Službeni glasnik BiH, broj 50/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 3021/07, rješavajući apelaciju
B. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija B. K.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku Općinskog suda u Sarajevu broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:1337/05 od 27. jula 2007. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija B. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:1337/05 od 27. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da B. K., u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. B. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelant je, također, podnio apelaciju i protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:1337/05 od 27. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Federalnog zavoda za penziono-invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) zatraženo je 19. novembra 2009. godine i 15. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor 30. novembra 2009. godine. Kantonalni sud i Zavod nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 4. marta 2010. godine.
5. Ustavni sud je 19. novembra 2009. godine zatražio na uvid spis broj Mal-11968/4. Općinski sud je dostavio spis 30. novembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 16. augusta 1999. godine pred Općinskim sudom II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud II) pokrenuo parnični postupak protiv Društvenog fonda PIOBiH, Filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naplate potraživanja. U obrazloženju tužbe apelant je naveo da on kao zakonski nasljednik Krunoslava Kušeca, svoga oca, potražuje novčano potraživanje od tuženog za period od 1. aprila 1992. godine do 13. marta 1994. godine u iznosu od 1.500.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
8. Apelant je 2. novembra 1999. godine precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 1.600.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženi je 19. novembra 1999. godine dostavio odgovor na tužbu.
9. Općinski sud II je 8. decembra 1999. godine održao ročište na koje nisu pristupili niti apelant niti tuženi, te je donio rješenje o mirovanju postupka. Apelant je 10. decembra 1999. godine dostavio prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
10. Općinski sud II je 2. februara 2000. godine održao ročište radi odlučivanja o apelantovom prijedlogu, te je naloženo tuženom da dostavi dokaze za navode kojim se protivio prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Općinski sud je navedeno ročište odložio za 27. mart 2000. godine.
11. Apelant je 9. marta 2000. godine dostavio podnesak kojim je povukao prijedlog za povrat u prijašnje stanje, te ponovno zatražio da Općinski sud II donese presudu kojom će se obavezati tuženi da mu isplati iznos od 1.600.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
12. Općinski sud II je održao ročište 27. marta 2000. godine, na koje tuženi nije pristupio i koje je odložio, te zakazao novo ročište za 16. maj 2000. godine, koje je održao i na kojem je tuženi izjavio da nije u mogućnosti da se izjasni na apelantov podnesak od 9. marta 2000. godine. Na tom ročištu tuženom je uručen apelantov podnesak od 2. novembra 1999. godine, te mu je naloženo da se do ročišta koje je zakazano za 10. juli 2000. godine izjasni o apelantovim podnescima.
13. Općinski sud II je održao ročište 10. jula 2000. godine. Na tom ročištu tuženi je u spis uložio dopis iz kojeg slijedi da je apelant naplatio sva potraživanja iza umrlog Krunoslava Kušeca i Dobrile Kušec, zatim rješenje o nasljeđivanju i kopiju zahtjeva za isplatu. Općinski sud II je ovo ročište odložio i zakazao novo za 25. septembar 2000. godine, budući da je apelant tražio određeni rok kako bi se izjasnio o uloženoj dokumentaciji.
14. Apelant je 19. septembra 2000. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na dokumentaciju tuženog, te precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 976,30 KM sa zakonskim kamatama.
15. Općinski sud II je odložio ročišta zakazana za 25. septembar i 14. novembar 2000. godine, te 4. januar 2001. godine.
16. Općinski sud II je 7. marta 2001. godine održao ročište na koje tuženi nije pristupio i na kojem je određeno finansijsko vještačenje.
17. Apelant je 16. jula 2001. godine urgirao postupanje suda u predmetu.
18. Općinski sud II je 16. oktobra 2001. godine i 20. decembra 2001. godine odložio ročišta na koja tuženi nije pristupio.
19. Tuženi je 9. januara 2002. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na apelantov podnesak od 19. septembra 2000. godine.
20. Općinski sud II je 12. marta 2002. godine održao ročište na kojem je donio rješenje kojim je usvojen prijedlog tuženog za finansijsko vještačenje.
21. Tuženi je 25. marta 2002. godine obavijestio Općinski sud II da ne može uplatiti taksu za vještačenje.
22. Apelant je 16. maja 2002. i 19. juna 2002. godine dostavio podnesak kojim je tražio nastavak postupka.
23. Općinski sud II je 14. juna 2002. godine tražio od tuženog da uplati taksu za vještačenje, a 25. septembra 2002. godine održao ročište, na koje nije pristupio tuženi, koje je odložio i novo zakazao za 18. novembar 2002. godine.
