Službeni glasnik BiH, broj 70/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 2190/13, rješavajući apelaciju Emele Mujanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 9. jula 2015. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Emele Mujanović, podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 008767 13 Gž od 22. marta 2013. godine i S1 3 P 008767 12 12 P 2 od 29. novembra 2012. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Emela Mujanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edin Tabudžija, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 008767 13 Gž od 22. marta 2013. godine i S1 3 P 008767 12 12 P 2 od 29. novembra 2012. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 13. oktobra 2014. godine, apelantica je 20. oktobra 2014. godine dopunila apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine - Ureda parlamentarnog vojnog povjerenika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ured vojnog povjerenika) te Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 25. augusta i 13. oktobra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, od Suda BiH i Ministarstva odbrane je 13. oktobra 2014. godine zatražen na uvid spis, kao i dostava dokumentacije, te dodatne informacije.
3. Ured vojnog povjerenika, Sud BiH i Pravobranilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 4. i 8. septembra, te 20. oktobra 2014. godine. Sud BiH i Ministarstvo odbrane su dostavili spis, traženu dokumentaciju i informacije 16. i 23. oktobra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelantica je pripadnica Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OS BiH) od 1. septembra 2008. godine, te je u toku radnog odnosa završila Višu školu za podoficire u Republici Grčkoj, u trajanju od tri godine. Nakon okončanog školovanja, apelantica s jedne strane i Ministarstvo odbrane s druge strane, su 14. jula 2011. godine potpisali Ugovor o prijemu u profesionalnu vojnu službu broj 10-34-3-23-298/11 (ugovor o prijemu u službu). U članu IV ugovora je navedeno da se apelantici putem Naredbe o postavljanju na dužnost utvrđuju plaća, dužnost, mjesto službe i mjesto rada. Dalje, u članu V ugovora je navedeno da apelantica može biti postavljena na drugu dužnost prema potrebama službe i premještena zbog zamjene lica koje napušta službu ili odlazi u penziju, potrebe profesionalnog usavršavanja, uobičajene rotacije prema izmjenama u komandiranju, unapređenju i ličnog zahtjeva. U članu VIII ugovora je navedeno da je apelantica upoznata i da prihvata sve propise koji se odnose na materijalnu, disciplinsku i kaznenu odgovornost vojnih lica u OS BiH, te (član XI) da prava i obaveze iz ovog ugovora počinju teći 16. jula 2011. godine. Iz apelantičinih navoda i druge dokumentacije proizlazi da je apelantica raspoređena na mjesto podoficira za obavještajne poslove (na obavještajno-bezbjednosnim poslovima C2 u Štabu u Komandi COO/KOiD) u kasarni u Pazariću.
6. Nakon što je apelantica počela da radi i da na posao dolazi s maramom – hidžabom, prema njenim navodima, odmah je, osim prvog jutra, imala određenih problema prilikom ulaska u kasarnu te joj je sugerirano da skine maramu jer nije dozvoljena u OS BiH, te joj dva jutra vojna policija nije dozvolila da uđe u kasarnu "dok ne odstrani višak, tj. hidžab", nakon čega je, poslije razgovora s komandantom kasarne, dvije sedmice radila normalno, da bi potom dobila Rješenje načelnika Zajedničkog štaba OS BiH broj 16-08-34-3-333-54/11 od 4. oktobra 2011. godine, kojim je udaljena s dužnosti počev od 26. septembra 2011. godine do okončanja disciplinskog postupka. Određeno je da će u tom periodu apelantica imati plaću u visini 75% plaće koja bi joj pripadala da nije udaljena s dužnosti.
7. Rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka broj 16-15-14-03-34-5-383-3/11 od 12. oktobra 2011. godine (stav 1) pokrenut je disciplinski postupak protiv apelantice zbog toga što je izvršila povredu vojne discipline, kršeći odredbe važećeg Privremenog SOP-a (Standardne operativne procedure) o nošenju jedinstvene terenske uniforme, tako što je nosila civilni dio odjeće – maramu koja nije propisana za nošenje uz jedinstvenu terensku uniformu, te time ponovno počinila disciplinsku grešku iz člana 5. stav 1. tačka e) Pravilnika o vojnoj disciplini i disciplinskom postupku.
8. Rješenjem ministra Ministarstva odbrane broj 13-13-14515-4/11 od 12. decembra 2011. godine poništeno je Rješenje Zajedničkog štaba OS BiH broj 16-08-34-3-333-54/11 od 4. oktobra 2011. godine, kojim je apelantica udaljena s dužnosti i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
9. Ustavni sud konstatira da iz dostavljenih odgovora na apelaciju i dokumentacije proizlazi da, nakon što je Rješenjem broj 13-13-14515-4/11 od 12. decembra 2011. godine poništeno rješenje kojim je apelantica udaljena s dužnosti i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje, protiv apelantice nije vođen daljnji postupak. Dalje, Ustavni sud konstatira da je apelantica u prilogu apelacije dostavila i pismeno koje je uputila Ministarstvu odbrane – Sektoru za personal, 31. novembra 2011. godine, pod nazivom "Molba/zahtjev za zaštitu osnovnih prava ili premještaj na druge poslove i zadatke".
10. Ministarstvo odbrane je donijelo Naredbu broj 16-08-34-3-130-96/12 od 27. aprila 2012. godine kojom se apelantica premješta i postavlja na dužnost "vođa 1. tima" u mjestu Ustikolina. Navedeno je da se apelantica iz mjesta službe Pazarić "premješta i postavlja po potrebi službe sa danom 1. maj 2012. godine".
Parnični postupak radi utvrđivanja diskriminacije i vraćanja na posao
11. U međuvremenu, apelantica je 25. januara 2012. godine podnijela tužbu protiv Ministarstva odbrane, tražeći da sud nakon provedenog postupka utvrdi da ju je Ministarstvo odbrane diskriminiralo na radnom mjestu tako što joj je onemogućeno obavljanje poslova i zadataka za koje ima zaključen ugovor o radu, te da joj je na taj način uskraćeno pravo na rad. Također je navedeno da je apelantica tražila da Sud BiH obaveže Ministarstvo odbrane da otkloni navedenu diskriminaciju, da je vrati na poslove i zadatke koje je obavljala prije udaljenja počev od 26. septembra 2011. godine pa dalje (s kojih je Rješenjem načelnika Zajedničkog štaba OS BiH od 4. oktobra 2011. godine udaljena do okončanja disciplinskog postupka).
12. Sud BiH je u toku trajanja postupka, odlučujući o apelantičinom prijedlogu, donio Rješenje broj S1 3 P 008767 12 P od 15. maja 2012. godine, kojim je (stav I) odredio privremenu mjeru obezbjeđenja i naložio Ministarstvu odbrane da apelantici omogući obavljanje poslova i radnih zadataka, shodno zaključenom ugovoru o prijemu u službu. Odlučeno je da je trajanje privremene mjere obezbjeđenja određeno do okončanja parničnog postupka pred Sudom BiH, odnosno do drugačije odluke suda o privremenoj mjeri obezbjeđenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da protiv apelantice ne egzistira disciplinski postupak – nije u toku, da apelantica nije udaljena iz službe, posljedica toga je da apelantica treba – ima pravo ponovno početi da obavlja poslove i radne zadatke s kojih je udaljena, tj. poslove i zadatke u skladu sa zaključenim ugovorom o prijemu u profesionalnu vojnu službu – ugovor od 14. jula 2011. godine. Dalje je navedeno da je apelantica dostavila dokaze da je Ministarstvo odbrane i dalje sprečava da se vrati u službu, pa je slijedom toga Sud BiH usvojio apelantičin zahtjev za donošenje mjere obezbjeđenja.
