Službeni glasnik BiH, broj 82/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3564/20, rješavajući apelaciju Valentine Sučić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Valentine Sučić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 162675 20 Gž od 1. jula 2020. godine u dijelu kojim je potvrđen stav II izreke Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 162675 19 P od 11. marta 2020. godine o povjeravanju mldb. djece I.S. i E.S. na daljnji odgoj i brigu ocu Ivanu Sučiću.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u odnosu na ukinuti dio presude, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Valentina Sučić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Branka Praljak, advokat iz Novog Travnika, podnijela je 2. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 162675 20 Gž od 1. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 162675 19 P od 11. marta 2020. godine.

2. Podneskom od 10. novembra 2020. godine apelanticin opunomoćenik je dostavio traženi dokument (kompletnu prvostepenu presudu).

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, tuženog Ivana Sučića (u daljnjem tekstu: tuženi ili apelanticin bivši suprug), te JU Centar za socijalni rad u Travniku i Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad Travnik, odnosno Novi Travnik) zatraženo je 26. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud, Centar za socijalni rad u Travniku i Centar za socijalni rad u Novom Travniku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 16. novembra 2020. godine.

5. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 162675 19 P od 11. marta 2020. godine, stavom I izreke, razveden je brak između parničnih stranaka, a zajednička malodobna djeca I.S. (16. maj 2009. godine) i E.S. (28. februar 2014. godine) su stavom II izreke povjerena na daljnji odgoj, brigu i čuvanje tuženom uz, kako je precizirano u stavu III izreke, obavezivanje apelantice da za izdržavanje malodobne djece mjesečno doprinosi po 150,00 KM, odnosno 300,00 KM. Istom presudom je stavom IV izreke određen kontakt sa djecom na način da će djeca kod apelantice boraviti svaki drugi vikend, od subote poslijepodne, pa do nedjelje poslijepodne, svaki drugi dan vjerskog, odnosno državnog praznika, a za vrijeme zimskog raspusta djeca će provesti kod apelantice osam dana, a za vrijeme ljetnog raspusta 15 dana neprekidno. Stavom V izreke presude apelantica je obavezana da nadoknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Tokom postupka među parničnim strankama nije bilo sporno da su bračni odnosi parničnih stranaka teško i trajno poremećeni, te da ne postoji mogućnost da se ponovno uspostavi bračna zajednica, tako da je Općinski sud primjenom člana 41. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) odlučio kao u stavu I izreke presude. Međutim, među strankama je sporno pitanje kome od stranaka treba povjeriti mldb. djecu, jer je apelantica u tužbi tražila da se povjere djeca njoj na odgoj i brigu, jer su mldb. djeca, nakon što je apelantica napustila bračnu zajednicu, ostala sa tuženim u njegovoj kući u Travniku.

9. U vezi sa spornim pitanjem, Općinski sud je, radi donošenja pravilne odluke o povjeravanju malodobne djece na odgoj i brigu, uvažavajući dob malodobne djece i stepen mentalnog razvoja u kojem se nalaze, u skladu sa članom 271. stav 2. Porodičnog zakona a u vezi sa odredbama člana 3. stav 1. i člana 9. stav 1, te člana 12. Konvencije o pravima djeteta (u daljnjem tekstu: Konvencija), obavio neformalni razgovor sa mldb. I.S. u prostorijama suda. Iz iskaza mldb. I.S. proizlazi želja i volja da ne mijenja sredinu u kojoj sada živi i da želi da nastavi da živi sa ocem (tuženim). Općinski sud je naveo da je saslušao samo I.S., kao starije dijete, jer je on, s obzirom na uzrast, sposoban dati iskaz i odgovoriti na postavljena pitanja, a što je sud utvrdio tokom razgovora, jer je dijete emocionalno i socijalno zrelo shodno svom uzrastu i da je u mogućnosti da adekvatno odgovori i opiše situaciju i svoje želje. S druge strane, Općinski sud je naveo da, uvažavajući činjenicu da je drugo dijete E.S. rođeno 2014. godine, odnosno da se radi o djetetu starosti od šest godina, s njim nije obavljen neformalni razgovor, jer je smatrao da, s obzirom na uzrast djeteta, E.S. nije u mogućnosti da iznese ništa bitno u vezi sa odlukom u ovoj pravnoj stvari, pri čemu je sud ocijenio da je osnovne podatke dao stariji brat I.S. Općinski sud je naveo da je, u skladu sa članom 271. stav 2. Porodičnog zakona, radi zaštite djeteta na adekvatan način obavio neformalni razgovor sa mldb. I.S i da je uzeo u obzir njegove želje i mišljenje, koje je u skladu sa preporukom i mišljenjem Centra za socijalni rad Travnik, pa je, shodno tome, u pogledu povjeravanja djece odlučio kao u izreci presude.

10. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu da su oba roditelja sposobna da se brinu o djeci na kvalitetan način, a što proizlazi iz kompletne socijalne anamneze oba centra za socijalni rad, imajući u vidu i iskaze parničnih stranaka, te razgovor koji je sud obavio sa mldb. I.S. prema odredbi člana 271. stav (2) Porodičnog zakona, pri čemu je sud vodio računa o interesima mldb. djece, te da tuženi, za razliku od apelantice, ima bolje uvjete za brigu i smještaj djece (o čemu se sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude).

11. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 P 162675 20 Gž od 1. jula 2020. godine žalbu djelomično uvažio i osporenu presudu preinačio u dijelu kontaktiranja apelantice sa mldb. djecom na način da djeca kod apelantice borave svaki vikend od subote poslijepodne, pa do nedjelje poslijepodne, te u pogledu troškova postupka, tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

12. U navodima žalbe apelantica je istakla da prvostepeni sud nije ispoštovao odredbu člana 271. stav 2. Porodičnog zakona, jer neformalni razgovor sa mldb. I.S. nije obavljen putem nadležnog Centra za socijalni rad u Travniku. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je prvostepeni sud obavio neformalni razgovor sa mldb. I.S. bez prisustva nadležnog centra za socijalni rad, ali ne zbog toga što je propustio da ih pozove, već zbog toga što se nadležni centar nije odazvao pozivu koji je uredno zaprimio. Potom je Kantonalni sud naveo da prvostepeni sud, uvažavajući činjenicu da je mldb. E.S. rođen 2014. godine, nije obavio neformalni razgovor sa njim zbog toga što je ocijenio da, s obzirom na dob djeteta, nije u mogućnosti da iznese ništa bitno u vezi sa odlukom u predmetnom slučaju. Stoga je prvostepeni sud, shodno članu 271. stav 2. Porodičnog zakona, obavio neformalni razgovor sa djetetom, te uzeo u obzir želju i mišljenje djeteta koje je u skladu sa preporukom i mišljenjem Centra za socijalni rad u Travniku.

13. Nakon što je Kantonalni sud odbio i ostale apelanticine prigovore kao neosnovane, pa kako je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud ispitao sve važne okolnosti bitne za donošenje odluke o povjeravanju djece, te kako je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, u smislu čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje, prigovori koji se odnose i na proizvoljnu ocjenu dokaza su neosnovani. Kantonalni sud je još naveo da žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostepeni sud koji je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


14. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama u dijelu odluke o povjeravanju djece na brigu i odgoj tuženom (stav II izreke prvostepene presude) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U navodima apelacije se ističe da apelantica nije bila zadovoljna prvostepenom odlukom, jer, prema njenoj ocjeni, prvostepenoj odluci nedostaju jasni razlozi kojima se prvostepeni sud rukovodio prilikom donošenja odluke o povjeravanju mldb. djece tuženom. U tom pravcu se ističe da je prvostepeni sud prilikom obavljanja "neformalnog" razgovora sa mldb. I.S. povrijedio odredbu člana 271. stav (2) Porodičnog zakona, te da nisu ispitani apelanticini navodi da je tuženi često bio nasilan prema njoj i djeci, te da zbog toga nije u najboljem interesu djece da se ona povjere tuženom. Sve navedeno apelantica je istakla u žalbi Kantonalnom sudu, koji je preinačio presudu u dijelu koji se odnosi na kontaktiranje apelantice sa djecom i u dijelu troškova postupka, ali je u ključnom dijelu koji se odnosi na povjeravanje djece tuženom prvostepena presuda ostala neizmijenjena, što je za apelanticu neprihvatljivo. Apelantica smatra da su odluke redovnih sudova donesene suprotno Konvenciji o pravima djeteta, i to čl. 3. stav 1, člana 9. stav 1. i člana 12. stav 1. Kršenje odredaba navedene konvencije apelantica vidi u činjenici da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o povjeravanju mldb. djece na brigu, odgoj i staranje povrijedio odredbu člana 271. stav 2. Porodičnog zakona, koja propisuje da će sudija obaviti neformalni razgovor sa djetetom na sudu ili van suda uz posredovanje organa starateljstva o čemu će sastaviti zapisnik, kao i stav 1. istog člana. Iako Kantonalni sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava, taj sud je u ovom dijelu odbio žalbu. U vezi s tim, apelantica navodi da se iz zapisnika sa glavne rasprave, održane 5. marta 2020. godine, jasno vidi da u zapisniku nije konstatirano da su na glavnu raspravu uopće pozvani predstavnici organa starateljstva iako je na tom ročištu bilo planirano da se obavi neformalni razgovor sa mldb. I.S., a koji je obavljen bez posredstva organa starateljstva. Prema apelanticinoj ocjeni, ovakav način razgovora sa djetetom nije pouzdan, jer sudija nije stručno lice koje bi bilo sposobno da na pravi način navede dijete da slobodno izrazi svoju volju i želju. U tom pravcu apelantica ukazuje da je sudu ukazano da je tuženi doveo dijete, da mu je neposredno prije razgovora na hodniku davao upute o tome šta da kaže sudu, ali da sud te primjedbe nije uvažio. Upravo navedeno opravdava sumnju da je mldb. I.S. sudu iznio svoju volju slobodno. Osim toga, sud uopće nije ni pokušao da obavi razgovor sa mldb. E.S., koji je, prema apelanticinoj ocjeni, s obzirom na uzrast (punih pet godina), bio sposoban da na odgovarajući način izrazi svoje želje, odnosno da da svoje mišljenje, a što je bio obavezan, shodno članu 271. stav 1. Porodičnog zakona, a na što upućuju navedene odredbe Konvencije. Apelantica smatra da je sud prije donošenja odluke o povjeravanju djece bio obavezan da po službenoj dužnosti pribavi nalaz i stručno mišljenje organa starateljstva ili drugih specijaliziranih ustanova, te odgovarajućih stručnjaka – psihologa ili psihijatara a, u konačnici, i mišljenje mldb. E.S. vodeći računa da se razgovor obavi na adekvatan način i uz pomoć stručnjaka. Sve navedeno sud nije učinio, već je odluku o povjeravanju djece donio isključivo na osnovu "neformalnog" razgovora sa mldb. I.S., bez prisustva organa starateljstva ili bilo kojeg stručnog lica. Navedeni stav je usvojio i Ustavni sud u Odluci broj AP 3012/13, tačka 27.

15. Apelantica smatra da je sud bio obavezan da obrazloži svoju odluku i navede razloge zbog kojih je utvrdio da je u najboljem interesu djece da budu povjerena na odgoj i staranje tuženom, a što redovni sudovi nisu učinili. Da Kantonalni sud u postupku donošenja osporene odluke nije postupao u skladu sa zakonom, dokazuje činjenica da je u drugim sličnim slučajevima taj sud donosio drugačije odluke o žalbama, pa je u tom pravcu apelantica dostavila presudu Kantonalnog suda od 9. februara 2017. godine u kojoj je iznesen stav da je prvostepeni sud bio obavezan da obavi neformalni razgovor sa djetetom uz posredovanje organa starateljstva, da je odredba Porodičnog zakona obligatornog karaktera i da na pravilnu primjenu te odredbe sud pazi po službenoj dužnosti.

b) Odgovor na apelaciju


16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je vijeće tog suda u vezi sa povjeravanjem djece, te u vezi sa primjenom člana 271. stav 2. Porodičnog zakona prihvatilo obrazloženje prvostepenog suda, te da je vijeće odgovorilo na apelanticine žalbene navode i jasno obrazložilo zbog čega ocjenjuje da je pri slobodno izraženoj volji i želji mldb. I.S. u najboljem interesu djece da se ona povjere na brigu, odgoj i čuvanje tuženom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je postupak proveden u skladu sa odredbama Porodičnog zakona, te da je odluku tog suda potvrdio Kantonalni sud. Općinski sud je ponovio razloge koje je dao u prvostepenoj odluci, tvrdeći da je obavio neformalni razgovor za mldb. I.S. jer je ocijenio da je dovoljno zreo za tu vrstu razgovora, te da je odluka o povjeravanju djece ocu u najboljem interesu djece, kao i to da je odluka u skladu sa preporukom i mišljenjem Centra za socijalni rad koji je nadležan prema prebivalištu mldb. djece.