24. Apelant je 8. oktobra 2002. godine dostavio promijenjeni podnesak kojim je kao tuženog označio Zavod.
25. Općinski sud II je 18. novembra 2002. godine održao ročište na kojem je tuženi odustao od predloženog finansijskog vještačenja i predložio saslušanje svjedoka-blagajnika koji je apelantu isplatio sva potraživanja na osnovu rješenja o nasljeđivanju. Međutim, ročište je odloženo i novo zakazano za 10. februar 2003. godine, koje je održano i na kojem je saslušan svjedok. Novo ročište Općinski sud II zakazao je za 21. maj 2003. godine, koje je i održao. Na ovom ročištu apelant je u spis uložio podnesak od 18. marta 2003. godine.
26. Tuženi je 22. maja 2003. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na apelantov podnesak.
27. Općinski sud II je 18. septembra 2003. godine održao ročište na kojem je tuženi uložio u spis podnesak o promjeni njegove adrese i određenu finansijsku dokumentaciju. Ročište je odloženo i novo zakazano za 2. decembar 2003. godine.
28. Apelant je 8. oktobra 2003. godine dostavio podnesak kojim se očitovao na navedenu dokumentaciju.
29. Općinski sud II je 2. decembra 2003. godine održao ročište na kojem je konstatirao da je u spis uloženo apelantovo očitovanje. Ročište je odloženo i novo zakazano za 18. februar 2004. godine.
30. Apelant je 29. januara 2004. godine dostavio podnesak kojim je ponovno precizirao tužbeni zahtjev, te tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 1.596.80 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
31. Općinski sud je 18. februara 2004. godine održao ročište na koje nije pristupio tuženi i na kojem je konstatirano da je apelant u spis uložio podnesak od 29. januara 2004. godine. Ročište je odloženo i novo zakazano za 27. april 2004. godine.
32. Tuženi je 27. februara 2004. godine dostavio podnesak kojim se očitovao na apelantov podnesak.
33. Općinski sud je 27. aprila 2004. godine održao pripremno ročište, te zakazao glavnu raspravu za 20. septembar 2004. godine.
34. Općinski sud je 20. septembra 2004. godine, na saglasan prijedlog apelanta i tuženog, odgodio glavnu raspravu za 11. novembar 2004. godine.
35. Općinski sud je 11. novembra 2004. godine održao glavnu raspravu u predmetu.
36. Općinski sud je 10. decembra 2004. godine donio Presudu broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju, rješenje PIOBiH, dopise tuženog, zahtjev za isplatu ostavštine sa likvidacionim listovima, čekove o isplati penzije, te tabelarni pregled. Općinski sud je istakao da iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da ostavštinu Krunoslava Kušeca čine novčana potraživanja kod tuženog za period od 1. aprila 1992. godine do 13. marta 1993. godine i potraživanja u naturi-isplata u životnim namirnicama. Također je istaknuto da je apelant zakonski nasljednik Krunoslava Kušeca, te da iz dopisa tuženog slijedi da je apelant naplatio na blagajni tuženog sva potraživanja iza smrti Krunoslava Kušeca, budući da je primio novčane iznose od 3.568.000 i 1.000.000 ND i da je u januaru i februaru 1994. godine primio paket sa životnim namirnicama. Općinski sud je naveo da je na osnovu utvrđenog zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
37. Apelant je 21. februara 2005. godine uložio žalbu na presudu Općinskog suda.
38. Općinski sud je 12. maja 2005. godine dostavio Kantonalnom sudu apelantovu žalbu i odgovor tuženog na žalbu.
39. Kantonalni sud je donio Presudu broj 1337/05 od 27. jula 2007. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda jasna i razumljiva, da je prvostepeni sud odlučne činjenice utvrdio ocjenom izvedenih dokaza, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je mišljenja da je u prvostepenom postupku jasno utvrđeno da je apelant naplatio sva potraživanja koja je imao od tuženog, te da se nije upuštao u ocjenu žalbenih razloga koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, budući da se zbog toga presuda ne može osporavati u sporovima male vrijednosti, u skladu sa odredbom člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05; u daljnjem tekstu: ZPP).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
40. Apelant smatra da su mu u parničnom postupku radi naplate potraživanja pred Općinskim i Kantonalnim sudom prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je parnični postupak koji je pokrenuo protiv tuženog trajao ukupno osam godina, jedan mjesec i 26 dana, da postupak nije bio kompliciran, da je Općinski sud održao 22 ročišta, da su neka odgođena na neodređeno vrijeme, da su neka nepotrebno odgađana, da je u dva navrata opozvao pripremno ročište, te da je veliki vremenski razmak između održanih ročišta. Apelant ističe da on nije doprinio dužini postupka nego da je u više navrata urgirao postupanje suda u predmetu. Dalje, apelant ističe i da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i sedam mjeseci što je nedopustivo dugo. Apelant traži da mu Ustavni sud odredi na ime naknade nematerijalne štete kompenzaciju u visini od 3.600.00 KM.