13. Sud BiH je, nakon provedenog postupka radi utvrđenja i otklanjanja diskriminacije, donio Presudu broj S1 3 P 008767 12 P 2 od 29. novembra 2012. godine, kojom je (stav I) usvojio apelantičin tužbeni zahtjev (opredijeljen 6. novembra 2012. godine) i naložio Ministarstvu odbrane da apelantici isplati na ime razlike plaće za period od 26. septembra 2011. godine do 1. juna 2012. godine iznos od 789,86 KM s kamatama, te na ime razlike doprinosa PIO/MIO iznos od 263,26 KM. Istom presudom (stav II) Sud BiH je odbio, kao neosnovan, apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ju je Ministarstvo odbrane diskriminiralo na radnom mjestu tako što joj je onemogućilo obavljanje poslova i zadataka za koje ima zaključen ugovor o radu, te joj na taj način uskratilo pravo na rad, kao i zahtjev kojim bi Sud BiH naložio Ministarstvu odbrane da apelanticu vrati na poslove i zadatke koje je obavljala prije udaljenja s dužnosti, počev od 26. septembra 2011. godine pa dalje.
14. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelantičin punomoćnik istakao kako je nakon donošenja mjere obezbjeđenja Ministarstvo odbrane pozvalo apelanticu na rad i naredbom je premjestilo na radno mjesto u kasarnu u Ustikolini, a ne na poslove i zadatke u kasarni u Pazariću, s kojih je apelantica udaljena 26. septembra 2011. godine. Navedeno je da je zakonski zastupnik Ministarstva odbrane istakao da u konkretnom slučaju apelantici nije uskraćeno pravo na rad, niti je ona diskriminirana. Pri tome je istakao da se Ministarstvo odbrane pridržavalo pozitivnih propisa kojima se uređuje pitanje odijevanja profesionalnih vojnih lica, tačnije propisa kojima se regulira izgled vojne uniforme. Dalje, navedeno je kako je rješenje o udaljavanju apelantice s dužnosti od 4. oktobra 2011. godine poništeno rješenjem od 12. decembra 2011. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje prvostepenom organu, na koji način je i uklonjen akt na koji se odnosi tužba. Apelantica je smatrala da je Ministarstvo odbrane povrijedilo odredbe čl. 1, 2, 3, 4, 5. i 6. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, tako što je apelantici onemogućilo pristup radnom mjestu, obavljanju poslova i zadataka kod poslodavca, te joj protivpravno oduzelo pravo na rad i zaradu.
15. Sud BiH je istakao da je na glavnoj raspravi, održanoj 6. novembra 2012. godine, izvršio uvid u materijalne dokaze parničnih stranaka te je u tom svojstvu saslušao i apelanticu. Navedeno je da je apelantica navela da je 2011. godine dobila radno mjesto podoficira za obavještajne poslove u Pazariću, te opisala dešavanja navedena u prethodnim tačkama ove odluke, kao i da je Rješenjem Suda BiH (o mjeri obezbjeđenja) vraćena na posao u kasarnu u Ustikolini na dužnost pješadije, iako je prije radila u kancelariji kao podoficir za obavještajne poslove u Pazariću. Apelantica je navela kako bi pristala obavljati i druge poslove, na kojima ne mora nositi uniformu, a sve kako bi mogla nositi hidžab, kao i da joj je prilikom zaključivanja ugovora s Ministarstvom odbrane bilo poznato da se mora pridržavati standardnih operativnih procedura, kao i da može biti, prema potrebama službe, raspoređena u drugo mjesto.
16. Nakon što je ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPPBiH) a imajući u vidu navode tužbe i odgovora na tužbu, Sud BiH je donio odluku kao u izreci presude. Sud BiH je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica zaključila ugovor o prijemu u službu, te da je suspendirana s dužnosti 26. septembra 2011. godine; da je rješenjem Ministarstva odbrane od 12. decembra 2011. godine prvostepeno rješenje od 4. oktobra 2011. godine kojim je apelantica udaljena s dužnosti ukinuto - odnosno ne egzistira, i da protiv apelantice nije vođen daljnji postupak. Dalje, kako je istakao Sud BiH, nije sporno ni da se apelantica obraćala i ministru odbrane i drugim institucijama sa zahtjevom za povrat ili na poslove s kojih je suspendirana ili čak na poslove gdje bi joj bilo omogućeno nošenje hidžaba. Navedeno je da je nakon donošenja rješenja Suda BiH od 15. maja 2012. godine, kojim je određena privremena mjera obezbjeđenja, apelantica vraćena na posao i to na dužnost vođe prvog tima u kasarni u Ustikolini.
17. Sporno među parničnim strankama, kako je istakao Sud BiH, je da li je izvršena diskriminacija udaljavanjem apelantice iz službe zbog nošenja marame – hidžaba i visina naknada na ime razlike plaće i doprinosa za PIO, za period od 26. septembra 2011. do 1. juna 2012. godine. U pogledu tužbenog zahtjeva za isplatu naknada na ime plaće i doprinosa PIO/MIO, Sud BiH je naveo da se u tom dijelu rukovodio činjenicom da je rješenjem Ministarstva odbrane od 12. decembra 2011. godine prvostepeno rješenje kojim je apelantica udaljena s dužnosti ukinuto - odnosno ne egzistira, i da protiv apelantice nije vođen daljnji postupak, jer se u toj situaciji mjera udaljavanja apelantice s poslova i radnih zadataka u tom periodu pokazuje kao neosnovana - nezakonita, te joj stoga pripada naknada do punog iznosa plaće. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je usvojio postavljeni tužbeni zahtjev u ovom dijelu, čiju je visinu utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka na koji stranke nisu imale primjedbi u računskom dijelu.
18. Dalje, Sud BiH je naveo da je članom 20. Zakona o službi u OS BiH regulirano da su vojne osobe dužne nositi propisanu uniformu za vrijeme obavljanja službe, u skladu s propisom koji donosi ministar odbrane. S obzirom da ovaj propis još nije donesen, a iz razloga nesmetanog funkcioniranja OS BiH, donesene su Standardne operativne procedure (u daljem tekstu: SOP), a njima je uređeno nošenje jedinstvene uniforme i obilježja u OS BiH i jasno je određeno šta čini uniformu. S tim u vezi je pojašnjeno da je u prvom poglavlju SOP-a, dio "Uopće o uniformi", navedeno da je obaveza svih profesionalnih lica oba spola da nose uniformu. Također, propisano je da pripadnicima OS BiH nije dozvoljeno nošenje civilnih dijelova odjeće uz uniformu niti civilne odjeće s dijelovima maskirne uniforme osim ako to nije drugačije propisano. U drugom poglavlju, koje govori o uniformi u OS BiH, precizirano je šta čini komplet jedinstvene terenske uniforme OS BiH. U prvom poglavlju SOP-a, dio "Ugled pripadnika OS BiH" propisano je da je pripadnicima OS BiH dozvoljeno da nose relikvije vjere ili da ne nose propisane dijelove uniforme samo za vrijeme dok prisustvuju vjerskom obredu u vjerskim objektima ili za vrijeme molitve.
19. Sud BiH je istakao da iz navedenih odredaba SOP-a nedvojbeno proizlazi da svaki odjevni predmet koji nije naveden u njemu ne čini jedinstvenu terensku uniformu. Naime, radi se o službi čije su kako procedure i opisi poslova, tako i službena uniforma, formalno postavljeni, strogo propisani, a zbog toga da bi se specifičnost te službe razlikovala od ostalih jer je vojska uniformirana služba gdje se disciplina procjenjuje, između ostalog, i načinom na koji pojedinac nosi uniformu.
