-protivtuženog bila stvarna volja koju je osjećao da proda predmetne nekretnine, odnosno da je on pravo vlasništva na nekretninama stekao na dobrovoljan način u smislu dodatne odredbe člana 17.b) stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, budući da je nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen svojevrsnom prinudom, imajući u vidu ratne okolnosti, a što potvrđuje i činjenica očigledne nesrazmjere cijene i stvarne vrijednosti predmetnih nekretnina (vidi Ustavni sud Odluka broj AP 292/06 od 28. novembra 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 44). Također, Ustavni sud je u predmetu broj AP 455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio sljedeći stav:... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Iz navedenog proizlazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja.

29. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su u apelantovom slučaju redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da su na strani pravnog prednika tužene postojale konkretne subjektivne i životne okolnosti koje su u povezanosti s općim ratnim okolnostima bitno ograničavale slobodu izražavanja njegove volje. Ustavni sud također zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi u postupku na tri sudske instance razmotrili sve navode i tvrdnje koje apelant ponavlja i u apelaciji (uključujući i prigovore u vezi zatezne zakonske kamate i troškova parničnog postupka), te da su dali detaljne odgovore na sva navedena pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih presuda ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u postupanju i u primjeni materijalnog prava, budući da u konkretnom slučaju apelant ničim nije opovrgao dokaze da su zaključenju ugovora prethodili događaji koji su, u interakciji s ratnim dešavanjima, uticali na slobodno izražavanje volje pravnog prednika tužene za zaključenje ugovora.

30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluka su za svoje stavove dali detaljne, jasne i logične razloge.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.