Službeni glasnik BiH, broj 2/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 4672/10, rješavajući apelaciju
H. G. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
H. G. B. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001245 10 U od 26. augusta 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-20-2/10 od 8. juna 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. H. G. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Etiopije, koju zastupa Udruženje "Vaša prava" Mostar, podnijela je 29. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 001245 10 U od 26. augusta 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-20-2/10 od 8. juna 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva sigurnosti zatraženo je 5. novembra 2010. godine da dostave odgovorе na apelaciju.
3. Sud BiH i Ministarstvo sigurnosti su odgovorе na apelaciju dostavili 29. novembra 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnositeljici apelacije 2. decembrа 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjem Ministarstva sigurnosti - Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-20-2/10 od 8. juna 2010. godine, donesenom na osnovu člana 114. stav 1. tačka (e) i stav 2. tačka (b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 36/08, u daljnjem tekstu: Zakon), u postupku po iskazanoj namjeri apelantice da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu ograničeno je kretanje apelantici na period od 90 dana počev od 8. juna 2010. godine, zabranom kretanja izvan prostora PC "Rakovica", Ulica plantaže broj 53, Blažuj (u daljnjem tekstu: Prihvatni centar), te je određeno da troškove boravka i smještaja snosi Ministarstvo sigurnosti-Sektor za azil. U rješenju je navedeno da je apelantica 1. juna 2010. godine iskazala namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu Službi za poslove sa strancima - Terenski centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba). Dalje je navedeno da apelantica prilikom iskazivanja namjere da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu nije priložila niti jedan identifikacioni dokument iz zemlje porijekla na osnovu kojeg bi se mogao utvrditi stvarni identitet lica koje je iskazalo namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu. S obzirom na činjenicu da je Ministarstvo sigurnosti posumnjalo u apelanticin identitet, zbog tog razloga joj je određena mjera ograničenja kretanja na period naznačen u dispozitivu.
7. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 001245 10 U od 26. augusta 2010. godine apelanticina tužba u upravnoj stvari ograničenja kretanja je odbijena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Ministarstvo sigurnosti svojim rješenjem ograničilo apelanticino kretanje izvan Prihvatnog centra u trajanju od 90 dana pozivom na odredbu člana 114. stav 1. tačka e) Zakona, te da apelantica osporava navedeno rješenje zbog povrede pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U tom kontekstu je apelantica navela da joj nije omogućeno da iznese dokaze, nego da je po njenom zahtjevu da joj se omogući smještaj u Prihvatni centar, nakon što je iskazala namjeru da podnese zahtjev za azil, doneseno osporeno rješenje kojim je njeno kretanje ograničeno. Apelantica je istakla da je osporeno rješenje tretira kao tražioca međunarodne zaštite zbog čega se, prema apelanticinom mišljenju, član 114. stav 1. Zakona "ne može ni primijeniti u konkretnom slučaju". Sud BiH je, dalje, naveo da je iz spisa vidljivo da je 30. maja 2010. godine apelantica ilegalno ušla u Bosnu i Hercegovinu, da je dan nakon ulaska nadležnoj Službi iskazala namjeru da traži međunarodnu zaštitu, ali ni tada ni poslije kod sebe nije imala identifikacione dokumente. Dalje se navodi da je zahtjev za dobijanje izbjegličkog statusa apelantica podnijela tek 15. jula 2010. godine, nakon što je sedam dana prije toga smještena u Prihvatni centar. Sud BiH je zaključio da je tačno da apelantica u vrijeme donošenja osporenog rješenja nije bila zvanično podnosilac zahtjeva za međunarodnu zaštitu, ali je nesporno da je 40 dana prije donošenja rješenja iskazala namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu.