18. Centar za socijalni rad u Travniku (koji je nadležan shodno prebivalištu mldb. djece) u odgovoru na apelaciju naveo je da je taj centar, kao organ starateljstva, bio uključen u postupak razvoda braka parničnih stranaka po zahtjevu Općinskog suda, a da je po zahtjevu suda prikupio i ispitao podatke o ličnim i porodičnim prilikama stranaka u postupku, te da je dao svoj prijedlog u vezi sa povjeravanjem mldb. djece. U prvobitnom postupku Centar za socijalni rad u Travniku je izašao na teren i obavio razgovor sa tuženim, kako bi se stekao uvid u stanje i potrebe djece. Za apelanticu, koja ima prebivalište u Novom Travniku, anamnezu je dostavio Centar za socijalni rad u Travniku.

19. U vezi sa navodima apelacije da je sud obavio neformalni razgovor sa mldb. I.S. bez prisustva nadležnog Centra za socijalni rad, navedeno je da predstavnike Centra nije pozvao sud, kao u dosadašnjim slučajevima, kako bi oni pripremili dijete za izjašnjavanje pred sudom u skladu sa njegovim uzrastom, te da je na taj način prekršena odredba člana 271. Porodičnog zakona. U tom pravcu je navedeno da Centar raspolaže stručnim kadrom koji bi na adekvatan način obavio pripremni razgovor sa djecom uz obavezno prisustvo navedenog centra.

20. Još je navedeno da se apelantica u posljednje vrijeme više puta obraćala Centru za socijalni rad u Travniku zbog nezadovoljstva u vezi sa dužinom i načinom kontaktiranja sa djecom, navodeći da su djeca trenutno drugačijeg mišljenja, te da bi više vremena provodila sa njom. U tom pravcu je navedeno da su pozvali tuženog da dovede mldb. djecu u Centar kako bi stručni radnici kroz rad sa djecom adekvatno prepoznali njihove potrebe, ali je tuženi naveo da, zbog rada u bolnici u okolnostima pandemije, nije u mogućnosti da dođe i da će to uraditi čim prije, što se do momenta pisanja odgovora nije desilo.

21. Centar za socijalni rad u Novom Travniku u odgovoru na apelaciju hronološki je pobrojao aktivnosti tog organa u konkretnom slučaju, navodeći, između ostalog, da se Centar nije odazvao pozivu Općinskog suda s obzirom na to da je u socijalnoj anamnezi sačinjenoj 18. oktobra 2019. godine dostavio sudu mišljenje stručnog tima u pogledu povjeravanja i brige o mldb. djeci. Centar je, na kraju, skrenuo pažnju da nije imao saznanja da će sud obaviti razgovor sa mldb. I.S., te da bi u suprotnom, da je imao saznanja, prisustvovao zakazanom ročištu radi zaštite najboljeg interesa djece, ili bi, eventualno, djetetu imenovao privremenog staratelja.

V. Relevantni propisi


22. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14 i 32/19 - OUSFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 271. st. (1) i (2)


(1) Dijete koje je navršilo 14 godina i osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost, za koje sud utvrdi da su sposobni shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, mogu kao stranka ili učesnik u postupku samostalno poduzimati parnične radnje.

(2) Tokom postupka u kojem odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju, sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalni razgovor sa djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik.

Član 281.


(1) Kada se u postupku pred sudom odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti i o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, te o drugim sadržajima roditeljskog staranja, sud poziva organ starateljstva da učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta.

(2) Organ starateljstva učestvuje u postupku izvršenja i osiguranja koji se provodi radi ostvarivanja odluke donesene u postupku iz stava 1. ovog člana.

Član 282.


(1) Organ starateljstva dužan je odazvati se pozivu suda iz stava 1. član 281. ovog Zakona i učestvovati u postupku.

(2) Kada učestvuje u postupku iz stava 1. član 281. ovog Zakona, organ starateljstva ovlašćen je podnijeti svoj prijedlog i poduzimati druge radnje u postupku radi zaštite prava i interesa djeteta, a naročito iznositi činjenice koje stranke nisu navele, predlagati izvođenje dokaza i ulagati pravne lijekove.

Član 283.