20. Sud BiH je istakao da je postojanje SOP-a bilo poznato apelantici u momentu zaključivanja ugovora s Ministarstvom odbrane, pa proizlazi da je apelantica pristala na njihovo poštivanje, zbog čega u tom pravcu nije počinjena diskriminacija apelantice. Kako je Sud BiH dalje pojasnio, apelantica je više puta upozorena da krši pravila o nošenju obavezne uniforme, kojim je zabranjeno nositi dijelove civilne odjeće, ali je i nakon upozorenja nastavila s nošenjem marame. Pri tome je navedeno i da je cijenjena i činjenica da se apelantica potpisivanjem ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu obavezala da će, shodno tački VII ugovora, vojnu službu obavljati savjesno i u skladu s propisima kojima se uređuje služba u OS BiH. Navedeno je da je apelantičina tvrdnja da u kasarni u Ustikolini obavlja poslove s maramom - hidžabom ostala nedokazana, a sve i da se uzme da su tačni njeni navodi, kako je dalje istakao Sud BiH, oni bi predstavljali kršenje SOP-a, kako od apelantice tako i od njenih starješina - pretpostavljenih na novom radnom mjestu, ukoliko apelantica poslove i radne zadatke u kasarni u Ustikolini obavlja u uniformi, a imajući u vidu naprijed navedeno.
21. Pored toga, kako je Sud BiH dalje istakao, diskriminacija nije učinjena niti u pogledu apelantičinog premještaja na radno mjesto u kasarnu u Ustikolini. Sud BiH je naveo da je cijenio da je apelantica samim potpisivanjem Ugovora o prijemu u službu bila svjesna činjenice da može, a prema potrebama službe, biti premještena na drugu dužnost, shodno tački V Ugovora. U konkretnom slučaju, apelantica je i sama u svojstvu parnične stranke, na upit zakonskog zastupnika Ministarstva odbrane, izjavila da je tražila da bude raspoređena na druge poslove gdje ne mora nositi uniformu, a sve kako bi mogla nositi hidžab. Također, navela je i da joj je bilo poznato da (kao profesionalno vojno lice) prema potrebama službe može biti raspoređena na drugo mjesto. Slijedom toga, Sud BiH je zaključio da apelantica nije diskriminirana u ovom pogledu, zbog čega je odbio njen postavljeni tužbeni zahtjev u ovom dijelu. Budući da je Sud BiH zaključio da prema apelantici na naprijed navedeni način nije počinjena diskriminacija, zaključio je i da je neosnovan njen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je traženo da Sud BiH naloži Ministarstvu odbrane da otkloni utvrđenu diskriminaciju i da je vrati na poslove i zadatke koje je obavljala prije udaljavanja s dužnosti, počev od 26. septembra 2011. godine pa dalje. Pored toga, Sud BiH je istakao da se čitanjem izreke presude na prvi pogled stiče dojam da su st. 1. i 2. izreke presude kontradiktorni, budući da je Sud BiH prvo svojim rješenjem od 15. maja 2012. godine odredio privremenu mjeru obezbjeđenja kojom je naložio Ministarstvu odbrane da apelantici omogući da obavlja poslove i zadatke - vrati je na posao, zatim stavom 1. ove presude usvojio apelantičin postavljeni tužbeni zahtjev u dijelu isplate razlike plaće za period udaljavanja iz službe, a nakon toga stavom 2. ove presude odbio njen tužbeni zahtjev da se utvrdi i otkloni ova diskriminacija. Međutim, Sud BiH je naglasio da je rješenje od 15. maja 2012. godine (o određivanju privremene mjere obezbjeđenja), kao i usvajanje tužbenog zahtjeva u dijelu razlike apelantičine plaće, donio isključivo na osnovu nesporno utvrđene činjenice da je rješenjem Ministarstva odbrane od 12. decembra 2011. godine prvostepeno rješenje od 4. oktobra 2011. godine, kojim je apelantica udaljena s dužnosti, ukinuto - odnosno ne egzistira, i da protiv apelantice nije vođen dalji postupak, a da u ovom dijelu odluka nije donijeta zbog utvrđenja Suda BiH da je prema apelantici počinjena diskriminacija, jer je Sud BiH, naprotiv, utvrdio, kao što je naprijed iznijeto, da tuženi svojim postupanjem prema apelantici nije počinio diskriminaciju.
22. Drugostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) je, odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 008767 12 P 2 od 29. novembra 2012. godine, donijelo Presudu broj S1 3 P 008767 13 Gž od 22. marta 2013. godine kojom je žalbu odbilo i potvrdilo prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je apelantica u žalbi navela da je nošenje marame - hidžaba slobodna odluka žene muslimanke; da je svoju maramu uskladila s bojom uniforme i samom uniformom i da je više puta tražila da je Ministarstvo odbrane premjesti na druge poslove na kojim neće biti uznemiravana. Drugostepeno vijeće je navelo da je ispitalo prvostepenu presudu u onom dijelu koji se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, pa je utvrdilo da žalba nije osnovana.
23. Prema stavu drugostepenog vijeća, Sud BiH je za svoju presudu naveo jasne i potpune činjenične te pravne razloge, koje prihvata i drugostepeno vijeće, jer imaju uporište u pravilno utvrđenim relevantnim činjenicama na koje su pravilno primijenjene odredbe člana 20. Zakona o službi u OS BiH, SOP-a te tač. V i VII Ugovora o prijemu u službu od 14. jula 2011. godine. Ponovljeno je utvrđeno činjenično stanje, te da je slijedom njega pravilan stav Suda BiH da u konkretnim okolnostima apelantica nije diskriminirana ni novim rasporedom na radno mjesto ni zbog toga što je više puta upozoravana na poštivanje člana 20. Zakona o službi u OS BiH, pravila SOP-a i prihvaćenih obaveza iz ugovora o prijemu u službu koji je potpisala.
24. Također, kako je naglasilo drugostepeno vijeće, žalbom se određeno ne obrazlaže koje je to bitne činjenice sud nepotpuno ili pogrešno utvrdio da bi takav eventualni propust uticao ili mogao uticati na zakonitost i pravilnost osporenog dijela prvostepene presude. Pri tome je citiran član V ugovora o prijemu u službu, kojim je propisano da Ministarstvo odbrane, zbog potrebe službe, ima pravo postaviti ili premjestiti apelanticu na drugu dužnost. Imajući u vidu ovako utvrđeno pravo drugostepeno vijeće je istaklo da apelantica ne može opravdano zaključiti da je diskriminirana samo zbog toga što joj je određeno obavljanje poslova i zadataka u drugoj kasarni. Zaključenim ugovorom o prijemu u profesionalnu vojnu službu apelantici nije ni zagarantiran rad samo u mjestu Pazarić. Drugostepeno vijeće je istaklo da sadašnji apelantičini radni zadaci odgovaraju činu vodnika, u kojem je i primljena u službu, te da su jednako plaćeni kao i oni koje je ranije obavljala u kasarni Pazarić, pa u ovakvim okolnostima ne može biti diskriminirana premještajem u drugo mjesto rada. Potpisivanjem ugovora apelantica je svojom slobodnom voljom prihvatila sve obaveze koje proizlaze iz službe u OS BiH i Kodeksa ponašanja pripadnika OS BiH, pa i nošenje uniforme za vrijeme trajanja službe, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja opravdana određena ograničenja mogućnosti da ispoljava vjerska ubjeđenja na način kako je to činila.