41. Apelant, dalje, smatra da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, da je prvostepeni sud iznio mišljenje, a ne zaključak, da tuženi nije osporio tabelarni prikaz iz kojeg proizlazi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva i koji je on isticao, da je tuženi odustao od predloženog vještačenja, te da su sudovi uzeli u obzir samo likvidacioni list iz kojeg je vidljiva samo isplata porodične penzije. Apelant smatra da je na ovaj način prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 8. ZPP. Apelant navodi odluke Ustavnog suda u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, te da prvostepeni sud nije obrazložio presudu. S tim u vezi, apelant navodi da je došlo do miješanja u njegovu imovinu, a da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o imovini jer on potražuje novčana potraživanja za koja je opravdano očekivao da će mu biti isplaćena.
42. Dalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da, u skladu sa odredbama ZPP, Kantonalni sud nije ispitao njegove navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
b) Odgovor na apelaciju
43. Općinski sud je naveo da je kompletan postupak vodio drugi sudija, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji.
V. Relevantni propisi
44. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
45. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo da ocijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 433.
(1) Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se osporavati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Š...Ć
VI. Dopustivost
46. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
47. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
48. U konkretnom slučaju apelant se žali na dužinu postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom, te na Presudu Kantonalnog suda broj 1337/05 od 27. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. oktobra 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
50. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
51. U vezi sa radnjama koje je apelant preduzimao u postupku, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02, presuda od 8. marta 2007. godine), prema kojoj, i osim činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti produženju trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu.
b) Period koji se uzima u obzir
52. Apelant je 16. augusta 1999. godine pokrenuo postupak radi naplate potraživanja, a postupak je okončan presudom Kantonalnog suda 27. jula 2007. godine. Dakle, predmetni postupak trajao je nepunih osam godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
53. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosio na naplatu potraživanja u skladu sa rješenjem o nasljeđivanju. Ustavni sud uočava da se radilo o vrlo jednostavnom postupku, budući da je Općinski sud u okviru dokaznog postupka, uglavnom, vršio samo uvid u relevantnu dokumentaciju.
54. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud nalazi da je apelant u više navrata precizirao tužbeni zahtjev, da je u nekoliko navrata tražio odgodu ročišta zbog izjašnjenja na navode tuženog, ali i da je u više navrata urgirao postupanje Općinskog suda, te da je pristupio na gotova sva ročišta. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da je apelant jednim dijelom utjecao na dužinu postupka.
55. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u razumnim rokovima zakazivao ročišta, koja je odlagao zbog toga što tuženi nije pristupio, zbog izjašnjenja na navode parničnih stranaka i izjašnjenja na njihove podneske, te, s tim u vezi, zaključuje da Općinski sud nije bio neaktivan. Međutim, Ustavni sud uočava da je Općinski sud prvostepenu presudu donio nakon više od pet godina, te da je na osnovu dokumentacije koju mu je dostavio tuženi 10. jula 2000. godine donio presudu 10. decembra 2004. godine, dakle nakon četiri godine. U tom periodu Ustavni sud ne nalazi da je predlagano izvođenje nekih konkretnih dokaza da bi se mogao opravdati ovoliki broj zakazanih, održanih, odnosno odloženih ročišta. Ustavni sud uočava da Općinski sud nije naveo razloge za dugo trajanje postupka. Ustavni sud ne nalazi doprinos Kantonalnog suda predmetnoj dužini postupka budući da je o apelantovoj žalbi odlučio u roku od dvije godine i dva mjeseca.
56. Imajući u vidu da je utvrdio da se radi o vrlo jednostavnom postupku, navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj, i osim činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti dužini trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu, kao i odredbu člana 10. ZPP prema kojoj je sud obavezan da provede postupak bez odugovlačenja, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka od gotovo osam godina u odlučujućem dijelu može pripisati Općinskom sudu koji je, iako je bio aktivan, propustio da kontrolira predmetni postupak, te zbog toga što nije naveo razloge za ovakvo postupanje.
57. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
58. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
59. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak naplate potraživanja trajao gotovo osam godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.200.00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
60. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
61. Ustavni sud uočava da su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, sudovi su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer je tuženi dokazao da je isplatio potraživanje koje apelant traži tužbenim zahtjevom. Ustavni sud, također, uočava da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
62. Dalje, apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao
ukazati na kršenje ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravi lijek
63. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da Kantonalni sud nije imao zakonsku mogućnost da ispita njegove navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, kao sud pune jurisdikcije, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio presudu kojom je ispitana zakonitost prvostepene presude. Prema tome, apelantovi navodi nisu osnovani, a činjenica da se presuda u sporovima male vrijednosti ne može osporavati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne pokreće sama po sebi pitanja iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, povreda se ogleda u tome što se trajanje parničnog postupka od gotovo osam godina u jednostavnom postupku, tj. postupku radi naplate potraživanja, u odlučujućem dijelu može staviti na teret Općinskom sudu, te što taj sud nije naveo razloge za ovakvo postupanje, odnosno dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i kršenja prava na imovinu kada su redovni sudovi naveli argumentirane razloge za donošenje presuda. Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje budući da apelantu nije uskraćeno ovo pravo, naprotiv, on ga je i koristio.
65. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.