8. Sud BiH, u vezi s takvim utvrđenjem, istakao je da su uvjeti, način i postupak podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu propisani u Poglavlju VII Zakona. Kako je naveo Sud BiH, članom 107. tog zakona posebno je propisano postupanje u slučaju iskazivanja namjere da se podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, pa je već iskazana namjera, prema stavu 1. u vezi sa stavom 3. tog člana, osnov za izdavanje potvrde koja se smatra odobrenjem boravka za određeni period i određeni pravac kretanja. Stav 4. istog člana obavezuje Službu, odnosno organizacionu jedinicu kojoj je iskazana namjera, da dostavi primjerak potvrde o iskazanoj namjeri Ministarstvu sigurnosti u sjedištu. Navodi se kao nesporno da je apelantica, nakon iskazane namjere, provela duži vremenski period u BiH u kojem nije preduzela radnje da regulira svoj izbjeglički status, čime je, i prema ocjeni Suda BiH, "izazvala sumnju u razloge dolaska u zemlju i u svoj identitet, pogotovo kod činjenice, na koju je sama [apelantica] ukazala, da je njen ulazak u zemlju bio ilegalan, da je platila drugim licima da joj pomognu da ilegalno pređe granicu, da se tek naredni dan obratila Službi […], mada je to mogla učiniti odmah po dolasku na granicu".
9. Zbog navedenih razloga, Sud BiH je zaključio da je pravilan zaključak tužene da su se stekli uvjeti za ograničenje kretanja apelantice u trajanju do 90 dana radi utvrđivanja identiteta. Sud BiH, dalje, navodi da se, prema odredbi člana 99. stav 2. tačka c) Zakona, stranac može staviti pod nadzor ako postoje osnovi sumnje u istinitost njegovih navoda o identitetu. Pošto je apelantica iskazala namjeru da podnese zahtjev za azil, Služba je zaključila da to znači da su izvršene pripremne radnje za prijem zahtjeva za azil i vođenje postupka po tom zahtjevu, to joj je na raspolaganju bila blaža mjera o stavljanju pod nadzor, a to je mjera ograničenja kretanja, kao mjera iz člana 114. istog zakona koji se primjenjuje prema podnosiocima zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Stoga je Sud BiH zaključio da nisu osnovani apelanticini prigovori da je ova mjera izrečena protivno Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i uz povrede pravila postupka. Kako je zaključio Sud BiH, apelantica je imala mogućnost i da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu i da dostavi dokaze o svom identitetu, ali ni jedno ni drugo nije učinila u relativno dugom periodu u kojem je raspolagala potvrdom koja se smatra odobrenjem boravka iz člana 107. stav 3. Zakona. Dalje, navedeno je da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravka vezuje za zakonitost boravka na teritoriji jedne zemlje. Istaknuto je da je apelantica u BiH ušla nezakonito, kršenjem propisa o prelasku državne granice, te da su se time stekli uvjeti za preduzimanje sankcija propisanih zakonom, a ne za neograničenu slobodu kretanja i izbor mjesta kretanja.
10. Također, Sud BiH je naveo da je neosnovano apelanticino pozivanje na diskriminaciju, jer ovaj navod nije ničim potkrijepljen. Naime, diskriminacija ne postoji i ne može se pravdati sama za sebe, nego uz povredu odgovarajućeg prava zagarantiranog Evropskom konvencijom. Pošto je Služba potpuno i pravilno utvrdila činjenično stanje i na činjenično utvrđenje pravilno primijenila materijalni propis, pri čemu nije došlo do povrede postupka, Sud BiH je odbio kao neosnovan navod primjenom odredbe člana 37. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 19/02 do 74/10, u daljnjem tekstu: ZUSBiH).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
12. Apelantica, prije svega, ističe da je u provedenom postupku povrijeđeno njeno pravo da se slobodno kreće, koje je ozbiljno ograničeno u mjeri da se radi o lišavanju slobode i o svojevrsnom nadzoru u kontroliranim uvjetima Prihvatnog centra, a da nisu, prema njenom mišljenju, postojali opravdani zakonski razlozi za ograničavanje kretanja. Imajući u vidu navedeno, apelantica smatra da osporeno rješenje Službe efektivno zadire u njeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost, te da način na koji je lišena slobode, uključujući navodne razloge, predstavlja proizvoljno zatvaranje od ovog državnog organa. Primjenjujući praksu Ustavnog suda i Evropske konvencije koju apelantica navodi u apelaciji, mjera ograničenjа kretanja apelantici zabranom kretanja van Prihvatnog centra u konkretnom slučaju predstavlja lišavanje slobode
, te, kao takva, konkretna mjera ograničenja kretanja podliježe rigoroznim kriterijima koji štite pojedinca od samovoljnog ponašanja javne vlasti.