25. Drugostepeno vijeće je također istaklo da u toku postupka pred prvostepenim sudom apelantica nije ni tvrdila da Ministarstvo odbrane ima nejednak tretman profesionalnih vojnih lica u pogledu obaveze nošenja propisane uniforme niti onemogućavanja vjerske aktivnosti i slobode propisanih članom 29. Zakona o službi u OS BiH. Pošto apelantica nije ni učinila dovoljno vjerovatnim da je određenim radnjama Ministarstva odbrane prema njoj učinjena diskriminacija, pobijanom presudom nisu povrijeđene odredbe međunarodnih dokumenata i Ustava BiH na koje je apelantica ukazivala u žalbi. Navedeno je da je u ovom predmetu Ministarstvo odbrane dokazalo da nije prekršilo princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije prema profesionalnim vojnim licima. Slijedom toga drugostepeno vijeće je, u skladu s članom 193. ZPP-a BiH, odbilo žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu, jer ne postoje razlozi zbog kojih je apelantica pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da obje presude Suda BiH, u pobijanom dijelu, nisu osnovane. Ističe kontradiktornost koja proizlazi iz izreke prvostepene presude, da je usvojen zahtjev za isplatu razlika plaća i doprinosa PIO/MIO, a da s druge strane nije osnovan njen zahtjev da se utvrdi da je diskriminirana na radnom mjestu tako što joj je onemogućeno obavljanje poslova i zadataka za koje ima zaključen ugovor o radu, te nalog Ministarstvu odbrane da otkloni utvrđenu diskriminaciju, apelanticu vrati na poslove i zadatke koje je obavljala od 26. septembra 2011. godine pa dalje. Smatra da je usvajanjem prvog dijela tužbenog zahtjeva sud utvrdio da postoji diskriminacija, ali zašto se odlučio za odbijanje drugog dijela zahtjeva, ostaje nejasno. Navodi da je među strankama sporno da li je Ministarstvo odbrane izvršilo diskriminaciju apelantice tako što je udaljilo iz službe zbog nošenja marame - hidžaba. Pri tome, navodi da je pogrešno utvrđenje redovnog suda da ju je Ministarstvo odbrane, nakon donošenja mjere u ovoj pravnoj stvari, vratilo na poslove i zadatke. Ističe da je Ministarstvo odbrane, naredbom od 27. aprila 2012. godine, koji dokaz je sud izveo, apelanticu premjestilo na poslove u kasarnu u Ustikolini i na taj način potvrdilo da je došlo do diskriminacije te u jednom dijelu diskriminaciju otklonilo. Ističe da je Sud BiH mjeru obezbjeđenja donio 15. maja 2012. godine, dakle, nakon naredbe Ministarstva odbrane kojom je apelantica vraćena na posao. Ističe da od tada pa do danas apelantica obavlja svoje poslove u uniformi s maramom bez bilo kakvog vida diskriminacije. Međutim, apelantičin je interes da Ustavni sud utvrdi da je 26. septembra 2011. godine "prilikom grubog udaljenja s dužnosti i ismijavanja s apelanticom došlo do diskriminacije, da se ista otkloni na način što će apelantica biti vraćena na poslove koje je obavljala prije udaljenja u kasarni Pazarić." Nakon toga, kako proizlazi iz apelacije, apelantica je voljna da bude premještena u Ustikolinu ili na drugo mjesto po potrebi službe, a shodno zaključenom ugovoru o radu. Pored toga, apelantica navodi da nije sporno da je zaključila ugovor o prijemu u službu, niti da se nakon toga odlučila za nošenje marame – hidžaba, kao i da je nošenje marame - hidžaba uskladila u potpunosti s bojom uniforme i samom uniformom. Ističe da se Ministarstvu odbrane u nekoliko navrata obratila zahtjevom za premještaj na druge poslove ili u civilni sektor kako bi mogla nesmetano obavljati svoje poslove a da tom prilikom neće biti uznemiravana od bilo koga ili na bilo koji način. Naglasila je da je nošenje marame - hidžaba slobodna odluka svake žene muslimanke i nakon te odluke postoji obaveza nošenja marame - hidžaba u svako vrijeme i na svakom mjestu prilikom izlaska iz kuće, pa i prilikom obavljanja poslova. Smatra da su joj povrijeđene odredbe čl. 1, 2, 3, 4, 5. i 6. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije. Njoj je, kao osobi ženskog spola, muslimanki koja nosi hidžab - maramu onemogućen pristup radnom mjestu, obavljanju poslova i zadataka za koje ima zaključen ugovor o radu, te joj je na ovaj način protupravno oduzeto pravo na rad i zaradu. Smatra da su redovni sudovi povrijedili odredbe čl. 20, 28. i 29. Zakona o službi u OS BiH, odredbe čl. 2, 3, 4. i 14. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, odredbe čl. 9. i 13. Evropske konvencije i odredbe čl. 11. i 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a, odredbe čl. 17. i 18. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Naglasila je da je obaveza Ministarstva odbrane da uskladi svoje podzakonske akte jer su u suprotnosti s citiranim zakonskim odredbama, posebno odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, a nikako da na grub i neprimjeren način diskriminira apelanticu pravdajući to paušalnim navodima o kršenju vojne discipline. Opreza radi istakla je da sam SOP, koji je privremenog karaktera, ne regulira ovo pitanje po bilo kom osnovu iako istovremeno dozvoljava apelantičinim kolegama da nose brkove i bradu, a kolegicama da farbaju kosu, puštaju i lakiraju nokte, koriste karmin i slično, što ne predstavlja kršenje vojne discipline i jednoobraznosti vojske. Tvrdi da je pogrešan stav Suda BiH da apelantica nije dokazala da postoji diskriminacija budući da je, prema njenim navodima, "očigledan vid diskriminacije i nejednakog postupanja upravo činjenica da apelantici Ministarstvo odbrane nije dozvolilo da radi s hidžabom, a za ostale kolegice koje ne nose hidžab nema takve zabrane. Istovremeno radne kolegice mogu svoju kosu farbati, puštati nokte i lakirati ih i slično, što je utvrđeno protuzakonitim podzakonskim aktom pod nazivom SOP. Navela je i da je prema njenim saznanjima SOP u fazi izmjene u skladu s preporukama Ombudsmena BiH i Parlamentarnog vojnog povjerenika i on mora biti u skladu s citiranim zakonima, međunarodnim propisima i Ustavom BiH.
b) Odgovor na apelaciju
27. Sud BiH je, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio konkretne norme materijalnog prava kada je odbio tužbeni zahtjev opredijeljen na utvrđenje da je Ministarstvo odbrane diskriminiralo apelanticu te da je u svojoj odluci drugostepeno vijeće izrazilo jasan i dovoljno obrazložen stav da apelantica nije učinila dovoljno vjerovatnim da je prema njoj učinjena diskriminacija. Ukazano je da je Ministarstvo odbrane, kao poslodavac, rukovodeći se potrebama službe, pravilno primijenilo odredbu člana V ugovora o prijemu u službu, te premjestilo apelanticu na drugu dužnost, da i sadašnji radni zadaci odgovaraju činu vodnika u kojem je primljena u službu te da su jednako plaćeni kao i oni koje je ranije obavljala. Također je utvrđeno da se članom VII istog ugovora apelantica obavezala da će vojnu službu obavljati savjesno i u skladu s propisima kojim se uređuje služba u OS BiH, da će se pridržavati Kodeksa ponašanja pripadnika OS BiH i svih normi kojim se štiti njihov ugled. Sve navedeno potvrđuje da nisu povrijeđene odredbe čl. 20, 28. i 29. Zakona o službi u OS BiH, čl. 2, 3, 4. i 14. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, te odredbe međunarodnih pravnih akаta na koje se apelantica pozvala u apelaciji.
28. Ured vojnog povjerenika je naveo da mu se 6. septembra 2011. godine obratila apelantica tvrdnjama da je diskriminirana u ispoljavanju vjere na radnom mjestu. Navedeno je šta je taj ured poduzeo u okviru svoje nadležnosti, te je ukazano na odredbe člana 6. stav (2) Zakona o parlamentarnom vojnom povjereniku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 51/09) u kojima je navedeno da vojni povjerenik ne može, čak i ako više nije na dužnosti, davati izjave o službenim pitanjima u vezi sa svojom dužnosti pred sudom ili izvan suda bez odobrenja. Ovo odobrenje daje Zajednički kolegij oba doma Parlamentarne skupštine BiH, uz konsultacije sa Zajedničkom komisijom.