(1) Sud pred kojim se provodi postupak iz stava 1. član 281. ovog Zakona obavijestit će organ starateljstva o pokretanju postupka, pozivati ga na ročišta i dostavljati mu podneske stranaka i odluke, bez obzira na to učestvuje li organ starateljstva u postupku.

(2) Sud će zatražiti od organa starateljstva da dijete, uzimajući u obzir njegov uzrast i zrelost, upozna sa mogućnošću učestvovanja u postupku iz stava 1. član 281. ovog Zakona.

(3) Odredbe iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se na odgovarajući način i u vanparničnim postupcima u kojima, prema odredbama ovog Zakona, organ starateljstva može biti stranka, ako u njima ne učestvuje.

Član 284.


(1) Organ starateljstva dužan je na zahtjev suda prikupiti podatke o osobnim i porodičnim prilikama djeteta i stranaka u postupku, kada sud smatra da je to potrebno za donošenje odluke.

(2) U postupku u kojem odlučuju o izdržavanju maloljetnog djeteta i punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, organ starateljstva dužan je na zahtjev suda prikupiti i ispitati podatke o osobnim i porodičnim prilikama djeteta i stranaka u postupku, te imovinske prilike stranaka, a naročito da li prikazani prihodi odgovaraju stvarnom stanju.

23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

e) Granice ispitivanja prvostepene presude

Član 221.


Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

24. Konvencija o pravima djeteta [usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine] ("Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori" broj 15/90, "Službeni list RBiH" broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, "Službeni glasnik BiH" broj 42/08)

Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u "Službenom listu", glasi:

Član 1.


U ovoj Konvenciji dijete znači svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, osim ako se po zakonu koji se primjenjuje na dijete punoljetnost ne stječe ranije.

Član 3. st. 1. i 2.


1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja.

2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere.

Član 9. stav 1.


1. Države-potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, u skladu s odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja.

Član 12.


1. Države stranke osigurat će djetetu koje je u stanju oblikovati vlastito mišljenje, pravo na slobodno izražavanje svojih stavova o svim stvarima koje se na njega odnose, te ih uvažavati u skladu s dobi i zrelošću djeteta.

2. U tu svrhu, djetetu se izravno ili preko posrednika, odnosno odgovarajuće službe, mora osigurati da bude saslušano u svakom sudbenom i upravnom postupku koji se na njega odnosi, na način koji je usklađen s proceduralnim pravilima nacionalnog zakonodavstva.

(Član 9. stav 1. objavljen je na bosanskom jeziku.)

VI. Dopustivost


25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 162675 20 Gž od 1. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin advokat je primio 19. augusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


29. Apelantica pobija presude redovnih sudova u dijelu odluke o povjeravanju djece, te se poziva na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te na relevantne odredbe Konvencije o pravima djeteta.

Pravo na pravično suđenje


30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud naglašava da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koju podržava i Ustavni sud, usvojen stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta "najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja" (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3073/09 od 7. aprila 2011. godine, Odluka broj AP 4010/16 od 6. decembra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da jurisprudencija Evropskog suda brigu o djeci i njihovo povjeravanje jednom od roditelja ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi smatra pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Šta je konkretan interes djece je uvijek primarna procjena. Evropski sud priznaje nadležnim vlastima pravo na slobodnu procjenu o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra da je neophodno da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo veoma osjetljive prirode nego s vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Olsson v. Švedska, presuda od 27. novembra 1992. godine, Serija A broj 250, stav 90, i Evropski sud za ljudska prava, Johansen v. Norveška, presuda od 7. augusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).

35. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Jeuness protiv Holandije, također, izrazio stav da se, kada se radi o djeci, u obzir moraju uzeti njihovi najbolji interesi. U citiranom predmetu je, između ostalog, istaknuto da je Komitet za prava djeteta – tijelo nezavisnih stručnjaka koje prati provođenje Konvencije o pravima djeteta od država ugovornica - u svom Općem komentaru broj 7 (2005. god.) o provođenju prava djeteta u ranom djetinjstvu naveo sljedeće: " Najbolji interesi djeteta - Član 3 [Konvencije o pravima djeteta] uspostavlja princip da su najbolji interesi djeteta od prvenstvenog značaja u svim aktivnostima koje se tiču djece. S obzirom na njihovu relativnu nezrelost, mlađa djeca se oslanjaju na odgovorne vlasti u ocjeni i zastupanju njihovih prava i najboljih interesa u odnosu na odluke i radnje koje utječu na njihovu dobrobit, pritom vodeći računa o njihovim stavovima i razvojnim mogućnostima. Princip najboljih interesa pojavljuje se uzastopno unutar Konvencije (uključujući i čl. 9, 18, 20. i 21, koji su najrelevantniji za rano djetinjstvo). Princip najboljih interesa primjenjuje se na sve aktivnosti koje se tiču djece, te zahtijeva aktivne mjere za zaštitu njihovih prava i unapređenje njihovog opstanka, rasta i dobrobiti, kao i mjere kojima se pružaju podrška i pomoć roditeljima i drugima koji imaju svakodnevnu odgovornost za ostvarivanje prava djece..." (vidi, Evropski sud, Jeuness protiv Holandije, presuda od 3. oktobra 2014. godine, aplikacija broj 12738/10).

36. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica osporava samo dio osporenih presuda kojima je odlučeno da se mldb. djeca povjere na odgoj i brigu tuženom (stav II izreke prvostepene presude), pa će se osporene odluke ispitati samo u tom dijelu. Shodno tome, Ustavni sud, s obzirom na apelacione prigovore, ima obavezu da ispita zakonitost odluka redovnih sudova u spornom dijelu odluke o povjeravanju djece, odnosno da ispita da li su taj zakon (odredba člana 271. stav 2) redovni sudovi primijenili u najboljem interesu mldb. djece i u skladu sa iznesenim principima.

37. Dakle, apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu člana 271. stav (2) Porodičnog zakona (vidi Relevantne propise) koja je sud obavezivala da prilikom neformalnog razgovora sa mldb. I.S. pozove nadležni centar za socijalni rad radi posredovanja prilikom tog razgovora. Apelantica uz apelaciju dostavlja zapisnik sa ročišta kojim potkrepljuje svoje tvrdnje. Ustavni sud zapaža da je apelantica identičan prigovor iznijela u žalbi, ali da je Kantonalni sud prigovor odbio uz obrazloženje da je razgovor sa mldb. djetetom obavljen bez posredovanja Centra za socijalni rad u Travniku, koji se nije odazvao pozivu suda iako je bio uredno pozvan (vidi tačku 12. ove odluke). Iz odgovora Centra za socijalni rad u Travniku proizlazi da taj centar uopće nije bio pozvan na sud (vidi tačku 19. ove odluke), dok, sa druge strane, Centar za socijalni rad u Novom Travniku u odgovoru na apelaciju navodi da ga je pozvao sud, ali da se nije odazvao pozivu jer je ranije dostavio sudu relevantne podatke, a da nije znao da će sud obaviti neformalni razgovor sa djetetom, jer bi se, u suprotnom, odazvao pozivu, ili bi djetetu postavio privremenog staratelja (vidi tačku 21. ove odluke).

38. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da u njegovoj nadležnosti nije da utvrđuje činjenično stanje, niti da ulazi u razloge zbog kojih nadležni centri nisu posredovali prilikom neformalnog razgovora suda i mldb. I.S., odnosno da ispituje koga je sud pozvao na ročište, odnosno koga nije i zbog kog razloga, već da ispita "zakonitost u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje", kako je to prethodno naglašeno u tački 34. ove odluke, u kontekstu prakse Evropskog suda.

39. Dakle, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 271. stav (2) Porodičnog zakona, između ostalog, propisuje da sudija obavlja neformalni razgovor sa djetetom na sudu ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva o čemu sastavlja zapisnik. Prema mišljenju Ustavnog suda, zakonodavac se prilikom donošenja citirane odredbe rukovodio interesom djece ocjenjujući da je u njihovom najboljem interesu da sud obavi neformalni razgovor sa djetetom uz posredovanje organa starateljstva.