13. Apelantica zaključuje da je do povrede njenog prava na slobodu i ličnu sigurnost došlo jer su nadležni organi prekršili načela Zakona o upravnom postupku (načelo zakonitosti, materijalne istine, ocjene dokaze, zaštite prava i sloboda građana i dr.), kao i Zakona. Tokom cijelog postupka u potpunosti je zanemareno da je apelantici faktički prilikom registracije utvrđen identitet u skladu sa odredbom člana 22. tačka 4. Pravilnika o međunarodnoj zaštiti-azilu, gdje je propisano da se identitet može utvrditi i na temelju izjave tražiteljice međunarodne zaštite. Posebno, Služba nije razmatrala razloge neophodnosti izricanja mjere ograničenja kretanja suprotno materijalnopravnim odredbama člana 114. stav 1. tačka (e) Zakona, koje uvjetuju izricanje mjera ograničenja kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu potrebnom radi utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva. Apelantica zaključuje da međunarodni standardi dalje nalažu da ograničenje prava na slobodu podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti naloženo samo nakon pažljive ocjene svih relevantnih činjenica i samo ukoliko je to neophodno potrebno u pojedinačnom slučaju, pri čemu apelantica navodi velik broj odluka Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kao i smjernica UNHCR-a. U konkretnom slučaju, prema apelanticinom mišljenju, Sud BiH je po njenoj tužbi protiv osporenog rješenja Službe bio dužan da razmotri zakonitost i pravilnost primjene člana 114. stav 1. tačka (e) Zakona, kao i da li je postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja bio u skladu sa pravilima ZUP-a. Dalje, nadležni organ je trebalo da utvrdi da li su činjenice potpuno i pravilno utvrđene, odnosno da li je iz utvrđenih činjenica izveden pravilan zaključak o tome da postoji sumnja u apelanticin identitet, kao i da li su osnovani razlozi da će se ograničenjem kretanja utvrditi apelanticin identitet, te da je, stoga, neophodno ograničiti njeno kretanje zabranom kretanja van Prihvatnog centra. Dakle, ograničenje kretanja apelantice zabranom kretanja van Prihvatnog centra u periodu od 90 dana, suprotno odredbama materijalnog i procesnog prava, očigledan je čin samovoljnog lišavanja slobode apelantice od Sektora za azil. Sud BiH je zanemario osnovne apelanticine prigovore o materijalnoj i procesnoj nezakonitosti rješenja Službe, čime je dopustio proizvoljno lišavanje slobode apelantice, te time povrijedio njeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Zbog navedenih razloga, apelantica potražuje i novčani iznos od 3.000 KM, budući da joj je od 8. jula 2010. godine ograničeno kretanje na prostor unutar Prihvatnog centra, gdje se faktički nalazila 90 dana u jednoj vrsti pritvora iako za to ne postoji nikakav zakonski osnov.