29. Pravobranilaštvo je u svom odgovoru istaklo da je Sud BiH, sasvim argumentirano i osnovano, dao valjane razloge zbog kojih žalba nije osnovana, ispitujući pritom prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda i pazeći pritom po službenoj dužnosti na povrede odredaba ZPPBiH. Naglašeno je da je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari, da je pravilno primijenio materijalno pravo i pritom nije počinio ni jednu povredu odredaba ZPPBiH. Slijedom izloženog predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
30. Ministarstvo odbrane je 23. oktobra 2014. godine istaklo da je članom 20. Zakona o službi u OS BiH regulirano da su vojne osobe dužne nositi propisanu uniformu za vrijeme obavljanja službe, u skladu s propisom koji donosi ministar odbrane. S obzirom da ministar odbrane ovaj propis nije donio, a radi nesmetanog funkcioniranja OS BiH, donesene su SOP-e, koju su dostavljene u prilogu, a kojima je uređeno nošenje jedinstvene terenske uniforme i obilježja u OS BiH. Navedenim SOP-a uređeno je da pripadnicima OS BiH nije dozvoljeno nošenje civilnih dijelova odjeće uz uniformu niti civilne odjeće s dijelovima maskirne uniforme, osim ako to nije drugačije propisano ovim pravilom.
V. Relevantni propisi
31.
Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05, 53/07, 59/09, 74/10 i 42/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
(Nošenje uniforme)
Vojno lice dužno je nositi propisanu uniformu za vrijeme vršenja službe, u skladu s propisom koji donosi ministar odbrane.
Član 28.
(Iste mogućnosti)
(1) Profesionalna vojna lica i lica koja žele biti primljena u Oružane snage tretiraju se s punim poštovanjem principa transparentnosti, pravičnosti i istih mogućnosti. Neće biti diskriminacije ni po kojem osnovu, poput spolne, rasne, zbog boje kože, jezika, vjeroispovijesti, političkih ili drugih mišljenja, etničkog ili socijalnog porijekla, povezanosti s nacionalnim manjinama, imovnog stanja, odnosno drugog statusa.
(2) Ministar odbrane osigurava da se u Oružanim snagama poštuju obaveze iz stava (1) ovog člana.
Član 29.
(Vjerske aktivnosti i slobode)
(1) Vojno lice ima pravo obavljanja vjerskih aktivnosti radi ostvarivanja vjerskih sloboda u skladu sa specifičnostima svake od vjera.
(2) Organizacija i obavljanje vjerskih aktivnosti iz stava (1) ovog člana zasnivaju se na principu individualne slobode izražavanja i obavljanja vjerske službe pripadnika Oružanih snaga.
(3) Organizacija vjerskih aktivnosti u Oružanim snagama prvenstveno se zasniva na objektivnim vojnim potrebama.
(4) Ministarstvo odbrane BiH, u saradnji sa zakonom priznatim crkvama i vjerskim zajednicama, propisuje organizaciju i način funkcioniranja vjerskih aktivnosti u Oružanim snagama i osigurava ostvarivanje vjerskih sloboda, kako je utvrđeno u stavu (1) ovog člana.
32. U
Standardnim operativnim procedurama (privremenim) -
nošenje jedinstvene terenske uniforme OS BiH, [koje su odobrene od Zajedničkog štaba OS BiH pod brojem 16—06-02-3-2861-13/08 od 30. maja 2008. godine] koje je Ustavnom sudu dostavilo Ministarstvo odbrane 22. oktobra 2014. godine, relevantne odredbe glase:
Poglavlje 1
Opšte odredbe
1.5 Ugled pripadnika OS BiH
1. Uopšteno
[…] Vojnička dužnost je da se drže ponosno i da izgledaju vojnički uredno i da se pridržavaju vojnih pravila nošenja vojne uniforme i vojničkog ugleda i ponašanja.
2. Izuzeci bazirani na religiji:
(1) Pripadnicima OS BiH dozvoljeno je nositi relikvije vjere ili ne nositi propisane dijelove uniforme, samo za vrijeme prisustvovanja vjerskom obredu u vjerskim objektima ili za vrijeme molitve.
Poglavlje 2
2. Uopšte o uniformi
2.1. […] Uniformu imaju pravo i obavezu da prema odredbama ovog SOP-a nose sva profesionalna vojna lica (vojnici, podoficiri, oficiri, generali i sva lica u rezervnom sastavu) oba pola.
[…]
Pripadnicima OS BiH nije dozvoljeno nošenje civilnih dijelova odjeće uz uniforme niti civilne odjeće sa dijelovima maskirne uniforme osim ako to nije drugačije propisno ovim pravilom.
33.
Zakon o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" broj 59/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Predmet Zakona)
(1) Ovim zakonom uspostavlja se okvir za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim licima u Bosni i Hercegovini i uređuje sistem zaštite od diskriminacije.
(2) U skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim standardima koji se odnose na ljudska prava i osnovne slobode, ovim zakonom utvrđuju se odgovornosti i obaveze zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i pravnih lica i pojedinaca koji vrše javna ovlaštenja (u daljnjem tekstu: nadležne institucije Bosne i Hercegovine), da svojim djelovanjem omoguće zaštitu, promoviranje i stvaranje uslova za jednako postupanje.
Član 2.
(Diskriminacija)
(1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života.
(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.
Član 3.
(Oblici diskriminacije)
(1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.
Član 4. stav 1.
(Ostali oblici diskriminacije)
(1) Uznemiravanje se smatra diskriminacijom u svakoj situaciji u kojoj ponašanje vezano za jedan od navedenih osnova iz člana 2. ovog zakona ima za svrhu ili čiji je efekat povreda dostojanstva lica i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.
Član 5.
(Izuzeci od principa jednakog postupanja)
Zakonske mjere i radnje neće se smatrati diskriminacijskim kada se svode na nepovoljno razlikovanje ili različito postupanje ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Sljedeće mjere neće se smatrati diskriminacijskim kada se njima ostvaruje legitiman cilj i ako postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se nastoji realizirati i kada:
a) proizilaze iz provođenja ili donošenja privremenih posebnih mjera osmišljenih bilo da se spriječe ili nadoknade štete koje lica trpe a koje su određene osnovama navedenim u članu 2. ovog zakona i to naročito za pripadnike ugroženih grupa, kao što su: invalidna lica, pripadnici nacionalnih manjina, žene, trudnice, djeca, omladina, starija lica i druga društveno isključena lica, civilne žrtve rata, žrtve u krivičnim postupcima, raseljena lica, izbjeglice i azilanti; odnosno da se omogući njihovo puno učešće u svim oblastima života;
b) su zasnovane na obilježju koje se odnosi na bilo koji od osnova navedenih u članu 2. ovog zakona kada, u ograničenim okolnostima, zbog prirode konkretnih profesionalnih aktivnosti koje su u pitanju ili konteksta u kojem se izvršavaju, takvo obilježje predstavlja stvarni i određujući uslov u pogledu izbora zvanja. Ovaj izuzetak bit će predmet povremenih preispitivanja;
[ ]
Član 6.
(Oblast primjene)
Ovaj zakon primjenjuje se na postupanje svih javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskih institucija i tijela, te pravnih lica s javnim ovlaštenjima, kao i na postupanje svih pravnih i fizičkih lica, u svim a posebno u sljedećim oblastima:
a) zapošljavanja, rada i radnih uslova, uključujući pristup zaposlenju, zanimanju i samozapošljavanju kao i radne uslove, naknade, napredovanja u službi i otpuštanja s posla;
[…]
VI. Dopustivost
34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 008767 13 Gž od 22. marta 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 27. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelantica ističe da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te člana 13. Evropske konvencije.
Sloboda misli, savjesti i vjere
39. Član II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
g) Slobodu misli, savjesti i vjere.
40. Član 9. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu promijeniti vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, manifestirati svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.
2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
41. Ustavni sud smatra da se ovom apelacijom pokreće pitanje da li je osporenim odlukama Suda BiH povrijeđena apelantičina sloboda na manifestiranje vjere zagarantirana članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 9. Evropske konvencije.