40. U vezi sa primjenom člana 271. stav (2) Porodičnog zakona, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi u predmetu broj AP 620/19 razmatrao primjenu citiranog člana u tom konkretnom slučaju. Ustavni sud je u citiranom predmetu, između ostalog, naveo: "Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima, u suštini, ukazuje na proizvoljnost u primjeni procesnog prava, Ustavni sud najprije u pogledu tvrdnji da je postupajući sudija trebalo da postupi u skladu sa članom 271. PZ i da obavijesti djecu o vođenju postupka i njihovom pravu da izraze svoje mišljenje zapaža da je, odgovarajući na taj procesni prigovor, prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje koje se u konkretnom slučaju ni na koji način ne može smatrati proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je odredbom člana 271. stav 2. PZ propisano da sud mora na odgovarajući način izvijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje, te da sudija obavlja neformalni razgovor s djetetom o čemu sastavlja zapisnik. Međutim, kako to proizlazi iz okolnosti konkretnog predmeta, djeca su u dva navrata u toku postupka pred pedagogom i psihologom izrazila svoje mišljenje o tome sa kojim roditeljem žele živjeti, te da su psiholog i predstavnica stručnog tima Centra za socijalni rad smatrali da se djeca moraju poštedjeti dolaska pred još jednu instituciju, pa Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno u konkretnom slučaju pošli od principa najboljeg interesa djeteta prilikom donošenja navedene odluke s obzirom na to da je u interesu djeteta i ustanovljena obaveza suda iz člana 271. stav 2. PZ" (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 620/19 od 10. aprila 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

41. Ustavni sud iz citiranog predmeta zapaža da u tom slučaju nadležni sud nije obavio neformalni razgovor sa mldb. djecom, ali da je sud prilikom odlučenja imao u vidu da su djeca u dva navrata obavila razgovor sa psihologom i pedagogom u kom su izrazila svoje mišljenje o tome sa kojim od roditelja žele živjeti, te da je u tom slučaju u najboljem interesu bilo da se djeca poštede dolaska pred još jednu instituciju, odnosno sud. U tom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je odredba člana 271. stav 2. Porodičnog zakona primijenjena u najboljem interesu djeteta.

42. Za razliku od tog predmeta u konkretnom slučaju Općinski sud je obavio neformalni razgovor sa mldb. I.S., ali sam, bez posredovanja nadležnog centra za socijalni rad. Iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je sličan razgovor sa mldb. I.S. prethodno obavljen sa psihologom ili pedagogom. Ustavni sud, također, zapaža da iz odgovora Centra za socijalni rad u Travniku proizlazi da je Centar bio uključen u predmetni postupak, da je, kao organ starateljstva, dao mišljenje i preporuku o povjeravanju djece, ali da iz odgovora ne proizlazi da je navedena preporuka utemeljena na razgovoru sa mldb. djecom. Osim toga, i sam Centar za socijalni rad u Travniku u odgovoru na apelaciju navodi da je prekršen član 271. stav (2) Porodičnog zakona, odnosno da razgovor koji je obavio sud sa mldb. I.S., bez posredovanja organa starateljstva, nije bio u najboljem interesu djece. Centar za socijalni rad u Novom Travniku je u odgovoru na apelaciju posebno naglasio da bi se pozivu suda odazvao da je imao saznanja da će se na ročištu obaviti neformalni razgovor sa djetetom. Ustavni sud, također, zapaža da je odredbom člana 281. stav (1) propisana obaveza suda da u ovakvim postupcima pozove organ starateljstva radi zaštite interesa djece, pri čemu je obaveza organa starateljstva da se odazove pozivu, kako je to propisano članom 282. stav (1) Porodičnog zakona.

43. Prema mišljenju Ustavnog suda, neformalni razgovor koji je u konkretnom slučaju obavio sud sa mldb. I.S., bez posredovanja nadležnog organa starateljstva, nije bio usklađen sa proceduralnim pravilima člana 271. stav (2) Porodičnog zakona i kao takav nije bio u najboljem interesu mldb. djece. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na član 12. stav 2. Konvencije o pravima djeteta koji propisuje: "U tu svrhu djetetu se direktno ili preko posrednika, odnosno odgovarajuće službe, mora osigurati da bude saslušano u svakom sudskom i upravnom postupku koji se na njega odnosi na način koji je usklađen s proceduralnim pravilima nacionalnog zakonodavstva."

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori


45. S obzirom na prethodno izneseni zaključak o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati ostale apelanticine prigovore.

VIII. Zaključak


46. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama u dijelu kojim je odlučeno da se mldb. djeca povjere na brigu i odgoj tuženom prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Općinski sud obavio neformalni razgovor sa mldb. I.S. bez posredovanja nadležnog organa starateljstva, što nije u saglasnosti sa proceduralnim pravilima člana 271. stav (2) Porodičnog zakona, koji obavezuju sud da neformalni razgovor sa djetetom obavi uz posredovanje organa starateljstva, pa na taj način citirani član redovni sudovi nisu primijenili u najboljem interesu mldb. djece.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!