14. Apelantica tvrdi da su rješenje kojim se ograničava njena sloboda kretanja, kao i osporena odluka Suda BiH nezakoniti zbog navedenih razloga, i to pogrešne primjene člana 114. stav 1. tačka e) Zakona i povrede osnovnih načela i odredaba ZUP-a, odnosno ZUS-a. Rješenje kojim je izrečena mjera ograničenja kretanja, kao i presuda Suda BiH kojom se apelanticina tužba odbija i potvrđuje osporeno rješenje doneseni su suprotno procesnim i materijalnopravnim propisima i stoga nezakoniti, čime je, također, povrijeđeno apelanticino pravo na slobodu kretanja i slobodnog izbora boravišta garantiranog članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Suda BiH se navodi da nisu osnovani apelanticini navodi da je sudskom odlukom počinjena povreda ustavnih prava na koja se poziva apelantica. Naime, u upravnom sporu se utvrđuje zakonitost osporenog akta, a rješava se na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku u smislu člana 34. stav 1. ZUS-a BiH. U konkretnom slučaju Sud BiH je utvrdio da je rješenje pravilno i zakonito, jer su se stekli uvjeti iz člana 99. stav 2. tačka c) Zakona. Donošenjem navedene odluke sud nije povrijedio apelanticino pravo na slobodu i sigurnost, niti pravo na slobodno kretanje, jer prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
16. U odgovoru Ministarstva sigurnosti se navodi da je apelantica ilegalno ušla u BiH i zbog čega ovaj organ prema njoj nije primijenio sankciju kako to apelantica nastoji da prikaže. Služba podsjeća da pitanje imigracija i azila jedne zemlje spada u domen javnog prava u kojem države imaju mogućnost da primijene odgovarajuće mjere ili postupke u odnosu prema stranim državljanima. Apelantici je ograničeno kretanje zbog toga što ona nije podnijela, niti pokazala nijedan identifikacioni dokument iz zemlje porijekla na osnovu kojeg bi se mogao utvrditi njen identitet. Ova činjenica je veoma bitna pogotovo kada se ima u vidu ilegalan ulazak u Bosnu i Hercegovinu. Stoga je diskreciona ocjena Ministarstva kome će ograničiti kretanje na osnovu svih okolnosti određenog slučaja kao što je to apelanticin. Kada su u pitanju ostali navodi apelacije, istaknuto je da u postupku koji je prethodio pokretanju apelacije apelantica nije uhapšena, niti joj je određen pritvor, nego joj je određena mjera ograničenja kretanja, što je zakonski naziv spomenute mjere. Stoga, Ministarstvo sigurnosti zaključuje da u apelanticinom slučaju nije bilo nikakvog postupka kao što su pritvaranje, hapšenje itd.
V. Relevantni propisi
17. U
Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu BiH ("Službeni glasnik Bоosne i Hercegovine", broj 36/08) relevantne odredbe glase:
Član 107.
(Namjera i zahtjev za međunarodnu zaštitu)
(1) Namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu stranac može iskazati na graničnom prijelazu Graničnoj policiji ili u BiH organizacionim jedinicama Službe.
(2) Kada stranac navede razloge iz člana 91. (Princip zabrane vraćanja, "non-refoulement") ovog zakona, organ pred kojim je izjava data obavezan je odmah obavijestiti nadležnu organizacionu jedinicu Službe, koja je potom obavezna stranca preuzeti.
(3) Služba izdaje potvrdu o izraženoj namjeri podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i određuje pravac kretanja i rok koji je potreban da bi stranac lično podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu Ministarstvu u sjedištu. Ta potvrda smatra se odobrenjem boravka za navedeni određeni rok i određeni pravac kretanja.
(4) Služba bez odgađanja dostavlja Ministarstvu u sjedištu primjerak potvrde o izraženoj namjeri stranca da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu.
(5) Zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi se lično Ministarstvu u sjedištu, a podnosilac zahtjeva se registrira i izdaje mu se dokument kojim se potvrđuje da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. Taj dokument smatra se odobrenjem boravka do donošenja pravosnažne odluke ili konačne odluke iz člana 112. (Obustava postupka) i 113. (Podnošenje novog zahtjeva za međunarodnu zaštitu) ovog zakona. Prilikom izdavanja dokumenta kojim se potvrđuje da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, podnosiocu zahtjeva za međunarodnu zaštitu oduzimaju se sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH.
(6) Podnosilac zahtjeva za međunarodnu zaštitu dužan je blagovremeno tražiti produženje dokumenta kojim se potvrđuje da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. Taj dokument ne može se koristiti za prelazak državne granice.
(7) Ako je strancu koji izrazi namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili koji podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu već određeno stavljanje pod nadzor, činjenica pozivanja na međunarodnu zaštitu ne utiče na određivanje ni na izvršenje stavljanja pod nadzor.
Član 114. stav 1. tačka (e) i stav 2. tačka (b)
(1) Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako: (….)
e) je ograničenje kretanja neophodno radi utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva
; (….).