42. Ustavni sud ima u vidu da su slobode zaštićene članom 9. Evropske konvencije jedan od temelja "demokratskog društva". Ove slobode su, u svojoj vjerskoj dimenziji, jedan od najvitalnijih elemenata koji spada u ono što čini identitet vjernika i njihove koncepcije života, ali je isto tako i dragocjena vrijednost za ateiste, agnostike, skeptike i nezainteresirane. Pluralizam koji je neraskidivo vezan za demokratsko društvo, a koji je izvojevan teškom viševjekovnom borbom, zavisi od nje. Ta sloboda povlači, između ostalog, slobodu da se imaju ili nemaju vjerska uvjerenja i da se upražnjava ili ne upražnjava vjera (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Kokkinakis protiv Grčke, 25. maj 1993, Serija A br. 260-A, str. 17, st. 3; i
Buscarini i drugi protiv San Marina [GC], br. 24645/94, st. 34, ECHR 1999-I).
43. Mada je vjerska sloboda stvar prvenstveno lične savjesti ona podrazumijeva, između ostalog, i slobodu ispoljavanja vjere, u samoći i privatno ili zajedno s drugima, javno i u krugu onih koji imaju istu vjeru. U članu 9. Evropske konvencije su navedeni razni oblici koje ispoljavanjе nečije vjere ili uvjerenja može da ima, i to molitva, propovijed, običaji i obredi (
mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava,
Leyla Sahin protiv Turske [GC], br. 44774/98, ECHR 2005-XI i
Cha’are Shalom Ve Tsedek protiv Francuske [GC], br. 27417/95, st. 73, ECHR 2000-VII).
44. Dalje, Ustavni sud ističe, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da član 9. Evropske konvencije ne štiti svaki čin motiviran ili inspiriran vjerom ili uvjerenjem (vidi Evropski sud,
Kalaç protiv Turske, presuda od 1. jula 1997, str. 1209, st. 27;
Arrowsmith protiv the United Kingdom, br. 7050/75, Odluka Komisije od 12. oktobra 1978, Odluke i izvještaji (DR) 19, str. 5;
C. protiv the United Kingdom, br. 10358/83, Odluka Komisije od 15. decembra 1983, (DR) 37, str. 142). U demokratskim društvima, u kojima nekoliko vjera koegzistira u okviru jedne iste populacije, može biti neophodno da se uvedu ograničenja slobode u manifestiranju vjere ili uvjerenja kako bi se uskladili interesi raznih grupa i osiguralo poštovanje uvjerenja svakog lica (op. cit.,
Kokkinakis, stav 33). To proističe kako iz stava 2. člana 9. tako i iz pozitivne obaveze države prema članu 1. Evropske konvencije da osigura svakome u njenoj nadležnosti prava i slobode definirane Evropskom konvencijom.
45. S obzirom da manifestiranje slobode vjere jedne osobe može utjecati na druge, autori Evropske konvencije definirali su ovaj aspekt slobode vjere na način propisan u članu 9. stav 2. Ovaj drugi stav propisuje da bilo koje ograničenje manifestiranja vjere ili uvjerenja mora biti propisano zakonom i nužno u demokratskom društvu s ciljem postizanja jednog ili više utvrđenih legitimnih ciljeva. Državna obaveza neutralnosti i nepristranosti je nespojiva s ovlastima države da ocjenjuje legitimnost vjerskih uvjerenja ili načina na koja se ta uvjerenja izražavaju (vidi Evropski sud,
Manoussakis i ostali protiv Grčke, presuda od 26. septembra 1996, Izvještaji 1996-IV, str. 1365, § 47;
Hasan i Chaush protiv Bugarske [GC], br 30985/96, § 78, ECHR 2000-XI; Refah
Partisi (Stranka dobrobiti) i drugi protiv Turske [GC], br. 41340/98, 41342/98, 41343/98 i 41344/98, § 1, ECHR 2003-II). Čak i onda kada određeno vjersko uvjerenje dosegne potreban nivo uvjerljivosti i značenja, to ne mora značiti da svaki čin koji je na neki način nadahnut, motiviran ili pod utjecajem vjere predstavlja "manifestaciju" vjerovanja. Da bi se prihvatio kao "manifestacija" vjere u smislu člana 9, određeni čin mora biti blisko povezan s religijom ili uvjerenjem. S obzirom na važnost slobode vjere u demokratskom društvu Evropski sud smatra, kada se pojedinac žali na miješanje u pravo na slobodu vjere na radnom mjestu, da bi bolji pristup bio da se uzme u obzir ukupna ravnoteža prilikom razmatranja da li je ograničenje bilo proporcionalno ili nije, nego da se primijeni stav da postojanje mogućnosti promjene posla negira bilo kakvo miješanje u pravo. Prema svojoj ustaljenoj sudskoj praksi, Evropski sud ostavlja državama potpisnicama Evropske konvencije određeno polje slobodne procjene u odlučivanju da li i u kojoj mjeri je miješanje u pravo opravdano. Ova diskrecija ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom koji obuhvaća donošenje zakona i odluka o primjeni zakona. Zadatak Suda je da se utvrdi da li su poduzete mjere na nacionalnom nivou bile u načelu opravdane i srazmjerne (op. cit.,
Leyla Sahin protiv Turske, stav 110). Razmatrajući odnos vjerskog i građanskog prava Evropski sud je podsjetio da je sloboda vjeroispovijesti, uključujući slobodu manifestiranja vjeroispovijesti, primarno stvar individualne svijesti i naglasio da je sfera individualne svijesti značajno drugačija od sfere "privatnog prava", odnosno građanskog prava koja se tiče organizacije i funkcioniranja društva u cjelini.
46. Ustavni sud ističe da je član 9. Evropske konvencije strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav sadrži tzv. restriktivnu klauzulu, odnosno propisuje okolnosti pod kojima javna vlast može ograničiti uživanje zaštićenih sloboda. Naime, član 9. stav 1. Evropske konvencije nabraja oblike u kojima se religija može manifestirati, kao što su obred, propovijedanje i vršenje vjerskih dužnosti i rituala. Međutim, ovaj član ne štiti svaki akt motiviran ili inspiriran vjerom ili uvjerenjem (op. cit.,
Kalaç protiv Turske, tačka 27). Ograničenje propisano u članu 9. stav 2. Evropske konvencije dozvoljava državama mogućnost da odlučuju samo u pogledu obima uživanja ovih prava i sloboda, i to onda kada je ta intervencija države u skladu sa zakonom, odnosno propisana zakonom ili je neophodna u demokratskom društvu, a s ciljem zaštite osnovnih vrijednosti svake države, kao što su javna sigurnost, zaštita javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštita prava i sloboda drugih lica. Znači, državi je dozvoljeno u općem, društvenom interesu vršenje ovih prava ograničiti, ali ne i suspendirati ih.
47. Primjenjujući navedene principe na konkretnu situaciju Ustavni sud će najprije utvrditi da li apelantičini navodi spadaju u opseg prava na slobodu manifestiranja vjere iz člana 9. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da je preduvjet za razmatranje apelantičinih navoda u pogledu povrede prava na vanjsko manifestiranje vjere utvrđivanje da li njeno nošenje hidžaba – marame spada u opseg člana 9. Evropske konvencije, i ako jeste primjenjiv, da potom razmotri da li miješanje o kojem je riječ predstavlja kršenje garancija iz tog člana. Pritom, Ustavni sud primjećuje i da je u i konkretnom slučaju apelantica istakla da je tokom 2011. godine odlučila da počne da upražnjava svoju vjeru i da izvršava vjerske obaveze, među kojim je i nošenje hidžaba - marame. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da apelantičino nošenje hidžaba – marame predstavlja manifestiranje njenog religioznog vjerovanja, te kao takvo spada pod zaštitu u smislu člana 9. Evropske konvencije.
48. Budući da je Ustavni sud utvrdio da apelantica uživa zaštitu u smislu člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da naredna pitanja na koja se mora dati odgovor jesu da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u navedeno apelantičino pravo, te ukoliko jeste da li ima legitimni cilj, da li je "u skladu sa zakonom" i da li je "neophodno u demokratskom društvu".
49. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica 25. januara 2012. godine podnijela tužbu protiv Ministarstva odbrane "radi utvrđenja i otklanjanja diskriminacije", u kojoj je istakla da joj je "onemogućen pristup radnom mjestu na način da joj je onemogućeno obavljanje poslova i zadataka za koje ima zaključen ugovor o radu". Pritom, Ustavni sud zapaža da je čak i prije početka trajanja ovog postupka Ministarstvo odbrane (Rješenjem broj 13-13-14515-4/11 od 12. decembra 2011. godine) poništilo rješenje kojim je apelantica udaljena s dužnosti i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje, ali i da apelantica u vrijeme podnošenja tužbe nije nastavila s radom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je potom Ministarstvo odbrane donijelo Naredbu broj 16-08-34-3-130-96/12 od 27. aprila 2012. godine kojom se apelantica premješta i postavlja na dužnost "vođa 1. tima" u mjestu Ustikolina. Navedeno je da se apelantica iz mjesta službe Pazarić "premješta i postavlja po potrebi službe sa danom 1. maj 2012. godine", te da je apelantica, što je nesporno, počela da obavlja radne zadatke od 1. juna 2012. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica svoj tužbeni zahtjev opredijelila na glavnoj raspravi održanoj 6. novembra 2012. godine, kojom prilikom je tražila da Sud BiH naloži Ministarstvu odbrane da joj isplati iznose koji predstavljaju razlike plaće i pripadajućih doprinosa za period kada nije radila (dakle, za period od 26. septembra 2011. godine do 1. juna 2012. godine), i da se utvrdi da ju je Ministarstvo odbrane diskriminiralo na radnom mjestu tako što joj je onemogućilo obavljanje poslova i zadataka za koje ima zaključen ugovor o radu
, te joj na taj način uskratilo pravo na rad, kao i zahtjev kojim bi Sud BiH naložio Ministarstvu odbrane da otkloni utvrđenu diskriminaciju i apelanticu vrati na poslove i zadatke koje je obavljala prije nego što je udaljena s dužnosti počev od 26. septembra 2011. godine pa dalje.
50. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Sud BiH usvojio prvi dio apelantičinog tužbenog zahtjeva te utvrdio da je on utemeljen, budući da više ne egzistira akt kojim je određeno da će primati 75% plaće koja joj pripada i da protiv nje nije vođen daljnji postupak, jer je zaključio da je u toj situaciji mjera udaljavanja apelantice s poslova i radnih zadataka u tom periodu neosnovana - nezakonita, te joj stoga pripada naknada do punog iznosa plaće.
51. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica tražila da sud BiH utvrdi da ju je Ministarstvo odbrane diskriminiralo jer joj je onemogućilo da obavlja poslove za koje ima zaključen ugovor. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, prilikom odlučivanja o ovom dijelu njenog tužbenog zahtjeva, ukazao na odredbe člana 20. Zakona o službi u OS BiH kojima je propisano da su vojne osobe dužne nositi uniformu za vrijeme obavljanja službe, u skladu s propisom koji donosi ministar odbrane. Dalje, Sud BiH je utvrdio da su, s obzirom da ministar odbrane još nije donio propis o uniformi, da bi OS BiH nesmetano funkcionirale donesena SOP-a, kojom je uređeno nošenje jedinstvene uniforme i obilježja u OS BiH. Sud BiH je dalje utvrdio da je odredbama SOP-e propisano šta čini uniformu, te je ukazano na prvo poglavlje SOP-e, u kojem je navedeno da je obaveza svih profesionalnih lica oba spola da nose uniformu. Također je ukazano da je tim odredbama propisano da pripadnicima OS BiH nije dozvoljeno nošenje dijelova civilne odjeće uz uniformu, niti civilnu odjeću s dijelovima maskirne uniforme osim ako to nije drugačije propisano. Ukazano je i da je u dijelu SOP-e, pod nazivom "Ugled pripadnika OS BiH", propisano da je pripadnicima OS BiH dozvoljeno nositi relikvije vjere ili ne nositi propisane dijelove uniforme samo za vrijeme prisustvovanja vjerskom obredu u vjerskim objektima ili za vrijeme molitve. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je apelantici prilikom zaključivanja ugovora o prijemu u službu bilo poznato šta je propisano odredbama SOP-e, te da je pristala na poštivanje tih odredbi pa se slijedom toga ne može pozivati da je zbog njih diskriminirana. Pritom je navedeno i da je cijenjena i činjenica da se apelantica potpisivanjem ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu obavezala da će, shodno tački VII ugovora, vojnu službu obavljati savjesno i u skladu s propisima kojima se uređuje služba u OS BiH.
52. Nezavisno od toga Ustavni sud primjećuje da, suprotno apelantičinim navodima da SOP, koji je privremenog karaktera, ne regulira pitanje nošenja hidžaba – marame, po bilo kom osnovu, iz uvida u SOP koji je dostavilo Ministarstvo odbrane proizlazi suprotno te da je, štaviše, tim odredbama, između ostalog, propisano i da je pripadnicima OS BiH dozvoljeno nositi relikvije vjere ili ne nositi propisane dijelove uniforme samo za vrijeme prisustvovanja vjerskom obredu u vjerskim objektima ili za vrijeme molitve, na što je ukazao i Sud BiH u svojoj odluci.
53. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da apelantica nije diskriminirana ni zbog premještaja na radno mjesto u kasarni u Ustikolini, budući da je Sud BiH cijenio da je apelantica samim potpisivanjem Ugovora o prijemu u službu bila svjesna činjenice da može, prema potrebama službe, biti premještena na drugu dužnost, a shodno tački V Ugovora. Pritom, Ustavni sud naročito zapaža da je apelantica u apelaciji i sama navela da je Ministarstvo odbrane, naredbom od 27. aprila 2012. godine, koji dokaz je izveden i u toku parničnog postupka okončanog osporenim odlukama, apelanticu premjestilo na poslove u kasarnu u Ustikolini i na taj način "u jednom dijelu diskriminaciju otklonilo", te je istakla da od tada pa do danas obavlja svoje poslove u uniformi s maramom bez bilo kakvog vida diskriminacije ali i da ima interes da Ustavni sud utvrdi da je 26. septembra 2011. godine prilikom grubog udaljavanja s dužnosti i ismijavanja došlo do apelantičinog diskriminiranja, i da bude vraćena na posao u Pazarić a da je potom, kako je istakla u apelaciji, voljna da bude premještena u Ustikolinu ili na drugo mjesto po potrebi službe, a shodno zaključenom ugovoru o radu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je diskriminirana u manifestiranju svoje vjere jer Sud BiH u svojim odlukama nije utvrdio da je diskriminirana zbog nošenja marame – hidžaba na radnom mjestu tako što joj je onemogućeno obavljanje poslova i zadataka za koje ima zaključen ugovor o radu. Međutim Ustavni sud, polazeći od apelantičinih navoda i uvida u osporene odluke, zapaža da je Sud BiH utvrdio, a što proizlazi i iz apelantičinih navoda, da je apelantica naredbom Ministarstva odbrane od 27. aprila 2012. godine raspoređena na radno mjesto u kasarnu u Ustikolini koje odgovara njenoj školskoj spremi i da ima istu plaću kao i u vrijeme kada je bila udaljena s posla.