(
2) Kretanje se ograničava:
(….).
b) zabranom kretanja van specijalizirane ustanove za prihvat stranaca;
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 001245 10 U od 26. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. septembra 2010. godine, apelacija je podnesena 29. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
23. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
b) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;
f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
25. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se također, u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.
26. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 22. marta 2013. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda: http://www.ustavnisud.ba) već odlučivao o sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima sa aspekta odluka nadležnih organa Ministarstva sigurnosti o ograničenju kretanja izvan Prihvatnog centra stranaca koji su iskazali namjeru da podnesu zahtjev za međunarodnu zaštitu a koja se postavljaju i u ovoj apelaciji. Ustavni sud naglašava da je u navedenom predmetu apelantica, također, osporavala primjenu odredaba člana 114. Zakona, te pokrenula pitanje kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
27. Ustavni sud, razmatrajući navedenu apelaciju, poslije razmatranja relevantne prakse Evropskog suda i karakteristika Prihvatnog centra, zaključio je da činjenice predmeta jasno upućuju da se u konkretnom slučaju ograničenje slobode kretanja kojem je bila podvrgnuta apelantica ne može podvesti pod lišavanje slobode prema članu 5. Evropske konvencije. Istaknuto je da, uzimajući u obzir razloge za ograničavanje kretanja apelantici, trajanje mjere i karakteristike centra u kojem je apelantica bila smještena, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o ograničavanju slobode kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
28. Dalje, u pogledu slobode kretanja Ustavni sud je zaključio
da je evidentno i da je, u smislu odredbe člana 2. stav 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, u datim okolnostima ograničenje kretanja bila mjera koja se može smatrati "potrebnom u demokratskom društvu". Naime, poštivanje propisa koji reguliraju kretanje i boravak stranaca u Bosni i Hercegovini nesporno predstavlja legitimni cilj i samim tim pretpostavlja moguća ograničenja u ostvarivanju prava na slobodu kretanja ukoliko su za određivanje takve mjere ispunjene zakonske pretpostavke. Pri tome Ustavni sud zapaža da je utvrđivanje apelanticinog identiteta neophodno i u smislu utvrđivanja da li se apelantica, prema stavu 1. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, zakonito nalazi na području Bosne i Hercegovine, što je preduvjet uživanja garancija na slobodu kretanja onako kako je ono regulirano odredbama Protokola. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u apelanticinom slučaju ograničenje kretanja određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. (.....)
29. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju apelantici rješenjem nadležnog ministarstva ograničeno kretanje nakon što je ona 1. juna 2010. godine iskazala namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu i tom prilikom nije priložila niti jedan identifikacioni dokument iz zemlje porijekla na osnovu kojeg bi se mogao utvrditi njen stvarni identitet zbog čega joj je i određena mjera ograničenja kretanja. a sve shodno odredbama člana 114. stav 1. tačka e) Zakona. Navedeno rješenje Ministarstva je bilo i predmet preispitivanja Suda BiH, koji je razmotrio apelanticine navode, koje ona ponavlja i u apelaciji, u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava u kontekstu mjere ograničavanja kretanja i dao razloge zašto oni, u okolnostima konkretnog slučaja, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 4680/10 u pogledu merituma apelacije u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa Ustavni sud smatra da je u datim okolnostima ograničenje apelanticinog kretanja bila mjera koja se, u smislu stavova iz navedene odluke, može smatrati "potrebnom u demokratskom društvu", budući da su za određivanje takve mjere bile ispunjene zakonske pretpostavke.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantici ograničenje slobode kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju nije izrečeno suprotno standardima sadržanim u navedenom protokolu i Evropskoj konvenciji.
32. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da se u konkretnom slučaju radi o pravu iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da je bespredmetno razmatrati navode o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je apelantici mjera ograničenja kretanja, koja se izvršava u Prihvatnom centru "Rakovica", koji je otvorenog tipa, kao specijaliziranoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca-tražilaca međunarodne zaštite, izrečena u svrhu utvrđivanja identiteta pod uvjetima i u postupku koji su propisani Zakonom na određeno vrijeme od 90 dana.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.