54. Pritom Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Evropskog suda, u kojoj je taj sud razmatrao slično činjenično i pravno pitanje (vidi Evropski sud,
Eweida i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije, presuda od 15. januara 2013. godine). U tom predmetu Evropski sud je razmatrao više predstavki u kojima su se aplikanti žalili na ograničenja koja su postavili njihovi poslodavci. Naime, Ustavni sud podsjeća da su se u tom predmetu aplikantice Eweida i Chaplin žalile na ograničenja koja su postavili njihovi poslodavci, zbog vidno nošenog križa oko vrata. Ustavni sud podsjeća da je aplikantica Eweida koptska kršćanka koja prakticira religiju i od 1999. godine je radila kao
check-in uposlenik za British Airways Plc, privatno preduzeće. Navedeno preduzeće je od svojih uposlenika koji su u kontaktu s javnošću zahtijevalo da nose uniformu. Vodičem za oblačenje je propisano da bilo koji dodatak ili odjevni predmet koji je zaposlenik dužan nositi iz obaveznih vjerskih razloga treba u svako doba pokrivati uniforma. Aplikantica Eweida je poslije 20. maja 2006. godine odlučila da na poslu počne otvoreno nositi križ. Kada je stigla na posao tog dana, njezin menadžer ju je zamolio da ukloni križ i lančić ili da ih sakrije ispod kravate. Kada je 20. septembra 2006. odbila da prikrije ili ukloni križ, bila je poslana kući bez plaće do onog trenutka kada odluči da poštuje svoje ugovorne obaveze i kodeks u oblačenju. Nakon toga, 23. oktobra 2006. godine joj je ponuđeno da obavlja administrativne poslove bez kontakata s korisnicima, što znači da ne bi bilo potrebno da nosi uniformu, ali ona je odbila ovu ponudu. Aplikantičin poslodavac je potom usvojio nova pravila odijevanja koja su, počev od 1. februara 2007. godine, dopuštala prikaz vjerskih i humanitarnih simbola, poput križa i Davidove zvijezde. Aplikantica Eweida je vraćena na posao 3. februara 2007. godine uz dopuštenje da nosi križ, u skladu s novim pravilima. Međutim, British Airways je odbio da joj nadoknadi izgubljenu zaradu u razdoblju kada je ona odlučila da ne dolazi na posao. U tom slučaju je Evropski sud prilikom odlučivanja primijenio princip srazmjernosti između povrede prava aplikantice Eweida i interesa poslodavca koje žele zaštititi te je u tom kontekstu, u slučaju Eweida, presudio da je došlo do povrede aplikantičinog prava na slobodu vjere iz člana 9. Evropske konvencije a da je, nasuprot tome, u slučaju Chaplin, prednost dao poslodavcu i zaključio da u tom slučaju nije bilo povrede prava na slobodu vjere iz člana 9. Evropske konvencije.
55. Dovodeći citiranu presudu Evropskog suda u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud prije svega zapaža da je u tom predmetu poslodavac privatno preduzeće u kojem aplikantica nije, sve do izmjene pravila kojim je dopušteno nošenje križa, vraćena na posao, mada je imala tu mogućnost, i da joj nakon vraćanja na posao nije nadoknađena izgubljena zarada za razdoblje kada nije dolazila na posao. Za razliku od tog predmeta Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, apelantičin poslodavac Ministarstvo odbrane koje, s obzirom na svoje nadležnosti, počiva na striktno uređenim pravilima. Dalje, apelantica je raspoređena na novo radno mjesto i nadoknađena joj je izgubljena zarada za vrijeme dok nije radila. Osim toga, budući da ne egzistira pravni akt na osnovu kojeg je apelantici uskraćena naknada plaća i pripadajućih doprinosa, Sud BiH je utvrdio da je samim tim osnovan njen zahtjev za obavezivanje Ministarstva odbrane na njihovu isplatu. Pored toga, budući da je Sud BiH utvrdio da, dakle, ne postoje akti kojim je apelantica udaljena s posla, da je raspoređena na novo radno mjesto u skladu s ugovorom o prijemu u službu koji je potpisala s Ministarstvom odbrane, Ustavni sud smatra da navedenim odlukama Suda BiH nije došlo do miješanja u apelantičino pravo na slobodu manifestiranja vjere u skladu s odredbama člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.
56. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama Suda BiH nije povrijeđeno apelantičino ustavno pravo na poštivanje slobode manifestiranja vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
57. Apelantica navodi da joj je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu manifestiranja vjere iz člana 9. Evropske konvencije.
58. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, vezivanje sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, u vezi sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
59. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
60. U konkretnom slučaju, apelantica smatra da je diskriminirana zbog toga što je počela da nosi hidžab - maramu te da joj je slijedom toga uskraćeno pravo na rad, a istodobno, kako apelantica tvrdi, to pravo nije uskraćeno njenim drugim kolegicama koje mogu svoju kosu farbati, puštati nokte i lakirati ih i slično. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz ovih navoda proizlazi da apelantica smatra da je diskriminirana zbog odluke svog poslodavca - Ministarstva odbrane, kojom je suspendirana s posla. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o pravima i obavezama iz radnog odnosa, u kojem, kako poslodavac tako i zaposlenik, u slučaju pojavljivanja određenih nepravilnosti imaju na raspolaganju mogućnost podnošenja određenih pravnih lijekova kojima se te eventualne nepravilnosti otklanjaju. Dovodeći u kontekst apelantičine navode da joj je zbog diskriminacije uskraćeno pravo na rad, a ostalim nije, i utvrđenje Suda BiH da akt kojim je suspendirana s posla ne egzistira (što ni apelantica ne osporava), te činjenicu da je Sud BiH naložio Ministarstvu odbrane da apelantici isplati razliku naknada za period u kojem nije radila, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi da joj je "uskraćeno pravo na rad" u cijelosti neosnovani. Naime, budući da je nesporno da je apelantica raspoređena na novo radno mjesto u skladu s potpisanim ugovorom o prijemu u službu, i da se, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, protiv naredbe od 27. aprila 2012. godine, kojom je premještena na poslove u kasarnu u Ustikolini, apelantica nije žalila kao i da je njen poslodavac obavezan da joj isplati naknade za period u kojem nije radila, odnosno da sanira "štetu" koju je pretrpjela, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi da joj je uskraćeno pravo na rad zbog nošenja marame – hidžaba, neosnovani. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu manifestiranja vjere neosnovani.
Pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije
61. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima…
62. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na slobodu manifestiranja vjere iz člana 9. Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelantici na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, koju je apelantica i koristila. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je drugostepeno vijeće ispitalo apelantičine žalbene navode i dalo razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, činjenicu da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantičinim uspjehom odnosno da je apelantičina žalba odbijena kao neosnovana ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, uzimajući u obzir i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo u vezi s pravom na slobodu manifestiranja vjere, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim.
Ostali navodi
63. U pogledu apelantičinih navoda da su osporenim odlukama povrijeđene odredbe člana 11. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a i odredbe člana 17. Međunarodnog pakta, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 11. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a propisane garancije koje se pružaju osobama optuženim u krivičnom postupku (dakle garancije koje su na sličan način propisane odredbama krivičnog djela člana 6. Evropske konvencije), a članom 17. Međunarodnog pakta zabrana proizvoljnog ili nezakonitog miješanja u privatni život, porodicu, stan ili prepisku, niti protivzakonitog napada na čast i ugled (dakle garancije koje su na sličan način propisane odredbama člana 8. Evropske konvencije), Ustavni sud ističe da se te garancije ne mogu ni na koji način primijeniti na konkretan slučaj te ih u tom kontekstu ne može ni razmatrati. Dalje, u pogledu apelantičinih navoda da su osporenim odlukama povrijeđene odredbe člana 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a i odredbe člana 18. Međunarodnog pakta, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati ove navode budući da je suština garancija iz spomenutih odredbi navedenih međunarodnih instrumenata ista kao i garancije koje pružaju odredbe člana 9. Evropske konvencije koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na manifestiranje svoje vjere zagarantirano članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 9. Evropske konvencije, jer odlukama Suda BiH nije došlo do miješanja u apelantičino pravo na slobodu manifestiranja vjere budući da je utvrđeno da ne postoji odluka kojom je apelantica suspendirana s posla, da je slijedom toga naloženo Ministarstvu odbrane da apelantici isplati razliku potraživanja iz radnog odnosa za vrijeme u kojem nije radila, te da je apelantica odlukom Ministarstva odbrane raspoređena na radno mjesto u skladu s potpisanim ugovorom o prijemu u službu.
65. Također, Ustavni sud zaključuje da iz istih razloga nije povrijeđeno ni apelantičino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, jer iz osporenih odluka proizlazi da apelantici nije uskraćeno pravo na rad.
66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantici na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, koju je apelantica i koristila.
67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Aneks ove odluke, u smislu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje suprotno odluci predsjednika Mirsada Ćemana.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
